REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 132 P-1662/20-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz N., OIB: …,zastupan po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupan po generalnim punomoćnicima M. V. L. i Ž. L. odvjetnicama iz O. d. L.&p. d.o.o. iz Z., po generalnoj punomoći Su-…, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. rujna 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja B. J., odvjetnika i punomoćnika tuženika Ž. L., odvjetnice, dana 30. studenog 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju J. S. iz N., OIB: …,
iznos
od
173.490,20
kuna
(slovima:
stosedamdesettritisućečetristodevedesetkunaidvadesetlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
- 44,86 kuna od 01.04.2008. do isplate,
- 237,65 kuna od 30.10.2008. do isplate,
- 40,11 kuna od 29.11.2008. do isplate,
- 237,23 kuna od 30.12.2008. do isplate,
- 241,30 kuna od 30.01.2009. do isplate,
- 307,37 kuna od 28.02.2009. do isplate,
- 261,22 kuna od 30.03.2009. do isplate,
- 252,10 kuna od 02.05.2009. do isplate,
- 208,43 kuna od 30.05.2009. do isplate,
- 140,54 kuna od 29.06.2009. do isplate,
- 168,61 kuna od 31.07.2009. do isplate,
- 198,17 kuna od 30.08.2009. do isplate,
- 194,87 kuna od 30.09.2009. do isplate,
- 166,65 kuna od 02.11.2009. do isplate,
- 219,43 kuna od 30.11.2009. do isplate,
- 252,74 kuna od 01.01.2010. do isplate,
- 319,88 kuna od 30.01.2010. do isplate,
- 303,74 kuna od 28.02.2010. do isplate,
- 379,97 kuna od 01.04.2010. do isplate,
- 362,64 kuna od 29.04.2010. do isplate,
- 402,72 kuna od 31.05.2010. do isplate,
- 629,81 kuna od 01.07.2010. do isplate,
- 591,04 kuna od 02.08.2010. do isplate, -
763,63 kuna od 01.09.2010. do isplate, -
634,37 kuna od 02.10.2010. do isplate, -
590,70 kuna od 02.11.2010. do isplate, -
813,52 kuna od 01.12.2010. do isplate, -
978,01 kuna od 31.12.2010. do isplate, -
849,67 kuna od 01.02.2011. do isplate, -
883,28 kuna od 28.02.2011. do isplate, -
776,53 kuna od 03.04.2011. do isplate, -
819,51 kuna od 01.05.2011. do isplate,
- 1.082,64 kuna od 02.06.2011. do isplate, -
1.119,03 kuna od 30.06.2011. do isplate, -
1.376,91 kuna od 31.07.2011. do isplate, -
1.232,91 kuna od 31.08.2011. do isplate, -
1.099,32 kuna od 30.09.2011. do isplate, -
1.082,66 kuna od 31.10.2011. do isplate, -
1.076,65 kuna od 01.12.2011. do isplate, -
1.129,50 kuna od 01.01.2012. do isplate, -
1.179,70 kuna od 30.01.2012. do isplate,
- 149.840,62 kuna od 29.02.2012. do isplate, s tim da je stopa kamata od dospijeća do 31. srpnja 2015. određena po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi parnične troškove tužitelju J. S. iz N., OIB: … u iznosu od 27.575,00 kuna (slovima: dvadesetsedamtisućapetstosedamdesetpetkuna ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 30. studenog 2021. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.
III Odbijen je prijedlog tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 19.625,00 kuna (slovima: devetnaesttisućašestodvadesetpetkuna).
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj dana 24. ožujka 2020. tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu broj: … sa bankom kao kreditorom dana
7. prosinca 2006., kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.220,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sa rokom otplate 240 mjeseci. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.
2. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovnog broja: P-1401/2012 u sporu tužitelja P.-H. s.
u. z. z. p. u dijelu kojim je presuđeno da je tuženik ( među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09) i to čl. 96., 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova.
3. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju spram švicarskog franka na dan isplate kredita. Dana 29. veljače 2012. tužitelj je prijevremenom otplatom kredita podmirio sve iznose po predmetnom ugovoru o kreditu.
4. U konačno određenom tužbenom zahtjevu u podnesku zaprimljenom dana 15. srpnja 2021. tužitelj potražuje iznos od 173.490,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (list 100-102 spisa).
5. Prihvaćena je preinaka tužbe kao u podnesku dana 15. srpnja 2021. na temelju čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), jer je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, budući da tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao točno odrediti tužbeni zahtjev.
6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su stranke u konkretnom slučaju potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu tečaja valute dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna tečajna razlika. Sukladno odredbama čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotti. Stranke su se definitivno dogovorile o valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjan odlučile za fiksnu valutu. Tuženik ističe da nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 103.220,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedeno postupanje je zakonito, na što upućuje odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske. Nema, dakle govora da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita. Ističe, da je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi se stabiliziralo tečaj kad dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. To tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim navedene opće poznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje Hrvatske narodne banke od 25. kolovoza 2006. pod naslovom: "Pojašnjenje analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljenog u Biltenu o bankama broj 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je Hrvatska narodna banka upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi Hrvatske narodne banke je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje kredita iz ožujka 2006. u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. za 17,8%. Dakle, Hrvatska narodna banka je navedenim priopćenjem ukazala na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je u cijelosti prestao isplatom kredita. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da je predmetni ugovor sukladan njegovim potrebama i mogućnostima. Stoga, tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobila sva potrebna objašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovo pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) nije ničija "špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna-kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depozit (štednja). Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) u čl. 22. izričito dopušta valutnu klauzulu. Budući da je na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz slijedećih razloga: nastupila je zastara potraživanja, utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet, nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Tuženik ističe prigovor zastare (list 21-35 spisa).
7. Među strankama je nesporno: da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu dana 7. prosinca 2006.
8. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
9. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o kreditu broj: … od 7. prosinca 2006. (list 8-12 spisa), otplatna tablica (list 14-17 spisa), obavijest tuženika da je kredit otplaćen u cijelosti od 15. ožujka 2021. (list 18 spisa), otplatni plan (list 69 spisa), knjigovodstvena kartica (list 71-81 spisa) i nalaz i mišljenje financijskog vještaka B. L. G. iz trgovačkog društva
T. E. C. j.d.o.o. (list 53-59 spisa) te dopunu istog od 5. srpnja 2021.
(list 93-98 spisa).
10. Odbijen je dokazni prijedlozi tuženika o saslušanju svjedokinje Z. Č. - javne bilježnice jer ista nije relevantna u ovoj pravnoj stvari te saslušanje osobne bankarke na okolnost pregovaranja jer ista nje relevantna u ovoj pravnoj stvari, budući da je dana 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovnog broja: P-1401/2012 u sporu tužitelja P.-H. s. u. z.
z. p. protiv 8 tuženih banaka između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).
11. Članci 6/1i 7/1,2 Direktive 93/13/EEZ zahtijevaju da se na temelju sudske odluke kojom je u povodu kolektivne tužbe utvrđeno da je ugovorna odredba koju koristi trgovac nepoštena pruži zaštita svim potrošačima koji su s tim trgovcem ugovorili takvu nepoštenu ugovornu odredbu.
12. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO-a). Naime, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.
13. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) rubricirane presude ( P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske) obvezujuću su i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od stane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
14. U postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalima bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Budući da je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatni način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik nije u odnosu na tužitelja kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Budući da se u predmetnom ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franak, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka je ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 7. prosinca 2006., u odnosu na ugovorenu valutu CHF jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a koje su obračunate od strane tuženika na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.
15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po vještaku B. L. G. iz trgovačkog društva T. E. C.
j.d.o.o. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je razvidno da je razlika u izvršenim uplatama koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi ukupno 173.490,20 kuna pri čemu su pojedini mjesečni preplaćeni iznosi prikazani za svaki mjesec u tabeli.
16. Prihvaćen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka B. L. G. iz trgovačkog društva T. E. C. j.d.o.o. kao stručan, argumentiran i napravljen u skladu s pravilima struke.
17. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule, zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnijeta 24. ožujka 2020., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok zastare, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja 2018., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u roku i da nije nastupila zastara, uslijed čega se prigovor tuženika da je nastupila zastara smatra neosnovanim pa je isti odbijen.
18. Tužitelju je na temelju čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a, dosuđena razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule koje su obračunate od strane tuženika više od ugovorenog, a koju visinu je utvrdio financijski vještak u iznosu 173.490,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
19. Kamate su određene na temelju čl. 183. st. 1. ZOO-a.
20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP-a) i vrijednosti predmeta spora te zatraženim troškovnicima.
21. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 250 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podnesaka zaprimljenih 26.8.2020., 14.5.2021., 13.6.2021. i 15.7.2021. - 1000 bodova ( 4 x 250 bodova) po Tbr. 8/1, zastupanje na ročištima 17.2.2021. i 28.9.2021. -500 bodova ( 2 x 250 bodova) po Tbr. 9/1, ukupno 1750 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 103/14, 118/14 i 107/15) uz vrijednost boda od 10,00 kuna te PDV-a ( 25%) u iznosu 4.375,00 kuna, ukupno 21.875,00 kuna.
22.Tužitelju su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 2.100,00 kuna i na presudu u iznosu 2.100,00 kuna, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 1.500,00 kuna, ukupno 5.700,00 kuna kao nužan i opravdan trošak.
23. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku- odvjetniku u iznosu 21.875,00 kuna, troškova sudske pristojbe u iznosu 4.200,00 kuna te troškova financijskog vještačenja u iznosu 1.500,00 kuna, ukupno 27.575,00 kuna.
24. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 30. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.
25. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadom troškova postupka u iznosu 19.625,00 kuna jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu, dana 30. studenog 2021. godine
Sutkinja:
Snježana Karlušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od slijedećeg dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA
pun. tužitelja
pun. tuženika
