REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-6498/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u parničnom predmetu tužitelja J.-D. d.o.o., O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv tuženika T. d.d., Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 327.257,63 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-674/2012 od 9. studenoga 2016., 30. studenoga 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-674/2012 od 9. studenoga 2016. u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 327.257,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u točki II. i u dijelu točke III. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 98.384,00 kn i u točki IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 674/2012 od 9. studenoga 2016. u preostalom dijelu točke I. i III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamata obračunate na iznos od 327.257,63 kn tekućim od:

- 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje, - 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje, - 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88% godišnje, - 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68% godišnje, - 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41% godišnje, - 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 9,09% godišnje - 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 8,82% godišnje, - 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 8,54% godišnje, - 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 8,30% godišnje, - 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 8,11% godišnje, - 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 7,89% godišnje,

- 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 7,75% godišnje, - 1. srpnja 2021. do isplate po stopi od 7,61% godišnje.

2. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva radi isplate zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos od 327.257,63 kn tekućim od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja je veća od stope određene u točki II.1. izreke ove presude, kao neosnovan.

3. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadom troškova postupka u iznosu od 18.750,00 kn, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je naložio tuženiku platiti tužitelju iznosu od 327.257,63 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), utvrdio nepostojanje potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 285.507,99 kn (točka II. izreke), naložio tuženiku naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 117.134,00 kn (točka III. izreke) i odbio tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 10.000,00 kn (točka IV. izreke), kao neosnovan.

2. U obrazloženja presude sud navodi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju sklopljenog Godišnjeg ugovora od 26. studenoga 2010. broj 3066/2010-M i Godišnjeg ugovora od 11. ožujka 2011. broj 2817/2011-M. Tužitelj zahtijeva plaćanje iznosa od 127.582,88 kn s osnove cijene izvedenih građevinskih radova žbukanja zidova, stropa i dijafragme te izrade estriha s podlogom na gradilištu u Z., C. prolaz – V. 6 u razdoblju od prosinca 2010. do lipnja 2011. koje je obračunao u okončanoj situaciji koju tuženik neosnovano odbija potpisat. Pored toga, zahtijeva i povrat neosnovano zadržanih depozita po šest ovjerenih privremenih situacija u ukopnom iznosu od 10% od svake ovjerene situacije u iznosu od 245.295,30 kn. Sud je na okolnost utvrđenja činjenice kvalitete izvedbe esteriha te uzroka i vremenskog razdoblja nastanka oštećenja na podovima u stambenom dijelu zgrade izveo, između ostalog dokaze saslušanjem svjedoka te vještačenjem po vještacima građevinske struke M. K. i M. P.. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja oba vještaka proizlazi da je tužitelj radove izveo kvalitetno i u skladu s pravilima struke, a do oštećenja estriha je došlo isključivom krivnjom tuženika, odnosno investitora kada su obavljani radovi „šlicanja“, odnosno kada su se naknadno polagale elektro i druge instalacije“. Zato je sud primjenom članka 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu cijene preostalih izvedenih radova i naložio tuženiku povrat 10% zadržanih sredstava po svakoj privremenoj situaciji. Tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 285.507,99 kn s osnove naknade štete zbog nedostataka u izvođenju radova nije osnovan jer nije dokazao da su nedostatci na estrihu nastali zbog nekvalitetnog rada tužitelja. O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik, navodeći, u bitnome, da je sud neosnovano zanemario značaj nalaza i mišljenje vještaka G. R. jer se radi o vještačenju koji je naručio tuženik. Neovisno o tom što je to vještačenje obavljeno izvan sudskog postupka ne mijenja značaj da je ono izrađeno od stručne i ovlaštene osobe. Zbog navedenog neosnovano je i odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem G. R. u svojstvu svjedoka jer je on jedini vidio radove koji su imali nedostatke prije postavljana parketa. Upravo zbog toga što je na sporne radove postavljen parket oba izvedena vještačenja nisu mogla ocijeniti kvalitetu i ravninu izvedenih esteriha. Naime, vještačenja izvedena u tijeku ovog postupka ni na koji način nisu mogla vizualnim pregledom utvrditi kvaliteti izvedenih esteriha već su tu činjenicu vještaci utvrdili samo na temelju dostupne dokumentacije navodeći da ti nedostaci nisu postojali jer nisu zabilježeni u građevinskom dnevniku. To utvrđenje je pogrešno jer se radovi na temelju članka 110. Posebnih uzanci o građenju preuzimaju po njihovom dovršetku, a u ovom slučaju, potrebno je 60 dana da se sporni esterih učvrsti slijedom čega je bilo nemoguće stanje esteriha upisivati u građevinski dnevnik. Odluku o troškovima postupka osporava jer tužitelj nije dokazao da je plato punomoćniku troškove postupka.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je isplata preostalog dijela cijene radova po okončanoj situaciji od lipnja 2011. koju je tužitelj kao izvođači radova ispostavio tuženiku kao naručitelju radova za izvedene radove u iznosu od 127.582,88 kn i povrat neosnovano zadržanih depozita po šest ovjerenih i plaćenih privremenih situacija u iznosu od 10% od svake ovjerene situacije u iznosu od 245.295,30 kn.

8. U ovom predmetu stranke su trgovci u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19), pa se na njih primjenjuju Posebne uzance u građenju („Službeni list“ broj 18/77), jer njihovu primjenu stranke nisu isključile (članak 12. stavak 2. ZOO-a).

9. Između stranaka nije sporno:

- da su nalazile u ugovornom odnosu na temelju Godišnjeg ugovora od 26. studenoga 2010. broj 3066/2010-M i Godišnjeg ugovora od 11. ožujka 2011. broj 2817/2011 kojim su ugovorile izvedbu građevinskih radova, između ostalog i postavljanje esteriha s podlogom na gradilištu u Z., V. 6,

- da je tužitelj za izvedene ugovorene radove ispostavio tuženiku šest privremenih situacija koje su ovjerili tužitelj, tuženik i nadzorno tijelo,

- da je tuženik odbio ovjeriti tužiteljev prijedlog okončanog obračuna radova, - da su stranke 5. listopada 2011. sastavile i potpisale Zapisnik o okončanom obračunu te se tuženik obvezao ovjeriti okončanu situaciju „kada gradilište usaglasi dio troškova koji se odnose na izvođača“,

- da je tužitelj 19. prosinca 2011. dostavio tuženiku okončanu situaciju u iznosu od 127.582,88 kn koju tuženik nije ovjerio,

- da je tuženik zadržao 10% depozita od svake ovjerene privremene situacije što ukupno iznosi 245.295,30 kn.

10. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj činjenicu nedostataka u izvedbi esteriha, za koju tvrdi da je odgovoran tuženik, dokazuje nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka G. R. od 5. listopada 2011., koji je na njegov zahtjev izrađen izvan ovog sudskog postupka jer to dokazno sredstvo nije adekvatan dokaz radi utvrđenja te činjenice upravo zbog toga što nije određen u okviru ovog sudskog postupka.

11. Imajuću u vidu da su u ovom postupku izvedena dva dokaza vještačenjem po vještacima građevinske struke, koji su suglasni na okolnost odlučne činjenice da je tuženik u cijelosti izveo ugovorene radove bez nedostataka, a za sporna oštećenja esteriha nije odgovoran tuženik jer su ona nastala „isključivom krivnjom tuženika, kada su obavljani radovi „šlicanja“, odnosno kada su se naknadno polagale elektro i druge instalacije“ neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj ukazuje na potrebu izvođenja dopunskog vještačenja upravo po vještaku G. R.. Samo zbog toga što utvrđenja vještaka građevinske struke M. K. i M. P. iznesena u oba nalaza i mišljenja ne idu u korist tuženikovih navoda nisu ispunjeni zakonskih razlozi za izvođenjem ponovnog vještačenja na identične okolnosti posebno uzevši u obzir činjenicu da tuženik brojnim primjedbama na te nalaze nije s uspjehom otklonio iznesena utvrđenja vještaka pa tako ni prigovor da „nedostatke u izvedbi spornog esteriha nije bilo moguće zabilježiti u građevinskoj knjizi“. Ocjenom izvedenih dokaza vještačenjem po vještacima građevinske struke prvostupanjski sude je iznio jasne i valjane razloge koji nisu proturječni izvedenim dokazima saslušanjem svjedoka slijedom čega presuda nije zahvaćane bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

12. Neosnovan je žalbeni navod na okolnost tuženikovog prava zadržavanja iznosa u visini od 10% od svake privremene situacije „sve do konačnog obračuna“ koje tuženik neosnovano odbija sastaviti iako se člankom 24. oba Godišnja ugovora obvezao sastaviti taj obračunu roku od 30 dana od završetka radova.

13. Pored toga tuženik neosnovano odbija ovjeriti i okončanu situaciju. Izvedeni radovi plaćaju se na temelju privremenih situacija i završene (okončane) situacije (58. uzanca), a konačnim obračunom se raspravljaju odnosi između ugovarača i utvrđuje izvršenje njihovih međusobnih prava i obveza iz ugovora, i to nakon primopredaje izvedenih radova (116. i 117. uzanca). Iako se tuženik u Zapisniku o okončanom obračunu od 5. listopada 2011. (list 30. spisa) obvezao ovjeriti dostavljenu okončanu situaciju „kada se utvrde ukupni troškovi otklanjana nedostataka“, on i nadalje odbija ovjeriti okončanu situaciju smatrajući da je za nedostatke esteriha odgovara upravo tužitelj jer je navedeno utvrđeno u nalazu i mišljenja vještaka G. R. koji je izrađen po njegovoj narudžbi. Međutim, u postupku je pravilno utvrđeni da za sporne nedostatke nije odgovoran tužitelj slijedom čega je tuženik obvezan platiti cijenu radova utvrđenu u okončanoj situaciji od 19. prosinca 2011. i vratiti tužitelju neopravdano zadržani iznos u visini iznosa zadržanih po privremenim situacijama.

14. Iz svega navedenoga proizlazi da je tužitelj s osnove ugovora o građenju iz članka 620. ZOO-a obavio za tuženika radove i obračunao cijenu u utuženoj vrijednosti, te da mu tuženik nije platio ni ugovorenu cijenu niti vratio neosnovano zadržani iznos u visini od 10% od šest privremenih situacija.

15. Zbog iznesenih razloga neosnovan je tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 285.507,99 kn s osnove naknade štete zbog nedostataka u izvođenju radova jer nije dokazao da je za nedostatke odgovoran tužitelj.

16. Zato je, primjenom članka 368. točke 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu određene visine stope zatezne kamate jer je za razdoblje od 21. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. prema odredbi članka 1165. ZOO/05 primjenjuje odredba čl. 29. st. 2. istog Zakona, kojom je propisano da se stopa zateznih kamata, određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu i to na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava - za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Budući da je predmet spora u konkretnom slučaju potraživanje iz trgovačkog ugovora, na njega primjenjuje stopa zatezne kamate koja se određuje uvećanjem eskontne stope za osam postotnih. Prvostupanjski sud je za to razdoblje pogrešno odredio manju stopu zatezne kamate kao da se o „ostalim odnosima“, ali se tužitelj nije žalio protiv presude pa u tome dijelu ovaj sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ovdje tuženika.

18. Međutim u odnosu na razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate primjena pravilne stope zatezne kamate koje se odnose na trgovačke ugovore o koja je u konačnici manja od dosuđene kamatne stope te zapreke nema. Naime, odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 78/15; dalje: ZIDZOO), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2015. (članak 7. ZIDZOO-a) izmijenjena je odredba članka 29. stavka 2. ZOO-a, na način da se stopa zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Prosječnu kamatnu stopu iz stavka 2. ovoga članka za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka i dužna ju je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti u „Narodnim novinama“. Referentno razdoblje iz stavka 2. ovoga članka za objavu na dan 1. siječnja obuhvaća razdoblje od 1. svibnja do 31. listopada, a referentno razdoblje za objavu na dan 1. srpnja obuhvaća razdoblje od 1. studenoga do 30. travnja.

19. Prosječna kamatna stopa za referentno razdoblje od 1. studenog 2014. do 30. travnja 2015. iznosi 5,14% („Narodne novine“ broj 85/15) pa je kamatna stopa od stupanja na snagu izmijenjene odredbe Zakona o obveznim odnosima/05, odnosno od 1. kolovoza 2015., ukupno 10,14%. Nadalje, za referentno razdoblje od 1. svibnja 2015. do 31. listopada 2015. prosječna kamatna stopa iznosi 5,05% („Narodne novine“ broj 140/15), za referentno razdoblje od 1. studenoga 2015. do 30. travnja 2016. 4,88% („Narodne novine“ broj 60/16), a za referentno razdoblje od 1. svibnja 2016. do 31. listopada 2016. 4,68% („Narodne novine“ broj 1/17) pa slijedom navedenog stopa zateznih kamata od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. u odnosima iz trgovačkih ugovora iznosi 10,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. iznosi 9,88% godišnje i od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. 9,68% godišnje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. 9,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. 9,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 8,82% godišnje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. 8,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 8,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 8,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 7,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 7,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do isplate po stopi od 7,61% godišnje.

20. Prema tome, kako pravo na naplatu zatezne kamate i dalje traje, valjalo je sukladno navedenim izmjenama odredbe članka 29. stavka 2. ZOO/05 naložiti tuženiku plaćanje zateznih kamata.

21. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja navesti da je ona u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka tužitelju u iznosu od 98.384,00 donesena pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09, 142/12 i 53/19, dalje: OT) .

22. Međutim, tužitelju su neosnovano priznati troškovi za sastav podnesaka od 24. srpnja 1. travnja 2014., 4 prosinca 2015. prema Tbr. 8. toč. 1. od po 5.000,00 uvećano za dosuđeni PDV u iznosu od 3.750,00 kn ukupno iznosi 18.750,00 kn. Naime, ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a) jer iz sadržaja tih podneska proizlazi da u njima iznose navode i predlažu dokazi koje je tužitelj iznio na ročištima glavne rasprave za koje mu je priznat trošak zastupanja.

23. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a, valjalo djelomično potvrditi pobijanu presudu kao u točki I. ove presude i djelomično preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. ove presude.

Zagreb, 30. studenoga 2021.

Sudac

Mirta Matić, v.r.