REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-3374/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O.-A. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik K. T., odvjetnik u S., protiv tuženika R. L. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. i Č. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1217/19 od 26. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 30. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1217/19 od 26. svibnja 2021. u točkama I., II. i III. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1217/19 od 26. svibnja 2021. odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi da se utvrdi da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao primatelja leasinga tako što je u Ugovor o financijskom leasingu broj 27225/089 i Aneksu Ugovora o financijskom leasingu broj 27225/08 koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za leasing, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne te je na takav način od tužitelja nezakonito naplatio iznos od 60.000,00 kn te da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 60.000,00 kn sa zateznim kamatama od dana uplate svakog anuiteta do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točke I. i II. izreke). Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke). Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe.

2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu u točkama I., II. i III. njene izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao presudu u pobijanom dijelu prema odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.

6. Predmet spora je zahtjev da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata preplaćenog iznosa od 60.000,00 kn. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da su sklopile Ugovor o financijskom leasingu broj 27225/08 od 25. travnja 2008. (dalje: Ugovor) i Aneks Ugovora o financijskom leasingu broj 27225/08 od 5. lipnja 2008. (dalje: Aneks Ugovora) po kojem Ugovoru je tužitelj primatelj leasinga, a tuženik davatelj leasinga, kao ni da su oni raskinuti. Utvrdio je da je sporno jesu li ugovorne odredbe kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i kojom je ugovorna kamatna stopa promjenjiva prema odluci tuženika valjane i dopuštene.

7. Uvidom u Ugovor prvostupanjski sud je utvrdio da se odredbom članka 3. stavka 1. Ugovora primatelj leasinga obvezuje plaćati mjesečnu ratu u iznosu od 4.052,67 CHF, uvećano za PDV na mjesečnu kamatu, temeljem otplatne tablice koja predstavlja specifikaciju rata naknade za leasing. Uvidom u Aneks Ugovora utvrdio je da u odredbom članka 3. stavka 1. stranke ugovorile da Aneksom mijenjaju u cijelosti članak 3. Ugovora na način da se primatelj leasinga obvezuje plaćati mjesečni obrok u iznosu od 4.145,67 CHF uvećano za PDV na mjesečnu kamatu temeljem otplatne tablice koja predstavlja specifikaciju rata naknade za leasing i

sastavni

je

dio

Aneksa.

Utvrdio je i da su Aneksom stranke izmijenile članka 8. stavka 1. Ugovora na način da je sastavni dio Ugovora otplatna tablica priložena Aneksu u kojoj je iskazana realna godišnja kamatna stopa, iznos, broj i rokovi plaćanja pojedinih rata, te da je potpisom Aneksa primatelj leasinga potvrdio kako je upoznat s realnom godišnjom kamatnom stopom i potvrdio da mu je otplatna tablica uručena.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da Ugovor ima sve odredbe predviđene odredbom članka 36. Zakona o leasingu, dok se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača na koje se poziva tužitelj, jer je on pravna osoba, a ne potrošač u smislu odredbe članka 5. točke 15. tog Zakona. Nadalje je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za primjenu općih uvjeta u smislu odredbe članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) jer se sam Ugovor na njih poziva u točki 8. Ugovora. Stoga je zaključio da je tužitelj potpisao Ugovor zajedno sa Općim uvjetima Ugovora kao njegovim sastavnim dijelom te da su poslovni uvjeti tuženika bili poznati ili morali biti poznati tužitelju na koji način je potpisivanjem Ugovora i njegovog Aneksa pristao na poslovne uvjete tuženika i na njegovo pravo promijeniti kamatnu stopu/naknadu sukladno uvjetima refinanciranja na međunarodnim tržištima. S tim u vezi zaključio je da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužitelja kako tuženik nije imao pravo promijeniti kamatnu stopu jer su odredbe Ugovora i Općih uvjeta jasne i razumljive te su bile poznate tužitelju ili su mu morale biti poznate, dok bi se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivilo pojmu i smislu tumačenja na koji način bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

9. Prvostupanjski sud je nadalje zaključio da je odredbom članka 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da je tužitelj imao pravo sukladno Ugovoru i Aneksu prigovoriti tuženiku na izmijenjene i

dopunjene

dijelove,

što

nije

učinio. Zaključio je da se tužiteljevi navodi uglavnom iscrpljuju u pretpostavkama za primjenu testa poštenosti u smislu da je tuženik ishodio da bez ikakvog pregovaranja iskoristi svoj povlašteni položaj koji se vezuje uz zaštitu potrošača, međutim kako tužitelj nije potrošač zaključio je da je prosječnom trgovcu pojam valutne klauzule poznat i da mu ne može biti nepoznat, dok su odredbe jasne i razumljive pa svaka prosječna osoba je upoznata ili morala biti upoznata sa određenim rizicima koje donose takvi ugovori. Stoga je zaključio da odredbe Ugovora i Općih uvjeta o valutnoj klauzuli i naknadi za leasing nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, niti pretjerano stroge niti nepravične prema primatelju leasinga te da nisu ispunjene pretpostavke za ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, kao ni razlozi za ništetnost u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a.

10. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer se presuda ne može ispitati budući da nema razloge o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi nejasni i proturječni. Ukazuje da presuda nema razloga o rješenju HANFE od 18. ožujka 2020. kao dokaza priloženog u spis, kao ni o dokaznom prijedlogu za saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja B. O. te neosnovano odbija dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

11. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke niti u pobijanoj odluci nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, posebno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju i tužitelj posebno ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te obrazloženje presude sadrži valjane razloge o spornim odlučnim činjenicama.

12. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz sadržaja Ugovora nesporno proizlazi da se radi o ugovorima koje sadrže odredbe u skladu s člankom 36. ZL-a kojim je propisan sadržaj i oblik ugovora o leasingu. Budući da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako Zakonom o leasingu nije drugačije određeno (članak 39. ZL-a), pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se na ugovore o leasingu primjenjuje i opća odredba članka 22. ZOO-a, a kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.

13. Za ocjenu i za pitanje valjanosti općih uvjeta poslovanja davatelja leasinga, a u sklopu kojih je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli, vrijede i opće odredbe o ništetnosti pojedinih odredaba općih uvjeta sadržane u članku 296. ZOO-a. Prema odredbi članka 296. stavka 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok je stavkom 2. toga članka propisano da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

14. Prilikom ocjene neke odredbe općih uvjeta u smislu naprijed navedene zakonske odredbe treba objektivno utvrditi odražavaju li opći uvjeti ono što se u određenoj grani smatra kao uobičajeno, što znači da se ne polazi od konkretnog prema općem, već obrnuto, dakle, sud treba procijeniti zajedničke interese cijelog kruga korisnika i te interese cijeniti u odnosu na interese sastavljača uvjeta, kako bi nakon tog utvrđenja mogao ocijeniti u kojoj mjeri određena odredba općih uvjeta šteti konkretnoj stranci u sporu. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je to učinio i pri tome je uzeo u obzir specifičnost ugovora o leasingu tako da ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da navedene odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništave u smislu odredbe članka 296. stavka 1. ZOO-a.

15. U konkretnom slučaju tužitelj je kao trgovac i to trgovačko društvo sklopio ugovore o financijskom leasingu s leasing društvom kao davateljem leasinga te je potpisom ugovora prihvatio i opće uvjete poslovanja davatelja leasinga u kojim je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli koja je dopuštena prema odredbi članka 22. ZOO-a te potpisom Aneksa Ugovora pristao na promijenjenu mjesečnu naknadu leasinga, a kako navedene odredbe općih uvjeta nisu ništave u smislu odredbe članka 296. stavka 1. ZOO-a kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbene zahtjeve kao neosnovane.

16. Pravilna je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude i po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i po visini (članak 155. ZPP-a).

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 30. studenog 2021.

Predsjednik vijeća

Nevenka Baran