REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 63/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice I. V. iz Z., OIB ..., 2. tužitelja I. K. iz Z., OIB ... i 3. tužiteljice S. J. J. iz Z., OIB ..., koje sve zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. J. j.t.d. u Z., protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Z., OIB ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7972/16-3 od 17. listopada 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2617/15-83 od 29. rujna 2016., u sjednici održanoj 30. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti 1. tužiteljici I. V., 2. tužitelju I. K. i 3. tužiteljici S. J. J. iznos od 1.353.800,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 2016. do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 53.443,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 2016. do isplate, sve po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 1.353.800,00 kuna od 4. ožujka 2014. do 28. rujna 2016.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje isplatiti 1. tužiteljici, 2. tužitelju i 3. tužiteljici iznos od 1.160.400,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2016. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. U točki II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima 193.400,00 kuna sa zateznim kamatama, kao i u dijelu o troškovima parničnog postupka, te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 193.400,00 kuna sa zateznom kamatom (stavak II točka 1. izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 53.443,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2016. do isplate te je riješeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud rješenjem ukine u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega se neosnovano sadržajno prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine njihovog pravnog prednika i to k.č.br. 1530 površine 967 m2 upisane u z.k.ul. 5008 k.o. V. N., s obzirom na tvrdnju tužitelja da se tuženik bez valjane pravne osnove uknjižio kao nositelj prava korištenja sporne nekretnine te je na istoj sagradio zgradu.

8.1. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da pravna prednica tužitelja M. K. nije potpisala Utanačenje od 3. lipnja 1959. u kojem je navedeno da M. K. odustaje sama od gradnje na posjedovanom zemljištu i pristaje da Gradski zavod za socijalno osiguranje gradi poslovnu zgradu i da stupi u posjed odmah te nekretnine (toč. 2.), uz obvezu pravnog prednika tuženika da prednici tužitelja isplati kao vlasniku zemljišta naknadu štete za usjeve i plodove, dok će se naknada za zemljište riješiti naknadno (toč. 3. i 4. Utanačenja),

- da je na zemljištu k.č.br. 1530 površine 967 m2 prednik tuženika sagradio zgradu 1960., za koju je 26. srpnja 1960. izdana dozvola za upotrebu (list 17 spisa),

- da je prednica tužitelja M. K. znala za gradnju zgrade, koju je prednik tuženika sagradio u razdoblju od srpnja 1959. do svibnja 1960., budući je imala prebivalište u neposrednoj blizini (u istoj ulici) gdje je izgrađena predmetna zgrada, a nije gradnju zabranila.

8.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da pravna prednica tužitelja M. K. nije potpisala Utanačenje od 3. lipnja 1959., pa sporno Utanačenje kao ugovor nije nastao, slijedom čega ocjenjuju da njenim pravnim sljednicima ne pripada pravo na povrat zemljišta nego tržišna cijena zemljišta, a sve sukladno pravnom pravilu paragrafa 884. Općeg građanskog zakonika, koji se primjenjuje na temelju čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91 – dalje: OGZ). Nadalje, ocjenjuju da se prema čl. 4. Utanačenja prednik tuženika obvezao isplatiti naknadu za zemljište koja će biti naknadno utvrđena rješenjem, odnosno procjenom N.O. Općine S., pa kako tuženik nije dokazao da je tu naknadu platio ocjenjuju osnovanim tužbeni zahtjev na isplatu.

9. Prema pravnom pravilu paragrafa 418. OGZ, ako je vlasnik znao za građenje, a nije ga odmah zabranio, ne može iskati zemljište nego opću cijenu, dok je prema pravnom pravilu paragrafa 884. OGZ propisano ako su stranke ugovorile da će učiniti pismenu pogodbu, pogodba se ta ne drži sklopljena dok je stranke ne potpišu.

10. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj pravnih pravila paragrafa OGZ i prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev, jer tijekom postupka tuženik ničim nije niti tvrdio niti dokazao da je prednica tužitelja primila naknadu za predmetno zemljište odnosno da se radilo o kupoprodaji kč.br. 1530 k.o. V. N.

10.1. U reviziji tuženik i dalje ustraje kod tvrdnje da je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare.

11. Takvo shvaćanje revidenta ovaj sud ne može prihvatiti.

12. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu (29. listopada 2007. – list 45-47 spisa) istaknuo prigovor proteka roka za podnošenje tužbe. Nakon što je tužitelj postavio zahtjev za isplatu (podneskom od 12. prosinca 2012. – listovi 184- 186 spisa) tuženik nije istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja, već je na glavnoj raspravi održanoj 5. prosinca 2013. samo izjavio "da ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda", a među kojim navodima nema istaknutog prigovora zastare.

13. Prigovor proteka roka za podnošenje tužbe je procesnopravni prigovor za razliku od prigovora zastare koji je materijalnopravni prigovor. Na prigovor zastare sud ne pazi po službenoj dužnosti i briga o tom prigovoru je prepuštena isključivo dispoziciji stranaka, što znači da je za nastanak posljedice zastare nužan prigovor dužnika. Prema shvaćanju ovog suda prigovorom proteka roka za podnošenje tužbe nije istaknut prigovor zastare kako to pogrešno smatra tuženik niti je taj prigovor istaknut nakon podnošenja zahtjeva za isplatu, pa suprotni navodi istaknuti u tom pravcu nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

14. S obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je isplatio prednici tužitelja naknadu za predmetno zemljište neosnovano se poziva na odredbe čl. 230. ZPP

15. Revizijski navodi u cijelosti se iscrpljuju prigovorima tumačenja pojma javne isprave kao i u provedenom grafološkom vještačenju. Međutim, takvim navodima se zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na sadržaj utanačenja i u odnosu na vještačenje iz čega slijedi da se radi o revizijskom prigovoru činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu budući prema shvaćanju tuženika sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno ocijenili.

15.1. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji ispituje osnovanost revizije polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju na temelju čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 30. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.