REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3081/2018-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja V. Š., OIB: ... i drugotužiteljice M. Š., OIB: ..., oboje iz B., Republika Srbija, koje zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8606/16-2 od 3. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-337/2012-21 od 28. studenoga 2016., u sjednici održanoj 30. studenoga 2021.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 8606/16-2 od 3. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-337/2012-21 od 28. studenoga 2016. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na glavnu stvar odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8606/16-2 od 3. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-337/2012-21 od 28. studenoga 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži nalaganje tuženici isplatiti tužiteljima s osnova naknade materijalne štete iznos od 1.612.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama te na naknadu prouzročenih parničnih troškova. Ujedno je naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 48.860,00 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude te donese odluku kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev te se nalaže tužiteljima naknada sudskih troškova, odnosno da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, niti tužitelji određeno navode u čemu bi se te povrede sastojale zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete koja je nastala početkom 1992. kojom prilikom su im uništeni objekt i oprema u pilani od strane nepoznatih vojnih osoba uslijed čega je objekt zajedno sa građevinskom opremom uništen.

9. Nižestupanjski sudovi polazeći od utvrđenih činjenica

- da je šteta nastala početkom 1992.,

- da mjesto S. nikada nije bilo pod okupacijom,

- da počinitelji ovog nedjela nisu pronađeni te,

- da su tužitelji podnijeli tužbu za naknadu štete 19. srpnja 2012.,

odbijaju tužbeni zahtjev, nakon što su ocijenili da u konkretnom slučaju tužitelji nisu dokazali da su štetu počinili pripadnici oružanih i redarstvenih snaga u Republici Hrvatskoj, pa im ne pripada pravo na naknadu štete u smislu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 – dalje: ZORH). U skladu s tim ocjenjuju prigovor zastare osnovanim pozivajući se na odredbu čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 111/99 – dalje: ZOO), a prema kojoj odredbi potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

10. Ovakvo stajalište nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

11. Osporavajući zakonitost nižestupanjskih presuda tužitelji i dalje u reviziji ustraju na tvrdnji da u konkretnom slučaju pitanje zastare treba procjenjivati na temelju odredbe čl. 377. ZOO smatrajući da je šteta posljedica kaznenog djela.

12. Zastarni rok iz čl. 377. ZOO kao dulji zastarni rok, primjenjuje se samo onda kada je pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a tužitelji tijekom ovog postupka uopće nisu naveli da bi bio vođen kazneni postupak. Nadalje, parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom bez obzira o kakvom se kaznenom djelu radi, pa ni radi ocjene zastare potraživanja u smislu čl. 377. ZOO.

13. Kraj utvrđene činjenice da za konkretni štetni događaj kazneni postupak nije pokrenut niti vođen, niti je poznat počinitelj odnosno osoba odgovorna za štetni događaj, pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili primjenu odredbe čl. 377. ZOO kod ocjene istaknutog prigovora zastare te zastaru ocijenili primjenom odredbe čl. 376. st. 2. ZOO.

14. Kako je dakle od vremena nastanka štetnog događaja (početak 1992.) do dana podnošenja tužbe (19. srpnja 2012.) proteklo znatno više od pet godina, pravilno je, a na temelju odredbe čl. 376. ZOO ocijenjeno da je nastupila zastara i po toj je osnovi tužbeni zahtjev pravilno odbijen. Ocijenjeno je nadalje da zakonski prekid zastarjevanja prema odredbama Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 112/99) i ZORH-a nije utjecao na predmetni postupak, obzirom da je zastara nastupila najkasnije 1. siječnja 1998., dakle, prije zakonskog određivanja prekida (prekid zastarjevanja od 6. studenoga 1999.).

14.1. Kako je, dakle, u konkretnom slučaju objektivni zastarni rok od 5 godina, u smislu citiranih propisa protekao prije podnošenja tužbe (19. srpnja 2012.), te budući da, prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO, zastarom prestaje prvo zahtijevati ispunjenje obveze, proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio žalbu tužitelja i upravo iz potonjeg razloga potvrdio prvostupanjsku presudu.

15. Dakle, suprotno revizijskim navodima zaključak drugostupanjskog suda glede nastupanja zastare utuženog potraživanja je pravilan, pa stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. U situaciji kada je protekao objektivni rok zastare neosnovano je zahtijevati naknadu štete pozivanjem na subjektivni rok zastare. Objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od 5 godina od kada je šteta nastala, primjenjuje se kad subjektivni rok od tri godine od kada se doznalo za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka, a što je ovdje slučaj (tako i ovaj sud u Rev-232/91 od 29. svibnja 1991.)

17. Pritom su neodlučni revizijski navodi revidenta "da zastarni rok u odštetnim parnicama počinje teći od dana saznanja za štetu i štetni događaj" kao i pozivanje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-133/08 od 13. ožujka 2008., Rev- 2906/93, Rev-2901/88, Rev-2982/87, Rev-2906/93, Rev-1914/89, Rev-576/90, Rev- 318/81 i Rev-113/82) s obzirom da su odluke na koje se revidenti pozivaju donesene u drugačijoj i činjeničnoj i pravnoj situaciji.

17.1. Naime, u presudi ovog suda poslovni broj Rev-133/08 od 13. ožujka 2008. predmet spora je naknada štete za doživljene povrede na radu i sud je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da je nastupila zastara na temelju odredbe čl. 376. st. 1. ZOO/91, jer je završetkom liječenja tužitelj konačno saznao za nastalu štetu (vrstu i obim štete) i od kada počinje teći rok zastare iz čl. 375. st. 1. ZOO/91 (za tužitelja kao štetnika tužitelj je saznao od dana nastanka štetnog događaja).

17.2. U rješenju ovog suda poslovni broj Rev-2906/93 od 19. rujna 1995. predmet spora je zahtjev za naknadu iz štetnog događaja proizišlog iz kaznenog djela, pa kada u krivičnom postupku D. J. nije počinitelj kaznenog djela za štetu koji tužitelj potražuje onda se na njega ne može primijeniti zastarni rok iz čl. 377. ZOO, već zastarni rok iz čl. 376. ZOO.

17.3. Prema odluci ovog suda poslovni broj Rev-1914/89 i Rev-576/90 izraženo je shvaćanje da zastara prava potraživanja naknade štete uzrokovana kaznenim djelom prosuđuje se prema čl. 377. ZOO samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (stranka), a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

18. Prema tome, zastara zahtjeva za naknadu štete uzrokovana kaznenim djelom prosuđuje se prema čl. 377. ZOO/91 samo kad je pravomoćnom, osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja. Kako u konkretnom predmetu to nije slučaj takvi navodi u reviziji se ukazuju neosnovani.

19. Zbog toga na pravilnost donesene odluke ne utječu ni revizijski navodi tužitelja da su sudovi povrijedili čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Zbog svega izloženog revizija tužitelja u dijelu odluke o glavnoj stvari je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

21. Revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

22. Odredbom čl. 400. st. 1. propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

23. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

24. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

25. Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. i čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.