Republika Hrvatska

Županijski sud u

Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-710/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) K. G. iz Z., …, OIB: … i 2) B. B. iz Z., …, OIB: …, zastupani po punomoćniku N. B., odvjetniku iz Z., …, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku O. d. o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-144/2019-32 od 21. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 30. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja 1) K. G. te 2) B. B. i tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-144/19- 32 od 21. travnja 2021. u dijelu pod toč. I i III izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti I tužiteljici iznos od 43.622,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.12.2017. godine do isplate, II tužitelju iznos od 43.622,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.12.2017. godine do isplate, sve kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ništav je Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, klase 371-05/97-01/04, sklopljen 10. prosinca 1997. između r. H. kao prodavateljice - zastupane po gradonačelniku G. S., N. M. - i Lj. B., MBG: …, ka kupca, a na kojem je potpis spomenutog gradonačelnika 15. travnja 1998., pod brojem OV-788/98, ovjerio javni bilježnik E. K., sa sjedištem ureda u S., …".

III Svaka strana snaša svoje troškove postupka."

2. Protiv uvodno označene presude žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2) - (dalje: tužitelji) u dijelu pod toč. I i III izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi se ističe da rješenjem od 13. travnja 2021. nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u odnosu na početak tijeka zateznih kamata (od dana podnošenja zahtjeva tuženiku). Sud je očito previdio okolnost da su tužitelji istodobno podnijeli zahtjeve za mirno rješenje spora O. d. o. u Z. i Fondu za naknade oduzete imovine. Nadalje, radi se o stupnjevitoj tužbi koja je podnesena uz izričito pozivanje na odredbu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku - u toč. IV. st. 2. tužbe je navedeno "… čiju će visinu i tijek kamata tužitelji konačno odrediti odmah nakon što tuženik udovolji nalogu…", pa tužitelji nisu bili prekludirani u pravu na preinaku tužbenog zahtjeva jer to pravo imaju dok ne protekne rok koji bi im za tu radnju sud odredio rješenjem (u smislu odredbe st. 4. navedenog članka). Naime, sud je na pripremnom ročištu prihvatio zahtjev tužitelja i tuženici naložio dostavu traženih podataka, međutim, nije donio rješenje u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. navedenog Zakona, pa rok za preinaku nije počeo teći. Stoga je preinaka bila pravodobna i osnovana u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na početak tijeka zateznih kamata obrazloženje presude je i proturječno jer je sud pravilno zaključio da bi primjenom čl. 132. st. 5. Zakona o obveznim odnosima tužitelji imali pravo na kamatu i ranije, od dana svakog pojedinog plaćanja, a potom kao argument neosnovanosti spominje da su tužitelji preinakom tijeka kamata vezani uz dan podnošenja zahtjeva sada tuženiku, a da taj zahtjev u tom trenutku nije bio potreban. Iako dan podnošenja tog zahtjeva slijedi iza zadnjeg plaćanja, pa stoga primjenom tog nadnevka kao početka tijeka kamata predstavlja dopuštenu dispoziciju tužitelja i to favorem tuženice. Odluka suda da svaka stranka snosi svoje troškove nepravilna je i nepravedna. Nadalje, u odnosu na utvrđenje ništetnosti nisu se provodili nikakvi dokazi niti je taj dio tužbenog zahtjeva imalo doprinio trajanju postupka niti su zbog njega nastali posebni troškovi, pa je stoga tužiteljima pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku trebalo dosuditi troškove postupka u cijelosti. Slijedom navedenog, predlaže se drugostupanjskom sudu da dopusti konačno postavljeni tužbeni zahtjev i da preinači pobijanu presudu te da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na početak tijeka zateznih kamata i na troškove postupka.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I i III izreke tuženica je izjavila žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je izjava o raskidu dana podnošenjem tužbe kada je postavljen i zahtjev u smislu odredbe čl. 132. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na isto pogrešno primijenio norme materijalnog prava, pa radi pojašnjenja i razumijevanja svih činjenica iznosi kronologiju činjeničnih utvrđenja u ovom predmetu. Međutim, prvostupanjski sud da u nastavku obrazloženja pogrešno zaključuje i utvrđuje da iz odluka suda u Supetru proizlazi da tuženica neće moći ispuniti preuzetu obvezu, a to je stjecanje prava vlasništva temeljem Ugovora o otkupu. Naime, u parnici koja se vodila po tužbi Lj. B. protiv N. R. i F. M. J. P. tužitelji su odbijeni zbog pomanjkanja aktivne legitimacije. Predmet navedene parnice nije bio Ugovor o otkupu stana, ni pitanje njegovog ispunjenja/neispunjenja/ odnosno raskida takvog Ugovora. Stoga je utvrđenje ovog prvostupanjskog suda da iz presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu proizlazi da ovdje tuženica neće ispuniti preuzetu obvezu, nepravilno i pogrešno. Lj. B. je pravomoćnošću odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3996/06 od 20. veljače 2006. kojom je potvrđeno prvostupanjsko rješenje zemljišnoknjižnog odjela poslovni broj Z-8/98 od 6. svibnja 2003., a najkasnije ishođenjem zemljišnoknjižnog izvatka 30. srpnja 2006. bila upoznata s činjenicom da se Ugovor o otkupu stana ne može ispuniti te je, po mišljenju tuženice, izabrala pogrešan pravni put zaštite svojih subjektivnih prava podnošenjem tužbe protiv N. R. i F. M. J. P., pa je navedena parnica koju je vodila potpuno pravo irelevantna za pitanje opstojnosti Ugovora o otkupu stana. S obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. prosinca 2017. to je tužiteljima zastario sam zahtjev za raskid ugovora (izjava o raskidu). Ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-806/06 od 30. studenoga 2006. Nadalje, ističe kako sukladno čl. 371. Zakona o obveznim odnosima potraživanja zastarijevaju za 5 godina ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom da je od dana pravomoćnosti rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3996/06 od 20. veljače 2006. do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina to je zastario zahtjev za raskid ugovora, a time i zahtjev za isplatu s osnove isplaćene kupoprodajne cijene u ukupnom iznosu od 87.244,35 kn. Tuženica ukazuje i na to da je čl. 10. Ugovora o otkupu stana propisano da prodavatelj jamči da je vlasnik stana iz čl. 1. tog Ugovora, kao i da stan nije opterećen nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima. Prema tome da je pravna prednica tužitelja imala mogućnosti sukladno odredbama čl. 508. i 509. Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za pravne nedostatke stvari (evikcija) obavijestiti pravnog prednika tuženice da na navedenom stanu postoji pravo nekog trećeg koje isključuje kupčevo pravo, o čijem postojanju kupac nije obaviješten niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. S obzirom na to da Lj. B. nije obavijestila pravnog prednika tuženika o pravu treće osobe koja isključuje njeno pravo kao kupca, to je sukladno čl. 515. st. 1. Zakona o obveznim odnosima pravo Lj. B. po osnovi pravnih nedostataka stvari prestalo istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg, a to je, kako je naprijed rečeno danom primitka rješenja Županijskog suda u Splitu odnosno najkasnije ishođenjem zemljišnoknjižnog izvatka 30. srpnja 2006. Posljedično navedenome pogrešna je i odluka prvostupanjskog suda u toč. III izreke o troškovima postupka. Slijedom iznesenog tuženica predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I i III izreke presude i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan kao i naložiti tužiteljima da tuženici naknade troškove postupka kao i trošak sastava žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 186.b st. 3. i st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19. ; dalje ZID ZPP/19) ovaj drugostupanjski sud smatra da okolnost što je prvostupanjski sud propustio po navedenim odredbama rješenjem, protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, odrediti tužitelju da u određenom roku postavi određeni tužbeni zahtjev, ne predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući da taj propust nije utjecao na donošenje zakonite i pravilne odluke.

7. Naime, niti žalbeni navodi da zbog toga što sud prvog stupnja nije donio rješenje po čl. 186.b st. 4. ZPP rok za preinaku nije niti počeo teći odnosno da je podnesena tužba u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu. Navedeno stoga što su tužitelji mogli postaviti zahtjev za tijek kamate počev od 26. kolovoza 2016. kao dana podnošenja zahtjeva (čl. 186.a ZPP), a ne kako tvrde tužitelji da to nisu mogli učiniti u smislu odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP. Osim toga tužitelji su takav zahtjev za tijekom zatezne kamate mogli postaviti već u tužbi koja je podnesena naknadno tj. 29. prosinca 2017., tako da se niti iznimka iz čl. 190. st. 2. ZID ZPP/19 (koji se ovdje primjenjuje po čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19 kojim je propisana primjena odredbe čl. 39. tog Zakona na sve postupke u tijeku) ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući da nije riječ o procesno pravnoj situaciji u kojoj tužitelji nisu mogli bez svoje krivnje na navedeni način preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelji sadržajno ukazuju u žalbi jer prvostupanjska presuda ima razloga o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se može ispitati.

9. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. navedenog Zakona.

10. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja zahtjev tužitelja da im tuženica isplati iznos od po 43.622,17 kn svakome sa zakonskom zateznom kamatom.

11. Iz spisa predmeta proizlazi : - da je rješenjem nadležnog županijskog tijela od 23. rujna 1993. majka tužitelja Lj. B. bila utvrđena nositeljicom stanarskog prava na stanu u S., …, upisanom u zk.ul. … k.o. S., - da je 10. prosinca 1997. ista s Fondom u stambenom gospodarstvu sklopila Ugovor o kupoprodaji stana u kojem postoji stanarsko pravo (dalje Ugovor o otkupu) uz obročnu otplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 98.727,75 kn kroz 240 mjesečnih rata (20 godina), kojim je Fond u stambenom gospodarstvu u čl. 10. jamčio da je vlasnik stana i temeljem čl. 9. dao Lj. B. tabularnu izjavu, - da je Lj. B. Općinskom sudu u Supetru podnijela prijedlog za provedbu Ugovora o otkupu međutim, da je s istim odbijena budući da su u zemljišnoj knjizi upisane treće osobe kao suvlasnici, - da je Lj. B. protiv trećih osoba pokrenula spor kojim je tražila da se poništi Ugovor o kupoprodaji sklopljen između F. M. J. P. i N. R., a predmet kojeg je stan na kojem je ona stekla stanarsko pravo, zatim da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kako je bilo prije provedbe ugovora čije je poništenje tražila i da se obveže vlasnika stana da njoj proda stan, - da je Lj. B. preminula … te da su rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Supetru poslovni broj O-153/10 tužitelji proglašeni nasljednicima s time što je utvrđena i obveza prema Fondu za naknadu oduzete imovine ( dalje Fond) s naslova otkupa stana u S., - da su tužitelji preuzeli, kao nasljednici Lj. B., parnični postupak koji se vodio pod poslovnim brojem P-5773/15 pred Općinskim sudom u Splitu, Stalnoj službi u Supetru te da su s istim zahtjevom pravomoćno odbijeni donošenjem odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2128/17 od 20. rujna 2017. te - da su tužitelji ustali predmetnom tužbom 29. prosinca 2017. tražeći da tuženica vrati ono što je primila po osnovi Ugovora o otkupu.

12. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te obvezao tuženicu da istima isplati iznos od po 43.622,17 kn svakome sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2017., dok je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništav Ugovor o otkupu odbio kao neosnovan. Temeljem gornjih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji aktivno legitimirani, a tuženica pasivno legitimirana pozivajući se na odredbu čl. 2. i 3. Zakona o prestanku važenja Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine", broj 117/17) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018. Nadalje, smatra da izjava o raskidu Ugovora o otkupu upućena R. H. 26. kolovoza 2016. nije valjana izjava o raskidu ugovora jer je ista tada mogla biti upućena jedino Fondu, pa prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji izjavu o raskidu uputili podnošenjem predmetne tužbe. Nadalje, prvostupanjski sud smatra kako iz odluka suda u Supetru proizlazi da tuženica neće moći ispuniti preuzetu obvezu, a to je stjecanje prava vlasništva temeljem Ugovora o otkupu, pa u smislu odredbe čl. 127. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO) da nije potrebno ostavljati tuženici naknadni rok za ispunjenje ugovora budući da je jasno da ona ugovor ne može ispuniti. Nadalje, primjenom odredbe čl. 132. ZOO koji propisuje učinke raskida, na ime raskinutog predmetnog Ugovora o otkupu. da je do 31. prosinca 2015. uplaćen iznos od ukupno 87.244,35 kn koji iznos podijeljen s dva daje iznos od 43.622,17 kn odnosno iznos koji svaki od tužitelja potražuje od tuženice. Na dosuđene iznose tužiteljima je dosuđena zatezna kamata od dana podnošenja tužbe kako tužitelji i potražuju. Prvostupanjski sud neosnovanim smatra prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 371. ZOO s obrazloženjem da je izjava o raskidu dana podnošenjem tužbe tj. 29. prosinca 2017. kada je postavljen i zahtjev u smislu odredbe čl. 132. st. 2. ZOO tako da zastarijevanje tražbine ne može početi teći prije nego što se ugovor raskine.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

14. U ovoj fazi postupka ostala je sporna osnova zahtjeva tužitelja, a koju osnovu tuženica dovodi u pitanje tvrdnjom da je nastupila zastara zahtjeva za raskid ugovora, a time i zahtjeva za isplatu.

15. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda žalbeni navodi tuženice u pogledu pogrešne ocjene sadržaja pravomoćno okončanog postupka koji je vodila prednica tužitelja i tužitelji ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja u svezi s time. Naime, iz pravomoćno okončanog parničnog postupka u kojem je pokojna Lj. B. tražila sudsku zaštitu zbog povrede prava prvokupa po odredbi čl. 45. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96., 48/98., 68/98. i 22/06., dalje: ZNS), a oni preuzeli postupak iza njezine smrti, jasno slijedi da su prava i obveze pokojne majke tužitelja prestala tek njezinom smrću 2010. u skladu s odredbom čl. 24. st. 2. ZNS. Nadalje, slijedi i to da ovlaštenje odnosno legitimaciju za traženje pravne zaštite u slučaju povrede prava prvokupa, odredba čl. 45. st. 1. u vezi s čl. 37. st. 1. ZNS i čl. 12. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.) daje jedino zaštićenom najmoprimcu ili osobi na koju su prešla prava zaštićenog najmoprimca, pa kako tužitelji nisu te osobe jer njihovo ovlaštenje za traženje takve pravne zaštite ne proizlazi iz odredaba mjerodavnog materijalnog prava, to su tužitelji zbog nedostatka aktivne legitimacije odbijeni sa zahtjevom. Nadalje, iz odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž-2128/17 od 20. rujna 2017. slijedi i to da okolnost što je majka tužitelja otkupila predmetni stan od R. H. ne tiče se pravnog odnosa tužitelja s tamo tuženicima jer R. H. u vrijeme prodaje stana nije bila vlasnica stana. Dakle, polazeći od takvog činjeničnog utvrđenja nije pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelji osnovano zaključili da tuženica neće moći ispuniti ugovorom preuzetu obvezu tj. prenijeti pravo vlasništva stana niti u naknadnom roku.

17. Točno je da je prednica tužitelja pravomoćnošću rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3996/06 od 20. veljače 2006. odbijena sa zahtjevom za uknjižbu prava vlasništva temeljem Ugovora o otkupu, međutim žalbeni navodi tuženice da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. prosinca 2017. i da je tužiteljima zastario sam zahtjev za raskid ugovora (izjava o raskidu) po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu. Naime, tuženici je odgovoriti da su upravo prednica tužitelja, a nakon njezine smrti tužitelji izvršavali Ugovor o otkupu odnosno vršili otplatu stana u skladu s ugovorom, a na što su i bili pozivani od strane prednika tuženice Fonda kako to nedvojbeno slijedi iz dopisa Fonda od 2. kolovoza 2016. (list spisa 20) u kojem obrazlažu da postoji tužiteljeva nesporna obveza za ispunjenje navedenog ugovora. Dakle, kada se pođe od toga da su tužitelji kroz čitavo vrijeme izvršavali obvezu koju je ugovorom preuzela njihova majka, te podnijeli predmetnu tužbu 29. prosinca 2017. kojom su sadržajno predniku tuženice dali izjavu o raskidu Ugovora o otkupu zbog neispunjenja obveze, to se neosnovanim nalazi prigovor tuženice o nastupu zastare tražiti raskid ugovora odnosno zastari potraživanja po čl. 371. ZOO jer rok od pet godina počinje teći od dana prestanka izvršenja ugovornih obveza (raskida ugovora).

18. Žalbeni navodi tuženice kako prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-806/06 od 30. studenoga 2006. „zahtjev za raskid ugovora zastarijeva u roku u kojem zastarijeva i zahtjev za njegovo ispunjenje“ nije od utjecaja na donošenje ove drugostupanjske odluke budući da je riječ o odluci koja je donesena na temelju drugačije činjenične i pravne osnove.

19. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog suda, tužiteljima pripada pravo tražiti povrat spornog iznosa obzirom da se može smatrati kako je sporni Ugovor o otkupu raskinut samom podnesenom tužbom u smislu odredbe čl. 127. u svezi čl. 125. st. 3. ZOO, a sve u svezi čl. 132. ZOO prema kojem ako je jedna strana, a to je ovdje tužiteljna strana, izvršila ugovor u pretežitom djelu ima pravo da joj se vrati ono što je dala (st. 2.) sa zateznim kamatama, u konkretnom slučaju od zatraženog dana tj. dana podnošenja tužbe.

20. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I izreke.

21. Iako se pri donošenju odluke o parničnom trošku prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 4. ZID ZPP/19 (koji se ovdje primjenjuje po čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19) trebalo je jednako odlučiti. Naime, s obzirom na to da su tužitelji uspjeli tužbenim zahtjevom na isplatu, ali isto tako da je i tuženica uspjela u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti, to žalbeni navodi tužitelja kako se u odnosu na utvrđenje ništavosti nisu provodili nikakvi dokazi niti da je taj dio tužbenog zahtjeva doprinio trajanju postupka, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o trošku. Kako je dakle uspjeh stranaka u sporu podjednak, svaka stranka treba snositi svoj parnični trošak kako je to pravilno odlučio sud prvog stupnja radi čega je valjalo žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i u tom dijelu te potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. III izreke (koja se po čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP.

22. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. II izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru, 30. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić, v.r.