Poslovni broj: Usž-3964/21-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Zavoda, S. B., kojeg zastupa opunomoćenik B. G., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Z., radi raskida ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-276/2021-6 od 20. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2021.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-276/2021-6 od 20. rujna 2021.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Upravnog suda u Osijeku odbačena je tužba tužitelja na temelju odredbe članka 30. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nesporno ispitao nadležnost postupanja po tužbi, urednost tužbe te postojanje pretpostavki za vođenje spora, međutim, nakon toga nije donio rješenje kojim odbacuje tužbu već je tužbu dostavio tuženiku na odgovor. Odgovor tuženika sud je dostavio tužitelju s pozivom na očitovanje, što je tužitelj i učinio, nakon čega je sud odbacio tužbu. Smatra da je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka jer je rješenje o odbačaju tužbe trebao donijeti odmah po primitku tužbe. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo kako ne postoje pretpostavke za vođenje spora u smislu članka 30. stavka 1. točke 4. ZUS-a (sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora) pozivom na članak 28.3. ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, u kojem je izričito navedeno da svaka stranka može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj. Dakle, navedena ugovorna odredba ne propisuje da prvostupanjski sud nije nadležan u ovoj pravnoj stvari. Nadalje ističe da tuženik u odgovoru na tužbu nije dokazao svoje navode, odnosno da odluku o nepravilnosti u postupku provedbe ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava nije u obvezi donositi u formi upravnog postupka, a koju odluku je nesporno donijelo javnopravno tijelo, Hrvatski zavod za zapošljavanje, posredničko tijelo razine 2. Interne smjernice na koje se tuženik poziva u postupku donošenja odluke o nepravilnosti nisu podzakonski akt niti kao takve mogu biti obvezujuće u hrvatskom pravnom sustavu posebice iz razloga što je ugovorom o dodjeli bespovratnih sredstava kao mjerodavno propisano pravo Republike Hrvatske. Nadalje, vezano uz pravnu prirodu ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava tužitelj ukazuje kako su, pored tužitelja, ugovorne stranke javnopravna tijela radi čega tužitelj nije u jednakom položaju u odnosu na osobu javnog prava, već je subordiniran, što je osnovna razlika u karakteristikama građanskih i upravnih ugovora. Iz te neravnopravnosti proizlaze prava na strani javnopravnog tijela poput mogućnosti donošenja odluke o nepravilnosti i jednostranog raskida ugovora kao što je to učinilo posredničko tijelo razine 2, a koja nikada nije dostavljena tužitelju na kojeg se odnosi, niti je tužitelj imao saznanja kada je točno donesena navedena odluka te da na istu ima pravo žalbe, a po kojoj je tuženik odlučio mišljenjem. Zbog svega izloženog, predlaže Sudu poništiti pobijano rješenje prvostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje obzirom da tužitelj ostaje kod tužbe i svih iznesenih navoda u ovom postupku.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi kako ostaje kod navoda iznijetih u odgovoru na tužbu. U odnosu na navode tužitelja kojima tvrdi da je tužitelj trebao donijeti rješenje o odbacivanju tužbe odmah nakon njenog primitka (pod uvjetom da su za to ispunjene pretpostavke), navodi da ZUS ne propisuje obvezu upravnog suda donijeti rješenje o odbacivanju tužbe iz razloga navedenog u članku 30. stavku 1. točki 4. ZUS-a. Kako bi utvrdio je li sudska zaštita tužitelju osigurana izvan upravnog spora nadležni sud je morao ispitati činjenice i ustanoviti postojanje ugovornog odnosa između tužitelja, posredničkog tijela razine 1 - Ministarstva zdravstva i posredničkog tijela razine 2 - Zavoda, Ureda za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije. U odnosu na navode tužitelja o dužnosti donošenja odluke o utvrđenim nepravilnostima u upravnom postupku, ističe kako je u okviru Europskog socijalnog fonda definicija pojma „nepravilnost“ uređena člankom 2. točkom 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. prema kojoj je to svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Iz navedenog proizlazi da se pojam „nepravilnost“ u smislu ESI fondova primarno odnosi na sprječavanje djelovanja gospodarskog subjekta koja štete, ili potencijalno mogu naštetiti proračunu Europske unije. Stoga se odlukom o utvrđenoj nepravilnosti štite financijski interesi Europske unije te se ista u prvom redu donosi kako bi se utvrdilo kršenje primjenjivog prava EU i posljedično stvaran ili potencijalan učinak na proračun Europske unije, a ne kako bi javnopravno tijelo odlučilo o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe, što je predmet upravnog postupka. Vezano uz navode tužitelja kako bi ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava trebao imati karakter upravnog ugovora, tuženik upućuje na odredbu članka 150. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21.) koja u stavku 1. propisuje da će javnopravno tijelo i stranka sklopiti upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora. Pozitivnim hrvatskim zakonodavstvom nije propisano da se ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava sklapa kao upravni ugovor. Slijedom navedenog, predlaže Sudu žalbu odbiti i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem pobijanog prvostupanjskog rješenja u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.) koja se primjenjuje na temelju članka 67. stavka 3. Zakona, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se rješenje pobija.
6. Prvenstveno treba reći da ZUS ne sadrži odredbu po kojoj upravni sud ne bi bio u mogućnosti odbaciti tužbu nakon što je tuženik dostavio svoj odgovor na tužbu, odnosno procesne pretpostavke za vođenje spora moraju biti ispunjene da bi bilo moguće donijeti meritornu odluku. Radi togaSud ocjenjuje neosnovanim prigovor tužitelja iznesen u tom smislu.
7. Nadalje, Sud nalazi kako je prvostupanjski sud pravilno, a sukladno pravnom stajalištu ovog Suda zauzetom u presudi poslovni broj: Usž-303/19-2 od 10. srpnja 2019., ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari jer se u biti radi o postupku u kojem Hrvatski zavod za zapošljavanje, kao ugovorna stranka, obavještava tužitelja, kao drugu ugovornu stranku, o raskidu ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, kodni broj: UP.02.2.1.02.0098, uz obvezu povrata isplaćenih sredstava, radi čega se ne radi o stvari u kojoj je nadležan upravni sud jer se o tome ne može odlučivati u upravnom sporu (članak 3. ZUS-a).
8. Činjenica što su uz tužitelja potpisnici ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava i javnopravna tijela sama po sebi ne znači da je predmetni ugovor upravni. Naime, odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o općem upravnim postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.) propisano je da će javnopravno tijelo i stranka sklopiti upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora, što ovdje nije slučaj.
9. Prema tome, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora u povodu tužbe tužitelja jer je tužba podnesena u stvari u kojoj je zaštita osigurana izvan upravnog spora radi čega je prvostupanjski sud osnovano, pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točku 4. ZUS-a, tužbu odbacio.
10. Kako, dakle, tužitelj žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju zakonitost osporavanog rješenja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 67. stavka 3. u vezi s člankom 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci rješenja.
U Zagrebu 26. studenoga 2021.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v.r.
