REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-5469/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Marina Veljak, u pravnoj stvari tužitelja D. C. L.. iz U. K. V. B. i S. I., L., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u S., protiv tuženika M. d.o.o. iz O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-31/2021-11 od 18. listopada 2021., 26. studenoga 2021.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-31/2021-11 od 18. listopada 2021. u točki I. izreke.

II. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Osijeku.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev tuženika za osiguranje parničnih troškova te odredio tužitelju rok od 15 dana od dana dostave prijepisa tog rješenja da na račun Trgovačkog suda u Osijeku pobliže navedenom u izreci rješenja položi iznos od 109.225,00 kn (točka I. izreke rješenja) uz upozorenje tužitelju ako u navedenom roku ne dokaže da je položio osiguranje smatrat će se da je tužba povučena (točka II. izreke rješenja). Tako je prvostupanjski sud riješio primjenom odredbe članka 63. stavka 1. i 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine” broj 101/17) jer je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u državi koja nije članica Europske unije ni državi ugovornici Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru ili drugog međunarodnog ugovora koji uređuje oslobođenje od osiguranja troškova postupka. Nadalje, s obzirom na to da je tuženik još u odgovoru na tužbu podnio zahtjev za osiguranje parničnih troškova, prvostupanjski je sud putem Ministarstva Republike Hrvatske, Uprave za Europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju i sprječavanje korupcije ocijenio da tužitelj nije obvezan podmiriti troškove osiguranja postupka u smislu članka 12. stavka 2. Konvencije između Kraljevine Jugoslavije i Velike Britanije o uređenju međusobne pomoći u vođenju postupka u građanskim i trgovačkim stvarima koje su u tečaju ili koje mogu biti u tečaju pred odnosnim vlastima („Službene novine” Kraljevine Jugoslavije broj 116-XXV od 26. svibnja 1937. koja se primjenjuje u odnosu na Republiku Hrvatsku na temelju odluke o sukcesiji – „Narodne novine” Međunarodni ugovori broj 11/97) samo u slučaju ako tužitelj na području Republike Hrvatske ima nepokretnu ili drugu imovinu koja nije lako prenosiva u obimu dovoljnom za pokriće svih troškova i taksa. Međutim, s obzirom na to da je tužitelj na pripremnom ročištu od 30. rujna 2021. naveo da ne posjeduje nekretnine na području Republike Hrvatske već samo jednu salu sa serverima i informatičkim ormarom i pratećom opremom, a sala je u najmu, to prema mišljenju prvostupanjskog suda ne predstavlja imovinu koja nije lako prenosiva. Upravo zbog toga, prvostupanjski je sud obvezao tužitelja da u roku od 15 dana uplati iznos od 109.225,00 kn na ime osiguranja troškova postupka i to za radnje podnošenja odgovora na tužbu, zastupanja na pripremnom ročištu i na tri ročišta za glavnu raspravu te za sastav dva podneska (svaka radnja u iznosu od 14.175,00 kn u što je uračunat porez na dodanu vrijednost) kao i pretpostavljeni trošak vještačenja u iznosu od 10.000,00 kn.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o naknadi troškova postupka. Obrazlažući žalbene razloge, žalitelj u žalbi navodi što je predmet ovog spora te ističe kako tuženik neopravdano raspolaže s iznosom od 150.000,00 EUR jer se taj iznos tuženik obvezao vratiti tužitelju u slučaju neispunjenja obveza što je vidljivo iz članka 5. Sporazuma od 6. rujna 2018. Prema tome, žalitelj smatra da u slučaju kada tuženik raspolaže s navedenim iznosom tužitelja za kojeg nije tužitelj dobio nikakvu protučinidbu, nije osnovano i životno odrediti bilo kakvu aktorsku kauciju. Žalitelj smatra da je sud previsoko odredio iznos aktorske kaucije jer se radi o pravnom pitanju pa zato sud prilikom izračuna te kaucije nije trebao imati u vidu tri ročišta za glavnu raspravu i trošak sastava dvaju podnesaka jer isti nisu potrebni u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, žalitelj smatra da tuženik nema pravo na aktorsku kauciju ako je riječ o protutužbi u smislu članka 62. točki 3. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, a k tome tužitelj ima sjedište u Ujedinjenom Kraljevstvu čiji sudovi priznaju odluke sudova Republike Hrvatske o troškovima postupka pa zato ni prema odredbi članka 61. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu tužitelj nije dužan položiti osiguranje troškova postupka. Na pripremnom ročištu od 30. rujna 2021. tužitelj je naveo da ne posjeduje nekretnine na području Republike Hrvatske, ali u svom vlasništvu ima servere, informatički ormar i svu prateću opremu smještenu i prilagođenu unajmljenom prostoru kojeg neprekidno koristi više od tri godine te ta oprema višestruko premašuje iznos od 109.225,00 kn određen pobijanim rješenjem. Osim toga iz dopisa Ministarstva od 9. kolovoza 2021. nije jasno što bi predstavljalo „imovinu koja nije lako prenosiva” pa je sud trebao sukladno načelu otvorenog pravosuđenja pozvati tužitelja da dostavi dokaze kako njegova imovina ne predstavlja „lako prenosivu imovinu”. Prvostupanjski sud nije cijenio gore navedene okolnosti, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku pa žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijano rješenje na način da u cijelosti odbije zahtjev tuženika za osiguranje parničnih troškova, a podredno da ukine pobijano rješenje i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljeva žalba djelomično nije osnovana, a djelomično je nedopuštena.

Ispitavši pobijano rješenje u točki I. izreke temeljem odredbi članka 365. stavaka 1. i 2. te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud u tom dijelu donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Odredbom članka 61. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu je propisano da tužitelj koji nije državljanin Republike Hrvatske ni neke druge države članice Europske unije ni države ugovornice Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru ili drugog međunarodnog ugovora koji uređuje oslobođenje od osiguranja troškova postupka, a ima prebivalište ili sjedište u nekoj državi koja nije članica Europske unije ni država ugovornica Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru ili drugog međunarodnog ugovora koji uređuje oslobođenje od osiguranja troškova postupka, dužan je, na prijedlog tuženika, položiti osiguranje parničnih troškova, osim ako se u državi u kojoj tužitelj ima prebivalište ili sjedište priznaju odluke sudova Republike Hrvatske o troškovima postupka. Nadalje, stavkom 3. istoga članka Zakona o međunarodnom privatnom pravu je određeno da je tuženik zahtjev za osiguranje parničnih troškova dužan postaviti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari.

Osim toga, prema članku 63. stavku 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu u rješenju kojim se usvaja zahtjev za osiguranje parničnih troškova sud određuje iznos osiguranja i rok u kojem se osiguranje mora dati te upozorava tužitelja na posljedice što ih zakon predviđa ako ne bude dokazano da je osiguranje dano u određenom roku, a prema stavku 2. istoga članka Zakona o međunarodnom privatnom pravu ako tužitelj u određenom roku ne dokaže da je dao osiguranje za parnične troškove, smatra se da je tužba povučena.

5. Prvostupanjski je sud pravilno obvezao tužitelja da u roku od 15 dana od zaprimanja tog rješenja uplati na račun suda iznos od 109.225,00 kn koji je potreban za osiguranje troškova ovog postupka. Naime, nesporno je da je tužitelj strana pravna osoba koja ima sjedište na području države koja nije članica Europske unije niti je država u kojoj tužitelj ima sjedište država ugovornica Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru ili drugog međunarodnog ugovora koji uređuje oslobođenje od osiguranja troškova postupka. Slijedom navedenog, prema odredbi članka 61. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, tužitelj je na prijedlog tuženika dužan položiti osiguranje parničnih troškova – iznimno, tužitelj prema navedenoj zakonskoj odredbi to ne bi bio dužan učiniti samo ako se u državi u kojoj tužitelj ima prebivalište ili sjedište priznaju odluke sudova Republike Hrvatske o troškovima postupka što tužitelj u ovom sporu ničim nije dokazao niti to proizlazi iz dopisa Ministarstva Republike Hrvatske, Uprave za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju i sprječavanje korupcije Klasa: ...- ..., Ur. broj: ...-... od 9 kolovoza 2021. sa str. 280-281. spisa kojem se prvostupanjski sud sukladno članku 61. stavka 2. u vezi članka 8. stavka 3. Zakona o međunarodnom privatnom pravu obratio sa zahtjevom o tumačenju jesu li državljani Republike Hrvatske dužni dati osiguranje parničnih troškova u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske.

6. Nadalje, iz spomenutog dopisa Ministarstva Republike Hrvatske, Uprave za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju i sprječavanje korupcije proizlazi da prema članku 12. stavku 1. Konvencije između Kraljevine Jugoslavije i Velike Britanije o uređenju međusobne pomoći u vođenju postupka u građanskim i trgovačkim stvarima koje su u tečaju ili koje mogu biti u tečaju pred odnosnim vlastima ugovorena uzajamnosti glede oslobođenja od polaganja aktorske kaucije postoji samo ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: a) da je tužitelj strana pravna osoba osnovana prema zakonima jedne države ugovornice te Konvencije i b) da je tužiteljevo sjedište u državi u kojoj se vodi postupak. Međutim, u konkretnom predmetu, ovaj drugi uvjet odnosno pretpostavka nesporno nije ispunjena, a što uostalom niti sam tužitelj u žalbi ne osporava.

7. Osim toga, prema članku 12. stavku 2. Konvencije između Kraljevine Jugoslavije i Velike Britanije o uređenju međusobne pomoći u vođenju postupka u građanskim i trgovačkim stvarima koje su u tečaju ili koje mogu biti u tečaju pred odnosnim vlastima, tužitelj iznimno ne bi bio dužan uplatiti aktorsku kauciju ako na teritoriju države u kojoj se vodi sudski postupak (dakle, na teritoriju Republike Hrvatske) ima nepokretnu ili drugu imovinu koja nije lako prenosiva u obimu dovoljnom za pokriće svih troškova i taksa.

Upravo radi ispitivanja postoji li iznimka iz članka 12. stavka 2. navedene Konvencije, prvostupanjski je sud na pripremnom ročištu od 30. rujna 2021. utvrdio da tužitelj nema nikakvih nekretnina na područnu Republike Hrvatske već samo server salu (sala je u najmu) sa serverima i informatičkim ormarom i svom pratećom opremom – ovo je upravo tužiteljev zastupnik po zakonu D. A. navela na tom pripremnom ročištu (str. 359. spisa). Prema tome, ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje je li vrijednost tužiteljeve imovine u Republici Hrvatskoj veća od iznosa aktorske kaucije čije je plaćanje tuženik zahtijevao u odgovoru na tužbu, a što je tužitelj naveo na pripremnom ročištu od 30. rujna 2021., očito je da se radi o imovini koja se u pravnom prometu lako može prenijeti čak i usmenim kupoprodajnim ugovorom (što je tuženik naveo na tom ročištu) pa se očito radi o lako prenosivoj opremi. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da ne postoji iznimka za oslobođenje tužitelja od polaganja aktorske kaucije prema odredbi članka 12. stavka 2. Konvencije između Kraljevine Jugoslavije i Velike Britanije o uređenju međusobne pomoći u vođenju postupka u građanskim i trgovačkim stvarima koje su u tečaju ili koje mogu biti u tečaju pred odnosnim vlastima, pa je zato pravilnom primjenom odredbe članka 63. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu obvezao tužitelja na uplatu aktorske kaucije u iznosu od 109.255,00 kn, a koji iznos je i prema mišljenju ovog suda primjeren za osiguranje tuženikovih parničnih troškova po tužbi.

Naime, tuženik je još u svom odgovoru na tužbu sa str. 157. spisa podnio zahtjev za osiguranjem parničnih troškova (zbog čega je tuženik to učinio pravovremeno u smislu članka 61. stavka 3. Zakona o međunarodnom privatnom pravu) u kojem je zahtijevao osiguranje parničnih troškova po tužbi i to za svaku postupovnu radnju u iznosu od 11.340,00 kn (uvećan za porez na dodanu vrijednost), a sukladno vrijednosti predmeta spora iz tužbe. Prema tome, neovisno od toga što je tuženik u odgovoru na tužbu ujedno podnio i protutužbu u kojoj je protutužbenim zahtjevom potraživao od tužitelja iznos od (ukupno) 109.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, tuženik je u svom zahtjevu za osiguranjem troškova postupka tražio da sud obveže tužitelja da na ime osiguranje troškova postupka po tužbi uplati iznos od 109.255,00 kn. Dakle, upravo zbog toga što tuženik u ovom sporu nije potraživao osiguranje troškova po protutužbi (za koje osiguranje tuženik ne bi imao pravo na osiguranje parničnih troškova prema članku 62. točka 3. Zakona o međunarodnom privatnom pravu), već po tužbi, to se tužitelj u žalbi neosnovano poziva na odredbu članka 62. točke 3. Zakona o međunarodnom privatnom pravu.

8. Nadalje, tuženik je u svom zahtjevu za osiguranjem parničnih troškova tražio osiguranje troškova postupka i to za radnje sastava odgovora na tužbu, pripremnog ročišta, tri ročišta za glavnu raspravu te za dva pisana očitovanja – dakle, za ukupno sedam parničnih radnji (s porezom na dodanu vrijednost) u ukupnom iznosu od 99.225,00 kn, kao i osiguranje za pretpostavljeni trošak vještačenja u iznosu od 10.000,00 kn. Sukladno tom zahtjevu tuženika, prvostupanjski je sud točkom I. izreke pobijanog rješenja obvezao tužitelja da taj iznos troška postupka uplati na račun suda, a taj je iznos i prema mišljenju ovog suda primjeren iznos aktorske kaucije. Naime, iz spisa proizlazi da je u ovom predmetu potrebno izvesti dokaz saslušanjem više svjedoka (prema podnesku tužitelja od 20. rujna 2021. sa str. 287-288. spisa potrebno je saslušati šest predloženih svjedoka), a k tome potencijalno je moguće da sud mora provesti i dokaz vještačenjem radi utvrđivanja kvalitete isporučene informatičke opreme. Zbog toga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je (osim već poduzetih parničnih radnji davanja odgovora na tužbu i održanog pripremnog ročišta) u ovom sporu potrebno provesti (barem) tri ročišta za glavnu raspravu, a k tome je moguće i da tuženik mora podnijeti sudu (barem) dva obrazložena podneska iz Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Osim toga, sud bi radi utvrđivanja kvalitete isporučene informatičke opreme i, povezano s time, raskidom ugovora te povratom uplaćenih novčanih sredstava, nesporno trebao provesti i dokaz vještačenjem informatičke opreme, a potreban predujam izvođenja tog dokaza u iznosu od 10.000,00 kn je i prema ocjeni ovog suda primjeren iznos tog troška.

Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 63. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu usvojio (prihvatio) tuženikov zahtjev za osiguranje parničnih troškova odredivši osiguranje tog troška u iznosu od 109.225,00 kn i rok od 15 dana u kojem je tužitelj taj iznos troška dužan uplatiti na račun prvostupanjskog suda. Stoga je tužiteljevu žalbu kojom pobija točku I. izreke prvostupanjskog rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijano rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj žalbom pobija točku II. izreke prvostupanjskog rješenja, ovaj sud nalazi da se u tom dijelu radi o upravljanju postupkom zbog čega je tužiteljeva žalba protiv tog dijela rješenja nedopuštena u smislu članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, iako je u ranije navedenoj odredbi članka 63. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu propisano da sud u rješenju kojim se usvaja zahtjev za osiguranje parničnih troškova ujedno upozorava tužitelja na posljedice što ih zakon predviđa ako ne bude dokazano da je osiguranje dano u određenom roku, upozorenje suda tužitelju na pravne posljedice nepostupanja po rješenju suda kojim je određena uplata aktorske kaucije u određenom roku ima značaj upravljanja postupkom u smislu članka 278. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga, protiv tog upozorenja suda sukladno članku 278. stavka 2. istog Zakona žalba nije dopuštena.

Slijedom navedenog, budući da je presumirano povlačenje tužbe u smislu članka 63. stavka 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu pravna posljedica nepostupanja tužitelja po rješenju o određivanju aktorske kaucije, a upozorenje suda je rješenje o upravljanju postupkom, to je tužiteljeva žalba kojom pobija točku II. izreke prvostupanjskog rješenja nedopuštena prema članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Zato je tužiteljevu žalbu podnesenu protiv tog dijela prvostupanjskog rješenja valjalo odbaciti, a na temelju članka 380. točka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 26. studenoga 2021.

Sudac

Marina Veljak, v.r.