REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-79/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u P., protiv tuženice OPĆINA V., V., OIB ..., koju zastupa punomoćnica A. Z., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P- 554/2019-44 od 7. listopada 2020. i tuženičinoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-554/2019-44 od 7. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-554/2019-44 od 7. listopada 2020. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-554/2019-44 od 7. listopada 2020. u točkama II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženičina žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-554/2019-44 od 7. listopada 2020. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Pazinu utvrdio da je tužiteljica vlasnica nekretnina označenih kao k.č.br. 1250/1, šuma, površine 4462 m2, u dijelu 1/1, k.č.br. 1251 šuma, površine 7847 m2, u dijelu 1/1 i k.č.br. 1255 šuma, površine 3415 m2 u dijelu 1/1, sve k.o. V., slijedom čega je tuženica dužna trpjeti brisanje prava vlasništva tuženice, a uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na označenim nekretninama (točka I. izreke), odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja vlasništva tužiteljice na nekretninama označenim kao k.č.br. 1115 dvorište i šuma, površine 17019 m2, u dijelu 8901/17019, k.o. V., uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na tim nekretninama (točka II. izreke), naložio tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.250,00 kn (točka III. izreke) i odbio kao neosnovan tužiteljičin zahtjev radi naknade troškova postupka u iznosu od 2.250,00 kn (točka IV. izreke).

2. Pobijanim rješenjem Trgovački sud u Pazinu je odbio kao neosnovan prijedlog tužiteljice za određivanjem zabilježbe spora na k.č. broj 1250, k.o. V., kao neosnovan (točka I. izreke) i prijedlog tuženice za prekidom ovoga postupka do završetka postupka kojega je tuženica pokrenula pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (točka II. izreke).

3. U obrazloženju presude sud, u bitnome navodi da među strankama nije sporno; da je na kč. br. 1115, 1250/1, 1251 i 1255, k.o. V. prije upisa tuženice, bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P. već je sporno; u kojem omjeru su čestice stare izmjere ušle u čestice nove izmjere; jesu li čestice stare izmjere koje su ušle u čestice nove izmjere na dan 16. listopada 1990. bile šuma ili šumsko zemljište u društvenom vlasništvu; jer je li upis prava vlasništva na ime tuženice pravno valjan, je li stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, 16. listopada 1990. izvršena pretvorba društvenog vlasništva na svim šumama i šumskom zemljištu na način da nositelj vlasničkih ovlaštenja postaje Republika Hrvatska neovisno o statusu i namjeni zemljišta (građevinsko/poljoprivredno i dr.), odnosno ima li tuženica osnovanu vlasničkopravnu legitimaciju glede predmetnih nekretnina temeljem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92). Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da su k.č. broj 1251, k.o. V., koja je nastala u cijelosti od nekretnine stare oznake k.č. broj 866/3, k.o. V., i k.č. broj 1255, k.o. V., koja je nastala u cijelosti od nekretnine stare oznake k.č. broj 866/1, k.o. V. su na dan 16. listopada 1990. bile po kulturi šume, te su bile obuhvaćene Programom gospodarenja. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama iz 1990. godine stupio je na snagu 16. listopada 1990. („Narodne novine“ broj 41/90). Šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o šumama, dana 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li su se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je temeljem samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Obje nekretnine (k.č. br. 1251 i 1255, k.o. V.) su se nalazile u šumsko gospodarskoj osnovi, po kulturi su bile šume, i za njih, sukladno čl. 17. Zakona o šumama, nikada nije proveden postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove, što tuženica niti ne tvrdi. Pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu obavljena 16. listopada 1990., te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje je do tada bilo u društvenom vlasništvu postale vlasništvo Republike Hrvatske, bez obzira nalazile se unutar ili izvan granica građevinskog područja. Stoga je sud u odnos na te nekretnine prihvatio tužbeni zahtjev. U odnosu na nekretninu točno određenoga dijela novonastale k.č.br. 1115, k.o. V., koji ima površinu od 8901 m2 tužiteljica traži da se utvrdi njezino pravo vlasništva na 8901/17019 dijela nekretnine, dakle, na suvlasničkom (idealnom) dijelu kč.br. 1115, k.o. V. na kojem je upisana tuženica. S obzirom na to da tužiteljica u nije predložila izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku mjerničke struke na okolnost oznake te čestice posebnim katastarskim brojem, površinom i drugim oznakama, kako bi odluku suda bilo moguće provesti u zemljišnim knjigama sud je primjenom odredbe čl. 5., 36., 37. i 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) u tom dijelu, odbio tužbeni zahtjev. O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

4. U obrazloženju rješenja sud navodi da je zahtjev tužiteljice za zabilježbom spora na k.č. broj 1250, k.o. V. neosnovan jer ta nekretnina više nije predmetom tužbenog zahtjeva, pa nije osnovan niti zahtjev za zabilježbom spora na sukladno čl. 82. Zakona o zemljišnim knjigama. Prijedlog tuženice za prekidom ovoga postupka do pravomoćnog okončanja postupka kojega je tuženica pokrenula pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u pogledu valjanosti navedenog Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za gospodarsku jedinicu „B.“ 1982.- 1991., Š. „I.“ B., nije osnovan jer radi o upravnom postupku koji nije od utjecaja na ovaj postupak.

5. Tužiteljica žalbom pobija točke II. i IV. izreke navodeći, u bitnome, da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije dao valjano i argumentirano obrazloženje, te jer se obrazloženje o odbijanju djela tužbenog zahtjeva temelji na pogrešnom stavu da tužbeni zahtjev nije pravilno postavljen iako je u ranijem ukidnom rješenju drugostupanjskog suda nije izraženo pravno shvaćanje da tužbeni zahtjev nije postavljen sukladno čl. 36. ZVDSP-a Smatra pogrešnim shvaćanje suda o potrebnim pravno tehničkim radnjama i postupcima potrebnim za katastarsko i zemljišno-knjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnine, kako bi se postigla usklađenost faktičnog i knjižnog stanja spornih nekretnina. Navodi da je tužiteljica pravilno postavila tužbeni zahtjev, jer predmetna zemljišta mogu sukladno odredbi. čl. 5. st. 1. ZVDSP-a biti objektom stvarnih prava i može se nakon pravomoćnosti presude provesti postupak parcelacije radi izdvajanja u novu katastarsku česticu, te upućuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revx-1075/12 od 29. siječnja 2014. Traži nadoknadu troška sastava žalbe u iznosu od 930,00 kn.

6. Tuženica žalbom pobija točke I. i III. izreke presude i točku II. izreke rješenja navodeći, u bitnome da tužiteljica nije dokazala u čemu se ogleda nezakonitost upisa prava vlasništva tužene u postupku obnove zemljišne knjige na predmetnim česticama. Smatra da promjena pravnog stava tuženika glede titulara vlasništva na šumama i šumskom zemljištu nakon 20 godina od prestanka važenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama nakon što je tužena na temelju pravomoćnih odluke u sudskom postupku stekla vlasništvo navedenih čestica, koje tužiteljica nije osporila u postupku obnove zemljišne knjige, ne može sada vlasništvo tužene činiti spornim. Nadalje, navodi da je pobijanu presudu sud donio protivno odredbi čl. 5. Zakona o sudovima i Ustavu Republike Hrvatske kada je retroaktivno primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama. Ističe kako je tužiteljica trebala podnijeti brisovnu tužbu iz odredbe čl. 179. Zakona o zemljišnim knjigama, a ne vlasničku tužbu. Navodi da je sud pogrešno utvrdio da su sporne čestice bile šume i u društvenom vlasništvu na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama te ističe da te čestice postoje tek od 13. srpnja 2011. kada su upisane kao pravo vlasništva (društveno vlasništvo je ukinuto Ustavom Republike Hrvatske 22. prosinca 1990.), te da je pogrešno utvrdio da su utužene čestice nastale u postupku preoblikovanja, budući da su nastale u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. V.. Nadalje, navodi da je pogrešno utvrđeno da se radilo o optantskoj imovini sa statusom društvenog vlasništva. Smatra da sud bez ikakve činjenične i pravne osnove samo pretpostavlja da imovina optanata čini društveno vlasništvo i da se ta činjenica utvrđuje u upravnom postupku, te ističe da navedene čestice nisu mogle biti u šumsko gospodarskoj osnovi jer izrađivači programa nisu raspolagali odgovarajućim ispravama iz kojih bi bilo vidljivo da se radi o optantskoj ili o ošasnoj imovini. Osporava pravnu valjanost programa gospodarenja šumsko gospodarskom osnovom te ističe da je pogrešan stav suda da se taj program primjenjuje sve dok se u upravnom postupku ne stavi izvan snage, te dovodi u pitanje vjerodostojnost podataka Uprave šume B. od 31. siječnja 2011. koji su izdani uvidom u sporni program. Smatra da je prvostupanjski sud trebao odlučiti o tom prethodnom pitanju. Konačno ističe da se radi o presuđenoj stvari budući da su predmetne čestice nakon upravnog i izvanparničnog zemljišno knjižnog postupka prenesene u vlasništvo tužene. Traži nadoknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.571,87 kn.

7. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. U provedenom postupku, a ni donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva k.č.br. 1250/1, šuma, površine 4462 m2, u dijelu 1/1, k.č.br. 1251 šuma, površine 7847 m2, u dijelu 1/1 i k.č.br. 1255 šuma, površine 3415 m2 u dijelu 1/1, sve k.o. V., i k.č. br. 1115 dvorište i šuma, površine 17019 m2, u 8901/17019 dijela k.o. V., koje se sve nalaze u k.o. V., uz određivanje brisanja prava vlasništva i suvlasništva tuženika i istovremeni upis prava vlasništva u tužiteljevu korist. Tužiteljica tvrdi da je vlasništvo nekretnina stekla na temelju Zakona o šumama jer su se na dan 16. listopada 1990. nalazile u šumsko gospodarskoj osnovi i bile su u društvenom vlasništvu.

12. Odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 40/91) izvršena je pretvorba društvenog vlasništva nad nekretninama koje su do 16. listopada 1990. predstavljale šume, odnosno šumska zemljišta na način da je izmijenjenom odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 54/83, 5/84, 31/86, 32/87, 47/89 i 41/90) propisano da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da su nekretnine u odnosu na koje prihvaćen tužbeni zahtjev pobliže označene u točki I . izreke pobijane presude, ranije bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P.. U odnosu na k.č.br. 684/1, k.o. V., stare izmjere, utvrdio je da se radi o optanskoj imovini ranijih vlasnika, koji su optirali za talijansko državljanstvo, ali da njihove nekretnine nisu navedene u prilogu „A“ Sporazuma o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ, Međunarodni ugovori“ broj 8/65), zbog čega te nekretnine nisu ostale u vlasništvu optanata, već su prešle u društveno vlasništvo. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da su se predmetne nekretnine označene starim oznakama bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, Gospodarska jedinica „B.“, koji je važio u periodu od 1. siječnja 1982. do 31. prosinca 1991.

14. S obzirom na navedeno utvrđenje, prvostupanjski sud je zaključio da su nekretnine označene u točki I. izreke pobijane presude, u naravi šume i šumsko zemljište, koje su na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (16. listopada 1990.), bile u društvenom vlasništvu odnosno optantska imovina sa statusom društvenog vlasništva, neovisno o tome jesu li se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postale na temelju zakona vlasništvo tužiteljice, dok je u odnosu na nekretninu označenu u točki II. izreke pobijene presude zaključio, ne upuštajući se u ocjenu je li na tim nekretninama tužiteljica stekla pravo vlasništva na temelju zakona, da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužiteljica ne može zahtijevati stjecanje suvlasništva na cijeloj nekretnini u idealnom dijelu, nego utvrđenje prava vlasništva onog dijela nekretnine na kojem je na temelju zakona stekla pravo vlasništva, pritom upućujući na zauzeta pravna shvaćanja u presudi ovog suda poslovni broj Pž-4672/2017 od 14. svibnja 2020. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2273/2020-2 od 29. rujna 2020., jer je tužiteljica na temelju čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama mogla steći vlasništvo na točno određenom djelu tih nepodijeljenih čestica.

15. U odnosu na žalbu tuženice valja navesti da je prvostupanjski sud je pravilno primijenio Zakona o izmjenama i dopunama zakona šumama uzimajući pritom u obzir činjenično stanje na datum stupanja tog Zakona na snagu (16. listopada 1990), jer je upravo taj trenutak relevantan za ocjenu je li tužiteljica stekla pravo vlasništva na temelju zakona. Dakle, tužiteljica je s danom stupanja na snagu tog zakona stekla izvanknjižno vlasništvo na nekretninama, a u ovom postupku zahtjeva da se to i utvrdi, radi upisa tog, već stečenog prava, u zemljišnu knjigu.

16. Neosnovan je žalbeni navod tužene da je u zemljišnoknjižnom i upravnom postupku tužiteljica dala suglasnost za preoblikovanje čestica i da se tužena upiše kao vlasnik nekretnine. Naime, iz zapisnika sastavljenih u povodu preoblikovanja zemljišne knjige proizlazi da tužiteljica nije sudjelovala u tim postupcima. Nadalje, neosnovano je upiranje tužene na odluke donesene u upravnom postupku i stjecanje vlasništva na temelju tih odluka, budući da je za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama isključivo nadležan sud u parničnom postupku.

17. Neosnovan je i žalbeni navod tužene da se radi o brisovnoj tužbi i da je tužiteljica mogla podnijeti takvu tužbu na temelju odredbe čl. 127. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17 i 63/19; dalje: ZZK) u propisanom roku. Naime, tužiteljica nije bila upisana kao nositelj knjižnog prava predmetnih nekretnina i ne traži se uspostava prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja na temelju čl. 127. ZZK-a, nego upis prava vlasništva stečenog na temelju zakona i da se naloži tuženoj da trpi brisanje s njenog imena. Ako je tužena upirala na odredbu čl. 197. ZZK-a (neosnovan je navod da je tužiteljica trebala podnijeti tužbu na temelju te odredbe, budući da pravo na podnošenje tužbe za ispravak (koju tuženik pogrešno naziva brisovnom tužbom) imaju osobe čijim prijavama ili prigovorima zemljišno knjižni sud nije u cijelosti ili djelomično udovoljio u ispravnom postupku i osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišno knjižni sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati, a što ovdje nije slučaj.

18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je i dio nekretnina koji je predstavljao optantsku imovinu vlasništvo Republike Hrvatske, sukladno Ugovoru o miru s Italijom („Službeni list FNRJ“ broj 74/47), Sporazumu između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954., te Sporazumu o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“, MU broj 8/65.), kada je optantska imovina, izuzevši nekretnine navedene u prilogu „A“ Sporazuma, koje su ostale u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla u društveno vlasništvo danom zaključenja tog Sporazuma, dakle, još 1954. godine, kako je to sve detaljno obrazložio prvostupanjski sud.

19. Neosnovan je žalbeni navod da su odlučne činjenice utvrđene iz nevažećeg općeg akta Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, Gospodarska jedinica „B.“ koji je važio u periodu od 1. siječnja 1982. do 31. prosinca 1991., a čiju zakonitost je tužena osporavala u ovom postupku.

20. Odredbom čl. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) kao posebnim propisom je određeno da je predmet upravnog spora ispitivanje zakonitosti upravnih rješenja. Dakle, o zakonitosti navedenog Programa nije nadležan odlučivati ovaj sud, a radi se o Programu koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona šumama (16. listopada 1990.) kada je došlo do pretvorbe šume i šumska zemljišta u vlasništvo Republike Hrvatske, pa presuda u pobijanom dijelu nije donesena na temelju nevažećeg akta.

21. Osim toga, valja istaknuti da se navedene česticama, osim što su prema Programu gospodarenja šumama i šumskim zemljištem bile šume na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o šumama, i dalje vode kao šume prema zemljišno knjižnim izvacima priloženim u spisu i zapisnicima sastavljenim povodom preoblikovanja zemljišnih knjiga (list 5. do 10. i 11. do 13. spisa).

22. Slijedom navedenog, je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. U odnosu na žalbu tužiteljice protiv točke II. izreke pobijane presude valja istaknuti da ona zahtjeva da se utvrdi da je na temelju zakona stekla pravo vlasništva točno određenog dijela navedenih novoosnovanih čestica odnosno suvlasništvo na idealnom dijelu tih nekretnina.

24. Međutim, tužiteljica navedeni realni dio u postupku pred prvostupanjskim sudom nije precizno odredila niti je u tu svrhu predložio odgovarajuće dokaze. Svaki suvlasnik navedene nekretnine vlasnik je onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu, s tim da suvlasnički dijelovi nisu jednaki. Pozivom na odredbe ćl. 37. i 38. ZV-a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se tako postavljenom zahtjevu ne može udovoljiti i za to je dao jasno i valjano obrazloženje. Prvostupanjski sud se pritom pozvao na zauzeto pravno shvaćanje ovog suda u odluci poslovni broj Pž-4672/2017 od 14. svibnja 2020., međutim, i u drugim odlukama ovog suda je zauzeto isto shvaćanje odluka (presuda poslovni broj Pž- 1705/2017 i dr.).

25. U odnosu na pozivanje tužiteljice na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev x-1075/12 od 29. siječnja 2014. prvenstveno valja istaknuti da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ali da je i u toj odluci navedeno da „treba prihvatiti i zahtjev vlasničke zaštite kojim se taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno kao u konkretnom slučaju prema parcelacijskom elaboratu koji nije potvrđen od strane nadležnog ureda za katastar, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite“. Dakle, i prema zauzetom shvaćanju u toj odluci se mora jasno odrediti na koji točno dio nekretnine se odnosi vlasnički zahtjev.

26. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude.

27. U odnosu na žalbu tužene protiv rješenja u točki II. izreke valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 12. st. 1. ZPP-a pravilno odbio prijedlog tuženice za prekidom ovog postupka do završetka postupka kojeg je ona pokrenula pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Naime, nadležno tijelo je donijelo opći akt o tome koje nekretnine se obuhvaćaju tim Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za Gospodarsku jedinicu B., a o čemu ovisi smatraju li se nekretnine koje su predmet spora šumama i šumskim zemljištem.

28. Navedeni upravni akt je važio za razdoblje od 1. siječnja 1982. do 31. prosinca 1991. i bio je pravno valjan na dan 16. listopada 1990., prema kojem danu se primjenom tog akta utvrđuje smatraju li se nekretnine šumama i šumskim zemljištem. Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za gospodarsku jedinicu „B.“ 1982.-1991. Š. „I.“ B. je valjan i primjenjuje se dok se u postupku pred nadležnim tijelom ne utvrdi suprotno. Prema odredbi čl. 86. st. 4. ZUS-a ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u „Narodnim novinama“, pa budući da odluke o zakonitosti upravnog akta djeluje ex nunc, odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske o zahtjevu tuženika za ocjenu zakonitosti Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem ne predstavlja u suštini prethodno pitanje u smislu odredbe čl.

12. ZPP-a, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Upravo navedeno pravno stajalište ovaj sud je zauzeo u rješenju poslovni broj Pž-2357/2020 od 9. veljače 2021.

29. Zato je valjalo je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužene i potvrditi pobijano rješenje u točki II. izreke.

30. Odluku o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, slijedom čega su žalbe stranaka odbijene i pobijana presuda potvrđena u točkama II. i IV. izreke.

Zagreb, 25. studenog 2021.

Predsjednica vijeća

Ružica Omazić, v.r.