Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-269/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku L. K., odvjetniku u O., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva L.-N.-S. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P- 1064/2018-36 od 4. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-1064/2018-36 od 4. prosinca 2020. u:

- točki I. izreke,

- dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 91.129,33 kune sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 528,48 kuna od 1. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 3.475,02 kuna od 1. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 8.039,28 kuna od 1. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 8.153,87 kuna od 1. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 7.177,85 kuna od 1. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 7.451,03 kuna od 1. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 9.520,36 kuna od 1. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 46.783,44 kn od 1. studenoga 2016. do isplate, i

- točki III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-1064/2018-36 od 4. prosinca 2020. u dijelu točke II. kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju daljnji iznos od 1.405,44 kune sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 966,96 kuna od 1. siječnja 2007. do isplate te na iznos od 438,48 kuna od 1. siječnja 2010. do isplate tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom su presudom utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010453006/2005 sa Sporazumom o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OU-2598/2005, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tadašnje S. B. d.d., O., a sada tuženika, kao banke, u dijelu koji se odnosi na jednostrano mijenjanje prvotno ugovorenih kamatnih stopa, kao i članka 4. toga Ugovora u cijelosti te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i to članku 2. u dijelu "…u iznosu od 50.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize S. B. d.d., O. na dan korištenja kredita…", u članku 3. stavak 1. točka 2. u dijelu "Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF (slovima : pedeset tisuća CHF)", članku 3. stavak 1. točka 4. u dijelu "…obračunatim po srednjem tečaju S. B. d.d., O. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća…", članku 3. stavak 1. točka 4. u dijelu "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. B. d.d., O. na dan plaćanja" (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku A. B. d.d. isplatiti tužitelju P. K. ukupan iznos od 92.534,77 kuna sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi: na iznos od 966,96 kuna od 1. siječnja 2007. do isplate, na iznos od 966,96 kuna od 1. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 3.475,02 kuna od 1. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 8.039,28 kuna od 1. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 8.153,87 kuna od 1. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 7.177,85 kuna od 1. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 7.451,03 kuna od 1. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 9.520,36 kuna od 1. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 46.783,44 kn od 1. studenoga 2016. do isplate (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po ovoj osnovi iznos od 11.500,00 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP navodeći da je pobijana presuda nerazumljiva i da joj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama po pitanju zbog kojih razloga sud smatra da je tuženik odgovoran za predmetnu tražbinu kod činjenice da je tužitelj zaključio Ugovor sa S. B. d.d. koja je pripojena tuženiku, a koja banka nije bila stranka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012. Međutim, žalbeni sud ocjenjuje da navedeni žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude zato što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi članka 549. u vezi člankom 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'', broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Napominje se da je ovakvo pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem Županjskog suda u Varaždinu izraženog u presudi broj Gž-1780/2019-2 od 7. srpnja 2020.

5.1. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja propisanih odredbom članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 51400302242-600104536006/2005 sa Sporazumom o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojeg je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s prednicom tuženika S. B. d.d. dana 28. studenoga 2005., kao i isplata razlike preplaćenih iznosa otplate.

7. U provedenom postupku nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednica tuženika (S. B. d.d.) kao kreditor dana 28. studenoga 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030242- 27000050836/2006, kojim je prednica tuženika stavila tužitelju na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 50.000,00 CHF uz rok otplate 15 godina, a nije sporno ni da je tužitelj taj kredit otplatio prije roka,

- da je prednik tuženika sastavio standardni obrazac teksta Ugovora na koji je tužitelj pristao potpisom,

- da su stranke ugovorile promjenu kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke.

7. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je nadalje utvrđeno:

- da su tuženik i njegov prednik jednostranim odlukama mijenjali visinu kamatne stope od početno ugovorene,

- da je, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke koje je sud prihvatio, tužitelj ukupno preplatio: u 2006. iznos od 966,96 kuna, u 2009. iznos od 966,96 kuna, u 2010. iznos od 3.475,02 kuna, u 2011. iznos od 8.039,28 kuna, u 2012. iznos od 8.153,87 kuna, u 2013. iznos od 7.177,85 kuna, u 2014. iznos od 7.451,03 kuna, u 2015. iznos od 9.520,36 kuna, u 2016. iznos od 46.783,44 kuna, ukupno 92.534,77 kuna.

- da je tužitelj u 2007. i 2008. platio manje nego što bi platio da je plaćao po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF, i to u 2007. manje je platio iznos od 2.725,26 kuna, a u 2008. manje je platio iznos od 1.008,65 kuna.

8. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, sud je prvog stupnja zaključio da navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da u isto vrijeme ne određuje precizno uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija zato što su sporne odredbe Ugovora o kreditu bile nerazumljive i neprecizne. Osim toga, citirana odredba predmetnog Ugovora u dijelu kojim je definiran način promjene stope ugovorne kamate koja je ugovorena kao promjenjiva, nepoštena je jer o njoj tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Štoviše, predmetnu je ugovornu odredbu sastavila prednica tuženika kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a sud je ocijenio da opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa.

9. Stoga je sud zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, što ima za posljedicu ništetnost te odredbe i nadovezujućih odredaba temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu kunskog iznosa od 92.534,77 kune s osnove preplaćenog na ime ugovorne kamate na temelju navedene ništetne odredbe zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća godišnjih iznosa preplate do isplate, kako je navedeno u točki II. izreke. Pritom je sud odbio tuženikov prigovor zastare pozivom na odredbu članka 225. ZOO.

11. Djelomično neutemeljeno tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

12. Naime, pravo tražiti povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora tužitelju pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO. Predmetnu parnicu pokreće potrošač pojedinac u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (jednako i prema odredbi članka 120. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora o zaštiti interesa i prava potrošača. Tužitelj je u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom članka 502. ZPP, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom članka 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

13. U postupku nije bilo sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ona presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice kojemu je u međuvremenu pripojen kreditor iz predmetnog Ugovora o kreditu, u razdoblju od 20. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i način izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Osim toga, tuženik u postupku nije dokazao da su stranke predmetnog ugovora o kreditu pregovarale o navedenoj spornoj odredbi i da je u tim pregovorima prednica tuženika tužitelju pojasnila uslijed kojih parametara će se i na koji način mijenjati visina ugovorene kamate. Stoga je sud prvog stupnja izveo pravno utemeljen zaključak o tome da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom prednika tuženika kao kreditora, nepoštena odredba u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. te članka 82. ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se doista radilo o nerazumljivoj odredbi iz koje nisu bili jasno vidljivi parametri o promjeni stope odlukom prednika tuženika budući da se radilo o odredbi unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po prednici tuženika o kojoj se nije pregovaralo.

15. Stoga je pravilan zaključak suda o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZK/03, a na pravilnost navedenog zaključka suda prvog stupnja nemaju nikakvog pravnog utjecaja žalbene tvrdnje u kojima tuženik opravdava povećanje stope redovne kamate stanjem tržišta kapitala i činjenicom da u vrijeme sklapanja ugovora ni jednim propisom nije bilo određeno vezivanje promjenjivosti stope redovne kamate uz referentnu kamatnu stopu. Osim toga, pobijana presuda ne dovodi u pitanje pravo prednika tuženika kao kreditora da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara takvu kamatu (promjenjivu), ali presuda ukazuje na značenje načina na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate i u konkretnom slučaju utvrđuje da je način na koji je kamatna stopa između konkretne tužiteljice i tuženika ugovorena upravo i doveo do djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora.

16. Djelomično neosnovano tuženik prigovora pravilnosti primjene materijalnog prava kod odbijanja prigovora zastare. U konkretnom se slučaju radi o tražbini iz odredbe članka 1111. ZOO, pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Ovaj je rok tužitelju započeo teći glede svake mjesečne preplate od dana kada je on izvršio plaćanje dospjelog anuiteta, a u konkretnom slučaju prva preplata zbog nedopuštenog ništetnog povećanja stope redovne kamate koju tužitelj potražuje dogodila se u 2006., dok su ostale dospjele od 2009. i kasnije.

16.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, a koje je podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare tražbine u smislu odredbe članka 241. ZOO, naravno samo glede kojih zastara nije nastupila do pokretanja kolektivnog spora, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, time da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut tužbenom podnesenom 4. travnja 2012., a prvostupanjska presuda u tom predmetu stekla je svojstvo pravomoćnosti 13. lipnja 2014. Dakle, u skladu s navedenim, dana 4. travnja 2012. nastupio je prekid zastare za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do tog momenta nisu zastarjele primjenom općeg roka zastare, a do tog momenta zastarjela je samo tražbina iz 2006. u visini od 966,96 kuna za koju tužitelj u tužbi tvrdi da je dospjela 1. siječnja 2007., dok je za ostale dospjele 2009. i kasnije zastara ponovno počela teći 13. lipnja 2014.

17. Kako je tužitelj tužbu u predmetnoj parnici podnio 9. studenoga 2018., računajući od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom predmetu zastara je nastupila za tražbine dospjele do lipnja 2009. (uključujući lipanj jer su stranke ugovorile dospijeće svakog pojedinog mjesečnog anuiteta prvog u mjesecu), u mjesečnim iznosima od po 80,58 kuna, odnosno ukupno 438,48 kuna, dok za ostale tražbine od srpnja 2009. do 2016. nije protekao rok zastare od pet godina slijedom čega tuženik i u tome neutemeljeno prigovara žalbom.

18. S obzirom, dakle, da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao od tužitelja ugovornu kamatu temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe tj. po stopi povećanoj jednostranom odlukom, to tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene kamate odnosno pripada mu pravo na povrat danog u izvršenju ugovora u odnosu na iznose za koje nije nastupila zastara, i to temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05.

19. Tužitelj je tužbom zatražio upravo kunsku protuvrijednost deviznog iznosa kojeg je preplatio prema ugovorenom tečaju na dan isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, što je u skladu s onim što je tuženik više primio, pa je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada mu je dosudio iznos od 91.129,33 kune u odnosu na koje nije nastupila zastara te je pravilno postupio kada je na te iznose dosudio tužitelju zateznu kamatu kako je on zatražio tj. od dospijeća do isplate jer je to u skladu s odredbom članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO.

20. Sud je, s druge strane, nepravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za ukupni iznos od 1.405,44 kune s pripadajućom kamatom zato što je u odnosu na taj iznos nastupila zastara, a osnovanost prigovora zastare kao materijalnopravnog prigovora ima za posljedicu upravo odbijanje tužbenog zahtjeva.

21. Napominje se da okolnost što je vještačenjem sud utvrdio da je tužitelj u 2007. i 2008. platio manje nego što bi platio da je plaćao po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF, nije od utjecaja na ocjenu osnovanosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva kod činjenice da u tom smislu tuženik nije isticao prigovore ni zahtjeve.

22. Usprkos djelomičnoj preinaci prvostupanjske odluke, žalbeni sud ocjenjuje da kod odlučivanja o parničnom trošku ipak nema mjesta primjeni odredbe članka 166. stavka 1. ZPP s obzirom da je uspjeh tuženika u žalbi neznatan, pa tužitelju pripada u cijelosti njegov parnični trošak temeljem odredbe članka 154. stavka 3. ZPP. Ovdje je spomenuti da tuženik u žalbi nije osporio pravilnost obračuna parničnog troška.

23. S obzirom na navedeno, žalbu je valjalo djelomično odbiti, a djelomično uvažiti te odlučiti kao u izreci temeljem odredaba članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP.

Split, 25. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić , v. r.