REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5488/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. d.d. - u stečaju, OIB … Z., kojeg zastupa punomoćnica I. R., odvjetnica iz Z., protiv tuženika G. K., OIB … Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1477/20-16 od 30. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1477/20-16 od 30. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1477/20-16 od 30. rujna 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu (točka I. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka (točka III. izreke). U bitnome prvostupanjski sud navodi kako je tužiteljeva tražbina prema tuženiku zastarjela, te da se tuženikovi dopisi od 5. travnja 2012. i 3. svibnja 2021. po svom sadržaju ne mogu smatrati priznanjem duga niti odricanjem od zastare u smislu odredbi čl. 360., 366. i 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Pri tome se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u kojima je izraženo takvo pravno shvaćanje.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome osporava zaključke prvostupanjskog suda o pitanju zastare, pri čemu smatra i kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio dan dospijeća tužiteljevog potraživanja. Navodi kako je njegova tražbina dospjela 25. svibnja 1999., te da je zastara počela teći nakon tog dana, a ne od 26. travnja 1999., kako to prema mišljenju žalitelja pogrešno smatra prvostupanjski sud. Nadalje, osporava mišljenje prvostupanjskog suda o značenju podneska tuženika od 5. travnja 2021. i 3. svibnja 2012., te navodi kako je takav stav protivan mišljenju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-246/2015-2 od 27. svibnja 2020., prema kojemu je tim dopisima došlo do priznanja duga i odricanja od zastare. Slijedom navedenog, smatra pogrešnom i odluku o troškovima postupka, te predlaže preinačiti pobijanu presudu, uz naknadu troškova postupka, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. U svojoj žalbi tužitelj općenito navodi kako je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. te čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, smatrajući kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno kako su navedeni razlozi nejasni i proturječni, pri čemu činjenično stanje smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenim. Ovaj sud ukazuje kako pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a posebno ne povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Presuda je donesena uz primjenu odredbi čl. 8. ZPP-a i u svom obrazloženju sadrži sve propisano čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

6. Što se tiče žalbenog razloga kojim se ukazuje na navodno pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, valja ukazati kako su bitne činjenice ili nesporne između stranaka ili utvrđene od strane prvostupanjskog suda. Naime, nije sporno postojanje ugovora između stranaka niti njegov sadržaj, nije sporno kada je i koliko tuženik platio, kada je prestao plaćati, nije sporno postojanje dopisa tuženika od 5. travnja 2012. i 3. svibnja 2012. niti njihov sadržaj, a nije sporan niti matematički izračun visine tužiteljevog potraživanja. Spornu činjenicu, odnosno pitanje da li je podnesak od 5. travnja 2012. u ime tuženika potpisao ovlašteni punomoćnik prvostupanjski je sud valjano i potpuno utvrdio u ponovljenom postupku. Naime, prema mišljenju prvostupanjskog suda, činjenica što je odvjetnica podnijela punomoć za zastupanje u parničnom postupku 11. travnja 2012. i što je od tog dana ovlaštena zastupati tužitelja u parničnom postupku sama po sebi ne znači da nije imala ovlaštenje tuženika za sastavljanje i podnošenje dopisa od 5. travnja 2012. tužitelju. U nastavku obrazloženja prvostupanjski sud obrazlaže razloge zbog kojih je utvrdio da je odvjetnica T. P. G. imala ovlaštenje tuženika za sastavljanje i slanje tužitelju dopisa od 5. travnja 2012. Ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije osporeno od strane žalitelja niti od strane tuženika, nije u suprotnosti s ispravama u spisu, pa ga stoga u potpunosti prihvaća i ovaj sud. Dakle, u ovom su predmetu utvrđene sve činjenice bitne za primjenu materijalnog prava i donošenje sudske odluke.

7. Ovaj sud ukazuje kako ono što tužitelj, prema navodima žalbe, smatra „pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem“ u stvari predstavlja pitanje primjene materijalnog prava na određene činjenice. Primjerice, nije sporno da je nakon 26. veljače 1999. tuženik djelomično podmirio 20. anuitet koji je dospijevao 25. ožujka 1999., a nakon toga više nije bilo nikakvih uplata, odnosno daljnje anuitete nije platio niti djelomično. To su nesporne činjenice, a pitanje da li je, u odnosu na te činjenice, cjelokupno tužiteljevo potraživanje, sukladno odredbama ugovora, dospjelo 25. travnja 1999., kako smatra prvostupanjski sud, ili 25. svibnja 1999., kako smatra tužitelj, predstavlja pitanje primjene materijalnog prava, pa su ovi žalbeni navodi ispitani upravo u tom okviru.

8. U svojoj žalbi tužitelj ističe osnovna pitanja u kojima je, prema njegovom mišljenju, prvostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni stav – pitanje dopuštenosti prigovora zastare, pitanje početka tijeka zastare te pitanje priznanja duga odnosno odricanja od zastare.

9. Što se tiče primjene materijalnog prava na ova sporna pitanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), iz razloga što se u ovom postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 35/05 (osim odredbi o kamati). Naime, temeljem odredbe čl. 1163. ZOO/2005 njegove se odredbe primjenjuje samo na pravne odnose koji su nastali nakon njegovog stupanja na snagu 1. siječnja 2006., a pravni odnos između stranaka nastao je ranije.

10. U odnosu na dopuštenost prigovora zastare, tužitelj navodi kako je tuženik taj prigovor istakao po prvi puta na ročištu 5. veljače 2013. i to bez obrazloženja, da bi tek u žalbi protiv prvostupanjske presude pobijao stav prvostupanjskog suda, iznosio shvaćanje o tome da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja. Ovaj sud ukazuje kako je prigovor zastare materijalnopravni prigovor, koji je tuženik, i prema navodima tužitelja, istaknuo tijekom prvostupanjskog postupka. Stoga o takvom prigovoru sud odlučuje u okviru utvrđenih činjenica i isprava u spisu, pa činjenica da isti nije istaknut odmah u odgovoru na tužbu nije od utjecaja na njegovu dopuštenost niti na obvezu suda da isti ispita.

11. Što se tiče početka tijeka zastare, prvostupanjski sud pravilno ukazuje kako je odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu jasna i primjenjuje se onako kako glasi sukladno odredbi čl. 99. st. 1. ZOO-a. Prema toj ugovornoj odredbi, u slučaju da korisnik zakasni s ispunjenjem obveze plaćanja po dva uzastopna anuiteta, kredit u cijelosti dospijeva na naplatu na dan kad je trebao biti plaćen zadnji anuitet koji korisnik kredita nije podmirio. Iz ovoga jasno proizlazi kako zakašnjenje s ispunjenjem obveze ne obuhvaća samo kašnjenje s ispunjenjem cijelog iznosa anuiteta, već je tim pojmom obuhvaćeno i djelomično ispunjenje obveze. S obzirom na nesporno utvrđenje kako je tuženik samo djelomično podmirio anuitet koji dospijeva 25. ožujka 1999., on je već tada zakasnio s ispunjenjem prvog od dva uzastopna anuiteta u smislu odredbe čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu. Sljedeći anuitet koji tuženik nije platio dospio je 25. travnja 1999. pa su se tog dana ostvarili ugovorom predviđeni uvjeti za dospijeće cjelokupnog kredita na naplatu (kašnjenje u plaćanju dva uzastopna anuiteta). Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tužitelj imao pravo tražiti naplatu cjelokupnog iznosa kredita od 26. travnja 1999., od kada mu počinje teći i zakonom propisan rok za zastaru.

12. S obzirom na to da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen 21. svibnja 2004., a zastara je počela teći 26. travnja 1999., prvostupanjski sud pravilno ukazuje kako je, prije podnošenja prijedloga za ovrhu, protekao opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a, odnosno da je nastupila zastara. Imajući u vidu ovu činjenicu, preostalo je još utvrditi je li pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda kako dopisima punomoćnice tuženika od 5. travnja 2012. i 3. svibnja 2012. nije priznato potraživanje tužitelja niti je došlo do odricanja od zastare.

13. Prilikom odlučivanja o tom pitanju, prvostupanjski sud, osim pozivanjem na točne određene zakonske odredbe, navodi i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je pravno shvaćanje istovjetno onom izraženom u pobijanoj presudi (Rev-724/07 od 30. prosinca 2008. te Rev-2662/13 od 14. veljače 2018.), dok tužitelj u svojoj žalbi ukazuje i na suprotnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 246/2015-2 od 27. svibnja 2020.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako je očitovanje volje tuženika iz dopisa od 5. travnja 2012. isključivo usmjereno na sklapanje nagodbe, pri čemu je iz definicije ugovora o nagodbi iz čl. 1089. st. 1. ZOO-a vidljivo da ona uključuje postojanje spora ili neizvjesnosti o nekom pravnom poslu. S obzirom na to da priznanje duga mora biti jasno, određeno i bezuvjetno iz izjave, odnosno radnje dužnika morala bi proizlaziti nedvojbena volja za priznanjem duga, zbog čega prvostupanjski sud pravilno ukazuje kako ovakav prijedlog za sklapanje nagodbe po svom sadržaju ne predstavlja priznanje duga iz čl. 387. ZOO-a. Isto tako navodi i kako, upravo zbog toga što tuženik tim dopisima nije priznao dug, nije došlo niti do odricanja od zastare prema čl. 366. st. 1. ZOO-a.

15. Ovaj sud dodatno ukazuje kako, prema čl. 30. ZOO-a, pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. S obzirom na ovu odredbu, niti ponuda tuženika na sklapanje ugovora o nagodbi ne može se smatrati priznanjem duga niti odricanjem od zastare, jer do sklapanja nagodbe nikada nije došlo.

16. Dakle, bez obzira na to što je tuženik predmetnim dopisima izrazio svoju volju za sklapanjem nagodbe određenog sadržaja, time je samo započeo pregovore s tužiteljem o mogućem mirnom rješenju spora. Takvi pregovori tuženika ne obvezuju niti mogu proizvoditi učinke odricanja od zastare ili priznanja duga, jer bi to bilo u suprotnosti s odredbom čl. 30. ZOO-a.

17. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, te odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

18. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

19. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je u tom dijelu neosnovana.

20. Stoga je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 24. studenog 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas