REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 37 Pž-4649/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PLAVO MORE d.o.o. Umag, Trgovačka ulica 3/a, OIB 87441230409, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Prka, odvjetnik u V, Grlić, Prka i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Dalmatinska 10, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-348/2016-52 od 16. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-348/2016-52 od 16. srpnja 2020. u točkama I. i II. njezine izreke.

r i j e š i o  j e

1. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-348/2016-52 od 16. srpnja 2020.

2. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 11.712,50 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud dopustio preinaku tužbe kojom se povećava tužbeni zahtjev na iznos od 111.394,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste Addiko Bank d.d. na dan plaćanja, odnosno za iznos od 7.554,11 EUR, a u presudi je naložio tuženiku da plati tužitelju na ime naknade štete ukupan iznos od 111.394,46 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te mu je naložio da naknadi troškove postupka u iznosu od 87.620,00 kn zajedno sa zateznim kamatama. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je tužitelj, kao korisnik kredita s tuženikom, kao davateljem kredita sklopio ugovor o kreditu br. 311-49/2006, da odredbom čl. 23. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između tuženika, kao Banke, i tužitelja, kao korisnika kredita, a koji Ugovor da je potvrđen kod javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, Istarskog razvoda 17 pod poslovnim brojem: OU-730/06, u Poreču, 21. lipnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmetnim Ugovorom, tuženik da je odobrio tužitelju iznos kredita od 1.250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, te da je u čl. 3. Ugovora regulirana kamatna stopa na način da se na iznos odobrenog kredita obračunavaju kamate, a visine kamatne stope da je vezana za tromjesečni EURIBOR, s dodatkom marže od 3% dekurzivno godišnje. U istom članku je ponovno navedeno da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s time usklađivati, odnosno mijenjati, dok je u čl. 6. Ugovora, ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili njegovog drugog akta. Tužitelj je vratio kredit na način da je 2. kolovoza 2016. jednokratno prijevremeno u cijelosti isti zatvorio iznosom koji mu je tuženik naznačio kao ukupni ostatak duga. Međutim tužitelj smatra da je preplatio iznos vraćenog kredita, s obzirom da je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja izmijenio način obračunavanja kamata. Naime tuženik je jednostrano i bez suglasnosti tužitelja povećao visinu ugovorene marže na 4%, a ista da se kasnije i dodatno povećavala na 5%, pa na 5,5%, stoga je predmetni iznos preplaćen te traži povrat plaćenog. Preinaka tužbenog zahtjeva je prihvaćena unatoč protivljenju tuženika, budući je tužitelj prije početka postupka proveo vještačenje koje tuženik nije prihvatio, a sud je ocijenio svrsishodnim odlučiti o kompletno postavljenom tužbenom zahtjevu jedinstvenom odlukom, jer bi podnošenje nove tužbe izazvalo nove troškove, a raspravljanje o povećanom tužbenom zahtjevu u ovoj parnici nije oduljilo postupak, niti je utjecalo na njegov tijek, sve temeljem čl. 190. ZPP-a. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o kreditu broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006., te da je navedeni Ugovor prestao prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja 2. kolovoza 2016. Također nije sporno da stranke nisu sklopile nikakve Anekse ovome Ugovoru. Sporno je, jesu li stranke predmetnim Ugovorom, ugovorile fiksnu ili promjenjivu maržu, te je li tuženik valjano mijenjao iznos marže u okviru promjenjive kamatne stope. Iz isprava koje se nalaze u spisu je sud utvrdio da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a visina kamatne stope vezana je za tromjesečni EURIBOR s dodatkom marže od 3% dekurzivno godišnje, da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati, da je tuženik tužitelju slao Obavijesti o promjeni kamatne stope, te da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 2. kolovoza 2016. U predmetu je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Bojani Galinac, koja je u nalazu izvršila izračun razlike između plaćene kamate i one koju je tužitelj trebao platiti u skladu s odredbom iz članka 3. Ugovora o kreditu, a kojim Ugovorom je između ostalog, ugovoreno da je tužitelju odobren kredit za kupnju poslovnog prostora višestambene zgrade u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.250.000,00 EUR prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, da će se kredit otplatiti u roku od 15 godina u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 30. lipnja 2021. i to u 60 tromjesečnih anuiteta od kojih prvi dospijeva 1. listopada 2006., a posljednji 1. srpnja 2021. u protuvrijednosti kuna primjenom srednjeg tečaja tužitelja na dan plaćanja, da će se povrat kredita izvršiti uz kamatu obračunatu u visini stope koja je vezana za tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 3% dekurzivno godišnje, a čija će se visina utvrđivati četiri puta godišnje i to svakog posljednjeg dana u kvartalu za slijedeći kvartal. Iz dokumentacije koja prileži spisu vještak je utvrdio da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 2. kolovoza 2016., te da je tuženik vršio izmjene kamatne stope svojim Odlukama i to u njenom fiksnom dijelu - ugovorene marže od 3% i to: - na 4% s primjenom od 1. travnja 2009. (dospijeće anuiteta 1. srpnja 2009.), - na 5% s primjenom od 1. siječnja 2012. (dospijeće anuiteta 1. travnja 2012.), - na 5,5% s primjenom od 1. listopada 2012. (dospijeće anuiteta 1. siječnja 2013.). Stoga, prema nalazu vještaka proizlazi kako je, tužitelj izvršenim uplatama, preplatio svoju kreditnu obvezu po Ugovoru o kreditu broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006. s osnove uvećane kreditne marže Odlukama tuženika u odnosu na ugovorenu, za ukupan iznos od 111.394,46 EUR u protuvrijednosti od 836.955,24 kn. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke. Kako je između stranaka jedino sporno jesu li ugovorile fiksnu ili promjenjivu maržu unutar promjenjive kamatne stope valja reći kako su odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora stranke ugovorile kamatnu stopu vezanu uz tromjesečni EURIBOR s dodatkom marže od 3%, što znači da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu u visini tromjesečnog EURIBOR-a uvećanu za maržu od 3 postotna poena godišnje. Sud je stava, kako tuženik, iz ovako stipulirane ugovorne odredbe, nije imao pravo mijenjati maržu, odnosno sud je stava kako je marža ugovorena u fiksnom iznosu od 3%, a da je imao pravo mijenjati kamatnu stopu koja se utvrđuje u visini tromjesečnog EURIBOR-a, iz razloga što je EURIBOR promjenjiva kategorija, i predstavlja kamatnu stopu po kojoj se banka zadužuje. U navedenoj ugovornoj odredbi nije ugovoreno da se može uvećavati i marža. Odredbom čl. 319. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim Zakonom. Promjena same kamatne stope je u skladu i s odredbom čl. 3. Ugovora stranaka, ali se tom odredbom ne daje tuženiku ovlaštenje mijenjati ugovorenu visinu marže. Iako je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu pristao na promjenu kamatne stope, to ne znači da tuženik tu promjenu može činiti mimo odredbi Ugovora, jer bi to značilo samovolju jedne od stranaka, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, a stoga sud ne prihvaća stav tuženika da je tužitelj svojim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu bezuvjetno pristao na bilo kakvu promjenu kamatne stope, jer unatoč potpisanoj promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru, koja nije sporna, jer se kamatna stopa mijenja budući da je EURIBOR kategorija koja je promjenjiva, a izračunava se u visini tromjesečnog EURIBOR-a, tuženik nije mogao mijenjati maržu, jer nije ugovoreno da će se ista mijenjati. Nadalje iz provedenog dokaznog postupka i to iskaza naprijed navedenih svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je tuženik pripremio, pa se stoga nejasne odredbe tumače u korist tužitelja, a kako se radi o teretnom ugovoru, na temelju odredbe čl. 320. st. 1. i 2. ZOO-a nejasne odredbe (ako bi se uopće smatralo da su nejasne) se tumače u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja. Iz sadržaja odredbe čl. 3. Ugovora ne proizlazi da tuženik ima pravo mijenjati kamatnu stopu u dijelu ugovorene marže od tri posto, stoga prema stavu suda, proizlazi da je marža od tri posto ugovorena u fiksnom iznosu. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a, propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema tome odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete, a nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice, pri čemu se sve navedene pretpostavke moraju ispuniti kumulativno. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelj dokazao sve elemente propisane naprijed navedenom zakonskom odredbom, jer je dokazao da je s tuženikom bio u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o kreditu broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006., temeljem kojega je tuženik nezakonito naplaćivao tužitelju promjenjivu maržu, iako ista nije bila ugovorena, pa je radi navedenog tužiteljev zahtjev ocijenjen osnovanim. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

2. Protiv ove presude i rješenja u dijelu u kojem nije uspio je žalbu izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i odluke o troškovima postupka te predlaže da ovaj sud uvaži žalbu i preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku, uključujući i trošak žalbenog postupka, sve u roku od 15 dana, a podredno da uvaži žalbu, presudu prvostupanjskog suda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja da ovaj pravni spor nije potrošački ugovor niti trgovački spor pa je tužitelj morao postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Ističe i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u Ugovoru o kreditu ugovorena fiksna marža te da nije bila volja stranaka ugovoriti promjenjivu maržu, te se ne može smatrati da je tuženik jednokratno i bez suglasnosti tužitelja povećao visinu ugovorne marže. Ističe i da sud nije obrazložio odredbu članka 6. st. 2. Ugovora o kreditu, kojom je korisnik kredita, ovdje tužitelj, izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke, ovdje tuženika, o visini kamatne stope, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Stoga je tužitelj bio upoznat i sa mogućnošću banke da mijenja maržu. Također smatra i da je sud prvog stupnja pogrešno odbio prigovor zastare u ovoj pravnoj stvari.

Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da je žalba neosnovana te predlaže da ju ovaj sud odbije uz naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 11.712,50 kn

3. Žalba nije osnovana.

Pobijanu presudu i rješenje je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilna i zakonita.

4. Nije osnovana žalba tuženika protiv rješenja kojim se dozvoljava preinaka tužbe, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a kada je dozvolio preinaku tužbe, jer je isto svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je u ovom dijelu odbijena žalba tuženika temeljem čl. 380. t. 2. ZPP-a.

5. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

6. Navodima svoje žalbe tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

7. Točan je navod iz žalbe da je tužitelj morao postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika no, žalitelj je banka, dakle pravna osoba koja se bavi posebno reguliranom djelatnosti vezanom uz poslovanje s financijama, stoga je tuženik morao u ovom poslovnom odnosu postupati s pažnjom dobrog stručnjaka. Pored toga, sud prvog stupnja u ovoj pravnoj stvari uopće nije primijenio pravila koja se tiču zaštite potrošača nego opća pravila koja se primjenjuju na svaki ugovor.

8. U ovoj pravnoj stvari su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 311-49/2006 te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a visina kamatne stope vezana je za tromjesečni EURIBOR s dodatkom marže od 3% dekurzivno godišnje, da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati, Ugovor je sklopljen u trajanju do 1. srpnja 2021., te da se otplaćivao u tromjesečnim anuitetima, koji se podmiruju u kunama prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR na dan plaćanja, počevši od 1. listopada 2006., a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu za tekuće tromjesečje. Tuženik je slao tužitelju Obavijesti o promjeni kamatne stope, a tužitelj je prijevremeno otplatio kredit 2. kolovoza 2016.

9. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 319. st. 1. i 2. i čl. 320. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) zaključio kako su u konkretnom slučaju stranke sklopile ugovor u kojem je visina kamatne stope ugovorena kao promjenjiva a vezana je za tromjesečni EURIBOR s dodatkom marže od 3% dekurzivno godišnje, da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Dakle, tuženik koji je pripremio tekst ovog ugovora je u ugovornoj odredbi koja uređuje pitanje visine kamatne stope naveo da se ista sastoji od dva dijela, marže od 3% dekurzivno godišnje te tromjesečnog EURIBOR-a. Slijedom navedenog, nigdje se u ugovornoj odredbi kojom stranke ugovaraju visinu kamatne stope ne navodi da će se i dio „marža od 3% dekurzivno godišnje“ mijenjati. Stoga neosnovano žalitelj ističe da sud nije tumačio i odredbu čl. 6.2. Ugovora jer se u toj odredbi samo razrađuje prijem novog obračuna sukladno promjeni kamatne stope, a ne i sam način na koji je kamatna stopa određena. Naime, tuženik je taj koji je pripremao ugovor te je morao u tom poslovnom odnosu postupati s pažnjom dobrog stručnjaka i stoga je trebao (ako je to htio) u ugovornoj odredbi koja sadrži pravila o visini kamatne stope jasno i nedvojbeno navesti da se mijenja i dio marže. No, u ovoj pravnoj stvari je u Ugovoru o kreditu jasno navedeno da se kamatna stopa sastoji od dva dijela točno preciziranog iznosa marže i tromjesečnog EURIBOR-a, stoga tužitelj, kao osoba koja postupa s pažnjom dobrog gospodarstvenika, nije morao znati da je tuženik mislio da se neke odredbe tumače na način i da se mijenja iznos marže. Slijedom navedenog, pravilno je u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja zaključio da je dio koji se odnosi na maržu fiksno ugovoren te da tuženik nije imao temeljem ovog ugovora pravo mijenjati i taj dio ugovorene kamatne stope.

10. Neosnovano žalitelj ističe da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara. Naime, tužitelj je isplatio temeljem tuženikovog obračuna preostali iznos kredita 2. kolovoza 2016. a u studenom 2016. je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari. Naime, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da zastara nije mogla ni početi teći sve dok tužitelj nije saznao za sve elemente bitne za izračun visine iznosa kojeg je platio više banci. Dakle, sve dok tužitelj nije u cijelosti otplatio dužan iznos sukladno Ugovoru o kreditu on nije mogao znati ukupan iznos kojeg je platio više od onoga što je trebao platiti sukladno Ugovoru o kreditu.

11. Stoga, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

12. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a, a žalitelj nije niti naveo točno u kojem dijelu ne bi bio pravilno obračunat zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

13. Zahtjev za naknadu troškova postupka odgovora na žalbu je odbijen jer predmetna radnja nije bila potrebna za uspjeh u postupku.

14. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda i rješenje pobijaju, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i 381. ZPP-a.

Zagreb, 23. studenog 2021.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko