REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9983/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 15. kolovoza 2021., broj: Pp-1693/2021-5, u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. I.M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. I.M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 15. kolovoza 2021., broj: Pp-1693/2021-5, okr. I.M. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u t. 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 7.000,00 kuna, a na način činjenično opisan u t. 2.) izreke pobijane presude prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 390,00 kuna (protuvrijednost 100 DEM), pa je okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. t. 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 7. 390,00 kuna, u koju se lišenje slobode 14. i 15. kolovoza 2021. uračunava kao 600,00 kuna, tako da je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna u iznosu 6.790,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene ukupne novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 100,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika I.M., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o trošku. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je „izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni sami sebi“.

4.1. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, žalitelj očigledno smatra da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Međutim, tvrdnja žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka svodi se na puko prepisivanje zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala pa se radi o potpuno općenitoj i nekonkretnoj tvrdnji. Iz navedenog razloga, žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka se nije mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

5. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da on nije prouzročio inkriminirani događaj, niti je kriv za nastanak te situacije, ističe da ga je bivša supruga, bez ikakvog povoda i razloga, prvo verbalno a kasnije i fizički napala pa je on postupao u nužnoj obrani, ističe da je inkriminiranom događaju bio nazočan i njegov otac T.M. koji nije ispitan a naveden je u prijavi PP Županja, ističe da je mobitel bio ispao iz zadnjeg džepa hlača bivše supruge prilikom napada na njega, da se bivša supruga ponašala agresivno, nametljivo i da je imala za cilj isprovocirati ga, a kako je izostala njegova očekivana reakcija da je postala još nervoznija pa je u nemoći pozvala policiju i inscenirala napad na nju.

5.1. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, kojima se, u biti, pobija činjenično utvrđenje samo u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

5.2. Žalbeni navod o postupanju u nužnoj obrani je neosnovan, prije svega, iz razloga jer je proturječan samoj obrani okrivljenika. Naime, okrivljenik je u obrani tvrdio da je on bivšu suprugu lijepo zamolio da izađe van iz kuće, da nije vikao, niti grubo govorio. Dakle, sam okrivljenik, braneći se u prvostupanjskom postupku, nije svoje ponašanje opisivao kao postupanje u nužnoj obrani, jer lijepo zamoliti nekoga da izađe van iz kuće svakako nije postupanje „kako bi od sebe otklonio teži napad i eventualne teže posljedice“, kako se to tvrdi u žalbi. Uostalom, okrivljenik ni u obrani, niti sada u žalbi ni na koji način ne opisuje taj navodni fizički napad bivše supruge na njega od kojeg se on, po navodima žalbe, trebao braniti. Povezujući navedeno s činjenicom da je žrtva nasilja A.M. detaljno opisala ponašanje okrivljenika, i to upravo onako kako ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, te da je kod tog iskaza kategorički ostala i prilikom suočenja, to ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe da su se u ponašanju okrivljenika ispunila sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Na vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja A.M. dodatno upućuje činjenica da su njeni iskazi koje je dala u PGP Županja i u prvostupanjskom postupku sukladni i neproturječni.

5.3. Nadalje, ne mogu se prihvatiti ni žalbeni navodi kojima se tvrdi da je inkriminiranom događaju bio nazočan i okrivljenikov otac T.M., koji nije ispitan, a naveden je u prijavi PP Županja. Prije svega, neistinit je žalbeni navod da je T.M. naveden u „prijavi PP Županja“, jer optužni prijedlog PGP Županja, kojim je pokrenut ovaj prekršajni postupak, ne sadrži podatak da bi itko drugi, osim okrivljenikove maloljetne djece, bio nazočan inkriminiranom događaju, niti je itko drugi, osim A.M., u optužnom prijedlogu bio naznačen kao svjedok događaja. Osim toga, ni okrivljenik u svojoj obrani u prvostupanjskom postupku nije navodio da bi događaju koji je predmet ovog postupka bio nazočan i njegov otac T.M., niti je predlagao da se isti ispita kao svjedok. Shodno tome, ovi žalbeni navodi ne mogu se s uspjehom isticati niti po osnovi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, koja zakonska odredba propisuje da se nove činjenice i novi dokazi u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, a koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren.

5.4. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

6. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da okrivljenik u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj uopće ne iznose razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava.

6.1. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika niti u tom dijelu nije osnovana.

7. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. I.M. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, jer, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjene prekršaje izrekao vrste i mjere prekršajnopravne sankcije primjerene stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti te cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

8. Okrivljenik je u uvodu žalbe istaknuo da se žali i zbog odluke o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže (u žalbi je samo navedeno: „Žalitelj pobija odluku o trošku postupka.“), pa stoga ista nije niti razmatrana.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

10. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. studeni 2021.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja, CSS i tužitelja.