Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž Ovr-464/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Osijeku, po sucu Jadranki Toša Berečić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja DDM I. III AG (OIB: ...), ..., ... B., koga zastupa D. J., odvjetnik iz Z., protiv ovršenika S. K. (OIB: ...), S. B., ..., koga zastupa K. P., odvjetnik iz S. B., radi ovrhe, rješavajući žalbu ovršenika, naslovljenu podneskom, protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 21. prosinca 2020., poslovni broj Ovr- 532/2020-4, 23. studenoga 2021.,
r i j e š i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 21. prosinca 2020., poslovni broj Ovr-532/2020-4, u pobijanom dijelu (t. I i t. II izreke).
Obrazloženje
1. Rješenjem o ovrsi prvostupanjskog rješenja određena je ovrha na nekretninama ovršenika, temeljem ovršne isprave, a radi namirenja tražbine ovrhovoditelja pobliže označene u prijedlogu za ovrhu i rješenju o ovrsi.
2. Ovo rješenje o ovrsi pravovremeno podnesenom žalbom, nakon proteka roka (čl. 53. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ), naslovljenom podneskom, u t. I i t. II izreke, pobija ovršenik iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), kao i u odluci o trošku ovrhe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje, ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ).
6. U odnosu na žalbene navode ovršenika u kojima sadržajno navodi kako bi nekretnina koja je predmet ovrhe predstavljala njegov dom u smislu odredbe članka 34. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, te da bi provedbom ovrhe bilo povrijeđeno njegovo pravo na dom za napomenuti je da u sporu gdje se susreću dva privatna interesa (kao što je to ovdje slučaj) nema mjesta primjeni testa proporcionalnosti koji test podrazumijeva, pored ostalog, raspravu o tome je li bilo miješanja u pravo ovršenika odnosno, predstavlja li odluka suda miješanje u pravo na dom.
7. Nadalje, ovršenik je u svojstvu založnog dužnika pristao na zasnivanje založnog prava i hipoteke na nekretninama na kojima je određena ovrha, radi osiguranja predmetne novčane tražbine prednika ovrhovoditelja, s tim da je sada ovrhovoditelj temeljem Ugovora o prijenosu sredstva osiguranja od 11. ožujka 2017. ušao u pravni položaj banke, odnosno založno pravo je ustupljenom sadašnjem ovrhovoditelju (cesionaru). Tako proizlazi i iz izvatka iz zemljišnih knjiga (str. 19).
8. Slijedom navedenih činjenica, ovršenik je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnim nekretninama, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile. Unatoč zaštiti prava i dostojanstva ovršenika, provedba ovršnog postupka je nužna u svrhu prisilnog ostvarenja predmetne tražbine jer ovršenik ne postupa po ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha, kao što je razvidno iz stanja prvostupanjskog spisa. Budući da se predmetna ovrha provodi po zakonom propisanom postupku temeljem ovršenikovog raspolaganja zalaganjem navedene nekretnine, nije ostvarena povreda prava na dom već je postupanje suda prvog stupnja sukladno odredbi članka 8. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06), te nema potrebe da se za ovo utvrđenje u ovoj fazi postupka provodi test razmjernosti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015.).
9. Ovršeniku je još za napomenuti kako iz ovršne isprave proizlazi da je svjesno raspolagao svojim vlasničkim pravom na tim nekretninama, koristeći ga kao instrument osiguranja ugovorenog zajma, sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako i s izričitim pristankom da u slučaju neisplate zajma ovrhovoditelj kao vjerovnik naplati nepodmireni dug iz vrijednosti založenih nekretnina, a sada cesionar (čl. 2.2., 4.1. i 3.3. Ugovora od 11. rujna 2017.), te se i radi navedene činjenice ne bi mogao s uspjehom pozivati na pravo na dom, a koje stajalište je izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 2551/2015 od 7. srpnja 2015. o odbačaju ustavne tužbe.
10. Slijedom navedenih činjenica, ovršenik je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnim nekretninama, koristeći ga kao instrument osiguranja ugovorenog zajma, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile. Također se napominje kako je sukladno odredbama OZ, (čl. 3. st. 1. i čl. 5. st. 1. OZ), ovrhovoditelj taj koji je ovlašten izabrati predmet i sredstvo ovrhe, a sud je, u slučaju ispunjenja ostalih pretpostavki propisani OZ, dužan odrediti ovrhu predloženim sredstvom i na predloženom predmetu.
11. Podredno pobijana odluka o trošku ovrhe (t. II izreke) je pravilna i trošak je dosuđen sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi.
12. Zbog svega navedenoga, a kako žalba ovršenika nije dovela u sumnju valjanost i zakonitost pobijanog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 2. ZPP, u svezi s čl. 21. st. 1. OZ, trebalo je istu odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
13. U nepobijanom dijelu (t. III izreke) prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno. Osijek, 23. studenoga 2021.
Sudac
Jadranka Toša Berečić, v.r.
