REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 9 Pž-1893/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, protiv tuženika GRAD B., B., OIB ..., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-26/2018-41 od 3. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-26/2018-41 od 3. ožujka 2020. u točkama I. i III. njezine izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tuženikova žalba protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-26/2018-41 od 3. ožujka 2020. u točki II. njezine izreke, kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P- 26/2018-41 od 3. ožujka 2020. utvrđeno je da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina pobliže označenih i opisanih u izreci, sve k.o. K., slijedom čega je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva Republike Hrvatske, a sve kako je to upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli, zemljišno-knjižni odjel B. (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina pobliže označenih i opisanih u izreci, sve k.o. K. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 7.000,00 kn (točka III. izreke). Tako je sud odlučio pozivom na određenja iz članka 5.
i 6. Zakona o šumama, te članka 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/19; dalje: ZV), a sve imajući u vidu izvatke iz zemljišne knjige, te nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke A. P..
2. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj
: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP). Navodi da je pobijana presuda protivna mirovnim međunarodnim ugovorima koje je SFRJ zaključila s Republikom Italijom, koje je ratificirala i Republika Hrvatska, a koja su po svojoj snazi iznad zakona, u dijelu koji se odnosi na nekretnine na području B., odnosno bivše zone B koje su trebale pripasti jedinicama lokalne samouprave. Predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, odnosno predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana u odnosu na točke I. i III. izreke pobijane presude, a u odnosu na točku II. izreke presude žalba nije dopuštena.
5. Prema odredbi članka 358. stavka 3. žalba je nedopuštena, između ostalog ako je žalbu podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. U tom smislu, imajući u vidu citiranu odredbu članka 358. stavka 3. ZPP-a valja zaključiti da tuženik nema pravnog interesa za izjavljivanje žalbe u odnosu na onaj dio zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio. Budući da je u točki II. izreke tužitelj odbijen sa zahtjevom za utvrđenje da je vlasnik opisanih nekretnina, tuženik nema pravnog interesa za izjavljivanje žalbe u odnosu na taj dio tužiteljevog zahtjeva, pa je u smislu članka 358. stavka 3. ZPP-a, tuženikovu žalbu u tom dijelu valjalo ocijeniti nedopuštenom.
6. Zbog toga je na temelju članka 367. stavka 1. ZPP-a riješeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
7. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i III. njezine izreke sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda u točkama I. i III. njezine izreke pravilna i na zakonu osnovana.
8. Suprotno navodima žalitelja, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni njenim donošenjem, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, budući da je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama i primjeni relevantnog materijalnog prava.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja prava vlasništva na opisanim i određenim nekretninama, sve k.o. K..
10. Prema odredbi članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) izmijenjen je članak 18. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 54/83, 32/87 i 47/89; dalje: ZŠ) tako da isti u stavku 1. određuje da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske; koji je stupio na snagu 16. listopada 1990.
11. Odredbom članka 5. Zakona o šumama propisano je da se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od deset ari. Šumom se ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do deset ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima. Šumskim zemljištem smatra se zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma. U slučaju sumnje ili spora da li se neko zemljište obraslo šumskim drvećem smatra šumom odnosno da li se neko zemljište smatra šumskim zemljištem odlučuje Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva odnosno Vlada Republike Hrvatske.
12. Šumskim zemljištem, prema ovom Zakonu, smatra se zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma (članak 5. stavak 3. ZŠ-a).
13. Dakle, da bi Republika Hrvatska stekla vlasništvo nad šumama i šumskom zemljištu, moraju se kumulativno ispuniti dvije pretpostavke: da se ne radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu i da se radilo o šumi ili šumskom zemljištu na površini većoj od deset ari.
14. Naime, Zakon o šumama propisuje samo kriterij površine, a ne propisuje izričito odnosi li se ta površina na skup pojedinačnih ili katastarskih čestica koje tvore jednu cjelinu ili na jednu katastarsku česticu ili njezin dio.
15. Stoga valja primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji u članku 9. određuje da pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo) koje je kao takvo jedna nekretnina.
16. Dakle, u situaciji kada je više zemljišnih čestica koje pojedinačno ne prelaze površinu veću od 10 ari, upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, te čestice mogu činiti šumu, ako ju u jednoj svojoj cjelini tih čestica ili dijela istih čine takvom, odnosno ako čine zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a sve sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-115/2018-2 od 8. siječnja 2019.
17. Stoga je pravilno sud uvidom u povijesne zemljišno-knjižne izvatke dostavljene uz predmetne nekretnine utvrdio da su iste na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 16. listopada 1990. bile upisane u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina. Iz dopisa H. š. d.o.o. Zagreb od 20. rujna 2013. (list 19. spisa) proizlazi da su nekretnine opisane u točki I. izreke pobijane presude na dan stupanja na snagu Zakona o šumama 16. listopada 1990. bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske i u naravi su šume i šumsko zemljište. Nadalje, nekretnine opisane u točki I. izreke pobijane presude su površine veće od 10 ari (1000 m2), pa je pravilno sud zaključio, uvidom u dopis H. š. d.o.o. Z. od 20. rujna 2013., te na temelju nalaza i mišljenja vještakinje A. P. da su te nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 16. listopada 1990. bile šume i šumsko zemljište, te su one postale vlasništvo tužiteljice sukladno odredbi članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama na dan 16. listopada 1990.
18. Imajući u vidu prethodno izneseno, valjalo je zaključiti da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku u točki I. izreke pobijane presude, a sve sukladno odredbama Zakona o šumama, kako je izneseno.
19. Isto tako, pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka u točki III. izreke pobijane presude, a sve pozivom na određenja iz članka 154. stavka 5. i članka 163. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Žalitelj u žalbi niti ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku.
20. Stoga, imajući u vidu izneseno, valjalo je zaključiti da navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.
21. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 23. studenog 2021.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
