Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 47 Gž-2550/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Renati Đaković Vranković, u pravnoj stvari tužiteljice OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4501/20-20 od 24. svibnja 2021., 22. studenoga 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4501/20-20 od 24. svibnja 2021. u cijelosti.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule isplatiti iznos od 38.090,18 kn sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, te je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.096,28 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 24. svibnja 2021. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 1.562,50 kn.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 38.090,18 kn s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa kao posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 15. siječnja 2007.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je presudama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine, a koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

12. S obzirom na sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu i odnose se na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 20219., nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi, jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

14. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. To proizlazi iz presude suda EU broj C26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i donos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Iz Izjave OOČ, djelatnice tuženika, priložene u spisu, vidljivo je da je tuženik prezentirao i nudio potrošačima proizvode ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te kad se određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke, a da je potrošačima ona osobno objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, pa tako i one u CHF i rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta ali i pada tečaja i utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta.

18. Iz takve izjave proizlazi da su djelatnici banke obavještavali potrošače samo o mogućnosti rasta i pada tečaja valute u CHF i da to može imati utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta, ali im nisu objašnjavali i da preuzimaju rizik i snose sav financijski teret tog rizika bez ograničenja, i da to može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, a isto tako je vidljivo da potrošači nisu imali utjecaja na takve ugovorne odredbe.

19. Prema tome, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili mu je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

20. Budući da je nesporno, a što je odlučna činjenica u ovom postupku, da se o ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

22. Na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi, a to je u ovom postupku iznos naknade za štetu koju tužiteljica trpi zbog ništetnosti nepoštenih odredbi ugovora.

23. Članak 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovo uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. 24. Iz toga proizlazi da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koji se uspostavilo da je neosnovan, ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose.

25. Stoga, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, moraju imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

26. Sukladno odredbi čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP/14) nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost ima ex tunc učinak, dakle, od sklapanja ugovora. Na temelju propisa iz čl. 55. st. 1. ZZP/14 pruža se domaćim potrošačima standard zaštite koja se traži čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, sve pod pretpostavkom da se pritom priznaju i štite pravne posljedice ništetnosti, prije svega restitucija.

27. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

29. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa.

30. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa na ime preplaćene valutne klauzule na temelju izračuna financijskog vještaka koji je sačinjen sukladno zadatku suda iz rješenja od 21. prosinca 2020. prema kojem je sudskih vještak izračunao razliku u tečaju u svakom plaćenom anuitetu u odnosu na tečaj prilikom isplate kredita, umanjeno za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu.

30.1. Naime, tužiteljica je podnijela tužbu radi isplate "preplaćene valutne klauzule", pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju mišljenja sudskog vještaka (list 91 spisa) prema kojem je razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je više plaćen iznos, 38.090,18 kn, donio odluku u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP, zbog čega su žalbeni navodi u vezi izračuna ostalih anuiteta (onih kada je tužitelj platio manje iznose) neosnovani, budući da tuženik nije stavio prigovor radi prebijanje u odnosu na iznos anuiteta koji je bio niži od početno ugovornog.

31. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine, zauzet je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što je sve pravilno naveo i sud prvog stupnja, pa je sukladno tome pravilna ocjena suda prvog stupnja da zastara u ovom postupku nije nastupila.

32. Isto tako, donoseći odluku o troškovima postupka, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo i sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud. Pri tome nije osnovan žalbeni navod da tužiteljica nije platila pristojbe, pa da joj ne pripada naknada iste, jer iz sudskog spisa i sustava e-Spisa proizlazi da je tužiteljica platila pristojbe za tužbu i presudu.

33. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

34. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 22. studenoga 2021.

Sutkinja:

Renata Đaković Vranković