P-2510/2020

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja T.T. iz, OIB: ….., zastupan po pun. Srđanu

Kalebota, odvj. u Splitu, protiv tuženika O.b.,

OIB: ………, zastupano po pun Borisu Aniću, odvj. u OD Anić i Anić Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2021. u prisutnosti pun tužitelja Srđana Kalebote, odvj. u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika Ante Šimuna Majstorovića, odvj. vj. u OD Anić i Anić, objavljene 22. studenog 2021,

p r e s u d i o  j e

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj …. od 6.11.2006. godine, kojeg su zaključili T.T., OIB …., iz S.G., i S.S. B. d.d., , OIB …., sada

O.b. d.d., OIB …, . S., u dijelu u kojem je,

u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.090,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 9. Ugovora o kreditu broj . od 6.11.2006. godine, kojeg su zaključili T. T., OIB ., iz S. G., .., i S.

G..E -. B. d.d., . OIB . sada

O.. d.d., OIB ., ., u dijelu u kojem je

ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

3. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj .od 6.11.2006. godine, kojeg su zaključili

T. T., OIB ., iz S. G..a, .., i S.

G.. -. d.d., R., OIB .42, sada

O. .., OIB ., u dijelu u kojem je

ugovoreno kako je tužitelj dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

4.Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 28.370,99 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 54,44 kn od 10.12.2006.

-na iznos od 33,99 kn od 10.01.2007.

-na iznos od 28,76 kn od 10.02.2007.

-na iznos od 24,04 kn od 10.03.2007.

-na iznos od 17,15 kn od 10.04.2007.

-na iznos od 6,17 kn od 10.01.2008.

-na iznos od 29,18 kn od 10.02.2008.

-na iznos od 61,97 kn od 10.03.2008.

-na iznos od 33,61 kn od 10.04.2008.

-na iznos od 13,51 kn od 10.05.2008.

-na iznos od 10,60 kn od 10.06.2008.

-na iznos od 4,47 kn od 10.07.2008. -

na iznos od 0,04 kn od 10.09.2008.

-na iznos od 53,25 kn od 10.10.2008.

-na iznos od 96,11 kn od 10.11.2008.

-na iznos od 80,17 kn od 10.12.2008.

-na iznos od 171,19 kn od 10.01.2009.

-na iznos od 205,91 kn od 10.02.2009.

-na iznos od 246,75 kn od 10.03.2009.

-na iznos od 173,75 kn od 10.04.2009.

-na iznos od 161,42 kn od 10.05.2009.

-na iznos od 142,42 kn od 10.06.2009.

-na iznos od 137,96 kn od 10.08.2009.

-na iznos od 151,61 kn od 10.09.2009.

-na iznos od 128,18 kn od 10.10.2009.

-na iznos od 149,01 kn od 10.11.2009.

-na iznos od 138,15 kn od 10.12.2009.

-na iznos od 190,77 kn od 10.01.2010.

-na iznos od 223,51 kn od 10.02.2010.

-na iznos od 212,30 kn od 10.03.2010.

-na iznos od 244,40 kn od 10.04.2010.

-na iznos od 269,88 kn od 10.05.2010.

-na iznos od 312,95 kn od 10.06.2010.

-na iznos od 379,58 kn od 10.07.2010.

-na iznos od 339,87 kn od 10.08.2010.

-na iznos od 470,58 kn od 10.09.2010.

-na iznos od 402,43 kn od 10.10.2010.

-na iznos od 419,70 kn od 10.11.2010.

-na iznos od 501,76 kn od 10.12.2010.

-na iznos od 595,51 kn od 10.01.2011.

-na iznos od 534,66 kn od 10.02.2011.

-na iznos od 534,66 kn od 10.03.2011.

-na iznos od 467,35 kn od 10.04.2011.

-na iznos od 575,22 kn od 10.05.2011.

-na iznos od 660,39 kn od 10.06.2011.

-na iznos od 685,48 kn od 10.07.2011.

-na iznos od 17.996,18 kn od 12.07.2011.

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.447,50 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 12.7.2011. do isplate, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

6.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 11.737,61 kn sa zateznom kamatom od dana 22. studenog 2021. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je tužitelj 6. 11. 2006. s tuženikom, kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj temeljem kojeg mu je na raspolaganje stavljen kredit od 24.090,00 CHF isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika. Tuženik da je u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te je navedene visina kamatne stope od 6,99% godišnje, i to kao promjenjiva , na način da ovisi jedino o odluci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se mijenjati. Na taj način da je ugovorena nepoštena odredba i o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, koja se određuje aktom kreditora. Postupajući na ovakav način, tako što je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, jer je valutu i kamatnu stopu odredio ovisno o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, o čemu prije zaključenja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, niti utvrdio točne parametre i metode izračuna parametara koji utječu na promjenu stope, tuženik da je postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, odnosno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznog prava, a postupao je i protivno zakonodavstvu Europske unije, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj se pritom poziva na spor vođen pred Trgovačkim sudodom u Z P- 1410/12 i odluku VTSRH Pž-7129/13 , kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja se mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Također, tužitelj se poziva i na odluku VTSRH Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 11. 10. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio prava i interese potrošača, na način da je ugovarao ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom izloženog, tužitelj da je prije podnošenja tužbe izradio nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i odredbe o naplati naknade, iz čega proizlazi da je tuženik neosnovano stekao do konačne isplate kredita iznos od 30.885,80 kn. Slijedom izloženog predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se određuje promjenom banke i ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 28.438,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa do naplate.

2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći kako tužitelj nema pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i dr., budući je zastarni rok od 5 godina protekao 13. 6. 2016., a tužba je podnesena 15. 7. 2020. Što se tiče odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ista da nikada nije niti naplaćena tužitelju. Tuženik je osporio i privatni izračun temeljem kojeg je tužitelj postavio tužbeni zahtjev.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom nalaza i mišljenja vještaka A B (privatno naručen od tužitelja prije podnošenja tužbe), ugovora o kreditu broj od 6. 11. 2006., otplatnog plana, obavijesti o promjeni kamatne stope od

16. 12. 2009., 5. 9. 2008., 9. 2. 2007., interne kartice tuženika, vještačenjem po vještaku financijske struke V K.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 06. 11. 2006. kojega su zaključile parnične stranke u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, te odredbe koje se odnose na naknadu za prijevremeno zaključenje ugovora, te s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule.

6.Među strankama nije sporno sljedeće:

-kako je 6. 11. 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen iznos od 24.090,00 CHF,

-kako je ugovoren rok otplate od 83 mjeseca, u mjesečnim anuitetima od 367,80 CHF i jednom od 369,56 CHF,

-kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja iznosila 6,99% godišnje,

-kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora,

-kako prvi anuitet dospijeva 10. 12. 2006. a zadnji 10. 10. 2013.,

-kako je korisniku kredita omogućena prijevremena otplata s time da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora,

-kako je predmetni kredit prijevremeno isplaćen 12. 7. 2011.

7.Tužitelj se poziva na presudu suda u Z pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7)

S d.d. -u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

8.Postupak pred T sudom u Z, koji je pokrenut po tužbi

H s u za z p-P protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.Odlukom Trgovačkog suda u Z broj P od 4. srpnja 2013. g.,

u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 7) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

10.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

11.Nadalje, odlukom VTSRH Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je presuda TS u u P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. 10. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorna valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o obvezi potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. , 82., i 90. , a od 7. 8. 2007. do 31.

12. 2008. , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. , te suprotno odredbama ZOO- a.

12.U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

13.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci T suda u Z, a

koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

15.Sud nije saslušavao tužitelja u ovom postupku smatrajući taj dokaz suvišnim, s obzirom da niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i drugim sudovima u RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

16.To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u čl. 1. 10., 9. i 11. spornog Ugovora o kreditu prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika, te odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu trebalo utvrditi ništetnim, jer su odredbe o ugovornoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenima, s obzirom da nisu odredive odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. II. i III. izreke ove presude.

17.Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 10. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

18.S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 1., 4., 9. i 10., koje se tiču dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati štetu koja mu je nastala primjenom ništetni odredbi koja se može izraziti u razlici radi povećanja kamate iznad 6,99%, i razlici valutne klauzule, a temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Prema izričitoj odredbi čl. 118. ZZP-a tužitelj ima pravo nakon donošenja odluke u parnici radi zaštite kolektivnih interesa kao potrošač ustati tužbom radi naknade štete.

19.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije V K, dipl. oec. na okolnost utvrđenja više plaćene po osnovi valutne klauzule i više plaćenog zbog porasta tečaja valute prije zatvaranja kredita 12. 7. 2011.

20.U svom nalazu i mišljenju, vještak navodi kako je predmetnim ugovorom o kreditu od 6. 11. 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja istog iznosila 6,99% godišnje, dok je eks 9,2%, a otplata se trebala izvršiti u 82 mjesečna anuiteta u iznosu od 367,80 CHF i jednog od 369,56 CHF, od kojih je prvi anuitet dospijevao 10. 12. 2006. a zadnji 10. 10. 2013. Kamatna stopa mijenjala se na način da je od 10. 3. 2007. iznosila 7,90% (prema obračunu 8,004%), a visina anuiteta 378,53 CHF. Potom od 10. 10. 2008. 8,90% ( prema obračunu 9,023%) a visina anuiteta iznosila je 387,84 CHF, dok je od 10. 1. 2020. kamatna stopa iznosila 10,40% (prema obračunu 10,545%) a visina anuiteta 398,76 CHF. Prema nalazu vještaka, otplatom kredita na dan 11. 7. 2011., tužitelj je izvršio preplatu s osnova kamata u iznosu od 1.551,85 CHF, odnosno 7.519,78 kn, što je prikazao u koloni broj 7 i 8 tablice koja je sastavni dio nalaza. Uzrok izvršene preplate iznosa ugovorenih kamata je izmjena godišnjih kamatnih stopa nakon sklopljenog ugovora. U odnosu na promjenu tečaja od onog na datum korištenja kredita, utvrđena je tečajna razlika od 2.993,84 kn, čime ukupno potraživanje tužitelja na dan 11. 7. 2011. iznosi 10.513,62 kn, kako je prikazano u koloni broj 14 priležeće tablice. Tužitelj potražuje iznos plaćene naknade zbog prijevremene otplate kredita koji je izvršio 12. 7. 2011. u iznosu od 2.447,50 kn, pa bi na taj način njegovo ukupno potraživanje, po nalazu vještaka iznosilo 12.961,12 kn.

21.Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, budući je njegov zadatak bio izračunati koliko je tužitelj više platio po mjesecima zbog porasta valute, a ne s osnova preplaćenih kamata. S tim u vezi, trebao je prihvatiti anuitet izražen u CHF-u kakav je već bio u otplati kredita te samo utvrditi razliku koja je nastala zbog valute. Također , vještak da je počinio omašku u izračunu te da nije izvrši pretplatu nastalu kod prijevremene otplate kredita na dan 12. 7. 2011. svoj je svoj izračun izvršio omaškom s 10. 7. 2011., iako je nesporno da da je tužitelj 12. 2. 2011. prijevremeno otplatio kredit, te na taj način zbog povećanja tečaja platio više dodatnih 17. 997,01 kn.

22.Radi naprijed navedenih prigovora vještak V K izradio je dopunu nalaza i mišljenja, u kojoj prihvaćajući prigovore tužitelja nalazi da je otplatom predmetnog kredita tužitelj izvršio pretplatu po osnovi tečajnih razlika na datum 12. 7. 2011. u iznosu do 28.370,99 kn što je razvidno iz tablice u koloni broj 10 koja je prilog dopune vještačenja. Također, naknada za prijevremenu otplatu naplaćena je u iznosu od 2.447.50 kn , pa stoga ukupno potraživanje tužitelja po osnovi tečajne razlike i naknade za prijevremenu otplatu iznosi 30.818,49 kn.

23.Sud je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje vještaka V K, dipl. oec. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu tečajne razlike do 12. 7. 2011. u iznosu od 28.370,99 kn, kao i tužbeni zahtjev koji s odnosi na naplatu za prijevremenu otplatu kredita 2.447,50 kn s kamatama koje teku od datuma prijevremene otplate 12. 7. 2011. do isplate. Za navesti je da tuženik nije imao prigovora u pogledu matematičkog izračuna vještaka po oba utužena osnova (više plaćena valuta i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita) već je ustrajao u prigovorima koji se odnose na osnov potraživanja i zastaru.

24.Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu i zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove, tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata, odnosno po osnovi tečajnih razlika (valutne klauzule) koje su preplaćene po osnovi ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba jer ne zastarijeva. Zahtjev za isplatom preplaćenog po osnovi tečajnih razlika koja je izvršena po osnovi ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO, 53/91, te čl. 230. ZOO/05).

25.Prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOOa propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine.

26.Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a prema odredbi st. 3 istog čl. kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor završen ili okončan na neki drugi način.

27.Prema stajalištu VSRH izraženom u odluci Rev-2245/17-2 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe.

28.Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr. ) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja P- H s udruga za zaštitu potrošača, protiv

osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula ) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev iz točaka I., II. III. i IV. je trebalo usvojiti. Slijedom tumačenja ove odluke VSRH, prema izraženoj stajalištu sudske prakse u brojnim odlukama, zahtjev za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli zastarijeva 2023.

29.Međutim, imajući u vidu činjenicu da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti zahtjev koji nikada ne zastarijeva i takav se tužbeni zahtjev uvijek može postaviti VSRH je na sjednici od 30., 1. 2020. zauzeo pravno shvaćanje broj Su IV-47/2020-2 po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, u slučaju čl. 323. st. 1. ZOO/05 , počinjen teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnosti ugovora. Slijedom takvog mišljenja, rok iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a za zastaru restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojoj se utvrđuju nepoštene i ništetne pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu. Uostalom, tužitelj je u prilog ovog stava priložio brojne odluke drugostupanjskih sudova koji su odbili istaknute prigovore zastare pozivom na citiranu odluku VSRH.

30.U pogledu nepoštenosti odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 11. predmetnog ugovora, za navesti je da se naprijed navedeno obrazloženje u pogledu ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi odnosi i na ovu ugovornu odredbu. Osim što se radi o iskorištavanju podređenog i slabijeg položaja potrošača, tuženik na dan sklapanja ugovora nije imao zakonsku podlogu na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, niti po odredbama ZZP/03, niti ZOO/06. Tužitelj je kao potrošač prema odredbi čl. 64. ZZP/03 imao pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma u slučaju prijevremenog vraćanja, koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je trebao izvršiti plaćanje.

31.Prema odredbi čl. 1024. ZOO-a, korisnik kredita je u slučaju prijevremenog vraćanja dužan naknaditi štetu kreditoru ako ju je doista pretrpio. Međutim, prema odredbi čl. 350. ZOO-a ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze, dok prema odredbi čl. 270. ZOO-a nedopušteni predmet obveze povlači ništetnost te ugovorne odredbe. Ugovorena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita protivna je i temeljnim načelima obveznog prava (čl. 3.-10. ZOO-a), kao i odredbama čl. 81. st. 1. i 87. ZZP-a iz svih razloga koji se odnose i na ostale utvrđene ništetne odredbe.

32.Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, da stranke nisu posebno pojedino pregovarale o ugovornoj odredbi koja se odnosi na naknadu štete zbog prijevremenog raskida, te da je riječ o jednostranoj odluci tuženika koja je protivna naprijed citiranim zakonskim propisima, proizlazi da je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što za sobom povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi koje se odnose na naplatu naknade za prijevremeni raskid i pravo tužitelja da traži povrat iznosa od 2.447,50 kn koliko je po tom osnovu platio tuženiku 12. srpnja 2011., od kada mu pripadaju i tražene kamate.

33.Glede protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, za navesti je kako se u konkretnom slučaju radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Naime, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike temeljem promjene tečaja (valutne klauzule) s iznosa od 28.438,30 kn na iznos od 28.370,99 kn, budući je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu vještaka kojega je sam angažirao, čijem korištenju u predmetnom postupku se tuženik usprotivio, dok u odnosu na nalaz vještaka kojega je sud odredio nije imao prigovora, u pogledu samog izračuna. Dakle, tužitelj je neznatno smanjio tužbeni zahtjev, čemu se tuženik nije usprotivio, već se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, a disponiranje tužitelja tužbenim zahtjevom u konkretnom slučaju nije preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

34.Slijedom naprijed izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci.

35.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

36.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak, za sastav tužbe, podnesak od 4. 3. 2021. i 14. 5. 2021., te zastupanja na ročištima od 2. 11. 2020., 19. 3. 2021., 31. 5. 2021., i 22. 9. 2021. po 100 bodova, što uvećano za vrijednost boda s paušalom i PDV daje iznos od 8.750,00 kn. Tužitelju pripada i pravo na naknadu pristojbe tužbe u iznosu od 329,43 kn, te pristojbe presude u iznosu od 658,18 kn, kao i troškovi vještačenja od 2.000,00 kn, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 11.737,61 kn.

U Splitu, 22. studenog 2021.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

.