REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 609/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u jednostavnom postupku stečaja nad imovinom potrošača D. V. iz T. G., OIB …, odlučujući o reviziji vjerovnika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3092/2020-3 od 9. rujna 2020., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj Sp-485/2020-6 od 22. srpnja 2020., u sjednici održanoj 17. studenoga 2021.
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija te se ukidaju rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3092/2020-3 od 9. rujna 2020. i rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj Sp-485/2020-6 od 22. srpnja 2020. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3092/2020-3 od 9. rujna 2020., odbijena je žalba vjerovnika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj Sp-485/2020-6 od 22. srpnja 2020. kojim je odlučeno:
„1. Otvara se jednostavni postupak stečaja nad imovinom potrošača D. V., …, T. G., OIB: … (dalje: potrošač).
2. Zaključuje se jednostavni postupak stečaja nad imovinom potrošača.
3. Oslobađa se potrošač od preostalih obveza u odnosu na osnovu broj P- 2875/13-IZ.NA., izdavatelja Općinski građanski sud u Zagrebu,
- vjerovnik Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, …, Z., OIB:…, zaprimljena 12.10.2018., glavnica: 10.286,17 kn, kamata: 11.490,12 kn, trošak: 2.500,00 kn
i za tražbinu po osnovi naknade za provedbu/izvršenje osnove P-2875/13- IZ.NA., iznos 338,18 kn.“
2. Protiv navedenog drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio vjerovnik Republika Hrvatska, u skladu s dopuštenjem iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 3970/2020-2 od 16. prosinca 2020., na temelju odredbe čl. 382. u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja:
„Može li se tražbina na ime naknade za privremeno uzdržavanje koju isplaćuje Republika Hrvatska temeljem odredbe čl. 25. Zakona o privremenom uzdržavanju („Narodne novine“, broj 92/14) umjesto roditelja koji ne izvršava svoju obvezu zakonskog uzdržavanja maloljetnog djeteta, smatrati tražbinom zakonskog uzdržavanja djeteta koje se sukladno odredbi čl. 77. t. 1. Zakona o stečaju potrošača („Narodne novine“, broj 100/15 i 67/18) potrošač ne može osloboditi u jednostavnom postupku stečaja potrošača?“
3. Revident smatra da je to pitanje ne samo važno za odluku u ovoj pravnoj stvari već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje je suprotno od pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-837/2020 od 14. svibnja 2020., Gž-2888/2020 od 20. kolovoza 2020., Gž- 2052/2020 od 9. srpnja 2020. i drugima. Stoga izjavljuje reviziju pobijajući drugostupanjsko rješenje u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili podredno, da se rješenja sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je dopuštena i osnovana.
6. Kako je ova revizija podnesena zbog pitanja, a zbog kojeg je ona dopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 3970/2020-2 od 16. prosinca 2020., te su u njoj određeno navedeni i obrazloženi razlozi zbog kojih je podnesena, to je ista dopuštena sve u smislu odredbe čl. 391. st. 3. u vezi s odredbom čl. 392. st. 7. ZPP.
7. Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijano rješenje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Pitanjem zbog kojeg je revizija podnesena, revident problematizira pravilnost pravnog shvaćanja na kojem je utemeljeno drugostupanjsko rješenje - da su na dan otvaranja ovog postupka bile ispunjene pretpostavke da se potrošač oslobodi obveze iz osnove za plaćanje – pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2875/13 od 25. studenoga 2013., jer iz sadržaja iste proizlazi da je tom odlukom naloženo potrošaču da na ime isplaćenog iznosa učinjenih troškova uzdržavanja isplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske iznos od ukupno 10.286,47 kn, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, sve pobliže opisano u izreci te odluke, jer se dakle ne radi o osnovi za plaćanje kojom bi se potrošaču nalagalo uzdržavanje njegove djece, već o svojevrsnom regresnom zahtjevu Republike Hrvatske prema potrošaču u smislu odredbe članka 25. Zakona o privremenom uzdržavanju („Narodne novine“, broj 92/14), zbog čega u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 77. toč. 1. ZSP.
9. Argumentaciju za opravdanost revizije revident nalazi u suprotnom pravnom shvaćanju izraženom u prethodno navedenim rješenjima Županijskog suda u Osijeku, Županijskog suda u Karlovcu i Županijskog suda u Sisku, a prema kojima nema mjesta oslobađanju potrošača od obveze budući da isplatom iznosa primljenog uzdržavanja Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja, a potrošač se ne može osloboditi obveze da Republici Hrvatskoj vrati isplaćene iznose privremenog uzdržavanja, jer bi u protivnom na posredan način bio oslobođen obveze uzdržavanja, a sve u smislu odredbe čl. 25. Zakona o privremenom uzdržavanju („Narodne novine“, broj 92/14 - dalje: ZPU).
10. U konkretnom slučaju sporno je dakle tumačenje odredaba čl. 4. st. 2., st. 3. i st. 5. te čl. 77. st. 1. ZSP u vezi s čl. 25. ZPU. Za odgovor na postavljeno pitanje relevantne su odredbe ZSP i ZPU koje glase:
Čl. 2. st. 1. ZSP:
„1. Cilj ovoga Zakona je poštenog potrošača osloboditi od obveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima (oslobođenje od preostalih obveza).“
Čl. 4. st. 2., 3. i 5. ZSP:
„(2) Potrošačem se, u smislu ovoga Zakona, smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
(3) Potrošačem se, u smislu ovoga Zakona, smatra i fizička osoba obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema odredbama Zakona o porezu na dohodak i fizička osoba obveznik poreza na dobit prema odredbama Zakona o porezu na dobit ako:
1. nema više od 20 vjerovnika
2. obveze iz obavljanja djelatnosti ne prelaze iznos od 100.000,00 kuna 3. nema obveza iz radnih odnosa koje proizlaze iz obavljanja djelatnosti i 4. nije pokrenut predstečajni ili stečajni postupak.
(5) Potrošačem se, u smislu ovoga Zakona, smatra i fizička osoba koja ima obveze iz djelatnosti koju je obavljala kao obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema odredbama zakona kojim se uređuje utvrđivanje i plaćanje poreza na dohodak ili obveznik poreza na dobit prema odredbama zakona kojim se uređuje utvrđivanje i plaćanje poreza na dobit, ako više nije obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti odnosno poreza na dobit.“
Čl. 77. st. 1. ZSP:
„(1) Rješenjem o oslobođenju od preostalih obveza potrošač se ne može osloboditi:
1. zakonske obveze na uzdržavanje djece, roditelja i drugih osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati
2. vraćanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili prekršajem 3. naknade štete nastale kaznenim djelom ili prekršajem
4. naknade štete zbog smrti ili teže tjelesne ozljede.“
Nadalje, čl. 2. st. 1. toč. 9. ZPU:
- "privremeno uzdržavanje" je novčano primanje koje koristi dijete pod pretpostavkama određenim ovim Zakonom, radi potpore uzdržavanja.“
Čl. 7. st. 1. ZPU:
„Pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je ovim Zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.“
Čl. 8. st. 2. ZPU:
„Pravo na privremeno uzdržavanje traje sve dok obveznik uzdržavanja ne počne izvršavati obvezu uzdržavanja najmanje u iznosu koji je ovim Zakonom određen kao iznos privremenog uzdržavanja.“
Čl. 25. ZPU, koji glasi:
„Isplatom iznosa privremenog uzdržavanja, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja, sa svim sporednim pravima.“
11. Ovaj sud, za odgovor na postavljeno pitanje, prvenstveno polazi od odredbe ZSP koja definira cilj zakona, a pritom ukazujući da se problem insolventnosti poštenog dužnika mora rješavati balansirajući prava i interese dužnika i vjerovnika pri čemu nije dopuštena nikakva zloupotreba. Nadalje, odlučnom smatra zakonsku definiciju potrošača - kao fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti; kao fizičke osobe obveznika poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema odredbama Zakona o porezu na dohodak i fizička osoba obveznik poreza na dobit prema odredbama Zakona o porezu na dobit te kao fizičke osobe koja ima obveze iz djelatnosti koju je obavljala kao obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema odredbama zakona kojim se uređuje utvrđivanje i plaćanje poreza na dohodak ili obveznik poreza na dobit prema odredbama zakona kojim se uređuje utvrđivanje i plaćanje poreza na dobit, ako više nije obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti odnosno poreza na dobit.
Dakle, prema navedenoj definiciji, očita je intencija da se od obveza oslobađaju fizičke osobe i to prvenstveno za obveze vezane uz njihovo djelovanje na tržištu ili u vezi s tim djelovanjem ili obveze nastale u okviru njihove djelatnosti (obveze iz djelatnosti koju obavlja ili je obavljala) pod pretpostavkama propisanima ZSP. Dakle, naglasak je prvenstveno na odnose u koje su potrošači stupali s trgovcima s kojima zaključuje pravne poslove na tržištu, a ti pravni poslovi koje su sklopili ne ulaze u područje njegove profesionalne djelatnosti. Identičnu definiciju potrošača sadrži i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koji je izričito, iz odredbi koje reguliraju potrošačke ugovorne odnose, isključio između ostaloga i ugovore o pružanju socijalnih usluga, uključujući usluge socijalnog stanovanja, skrbi o djeci, skrbi o osobama ili obiteljima kojima je potrebna stalna ili privremena pomoć, uključujući i dugoročnu skrb.
Imajući sve navedeno na umu, prema shvaćanju ovog suda, tražbine koje se odnose na zakonske obveze koje proizlaze iz obiteljskih odnosa izuzete su po svojoj pravnoj prirodi iz područja zaštite potrošača te se za tu vrstu tražbina ne može raditi o obvezi potrošača koje se može osloboditi u ovom postupku, što posebice potvrđuje i odredba čl. 77. st. 1. ZSP kojom je izričito navedeno da se potrošač ne može osloboditi zakonske obveze na uzdržavanje djece, roditelja i drugih osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.
12. Nije sporno da je potrošač nad čijom se imovinom provodi postupak stečaja zakonski obveznik uzdržavanja mlljt. djece na temelju ovršne isprave, a koju obvezu nije izvršavao te da je, u skladu s ranije navedenim odredbama ZPU, djeci isplaćeno privremeno uzdržavanje. Prema odredbi čl. 25. ZPU Republika Hrvatska stupila je u pravni položaj djeteta (kojem otac nije plaćao uzdržavanje) i na nju je prešla tražbina zakonskog uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja, sa svim sporednim pravima (zakonska subrogacija).
13. Budući da se potrošač ne može osloboditi zakonske obveze da doprinosi za uzdržavanje djece, ne može se osloboditi niti obveze da Republici Hrvatskoj vrati ono što je ona platila za njega jer on nije izvršavao svoju zakonsku obvezu uzdržavanja mlljt. djece, budući da se ne radi o potrošačkom odnosu u smislu ZSP. Ova obveza, u širem smislu predstavlja obvezu iz obiteljskih odnosa na što ukazuju i odredbe čl. 319. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15, 98/19 i 47/20). Uz navedeno, eventualno oslobođenje potrošača od ove obveze suprotno je citiranom cilju zakona kao i intenciji zakonodavca da se roditelj ne može osloboditi svoje zakonske obveze uzdržavanja djeteta, a što bi se posredno dogodilo, kada bi se prihvatilo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova.
14. Slijedom iznesenih razloga, odgovor na pitanje postavljeno u reviziji glasi:
Tražbina koju isplaćuje Republika Hrvatska na ime naknade za privremeno uzdržavanje umjesto roditelja koji ne izvršava svoju obvezu zakonskog uzdržavanja maloljetnog djeteta (čl. 25. Zakona o privremenom uzdržavanju - „Narodne novine“, broj: 92/14) je tražbina koje se potrošač ne može osloboditi u jednostavnom postupku stečaja potrošača.
15. S obzirom da su, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestupanjski sudovi zaključili da su ispunjeni uvjeti da se potrošač oslobodi obveze valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
16. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, imajući na umu izneseno pravno shvaćanje ovog suda, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u povodu prijedloga Financijske agencije za provedbu jednostavnog postupka stečaja nad imovinom potrošača.
Zagreb, 17. studenoga 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
