Poslovni broj: Gž-1272/2020-2

Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-1272/2020-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene J. V. iz Češke. OIB: ..., zastupane po punomoćniku J. F., odvjetniku u S., protiv tuženika M. M. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima V. B., T. R., M. M. i S. R. M., odvjetnicima Odvjetničkog društva M. i R. j.t.d. u Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-706/16 od 3. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja M. M. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-706/16 od 3. listopada 2018.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljici-protutuženoj kunsku protuvrijednost iznosa od 5.000,00 € sa zateznom kamatom od 3. listopada 2018. do isplate, kao i nadoknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.948,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točke 1. i 2. izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je traženo obvezati tužiteljicu-protutuženu isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 10.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik-protutužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog, a prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva, podredno ukidanjem prvostupanjske presude i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužiteljica-protutužena je odgovorila na žalbu tuženika-protutužitelja, žalbu je ocijenila neosnovanom i predložila ju odbiti.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Žalitelj nalazi ovu bitnu povredu u tvrdnji da su "svi ključni prijedlozi tuženika – protutužitelja odbijeni čime mu je neosnovano oduzeta mogućnost opravdavanja postavljenog protutužbenog zahtjeva". Međutim, žalitelj nije u pravu jer je sud prvog stupnja izveo sve dokaze koji su bili nužni za utvrđenje pravno odlučnih činjenica o kojima ovisi ocjena osnovanosti protutužbenog zahtjeva o čemu će više biti riječi u nastavku ovog obrazloženja, a što je povezano s razlozima navodne uloge tužiteljice-protutužene u navodnom nastavku pregovora između stranaka nakon proteka roka od trideset dana za zaključenje predugovora i izostanka prijedloga tuženika-protutužitelja za produljenje tog roka. Osim toga, okolnošću što sud nije udovoljio zahtjevu tuženika-protutužitelja za prevođenjem dokumentacije sud nije ograničio tuženika-protutužitelja u pravu na raspravljanje u postupku jer se radi o dokumentaciji koju je predao sam tuženik-protutužitelj uz odgovor na tužbu.

5.1. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je tužbenog zahtjeva isplata iznosa od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je predmet protutužbenog zahtjeva isplata iznosa od 10.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

7. U odnosu na tužbeni zahtjev, u postupku je utvrđeno da je na temelju Potvrde o rezervaciji od 19. kolovoza 2015. tuženik-protutužitelj M. M. kao prodavatelj potvrdio da mu je tužiteljica-protutužena kao budući kupac predala iznos od 5.000,00 € u svrhu rezervacije za kupnju kuće na čest. br. 10079 k.o. S., te da je iznos od 5.000,00 € dio iznos ukupno ugovorene kupoprodajne cijene nekretnine od 700.000,00 €. Stranke su se ovom Potvrdom sporazumjele o tome da će, ukoliko se u roku od trideset dana od dana izdavanja Potvrde ne potpiše predugovor između tužiteljice-protutužene i tuženika-protutužitelja, predmetni iznos biti vraćen tužiteljici- protutuženoj kao kupcu na njezin zahtjev. Nadalje je utvrđeno da je tužena-protutužiteljica 3. veljače 2015. zatražila od tuženika povrat novčanog iznosa od 5.000,00 € zato što nije došlo do potpisivanja predugovora niti do realizacije kupoprodaje niti do za.

8. U odnosu na protutužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je taj zahtjev je utemeljen na Sporazumu od 14. siječnja 2016. kojeg su zaključili tuženik-protutužitelj i agencija D. N., a odnosi se na troškove uzrokovane nalogom tužiteljice-protutužene za realizaciju kupoprodaje do koje nije došlo.

9. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je tuženik-protutužitelj u obvezi tužiteljici- protutuženoj isplatiti iznos od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti zbog toga što nije došlo do kupoprodaje jer su se stranke o tome upravo na taj način sporazumjele. Što se tiče odbijanja protutužbenog zahtjeva, taj je zahtjev odbijen zbog toga što je utemeljen na Sporazumu od 14. siječnja 2016. koji je sklopljen nakon raskida poslovnog odnosa između parničnih stranaka, a što ni sam tuženik-protutužitelj nije osporio.

10. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima žalitelja nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud jer je ocjena dokaza koju je dao sud prvog stupnja dana u skladu s odredbom članka 8. ZPP. Žalitelj u žalbi u odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da mu je sud odbio ključne prijedloge za opravdavanje postavljenog protutužbenog zahtjeva (ne i tužbenog), što znači da zapravo pravno odlučne činjenice na kojima je utemeljena presuda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva nisu osporene. Paušalno isticanje ovog žalbenog razloga i u odnosu na tužbeni zahtjev nije dovelo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Stoga, kada je sud u odnosu na tužbeni zahtjev pravilno utvrdio da je tužiteljica- protutužena kao mogući budući kupac predala tuženiku–protutužitelju kao mogućem budućem prodavatelju iznos od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti na ime rezervacije (oblika osiguranja kupnje) za kupnju nekretnine oznake čest. zgr.10079 k.o. S:, koji iznos je trebao predstavljati dio iznosa ukupno ugovorene kupoprodajne cijene nekretnine, da su stranke ugovorile da će taj novac tuženik-protutužitelj vratiti tužiteljici-protutuženoj ukoliko ona u roku od trideset dana od izdavanja potvrde ne potpiše predugovor o kupnji nekretnine, da stranke u roku od trideset dana nisu zaključile predugovor i da tuženik-protutužitelj nije vratio taj iznos, tada je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. To stoga što je u takvim okolnostima prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na odredbi članka 342. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) prema kojoj je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, pri čemu je posebno važno uočiti da sadržaj potvrde od 19. kolovoza 2015., koja sadržajno predstavlja neimenovani ugovor, ukazuje da su stranke ugovorile bezuvjetni povrat iznosa od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti ukoliko se u roku od trideset dana ne potpiše predugovor. Stoga žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

12. Što se tiče protutužbenog zahtjeva, taj je zahtjev činjenično utemeljen na tvrdnjama tuženika-protutužitelja o postojanju Sporazuma od 14. siječnja 2016. kojeg je tuženik-protutužitelj kao dužnik zaključio s agencijom za posredovanje u prometu nekretnina D. N. kao vjerovnikom i kojim su se stranke suglasile da je vjerovnik sukladno Ugovoru o posredovanju u kupoprodaji nekretnina dužnika povezao s osobom zainteresiranom za kupnju nekretnine oznake čest. br. 10079 k.o. S., osigurao plaćanje rezervacije od strane iste, kao i snosio sve odvjetničke troškove vezano uz izradu nacrta predugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, te da je time nastala obveza dužnika podmiriti vjerovniku 50% iznosa ugovorene nagrade za posredovanje u visini od 10.500 €. Tuženik – protutužitelj smatra da je ovaj trošak nastao kao izravna posljedica troškova koje je imao tuženik-protutužitelj u nastavljenim pregovorima.

13. Sud je prvog stupnja odbio protutužbeni zahtjeva zbog toga što tužiteljica-protutužena nije stranka Sporazuma od 14. siječnja 2016. na kojem je utemeljen protutužbeni zahtjev te se obveze koje proizlaze iz tog Sporazuma odnose na njegove stranke i ne obvezuju tužiteljicu- protutuženu.

14. Neutemeljeno žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja protutužbenog zahtjeva ističući da su predmetni troškovi izazvani ponašanjem tužiteljice- protutužene i tvrdeći da je njezino ponašanje jedini razlog postojanja predmetnog Sporazuma "jer da nije bilo takvog ponašanja i davanja mandata tuženiku-protutužitelju na izmjeni projekta i sastavu nacrta predugovora, ne bi bilo niti predmetnog Sporazuma odnosno tuženik-protutužitelj ne bi ušao u troškove naložene mu od strane tužiteljice-protutužene.

15. S pravom sud prvog stupnja zaključuje da se Sporazum na kojem je utemeljen protutužbeni zahtjev tiče pravnog odnosa između njegovih stranaka i da ne proizvodi pravne učinke prema tužiteljici-protutuženoj. Tvrdnje tuženika-protutužitelja o postupanju tužiteljice- protutužene nakon proteka roka od trideset dana iz Potvrde o rezervaciji od 19. kolovoza 2015. nemaju učinak na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kod činjenice da tuženik- protutužitelj nije tražio produljenje roka od trideset dana za povrat iznosa od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, kao i kod činjenice da stranke nisu uopće uvjetovale povrat novca krivnjom ili postupanjem pojedine ugovorne stranke, zbog čega troškovi koje je tuženik-protutužitelj eventualno i imao zaključenjem Sporazuma doista ne mogu opravdano padati na tužiteljicu- protutuženu.

16. Predmetni protutužbeni zahtjev u osnovi, a po svojoj pravnoj prirodi, zapravo predstavlja zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete koju je imao zbog nezaključenja predugovora o kupoprodaji nekretnine s tuženom-protutužiteljicom. Radi se o naknadi štete nastale u pregovorima u smislu odredbe članka 251. ZOO kojom je propisano da pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju (stavak 1.), ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti ili poštenja, odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (stavak 2). U okolnostima konkretnog slučaja, kod činjenice da tuženik- protutužitelj znajući da je u obvezi tužiteljici-protutuženoj vratiti iznos od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti bezuvjetno nakon što između stranaka nije zaključen predugovor u roku od trideset dana i da nije tražio produljenje roka za povrat navedenog iznosa, tada okolnost da je on i imao troškove vezane uz izradu nacrta predugovora nakon toga ne može ići na štetu tužiteljice- protutužene jer ti troškovi nisu mogli nastati protivno načelu savjesnosti i poštenja na strani tužiteljice-protutužene. S tim u vezi, tuženik-protutužitelj nije dokazao da je tužiteljica-protutužena prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa utoliko ona i ne može biti ni odgovorna za štetu ako je ta šteta uopće i nastala tuženiku-protutužitelju.

17. Osim toga, odredbom je članka 28. stavka 2. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina ("Narodne novine", broj 107/07, 144/12, 14/14 i 32/19), propisano da posrednik ne može zahtijevati djelomično plaćanje nagrade unaprijed odnosno prije sklapanja ugovora, odnosno predugovora u skladu sa stavkom 1. ovoga članka. Troškove dodatnih usluga u vezi s poslom koji je predmet posredovanja posrednik može naplatiti u visini stvarnih troškova ako je to posebno ugovoreno između posrednika i nalogodavca. Spomenutim Sporazumom nije ni bila ugovorena naknada dodatnih usluga, već je ugovoreno da se iznos od 10.500,00 € odnosi na 50% iznosa ugovorene nagrade za posredovanje, a kako ta nagrada pripada posredniku tek nakon zaključenja predugovora do čega nije došlo, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da tužiteljica-protutužena nije u obvezi prema tuženiku-protutužitelju iznos od 10.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom.

18. Stoga žalbeni navodi tuženika-protutužitelja nisu doveli u sumnju ni pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja protutužbenog zahtjeva.

19. Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

20. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika-protutužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Split, 17. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.