REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 31/2021-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića, Dražena Tripala, Ratka Šćekića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. P. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 6. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 21. rujna 2020. broj K-24/2019., u sjednici održanoj 17. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. P. Č. i branitelja optuženika, odvjetnika K. Š.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e:
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
II. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. P. Č., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo teške krađe u pokušaju iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 228. st. 1. i čl. 34. KZ/11 opisano pod toč. 2. izreke osuđujućeg dijela presude te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Uslijed te odluke žalbe državnog odvjetnika i opt. P. Č. u odnosu na to djelo su bespredmetne.
III. Djelomično se prihvaća žalba opt. P. Č., ukida se pobijana presuda u odnosu na kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 opisana pod toč. 4. izreke osuđujućeg dijela presude te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
I Kž 31/2021-9
Uslijed te odluke žalba državnog odvjetnika u odnosu na to djelo je bespredmetna.
IV. Uslijed odluka pod točkama I., II. i III te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. P. Č. za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 6. u vezi s čl. 34. KZ/11 opisano u toč. 1. izreke osuđujućeg dijela presude, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 1. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, a za kazneno djelo iz čl. 243. st. 4. u vezi sa stavcima 1. i 3. i čl. 34. KZ/11 opisano u toč. 3. izreke osuđujućeg dijela presude, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 243. st. 4. i čl. 34. KZ/11, uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, pa se opt. P. Č., uz primjenu čl. 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. prosinca 2018. pa nadalje.
V. Odbija se kao neosnovana u ostalom dijelu žalba opt. P. Č. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom opt. P. Č. je odlukom pod toč. 1. izreke te presude proglašen krivim zbog jednog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 6. u vezi čl. 34. KZ/11, zbog kojeg mu je na temelju tih propisa uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, jednog produljenog kaznenog djela teške krađe u pokušaju iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. i u vezi čl. 34. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke za koje mu je na temelju tih propisa uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, jednog kaznenog djela iznude u pokušaju iz čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11 opisanog u toč. 3. izreke za koje mu je na temelju citiranih propisa uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 opisana u toč. 4. izreke za koja su mu na temelju citiranih propisa uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 za svako kazneno djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, te je optuženik uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju o sedam godina u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. prosinca 2018. godine, pa nadalje.
1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku - („Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) ošt. K. K. i ošt. G. K. su s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
I Kž 31/2021-9
1.2. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te je odlučeno da ti troškovi padaju na teret državnog proračuna, dok je na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženik obvezan snositi troškove nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08.
1.3. Istom je presudom optuženik na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 oslobođen od optužbe zbog počinjenja jednog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 6. u vezi čl. 34. KZ/11.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na dio presude kojom je optuženik oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 6. u vezi čl. 34. KZ/11 počinjenog na štetu žrtve I. P., s prijedlogom da se u tom dijelu presuda ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku te u odnosu na ostala kaznena djela zbog odluke o pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora kao i zbog izrečene jedinstvene kazne zatvora, s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne zatvora za predmetna kaznena djela i da ga osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora, opt. P. Č., putem branitelja B. R., odvjetnika iz Z.1 i S. Š., odvjetnika iz Z. (koje žalbe će se u ovom postupku tretirati kao jedna optuženikova žalba) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe za sva kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se optuženiku utvrde blaže pojedinačne kazne zatvora i da mu se izrekne blaža jedinstvena kazna zatvora.
3. Optuženik je putem branitelja B. R. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.
4. Spis je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica vijeća je u javnom dijelu održana u nazočnosti branitelja optuženika S. Š. koji je u žalbi, u smislu odredbe čl. 474. st. 2. ZKP/08, zahtijevao da ga se izvijesti o sjednici vijeća, dok je nazočnost optuženika koji se nalazi u Zatvoru u Š. na temelju čl. 475. st. 8. ZKP/08 osigurana putem konferencijskog uređaja. U odnosu na uredno izvještenog državnog odvjetnika, koji nije pristupilo, sjednica je na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njegovoj odsutnosti.
6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a djelomično bespredmetna, dok je žalba optuženika djelomično osnovana, a djelomično bespredmetna i djelomično neosnovana.
7. U odnosu na toč. I. izreke ove odluke
I Kž 31/2021-9
7.1. Državni odvjetnik pobija oslobađajući dio presude navodeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da optužba nije dokazala da je kritične zgode optuženik pokušao u inkriminirano vrijeme i na inkriminirani način agresivnom vožnjom automobilom unatrag ubiti i policajca I. P., a nakon što je to učinio u odnosu na policajca M. B. i za što ga je sud prvog stupnja proglasio krivim. U žalbi državni odvjetnik ističe da je sud prvog stupnja ove zaključke o nedokazanosti tog dijela optužbe izveo isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne i medicinske struke koji da se u odnosu na ošt. I. P. dobrim dijelom temelji samo na pretpostavkama i nejasnoj video snimci te da na taj način vještaci „pouzdano utvrđuju“ da ovaj oštećenik nije bio izložen naletu vozila optuženika i mogućem ozljeđivanju sa smrtnim ishodom. Žalbom državnog odvjetnika se ukazuje i da su vještaci na taj način na paušalan način cijenili iskaze svjedoka koji su opisali kako je ošt. P.1 skokom preko betonskog zida izbjegao nalet vozila optuženika, a što je sud u prvostupanjskoj presudi neosnovano prihvatio, iako je jedino sud taj koji je bio ovlašten ocjenjivati dokaze i na taj način utvrditi je li neka činjenična tvrdnja dokazana. Ističe se da je mišljenje vještaka samo jedan od dokaza, međutim svoje zaključke o činjeničnim utvrđenjima sud donosi na temelju ocjene svih dokaza, kako pojedinačne, tako i na temelju ocjene svih dokaza i njihove međusobne povezanosti.
7.2. Naprijed navedenim žalbenim prigovorima, koji su ukratko reproducirani, državni odvjetnik je doveo u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu I. P. zbog kojeg je optuženik oslobođen od optužbe te je stoga trebalo pobijanu presudu u tom dijelu ukinuti i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje i odluku. Naime, u situaciji kada su neposredni sudionici događaja, svjedoci M. B., I. B. i I. P. u svojim iskazima u bitnom na suglasan način opisali kako je ošt. I. P. skokom preko betonskog zidića izbjegao nalet vozila kojim je kritične zgode upravljao optuženik, a iz snimke video nadzora s objekta tvrtke B., koju su vještaci D. S. i D. M. radi lakše analize podijelili na 25 snimki, pri čemu se sporna dinamika u vezi kretanja vozila optuženika i ošt. P.1 može vidjeti samo na snimci koja je označena brojevima ... i ... ..., ali ne potpuno jasno, već samo u fragmentima, sud prvog stupnja je u odnosu na ove okolnosti trebao prihvatiti prijedlog državnog odvjetnika i provesti djelomičnu rekonstrukciju događaja. Prvostupanjski sud nije mogao bez provođenja ovog dokaza, samo na temelju navedene nejasne video snimke i mišljenja navedenih vještaka da se ošt. P.1 niti jednog trenutka nije nalazio u gabaritima stražnjeg dijela osobnog vozila optuženika, a koje mišljenje se u biti temelji samo na takvoj snimci, kategorički utvrditi da optuženik nije postupio na inkriminirani način i da nije vozilom startao unatrag prema policijskom službeniku I. P. s ciljem da ga usmrti. Svakako je trebalo provesti djelomičnu rekonstrukciju na kojoj bi svi akteri događaja na licu mjesta uz sudjelovanje navedenih vještaka pokazali točne pozicije u kojima su se nalazili, gdje se nalazio ošt. P., a gdje vozilo optuženika od trenutka kretanja unazad sve do naleta na betonski zid, jer bi se tek tada prema pravilima o slobodnoj ocjeni dokaza moglo sa sigurnošću utvrditi jesu li činjenične tvrdnje optužbe i u tom pravcu dokazne ili nisu. Kako sud prvog stupnja nije proveo predloženi dokaz koji je osnovano državni odvjetnik istaknuo na raspravi od 16. lipnja 2020., nakon što su prometni i medicinski i vještak ustrajali na mišljenju da se ošt. I. P. niti u jednom trenutku nije nalazio iza stražnjeg dijela optuženikovog vozila, a za tvrdnje svjedoka B.1 , B. i P. su u biti
2 1 naveli da su za njih nevažni jer da su posljedica subjektivne percepcije osoba koje su
I Kž 31/2021-9
bile sudionici ovakvog stresnog događaja, činjenično stanje se za sada ukazuje pogrešno utvrđenim.
7.3. Iz navedenih razloga trebalo je u ovom dijelu prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će na navedene sporne okolnosti provesti djelomičnu rekonstrukciju na licu mjesta, izvest će do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge, te će njihovom savjesnom ocjenom, kako pojedinačnom tako i ocjenom svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku. Pri tome će sud prvog stupnja imati u vidu da se pitanje namjere počinjenja predmetnog kaznenog djela, kao odlučne činjenice subjektivnog karaktera, izvodi, ne samo na temelju podatka je li se ošt. P.1 nalazio ili nije unutar zone gabarita vozila kojim upravlja optuženik, već i na temelju svih ostalih okolnosti konkretnog događaja, koje bi mogle ukazivati da je optuženik vidio oštećenika, i da je unatoč tome vozilo uz oštru vožnju usmjeravao u njegovom pravcu. Ukoliko je do izbjegavanja naleta vozila na ovog oštećenika došlo isključivo zahvaljujući spretnosti oštećenika, odnosno ako bi do naleta došlo da ošt. P.1 nije bježao unatrag i preskočio betonski zidić, tada pitanje pozicije oštećenika u odnosu na gabarite vozila optuženika nema tu važnost koju joj sud prvog stupnja pridaje u pobijanoj presudi. Ukoliko bi optuženik, nakon što je prethodno na isti način pokušao usmrtiti drugog policajca, zatim vidio i ošt. P.1 i unatoč tome je oštrom vožnjom unatrag vozio prema njemu, radilo bi se o tzv. dovršenom pokušaju jer je sa svoje strane optuženik poduzeo sve kako bi oštećenika usmrtio, a to što je oštećenik bježanjem izbjegao nalet i nastup posljedice, u tom kontekstu ne bi bilo relevantno. 7.4. Iz navedenih je razloga riješeno kao u toč. I.
8. U odnosu na toč. II. izreke
8.1. Povodom izjavljenih žalbi optuženika i državnog odvjetnika, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 te je utvrdio da je prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog čega je u tom dijelu presuda ukinuta te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Naime, u pravnom opisu izreke pobijane presude sud prvog stupnja za radnje opisne u toč. 2. alineje a.-d. navodi da je optuženik provaljivanjem da dođe do svari iz zatvorenog prostora tuđe pokretne stvari oduzeo drugom s ciljem da ih protupravno prisvoji, što predstavlja opis kaznenog djela dovršene teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11. U odnosu na ovo kazneno djelo sud prvog stupnja u obrazloženju (str. 15.-18.) iznosi razloge na temelju čega je utvrdio da se u opisanim radnjama optuženika ostvaruju obilježja produljenog kaznenog djela teške krađe, pri čemu se ne citiraju odgovarajuće zakonske odredbe. Međutim, u zakonskom opisu izreke pobijene presude sud prvog stupnja kazneno djelo iz toč. 2. izreke kvalificira kao kazneno djelo teške krađe u pokušaju opisano i kažnjivo po čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. uvezi čl. 34. KZ/11 te na temelju tih odredbi uz primjenu odredbi o ublažavanju iz čl. 48. i 49. st. 1. toč. 5. KZ/11 optuženiku utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
I Kž 31/2021-9
8.2. Prema tome, kako se u pravnom opisu izreke pobijane presude citiraju obilježja dovršene teške krađe, a u zakonskom opisu se utvrđuje da je u pitanju pokušaj teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11, dok se u obrazloženju iznose razlozi koji se odnose na dovršeno produljeno kazneno teške krađe bez citiranja odgovarajućih odredbi KZ/11, prvostupanjska presuda se ne da ispitati jer je sama izreka presude u tom dijelu nerazumljiva i proturječna te je i u proturječju s razlozima obrazloženja. Zbog toga je u tom dijelu trebalo po službenoj dužnosti pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
8.3. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će izvesti do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge, te će, ukoliko utvrdi da je optuženik počinio inkriminirane radnje opisane u toč. 2.-5. optužnice u izreci kojom ga proglašava krivim u pravnom opisu navesti zakonska obilježja kaznenog djela o kojem se radi, u zakonskom opisu kao i u dijelu kojim mu izriče kaznenu sankciju citirati zakonske odredbe koje su primijenjene dok će u obrazloženju iznijeti razloge koji se odnose na to kazneno djelo, sve to kako bi se presuda mogla ispitati.
8.4. U smislu odredbe čl. 487. st. 4. ZKP/08 u odnosu na žalbu optuženika kojima pobija prvostupanjsku presudu u pogledu odluke pod toč. 2. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba istaknuti da bi iz optuženikove obrane u kojoj on u biti priznaje gotovo sve objektivne okolnosti navedene u činjeničnom opisu ovog kaznenog djela, osim provalu u registar kasu odakle je otuđio novac te osporava vrijednost otuđenog novca. Kraj takvog stanja stvari, kada u biti inkriminirane radnje opisane u toč. 2.a.-d. nisu sporne, a u odnosu na spornu provalu u registar kasu iz toč. b. proizlazi da tvrdnje optužbe da je optuženik to učinio podesnim alatom potvrđuje K. K., te isto proizlazi iz zapisnika o očevidu, a optuženik priznaje da ukupno uzeo novca u vrijednosti preko 1000,00 kn, slijedi da bi na taj način bila ostvarena obilježja teške krađe koja je učinjena provaljivanjem iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11. Kako je sud prvog stupnja u odnosu na sve inkriminirane radnje iz ove točke optužbe utvrdio da je u pitanju jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 52. KZ/11 to bi se navedena pravna kvalifikacija u smislu odredbe čl. 52. st. 3. KZ/11 odnosila i na ostale inkriminacije budući su u pitanju istovrsna kaznena djela protiv imovine. Stoga ostala pitanja koja optuženik u žalbi problematizira u odnosu na ove inkriminacije, način ulaska u skladište obrta P.2 i vrijednosti kablova koje je optuženik iznio tom prilikom iz toč. 2. a. i vrijednosti motora Yamaha iz toč. 2. d. izreke pobijane presude, pitanje načina otuđenja automobila Opel Corsa Combo iz toč. 2. c. (gdje se nalazio ključ od automobila), kao i pitanje cilja takvog postupanja optuženika (samo u toč. 2. c. nije u činjeničnom opisu naveden cilj optuženika „da se okoristi“) u kontekstu dokazanosti produljenog kaznenog djela nemaju to značenje koje im se žalbom optuženika pridaje. Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u toč. II. izreke.
9. U odnosu na toč. III. izreke
9.1. U pravu je optuženik kada tvrdi da je činjenični opis izreke pobijane presude iz toč. 4. u proturječju s pravnim i zakonskim opisom jer se u njemu ne navode zakonska obilježja kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koja je optuženik
I Kž 31/2021-9
proglašen krivim. Naime, u činjeničnom opisu se navodi da je optuženik u inkriminiranom periodu od 7. lipnja 2016. pa do 29. siječnja 2017., te od 19. travnja 2018. do početka prosinca 2018., na štetu svoje malodobne djece V. Č. i D. Č. ugrozio njihov život, a svojim ponašanjem radio ozbiljne propuste u roditeljskom odgoju, pri čemu se o njima nije skrbio adekvatno i kontinuirano, niti im pružio sigurno okruženje i materijalnu sigurnost, te je u potpunosti zanemario emocionalne i psihičke potrebe svoje djece i to kroz tri radnje koje se prethodno navode u činjeničnom opisu. Radi se o optuženikovom pokušaju suicida od 3. rujna 2016. u nazočnosti djece, zatim o provalnoj krađi od 28. siječnja 2017. u kojoj je bio zatečen sa svojom suprugom A. Č. nakon čega je pobjegao sa automobilom u kojem se nalazilo njegovo dijete D. Č. te o bijegu od policije nakon počinjenja kaznenih djela od 28. studenog 2018., kada je u bijegu uzeo svoju djecu iz obiteljske kuće u Z.1 te ih je odvezao ukradenim vozilom u Z.2 .
9.2. Iz ovakvog činjeničnog opisa ne vidi se u čemu bi navedene radnje predstavljale zlostavljanje djece, nije u pitanju prisila na pretjeran rad ili rad koji ne odgovara djetetovoj životnoj dobi, na prosjačenje ili na drugo ponašanje koje je štetno za razvoj djeteta, odnosno da je optuženik na drugi način povrijedio djetetova prava, što su sve zakonska obilježja navedenog kaznenog djela. Svakako da su i inkriminirane radnje neprihvatljive s aspekta izvršavanja roditeljskih dužnosti i radi se o radnjama koje nedvojbeno imaju štetne posljedice na emocionalno i psihičko zdravlje optuženikove maloljetne djece. Međutim, znatna je razlika između pogibeljnijeg kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koje je u vrijeme počinjenja bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina (stoga pogrešno sud kod izricanja pojedinačnih kazni od po šest mjeseci za ta djela primjenjuje odredbe o ublažavanju) i kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ/11 za koje je zapriječena kazna zavora u trajanju do tri godine. Naime, u odnosu na kazneno djelo iz st. 1. citiranog zakonskog propisa, u pitanju je grubo zanemarivanje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta od strane roditelja, posvojitelja, skrbnika ili druge osobe, dok teže kazneno djelo iz st. 2. čini onaj koji zlostavlja dijete ili ga prisiljava na naprijed opisana ponašanja koja su štetna za razvoj djeteta ili mu na drugi način grubo povrede njegova prava.
9.3. Prema tome, s pravom optuženik tvrdi da se iz navedenog činjeničnog opisa ne vidi koju to radnju iz čl. 177. st. 2. KZ/11 poduzima optuženik prema djeci, u smislu da bi ona morala po njegovom nalogu ili traženju nešto učiniti ili raditi što ne bi odgovaralo njihovoj životnoj dobi, niti proizlazi da bi ih prisiljavao ili navodio na asocijalna i antisocijalna ponašanja koja bi štetila njihovom razvoju i kojima bi povređivao prava djeteta. Iz navedenih razloga, jer je ovakva izreka prvostupanjske presude u ovom dijelu nerazumljiva i proturječna i to u mjeri da se ne da ispitati, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe pobijanu presudu u ovom dijelu ukinuti i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.
9.4. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će u odnosu na ova kaznena djela provesti do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, te će imajući u vidu naprijed iznesene primjedbe, ocijeniti sadrži li činjenični opis optužnice u toč. 7. zakonske elemente predmetnih kaznenih djela, ili su eventualno u pitanju neka druga kaznena djela.
I Kž 31/2021-9
9.5. Sukladno čl. 487. st. 4. ZKP/08 u odnosu na prigovore optuženika o nedokazanosti tvrdnji optužbe u vezi pokušaja njegovog suicida i nedokazanosti radnji u vezi provale od 28. siječnja 2017. i bijega automobilom u kojem je bilo njegovo dijete D. Č., treba istaknuti da je u sustavu slobodne ocjene dokaza sud mogao na sporne okolnosti pokušaja samoubojstva optuženika skokom s prvog kata napuštene kuće ispitati policajca T. J. koji je kao policajac došao na mjesto događaja te je vidio ozlijeđenog optuženika uz koga su bila maloljetna djeca i koji nije u tom smislu obavljao nikakve obavijesne razgovore. Jednako tako, u odnosu na radnje zatjecanja optuženika u pokušaju provale i bijega s autom u kojem je bilo maloljetno dijete, neovisno što presuda K-10/17 Županijskog suda u Zadru koja se odnosi na sporni događaj nije postala pravomoćna, sud prvog stupnja je te odlučne činjenice mogao utvrditi i na temelju iskaza svjedokinja koje su radile u Centru za socijalnu skrbi i koje na posredan način o tim okolnostima imaju saznanja i koje su s tim u vezi provodile odgovarajuće službene mjere nadzora u obitelji Č. kao i na temelju odgovarajuće dokumentacije Centra koja se odnosi na taj događaj.
10. U odnosu na toč. V. izreke (osim u odnosu na odluku o kazni)
10.1. Optuženik odluku pod toč. 1. izreke pobijane presude pobija na način da žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u obrazloženju žalbe argumentira u biti istim razlozima. Tako, u skraćenom, tvrdi da u izreci presude u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 6. u vezi čl. 34. KZ/11 nije navedeno koji je to vitalan dio tijela ošt. M. B. na inkriminiran način bio ugrožen i koja je to konkretna smrtonosna ozljeda kod ovog oštećenika mogla nastupiti te da je ta postupovna povreda posljedica nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, žalitelj tvrdi da je odlučne činjenice koje se odnose na ovo kazneno djelo prvostupanjski sud utvrdio na način da nije prihvatio obranu optuženika u kojoj je naveo da nije vidio oštećenika prilikom vožnje unazad, a da je prihvatio iskaz svjedoka I. B. i I. P., koji da su potvrdili navode optužbe da se optuženik kretao unatrag prema M. B. Međutim, ističe da iz iskaza svjedoka I. P. od 14. studenog 2019. i iskaza svjedoka I. B. od 29. listopada 2019. takav zaključak ne proizlazi jer da je svjedok P.1 rekao da je s udaljenosti na kojoj se nalazio mogao vidjeti samo glave i da je jedan policajac stajao s jedne a drugi s desne strane vozila BMW, a da je svjedok B.2 rekao da ne može sa sigurnošću reći je li M. B. bio u tom trenutku kod prednjih ili zadnjih vrata optuženikovog vozila. Ističe se da je sud prvog stupnja trebao otkloniti proturječnosti u iskaz svjedoka B.2 u navedenom dijelu i u dijelu njegovog iskaza u kojem je naveo da bi optuženik automobilom naletio na ošt. B.1 da se ovaj nije bacio u stranu. Žalitelj tvrdi da je na naprijed opisan način sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer u izreci nisu opisana sva obilježja predmetnog kaznenog djela, u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama i postoji znatna proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima obrazloženja presude glede sadržaja iskaza svjedoka I. B. i samog tog iskaza navedenog u zapisniku o ispitivanju. Osim toga, prema žalitelju, na taj način sud prvog stupnja, u vezi kontradiktornosti u iskazima svjedoka B.2 nije potpuno riješio predmet optužbe čime je počinio povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08, a
I Kž 31/2021-9
neotklanjanjem te različitosti u iskazu svjedoka presuda se na da ispitati jer je proturječna i nejasna te nema razloga o odlučnim činjenicama. Žalbom se svi ovi prigovori ujedno ističu kod osporavanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.
10.2. Međutim, protivno navedenim postupovnim prigovorima sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer izreka pobijane presude u toč. 1. sadrži sve odlučne činjenice koje predstavljaju obilježja predmetnog kaznenog djela, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude u odnosu na to kazneno djelo iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama te u odnosu na te odlučne činjenice u presudi ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka danih u postupku i samih tih iskaza.
10.3. Naime, protivno stavu žalitelja, u izreci predmetnog kaznenog djela nije potrebno izreci navesti koji bi to vitalni dio tijela oštećenika naletom vozila na njega bio ugrožen i koje bi to smrtonosne ozljede on mogao zadobiti. Radi se o kaznenom djelu u kojem je optuženik poduzeo sve one radnje koje su bile usmjerene na usmrćivanje oštećenika, ali je ono ostalo u pokušaju jer je posljedica na koju je optuženik smjerao izbjegnuta izbjegavanjem naleta od strane oštećenika. Sud prvog stupnja je imajući u vidu iskaze svjedoka M. B., I. B. i I. P. te nalaz i mišljenje vještaka prometne i medicinske struke zaključio da je ošt. M. B. u tim okolnostima mogao naletom vozila zadobiti teške tjelesne ozljede, a postojala je i mogućnost smrtne posljedice koja je izbjegnuta naglim bacanjem oštećenika u stranu. Kraj takvog stanja stvari, pogrešan je stav žalbe optuženika da je trebalo u izreci navesti i u razlozima obrazložiti koje su konkretne ozljede kod oštećenika mogle nastati jer to nisu odlučne činjenice kaznenog djela koje je ostalo u pokušaju, a navođenje mogućih smrtonosnih ozljeda koje je oštećenik mogao zadobiti naletom vozila, padom i pregaženjem, bi bilo tek puko nagađanje i čista spekulacija. Nadalje, u žalbi optuženika se u cilju argumentacije postupovne povrede reproduciraju samo izdvojeni dijelovi iskaza svjedoka P.1 i B. , a svjesno zanemaruje ono što su svjedoci u iskazima naveli, što je sud prvog stupnja u obrazloženju presude cjelovito izložio i imao u vidu kod utvrđivanja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja, imajući u vidu cjelovite iskaze svjedoka P.1 i B. vjerno reproducira ono što su oni iznosili u tijeku postupka u presudi (o čemu slijedi obrazloženje u toč. 11.1.) tako da ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju njihovi iskaza i samih tih iskaza, a razlozi koji se odnose na ocjenu ovih dokaza i za utvrđenja sud prvog stupnja koja se na njima temelje su jasni i neproturječni. Nadalje, presuda se odnosi na osobu koja je optužena i na kazneno djelo koje je predmet optužbe, tako da je potpuno promašena žalbena tvrdnja o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08.
10.4. Iz ukratko izloženog sadržaja žalbe optuženika proizlazi da on u biti i u dijelu koji se odnosi na bitne povrede odredaba kaznenog postupka zapravo nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja (mogućnost smrtne posljedice, položaj oštećenika u odnosu na vozilo optuženika) i time se i u tom dijelu žali u stvari zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga će o
I Kž 31/2021-9
svim tim prigovorima više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10.5. Iz svih navedenih razloga u odnosu na ovo kazneno djelo nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja u ovom dijelu presude nije počinio bitne povrede na koje ukazuje njegova žalba, a nije počinio niti postupovne povrede iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice u odnosu na predmetno kazneno djelo ispravno i potpuno utvrdio. Naime, sud prvog stupnja na temelju samog priznanja optuženika da je kritične zgode nastojao policiji pobjeći i da je zato poduzimao sporne manevre automobilom, pri čemu je policija koristila vatreno oružje („puckali su okolo“), zapisnika o očevidu, izvješća o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja, DVD-om sa fotografijama i video snimkama sa smjesta događaja, provedenog kombiniranog prometnog i sudskomedicinskog vještačenja po vještacima D. S. i D. M., te na temelju iskaza svjedoka M. B., I. B. i I. P., koje je dokaze sud prvog stupnja s pravom prihvatio kao vjerodostojne, utvrdio slijed poduzetih radnji od strane aktera ovog događaja. Iz navedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da su navedeni policijski službenici prema optuženiku poduzimali službene radnje jer su imali saznanja da je on vozilom kojim je upravljao, a koje je po opisu odgovaralo vozilu kojim je prethodno počinjena krađa goriva u Z.1 , nalazi u ulici ... u Z.1 te mu stoga naređuju da izađe iza auta, što on ne čini te se zaključava i potom pokušava pobjeći zbog čega policajac B.2 pištoljem razbija staklo na vratima optuženikova auta kako bi mu uzeo ključeve od auta i na taj način onemogućio u bijegu, u čemu ne uspijeva zbog optuženikovog naglog startanja i višekratnog manevriranja naprijed-nazad. Pri tom optuženik je oštrom vožnjom unatrag vozio prema policijskom službeniku M. B. koji se nalazio u neposrednoj blizini vozila, koji bacanjem u stranu izbjegavanje nalet vozila, nakon čega slijedi pucanje policajaca B.2 i B. u gume vozila kako bi ga spriječili u bijegu, u čemu nisu uspjeli.
11.1. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude u najvažnijim dijelovima iznosi sadržaje iskaza svjedoka P.1 , B.1 i B. te u odnosu na odlučnu činjenicu optuženikovog pokušaja naleta vozilom na ošt. B.1 ukazuje da je ona dokazana iskazima ošt. M. B. koji je dosljedno opisivao u svojim iskazima da se on u trenutku kada se optuženik sa svojim vozilom kretao unatrag nalazio iza stražnjeg dijela tog vozila, te je kako bi izbjegao nalet tog vozila, odskočio u stranu, dok je policajac I. B. potvrdio da je optuženik svojim vozilom naglo krenuo unatrag, uz škripu guma, u kojem trenutku se iza njega nekako našao policajac B.1 koji je u zadnjem trenutku odskočio u stranu i izbjegao udarac.
11.2. Iako je točno da je svjedok P.1 na raspravi od 14. studenog 2019. rekao da s udaljenosti na kojoj se nalazio mogao vidjeti samo glave policajaca i da je jedan policajac stajao s jedne strane, a drugi policajac s druge strane vozila BMW ... registracijskih oznaka, međutim, svjedok je u navedenom iskazu objasnio i da je nemoguće bilo sve vidjeti s obzirom na poziciju na kojoj se nalazi u odnosu na ostale policajce i optuženika tako da nije vidio ove detalje događaja. Naveo je da je na lice
I Kž 31/2021-9
mjesta dotrčao nešto kasnije i da je za vrijeme kada je trčao prema policijskom autu čuo ispaljivanje hitaca iz vatrenog oružja. Iz ovoga slijedi da je svjedok na lice mjesta došao nakon što je ošt. B.1 skakanjem ustranu već bio izbjegao nalet vozila jer je do pucanja u gume došlo nakon toga, tako da su se u tom momentu policajci B.1 i B. i mogli nalaziti uz optuženikov auto, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Prema tome, iako je svjedok P.1 u najvećem dijelu iskaza opisivao na koji je on način izbjegao nalet vozila, a nije vidio sve detalje spornog događaja u kojem je sudjelovao policajac B.1 , na temelju njegovog iskaza proizlazi da je i on potvrdio iskaze ostalih policajca da se vozilo kojim je upravljao optuženik kretalo unatrag punim gasom uz proklizivanje i škripu guma. Dakle, kako su iskazi svjedoka B.1 i B. u pogledu ovih odlučnih okolnosti kretanja vozila optuženika prema ošt. B.1 gotovo suglasni, sud prvog stupnja im opravdano poklanja vjeru jer su u biti u suglasju i s materijalnim tragovima (tragovima proklizivanja pogonskih kotača, oštećenjima na automobilu optuženika i na dva parkirana vozila u blizini kao i oštećenje na betonskom zidu) kao i s dijelom iskaza svjedoka P.1 . Prema tome, iako nema materijalnog traga na temelju kojeg bi se mogla utvrditi točna poziciju ošt. B.1 u trenutku kada izbjegava nalet, sud prvog stupnja je ovu odlučnu činjenicu na temelju ovih dokaza pravilno našao utvrđenom.
11.3. Nadalje, sud prvog stupnja ne prihvaća obranu optuženika da nije vidio ošt. B.1 jer iz iskaza svjedoka P.1 proizlazi da je on vidio kako optuženik okreće glavom lijevo desno i nazad jer je tražio put da pobjegne i tako je morao (kao i njega) vidjeti i druga dva policajca, dok je svjedok B.2 naveo da je bio mrak, ali da je postojala ulična rasvjeta od trgovine B. (što proizlazi i iz fotodokumentacije očevida) tako da se sve dobro vidjelo. Uz navedeno, svjedok B.2 je naveo da je optuženik morao čuti kroz razbijeno staklo na vratima auta njegova upozorenja da pazi da ne zgazi policajca B.1 jer je on za to vrijeme bio udaljen metar do metar i pol od optuženika. Ove tvrdnje svjedoka B.2 je potvrdio i svjedok B. , koji je uz to naveo i da ga je optuženik morao vidjeti kada se vozilom kretao unatrag jer da je pogledao u retrovizor, vanjsko ogledalo ili bilo gdje okolo mogao ga je vidjeti.
11.4. Pozivanje žalitelja na iskaz svjedokinje S. K. o tome kako ona nije vidjela kretanje osoba ispred ili iza automobila s ugašenim svjetlima je promašeno jer je ova svjedokinja navela da je kritične večeri kad je čula neki udarac izašla izvan kuće te je krenula prema vratima i kada je došla do pola dvora da se bacila na pod tako da nije vidjela da bi se neka osoba kretala ispred ili iza tog auta jer je već bila na podu. Iskaz ove svjedokinje, koja navodi da nije vidjela nikakve osobe ispred ili iza optuženikovog automobila, iako je nesporno da su se policajci B.1 i B. nalazili u blizini tog automobila, u biti nije relevantan jer svjedokinja iz pozicije na kojoj se nalazila očito nije vidjela one okolnosti koje bi bile od značaja za ovaj kazneni postupak.
11.5. Kako su sve odlučne činjenice u pogledu ovog kaznenog djela pravilno utvrđene nije osnovan prigovor optuženika da je trebalo provesti rekonstrukciju na licu mjesta, pogotovo u kontekstu mišljenja vještaka prometne i medicinske struke koji su neovlašteno iznijeli ocjenu da subjektivna percepcija svjedoka koji su bili sudionici ovakvog događaja ne može biti dostatan argument za izvođenje zaključka o počinjenju ovog kaznenog djela. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno u pogledu predmetnog kaznenog djela počinjenog na štetu M. B. prihvatio nalaz i mišljenje
I Kž 31/2021-9
navedenih vještaka koji su taj dio nalaza i mišljenja o mogućoj životnoj ugroženosti ovog oštećenika uslijed naleta vozila optuženika obrazložili (679.-680.) navodeći da su pri tom imali u vidu i navode svjedoka B.2 i B. jer materijalnih tragova nisu imali. Dakle, njihova neosnovana opaska o subjektivnoj percepciji očevidaca odnosila se na kazneno djelo počinjeno na štetu ošt. I. P., jer su vještaci u odnosu na to djelo na taj način na raspravi (list 707/II) branili svoje mišljenje da se ošt. P.1 niti jednog trenutka nije nalazio iza gabarita stražnjeg dijela vozila optuženika. Istaknuli su da to proizlazi iz snimke nadzorne kamere i da je to relevantan materijalan dokaz, uz tragove kretanja vozila i oštećenje koja su upisana zapisnikom o očevidu, tako da njima iskazi svjedoka nisu u tom dijelu bili relevantni. Iz izloženog slijedi da se u vezi ovog kaznenog djela počinjenog na štetu oštećenika B.1 rekonstrukcijom događaja ne bi utvrdilo nešto drugo, jer materijalnih tragova u vezi pozicije oštećenika nema, a svjedoci su u svojim iskazima u dovoljnoj mjeri opisali dinamiku događaja. Uostalom, obrana optuženika je na raspravi od 16. lipnja 2020. izričito navela da odustaje od njihovog dokaznog prijedloga kojega su isticali u prethodnom tijeku postupka da se provede djelomična rekonstrukcija navodeći da ona nije potrebna jer da je bila potrebna da bi vještaci tražili i predlagali rekonstrukciju.
11.6. Nisu osnovani prigovori optuženika o potrebi dodatnog očitovanja psihijatra u pogledu optuženikove ubrojivosti i to s obzirom na njegovu obranu da je prije kritične zgode konzumirao alkohol i tablete. Naime, vještakinja V. K. u pogledu pitanja ubrojivosti optuženika je mišljenja da je on tempore criminis bio ubrojiv, a da nema objektivnih dokaza da je bio u alkoholiziranom stanju. Ovakvo obrazloženje vještakinje je logično i prihvatljivo u kontekstu svih radnji koje je optuženik poduzimao prije i poslije predmetnog kaznenog djela. On, naime, u tijeku iste noći, kada je počinio više kaznenih djela i sukoba s policijom odlučuje automobilom pobjeći u Z.2 , pri čemu je poveo i djecu. Dakle, poduzima čitav niz radnji racionalno i planski, što nedvojbeno ukazuje da sve to nije mogao učiniti da je bio pod tolikim utjecajem alkohola (u obrani navodi da je popio 1 l rakije) i tableta kako se žalbom sugerira. Stoga niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim provoditi dodatno psihijatrijsko vještačenje, jer navedeni paušalni prigovor optuženika da nije sa sigurnošću utvrđeno stanje njegove ubrojivosti niti u najmanjoj mjeri ne dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda u vezi te odlučne činjenice.
11.7. Kao što je već ukazano u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke (toč. 10.3.) sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske i prometne struke utvrdio da je moguće da je ošt. B.1 naletom vozila i s malom brzinom kretanja od 10 km/h mogao biti pregažen kotačima vozila i na taj način je mogao zadobiti teške tjelesne i sa smrtnim ishodom, tako da je neosnovan prigovor optuženika da se radilo o malim brzinama kretanja vozila i da nalet vozila na pješaka pri tim brzinama u pravilu ne rezultira smrtnim ishodom.
11.8. Nadalje, u nespornim okolnostima da su policajci kritične zgode obavljali svoje dužnosti policijskih službenika te su, nakon službene dojave da se optuženik kao počinitelj kaznenih djela na području Z.1 nalazi s vozilom ... registracijskih oznaka kojim je izvršena krađa goriva u ulici ..., prema njemu imali namjeru provesti odgovarajuće službene radnje, odnosno ga uhititi, potpuno su promašeni prigovori žalitelja da su postupali neovlašteno i protivno čl. 4., 5., 44., 45. i 47. Zakona o
I Kž 31/2021-9
policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“ broj 76/09, 92/14, 70/19) i da je on imao pravo na nužnu obranu kada su policajci pucali na njega jer je odbijao istodobne protupravne napade. Naprotiv, nema nikakve dvojbe da je optuženik taj koji postupa protupravno jer na zakonito izdanu zapovijed policajaca da izađe iz vozila u cilju provođenja daljnjih izvidnih radnji vezanih za počinjenje kaznenih djela, nastoji opasnom vožnjom pobjeći, a kada vožnjom unatrag pokušava pregaziti policajca B.1 , policajci opravdano upotrebljavaju vatreno oružje gađajući isključivo gume na autu kako bi ga spriječili u bijegu. Prema tome, nema govora da je optuženik u navedenoj situaciji imao pravo na nužnu obranu, tako da je žalba optuženika i u ovom dijelu neosnovana. Isto se odnosi na optuženikov prigovor da je postupao u afektu i da je vještakinja psihijatrijske struke trebala imati u vidu tu okolnost kod ocjene stanja njegove ubrojivosti. Optuženik skrivljenim ponašanjem sam stvara opasnu situaciju u kojoj se zatekao i stoga se ne može pozivati na stanje povišenih afekata koji bi bili relevantni u kaznenopravnom smislu.
11.9. Prema tome, iz svih navedenih dokaza nedvojbeno slijedi zaključak koji je pravilno izveo sud prvog stupnja da je optuženik pokušaj kaznenog djela teškog ubojstva iz čl.111. toč. 6. KZ/11 počinio s izravnom namjerom jer je bio svjestan da startajući naglo vozilom kao opasnim sredstvom unatrag prema policijskom službeniku M. B. koji se nalazio iza vozila ovoga može lišiti života, a što je i htio, zbog čega optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
12. U odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 3. izreke pobijane presude optuženik neosnovano tvrdi da u činjeničnom opisu nije sadržana namjera počinjenja kaznenog djela iznude u pokušaju iz čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11 jer da se nigdje ne navodi da je na inkriminirani način postupio s ciljem da si pribavi protupravnu imovinsku korist. Međutim, njegova namjera prisvajanja novca za sebe od ošt. I. K. kojemu kritičnog dana između 1,30 i 2,00 sati prijeti nožem proizlazi iz navoda koji je sadržan u činjeničnom opisu tog kaznenog djela da je od oštećenika tražio da mu preda 2.000,00 eura kako bi pobjegao od policije. Dakle, nema nikakve dvojbe da optuženik postupa u namjeri da dođe do novca koji će mu poslužiti pri bijegu od policije koja ga traži zbog više kaznenih djela počinjenih neposredno prije.
12.1. Nadalje, u činjeničnom opisu ovog kaznenog djela su navedene okolnosti ozbiljne prijetnje jer se navodi da je optuženik oštećeniku tražeći novce ozbiljno prijetio na način da je nožem u ruci tržio da mu oštećenik preda 2.000,00 eura, što je objektivno obilježje ovog kaznenog djela. Stoga okolnost da nisu navedene još i riječi prijetnji koje optuženik oštećeniku upućuje nije relevantna jer je predmetno kazneno djelo ostvareno i na opisan način.
12.2. Prema tome, činjenični opis u pogledu ovog kaznenog djela sadrži sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iznude u pokušaju iz čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11 i stoga nije osnovan prigovor o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a nije počinjena niti druga postupovna povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
I Kž 31/2021-9
12.3. Neosnovano se optuženik žalbi u odnosu na kazneno djelo iznude u pokušaju iz čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11 iz toč. 3 izreke presude navodeći da nije dokazano da je on kritične zgode ozbiljno prijetio opt. I. K. niti je dokazano da je ovoga u konkretnoj situaciji bilo strah. Naime, sud prvog stupnja je na temelju nesporne okolnosti da je optuženik u inkriminirano vrijeme, u noći između 1,30 i 2,00 sati s nožem ukupne dužine 35 cm, oštricom dužine 21,5 cm, kojeg je držao u ruci došao od oštećenika tražiti 2.000,00 eura kako bi pobjegao od policije za koju zna da ga traži zbog netom počinjenih teških kaznenih djela te na temelju iskaza oštećenika utvrdio da se radilo o ozbiljnoj prijetnji. Unatoč pokušaju da izvjesnim reteriranjem na raspravi ošt. K. pogoduje interesima optuženika, s kojim je prijatelj, ali koje odstupanje sud prvog stupnja s spravom nije prihvatio, sud prvog stupnja je ispravno, na temelju činjenice da je oštećenik kritične zgode, nakon što je optuženik uz upotrebu noža kojega je držao u ruci od njega tražio predaju novca, uzeo podvodnu pušku i da je optuženika, odbijajući mu dati novce, odveo u dvorište nagovarajući ga da mu preda nož i koji potom baca u dvorište, a slijedećeg dana je protiv optuženika podnio kaznenu prijavu zbog predmetnog kaznenog djela, zaključio da se radilo o ozbiljnoj prijetnji. Nema dvojbe da je oštećenik ovakvo ponašanje ozbiljno shvatio, bez obzira što kasnije nastoji optuženiku pomoći govoreći da se nije osjećao ugroženim, iako i na raspravi priznaje da mu je optuženik rekao da mu jebe mater i da će izgubiti sve što ima, jer bi i svatko drugi u datim okolnostima takvu situaciju shvatio prijetećom i krajnje ozbiljnom. Prema tome, inkriminirane radnje i ponašanje optuženika je objektivno podobno da kod oštećenika izazove osjećaj ozbiljne ugroze, tako da je neodlučno to što je ovaj tijekom rasprave očito nevjerodostojno nastojao minorizirati cijeli događaj tvrdeći da se nije osjećao ugroženim. Dakle, optuženik je oštećeniku ozbiljno prijetio kako bi ga prisilio da mu preda novce kako bi mogao pobjeći od policije, te je s svoje strane poduzeo sve radnje koje čine obilježja kaznenog djela iznude, a kazneno djelo je ostalo u pokušaju zahvaljujući ponašanju oštećenika, te su na taj način kroz inkriminirane radnje ostvarena sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11.
Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u odnosu na ovo kazneno djelo iz toč. 3. izreke pobijene presude.
13. U odnosu na toč. IV. izreke
13.1. Djelomično je osnovana žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazne koje su optuženiku utvrđene zbog kaznenih djela iz čl. 111. toč. 6. u vezi čl. 34. KZ/11 i čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11 jer su te kazne i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske preblage. Naime, u odnosu na ova kaznena djela od olakotnih okolnosti utvrđenih po prvostupanjskom sudu je optuženiku utvrđeno da su ta djela ostala u pokušaju i da je otac dvoje maloljetne djece. Od otegotnih okolnosti je optuženiku sud prvog stupnja pravilno utvrdio upornost i odlučnost u činjenju kaznenih djela koje okolnosti nedvojbeno proizlaze iz činjenice njegove višestruke osuđivanosti na temelju čega sud prvog stupnja ispravno zaključuje da optuženik nije kritičan prema svom kriminalnom ponašanju. Prvostupanjski sud s pravom ističe i da je očito da svi do sada vođeni kazneni postupci i izrečene sankcije nisu na optuženika djelovale da više ne čini kaznena djela, već je, naprotiv, njegovo kriminalno ponašanje progrediralo ka činjenju težih i pogibeljnijih djela.
I Kž 31/2021-9
13.2. Imajući u vidu ove ispravno utvrđene okolnosti te cijeneći osnovanim navode državnog odvjetnika da su optuženiku utvrđene neprimjereno niske kazne zatvora imajući u vidu predmetni kazneni zakonski okvir, jer sud prvog stupnja za kazneno djelo iz čl. 111. KZ/11, za koje je zapriječena kazna zatvora od deset do 40 godina zatvora, optuženiku utvrđuje kaznu zatvora od pet godina, što je upola niže od minimalno zapriječene kazne, a za kazneno djelo iz čl. 243. st. 4. KZ/11 za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do 12 godina mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, ovaj je drugostupanjski sud u ovom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu te je optuženiku za navedena kaznena djela utvrdio strože kazne zatvora. Naime, uz naprijed navedene olakotne i otegotne okolnosti utvrđene pravilno po prvostupanjskom sudu, uz pravilno utvrđenje da je optuženik tempore criminis bio ubrojiv, te da je, s obzirom na izravnu namjeru kao oblik krivnje kojim su navedena kaznena djela počinjena i stupanj krivnje u konkretnim okolnostima maksimalan, ovaj je drugostupanjski sud, uslijed odluke pod toč. I., II. i III. izreke kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na kaznena djela navedena u tim točkama, djelomičnim prihvaćanjem žalbe držanog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na kaznena djela iz čl. 111. toč. 6. i čl. 34. KZ/11 i čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11 optuženiku na temelju tih zakonskih propisa, uz primjenu odredbi o ublažavanju, jer su oba kaznena djela ostala u pokušaju, za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 6. i čl. 34. KZ/11, na temelju čl. 111. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a za kazneno djelo iz čl. 243. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 34. KZ/11, na temelju čl. 243. st. 4. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu je uz primjenu odredbe čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 izrekao jedinstvenu kazna zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je na temelju propisa citiranog u izreci uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. prosinca 2018., pa nadalje.
13.3. S druge strane, upravo iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na navedena kaznena djela, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni. Optuženik u biti ovu žalbenu osnovu niti ne obrazlaže već samo na paušalan način (str. 21., zadnji odlomak žalbe) navodi da i pojedinačne utvrđene kazne zatvora, kao i jedinstvenu kaznu zatvora smatra prestrogim, što je u kontekstu naprijed navedenog, očito neosnovano.
14. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1., čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 17. studenog 2021.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
