Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-10940/2021

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. A. S., kojeg brane Z. M. i A. C., odvjetnici u Zagrebu, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. i st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenog podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: 71. Pp J-1385/20194 od 31. kolovoza 2021., na sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2021.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. A. S. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. A. S. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom okr. A. S. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. 1. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, utvrđena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, te zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. 2 izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 kuna pa je okrivljeniku izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 2.500,00 kuna, time da ukoliko okrivljenik u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je okrivljenik dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. A. S. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti pobijenu presudu i predmet dostaviti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode kojima se sadržajno ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama (koji nisu proturječni) te je ovaj sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

6.1. Naime, okrivljenik u žalbi u bitnome ponavlja svoju obranu iznesenu u postupku, poričući prekršaj koji mu se stavlja na teret, ističući da niti jednim materijalnim dokazom nije utvrđeno da bi počinio fizičko nasilje nad svojim sinom mlt. A. S. i suprugom K. A., čiji iskaz smatra neistinitim, ističući da je ista lažno prijavljivala svog supruga, što se trebalo u postupku grafološki vještačiti uz saslušanje socijalnih radnika, da je ista imala motiv za prijavljivanje supruga, brižnog oca, kod kojeg su tada živjela njihova zajednička djeca, a radi boljeg položaja u postupku povjeravanja djece na skrb i odgoj te radi isplate alimentacije, navodeći da je iskaz supruge kojem je sud poklonio vjeru i na kojem isključivo temelji osuđujuću presudu, nevjerodostojan, da nije bilo očevidaca zbog čega je trebalo u nedostatku dokaza osloboditi okrivljenika od optužbe za predmetne prekršaje.

6.2. Međutim, ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud opravdano na temelju iskaza žrtve nasilja K. A., okrivljenikove supruge, koji je ocijenio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti te provedenog suočenja, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetnih zgoda kao u izreci pobijane presude počinio tjelesno nasilje nad djetetom i suprugom, čime je ostvario zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 5. i st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

6.3. Neosnovano okrivljenik u žalbi nastoji umanjiti vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja K. A., ističući da je neistinit te niti jednim dokazom potkrijepljen pa da se na njemu nije mogla temeljiti osuđujuća presuda. Ovaj sud smatra da prvostupanjski sud, neposredno ocjenjujući iskaz žrtve kao životno logičan te njeno ponašanje tijekom suočenja s okrivljenikom, opravdano nije našao niti jedan razlog zašto bi posumnjao u objektivnost njenog iskazivanja. Ovdje treba naglasiti, a s obzirom na navode žalbe glede nedostatka drugih dokaza, odnosno, svjedoka, da je uobičajeno da u slučajevima nasilja u obitelji, nema drugih materijalnih ili personalnih dokaza, odnosno, drugih svjedoka događaja, budući da su upravo i najčešće situacije u kojima se nasilje u obitelji događa, događaji bez „vanjskih promatrača“ i unutar „četiri zida“ gdje su prisutni samo „jači i slabiji“ član obitelji, kao što je to slučaj i u ovom predmetu pa je i za očekivati da nije bilo svjedoka koji bi mogli vidjeti takav čin. Stoga je prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda, činjenično stanje dovoljno i pravilno utvrdio na temelju iscrpnog i okolnosnog iskaza same žrtve nasilja, za što je dao valjane razloge kako je naprijed i navedeno.

6.4. Osim toga, upravo činjenica da je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa prekršaja izostavio dio inkriminacije koji se optužnim prijedlogom okrivljeniku stavlja na teret, s obzirom da isto nije nedvojbeno u postupku utvrđeno, ukazuje da je prvostupanjski sud pravilno cijenio cjelokupni iskaz žrtve nasilja, okrivljenikove supruge koja ga u tom dijelu niti ne tereti, dakle, jednakovrijedno cijenio one činjenice koje okrivljeniku idu na štetu, kao i one koje okrivljeniku idu u korist, a suprotno navodima žalbe.

7. Žalbeni navodi kojima se pokušava ukazati na motive žrtve nasilja radi neosnovanog terećenja okrivljenika u ovom postupku te njeno „lažno prijavljivanje“ (zbog postizanja boljeg položaja u postupku skrbništva nad djecom i plaćanja alimentacije), ne mogu biti od utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika u ovom postupku, a koja je nedvojbeno utvrđena na temelju izvedenih i pravilno ocijenjenih dokaza. Stoga je neosnovan i prijedlog žalbe u pogledu izvođenja dokaza „saslušanja socijalnih radnika i grafološkog vještačenja na okolnost lažnog prijavljivanja prekršajnog djela protiv okrivljenika od strane svjedokinje“.

8. Nadalje, okrivljeniku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, odnosno, pravo na obranu u smislu jednakosti oružja jer nije prihvaćen naprijed navedeni dokaz (odbijen rješenjem na glavnoj raspravi od 17. veljače 2021.), već isto može eventualno biti uzrok nepotpuno utvrđenog činjenično stanja, što u konkretnom predmetu nije slučaj zbog razloga navedenih u odlomku 6.2. ovog obrazloženja. Niti iz jedne odredbe PZ-a, a niti Zakona o kaznenom postupku, koji se sukladno i pod uvjetima propisanim u odredbi čl. 82. st. 3. PZ-a primjenjuje i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju, ovisno o potrebi utvrđenja odlučnih činjenica u postupku.

9. Jednako tako, neosnovani su i navodi žalbe iz kojih suštinski proizlazi da su okrivljeniku povrijeđena i ustavna prava na pravično suđenje, odnosno, da se u konkretnom predmetu radi o presuđenoj stvari jer je, prema navodima okrivljenika, njegova supruga istoga ranije prijavljivala zbog nasilja u obitelji, prvenstveno iz razloga jer iz spisa ne proizlazi da bi okrivljenik bio pravomoćno osuđena osoba. Naime, ovaj sud je utvrdio, a isto evidentno proizlazi i iz obrazloženja prvostupanjske presude, da je okrivljenik rehabilitirana osoba (pravomoćno proglašen krivim zbog nasilja u obitelji, presudom Prekršajnog suda u Novom Zagrebu, br: Pp J-250/18 od 6. travnja 2018.), s obzirom da je od pravomoćne presude proteklo više od tri godine te je nastupila rehabilitacija. Budući da rehabilitacija po sili zakona nastupa protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju, o čemu sva državna tijela vode računa po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 77. st. 2. i čl. 250. st. 2. PZ-a, to okrivljenik u konkretnom predmetu ne može imati pravne posljedice zbog navedenih pravomoćnih odluka, a koju okolnost pravomoćnog kažnjavanja prvostupanjski sud nije niti cijenio kao otegotnu prilikom utvrđivanja novčanih kazni (ispod posebno propisanih minimuma novčanih kazni za predmetne prekršaje).

9.1. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da okrivljenik u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

11. Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog utvrđenih novčanih kazni, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanim kaznama, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjene prekršaje utvrdio novčane kazne primjerene težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda utvrđene novčane kazne primjerena su i dostatne kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer su utvrđene prvenstveno blaže vrste kazne (budući da je za prekršaje iz čl. 22. st. 5. i st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, alternativno propisana kao teža kazna, kazna zatvora u najduljem trajanju do 90 dana) i to u novčanom iznosu ispod posebno propisanog minimuma novčanih kazni propisanih za predmetne prekršaje pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao okrivljeniku na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne ukoliko istu plati u roku od 30 dana od primitka pravomoćne presude.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 17. studenog 2021.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu, u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja, opunomoćenika i tužitelja.