REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna sv. Križ

Split, Dračevac b.b.

K-142/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Ankici Boban, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje T. N. kao zapisničara, u kaznenom postupku protiv okrivljenika F. V., zbog kaznenog djela iz članka 248. Kaznenog zakona ("NNN" broj: 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), nakon javne rasprave održane i

zaključene 11. studenog 2021. u nazočnosti okrivljenika F. V., njegovog branitelja D. B., odvjetnika u S. i zamjenika O.-a u S. M.

P., dana 16. studenog 2021., donio je, javno objavio i

p r e s u d i o  j e :

OKRIVLJENIK: F. V., OIB: …, sin I. i majke L. rođene

P., rođen … u T. D., s prebivalištem u S., državljanin R. H., doktor veterinarske medicine, sa završenom

visokom stručnom spremom, razveden, bez djece, zaposlen u V. a.i H., s mjesečnim primanjima od oko 6.000,00 kuna, neosuđivan,

k r i v  j e

što je u periodu od početka 2010. do mjeseca ožujka 2014. godine, u V., zaposlen na radnom mjestu veterinara kod trgovačkog društva V. stanica

S. d.o.o., I. V. i kao takav zadužen raspolaganjem poslovne dokumentacije tog društva, u cilju prikrivanja ostvarenog dnevnog utrška kroz prednje navedeno razdoblje, protivno odredbama članka 7. Zakona o računovodstvu, sakrio dio računa – priznanica ispostavljenih trećim osobama za izvršene im veterinarske usluge, svjestan da je takvu dokumentaciju bio dužan čuvati,

dakle, prikrio poslovne isprave koje je po zakonu obvezan čuvati,

čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga – djelo opisano i kažnjivo po članku 248. Kaznenog zakona ("NN" broj: 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11).

Stoga se okrivljeni F. V. na temelju čl. 248. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

Potom se na temelju čl. 56. KZ/11 okrivljeniku F. V. izriče

UVJETNA OSUDA

time da se kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci na koju je prethodno osuđen neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("NN" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08) dužan je okrivljenik F.

V. naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn (tisućupetstokuna).

Obrazloženje

O u S. podiglo je pred Općinskim sudom u

Sinju optužnicu broj: K-DO- 266/2014 od 5. prosinca 2014., protiv okrivljenog F.

V. zbog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11.

Rješenjem VSRH pod poslovnim brojem: Su- IV-

272/14 od 20. svibnja 2014., Općinski sud u Splitu određen je kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom kaznenom predmetu Općinskog suda u Sinju.

Sukladno navedenom rješenju, ovaj predmet je dostavljen Općinskom sudu u Splitu, kod kojeg je zaprimljen pod poslovnim brojem: K-271/2015.

Presudom ovog suda pod istim poslovnim brojem od 27. siječnja 2020., okrivljeni F. V. proglašen je krivim zbog naprijed navedenog kaznenog djela,

za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, nakon čega mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda s vremenom provjeravanja od 2 (dvije) godine.

Rješenjem Županijskog suda u Osijeku pod posl. brojem: Kž-201/2020-6 od 28. siječnja 2021., navedena presuda je u žalbenom postupku ukinuta te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Postupajući po ukidnom rješenju u predmetu je ponovno zakazana rasprava i proveden postupak.

Prilikom očitovanja o navedenoj optužnici, na raspravi održanoj 8. lipnja 2021., okrivljeni F. V. je izjavio da se ne smatra krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Potom upitan, naveo da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

S obzirom na ovakvo očitovanje, okrivljenik je upozoren po čl. 418. ZKP/08, da će se sve što kaže tijekom dokaznog postupka, a prije iznošenja obrane, također smatrati njegovom obranom, nakon čega je izjavio da je razumio dano upozorenje suda.

U nastavku postupka, uz suglasnost stranaka, u dokazne svrhe pročitani su iskazi svjedoka: V. P. sa rasprave od 3. srpnja 2019. (listovi 47-48 spisa),

I. E. sa rasprave od 3. listopada 2019. (listovi 49-50 spisa) i A. B. sa rasprave od 18. prosinca 2019. (stranice 53-55 spisa).

Na temelju čl. 431. st.1. toč. 7. ZKP/08 u dokazne svrhe pročitan je iskaz svjedokinje M. G.-R. (listovi 41-43 spisa) te iskaz svjedoka I. G.

(listovi 43-44 spisa), oba sa rasprave od 10. travnja 2019.

U postupku je potom ispitan svjedok S. M..

Na raspravi održanoj 8. rujna 2021. u dokazne svrhe pročitano je rješenje Trgovačkog suda Tt-14/5114-4 od 3. studenog 2014. i rješenje 11 Sst-81/2014. te je ispitana svjedokinja M. G.-R..

Na raspravi od 11. studenog 2021. u dokazne svrhe izvršen je uvid u spis ovog suda pod poslovnim brojem: K-457/2015 u kaznenom premetu protiv okr. pod 1) S. M. i pod 2) F. V. zbog kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. i dr. KZ/11, i to u optužnicu O.-a u S. broj: K-DO-99/2014, Is-DO-7/14 od 28. studenog 2014. te financijsko-knjigovodstveno vještačenje stalnog sudskog vještaka A. B. od 7. studenog 2014. i dopunu istog od 27. studenog 2014. i to samo na okolnosti da je isto provedeno i da je sačinjena dopuna istog.

Nadalje, uvidom predmetni spis ovog suda broj: K-457/15 utvrđeno je da se u žutim omotnicama priloženima uz list 787 spisa, koje su označene rednim brojevima 1. do 8., nalaze priznanice – računi V. s. S. – A. S.

V. za 2013. godinu o izvršenim uslugama, za koje je evidentirano da su priložene u spis 29. svibnja 2014. godine.

Stranke nisu imale prijedloga za daljnje izvođenje dokaza pri čemu je zastupnik optužbe koji je imao primjedbu na način izvođenja dokaza vezano za financijsko-knjigovodstveno vještačenje i dopunu istog, naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga te da ne ustrajava u prijedlogu za čitanjem financijsko knjigovodstveno vještačenje i dopunu istog, a dokaznih prijedloga nisu imali ni okrivljeni ni njegov branitelj.

Potom je pročitan izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika F. V. po kojem nije osuđivan.

Na kraju dokaznog postupka ispitan je okrivljeni F. V., koji je naveo da u cijelosti ostaje kod obrane iznijete na raspravi od 22. siječnja 2020. i da nema što posebno dodati pri tome navodeći da u nastavku ne želi odgovarati ni na čija pitanja pa tako ni na pitanja svoga branitelja, a niti na pitanja suda i zastupnika optužbe.

S obzirom na ovakvo kazivanje okrivljenika, pročitana je njegova obrana sa rasprave od 22. siječnja 2020. (stranice 61- 64 spisa).

Iznoseći obranu na navedenoj raspravi, okrivljenik je tada naveo da u cijelosti ostaje kod obrane iznijete na prvom ispitivanju u O. u S. i da na raspravi može ponoviti ono što je tada kazao u obrani. U nastavku je naveo da je kao veterinar u V. s. S. počeo raditi od 31. srpnja 2000. i to A. V.. U navedenom svojstvu znao je da za izvršene usluge mora ispostavljati određenu dokumentaciju koju je bio dužan predavati u računovodstvo V. s.S..

Na ovaj način postupao je sve do 2010. godine i to tako da bi blokove i priznanice kojima je bio zadužen uredno razduživao za sve usluge izvršene korisnicima. Priznanice je predavao ili S. M. ili M. G.- R. u računovodstvu.

U odnosu na kazneno djelo za koje se tereti, naveo je da ništa nije prikrio i uništio, ni otuđio bilo koji poslovni dokumenti već da je samo kasnio sa predajom ovih isprava u V.S.. Vezano za utuženo razdoblje označeno u

optužnici istakao da mu je od početka 2010. do ožujka 2014. godine bila uskraćena plaća koju uopće nije primao. Kao razlog uskrate plaće naveo je da ga je direktor V. s. S., I. G., teretio za dugove korisnika usluga ambulante

V. i to za 2007., 2008. i 2009. godinu u iznosu od oko 120.000,00 kn. Istakao je da je stvarni dug koji nije naplaćen iznosio oko 19.000,00 kn. Vezano za ovo dugovanje da je u računovodstvo dostavljao priznanice u više navrata koje su se odnosile na nenaplaćene usluge jer je smatrao da se naplatom istih treba baviti netko drugi, računovodstvo u drugim postupcima, ovrhom i slično. Naknadom provjerom izvršenom u V.S. u S., da ga je potom direktor G. teretio za

dug sada u iznosu od 59.000,00 kn, a što on nije prihvatio te je i dalje tvrdio da se radi o dugovanju od oko 19.000,00 kn, što direktor nije prihvaćao. Radi naplate navedenog dugovanja, da mu je direktor uskratio isplatu plaće, sve dok se na taj način ne naplati ovaj iznos od 59.000,00 kn. Za ove nepravilnosti podnio je prijavu inspekciji rada 2010. godine po kojoj je dobio odgovor u kojem je stajalo da nisu utvrđene nepravilnosti po njegovoj prijavi, ali su utvrđene neke druge nepravilnosti. Nadalje, naveo je da je priznanice koje su se odnosile na izvršene usluge samo dijelom zadržao za sebe, a dijelom ipak vršio uplate u korist V.S. S.

pa je tako izvršio uplatu krajem 2010. u iznosu od 30.000,00 kn, a druga uplata da je izvršena krajem 2011. godine, također u iznosu od 30.000,00 kn. Izvan ova dva slučaja da vezano za ostale usluge koje je naplatio, nije predavao ni priznanice ni inkas, koji je zadržavao jer nije primao plaću, navodeći da je morao od nečega živjeti. Nadalje, naveo je da ga je direktor G. optuživao, ucjenjivao da je pronevjerio veću količinu novca, nakon čega je ponovio da ništa nije prikrio, uništio, nije otuđio nijednu poslovnu ispravu kojom je bio zadužen i sve isprave da je naknadno predao ponajprije u računovodstvo V. s. S., a potom u

O.. u S.. Ove priznanice za izvršene usluge da je

držao kod sebe u kući gdje ih je čuvao. Priznanice za 2010., 2011. 2012. godinu je predao V. s. u S., S. M. i to u veljači ili ožujku 2014.

godine, dok je drugi dio dokumentacije za 2013. te dio za 2014. godinu odnosno sve do razdoblja do kojeg je radio, predao u O. u S. . Uz

direktora G., zbog ne predavanje dokumentacije u roku, da su ga prozivali

S. M. i M. G. - R., na način da bi mu to prigovorili kada bi se negdje slučajno susreli. Istima je obećao da će to riješiti. Kao veterinar zaduživao je i lijekove koji su mu bili potrebni za obavljanje veterinarskih usluga, a iste je preuzimao u veterinarskoj ljekarni u S., koja se nalazi u sklopu V. s. S..

Vezano za to zaduženje dobivao je izlist sa točnim podacima što je sve preuzeto, odnosno bio bi naveden naziv lijeka, a uz to i količina. Na kraju godine bi se radila inventura te sačinjavala inventurna lista iz koje bi bilo razvidno što je utrošeno od lijekova, a što je na kraju godine ostalo kao neutrošeno, s tim da bi se lijekovi čiji rok trajanja je istekao, isto tako popisivali i vraćali u V. s. S.. Prilikom obavljanja veterinarske usluge, da se izda priznanica na način da postoje tri primjerka koji se nalaze u blokovima koje je zaduživao. Jedan primjerak se predavao korisniku usluge i to samo ako je usluga naplaćena. Drugi primjerak se predavao računovodstvu sa pripadajućim inkasom, a treći primjerak ostaje u bloku. Ako pružena usluga korisniku nije naplaćena, onda se istom nije predavao prvi primjerak već bi u tom slučaju i prvi i drugi primjerak bili predani u računovodstvo pri čemu bi se naznačilo da se radi o dugu, odnosno da usluga nije naplaćena. Ponovio je tvrdnju da je za svaku obavljenu uslugu sačinjavao dokument iz kojeg bi to bilo razvidno, odnosno da se nikada nije dogodilo da bi izvršio uslugu, naplatio je i novac zadržao, a da ne bi izradio dokument, niti da bi bilo koju ispravu prikrio, uništio ili otuđio. Kada se potroše sve priznanice iz blokova, onda se ti blokovi u kojima se nalazi ovaj treći primjerak, predaju i vraćaju u veterinarsku stanicu, a kako je također postupao te blokove vraćao u računovodstvo. Sve blokove koji su vezani za utuženo razdoblje, da je tako predao u V. s. S. i u O. u

S.. Iako je zadržavao priznanice po kojima je usluga naplaćena, kao i inkas ostvaren na taj način, naveo je da mu V. s. S. za neisplaćene

plaće još uvijek duguje od 150 000,00 - 200.000,00 kn. Vezano za to dugovanje, nije pokrenuo sudski postupak. Od veljače 2015., da je zaposlen kao veterinar u V. a.H..

Odgovarajući na posebna pitanja svoga branitelja, naveo je da vezano za obustavu isplate plaća nije dobio nikakav pisani dokument koji bi se odnosio na navedeno, već se sve radilo temeljem usmenog kazivanja direktora G.. Što se tiče usluga koje nisu naplaćena od korisnika i priznanica koji su se odnosile na to, a koje je predavao u računovodstvo V. stanice, da mu je usmeno kazano da

se pobrine za naplatu tih usluga, odnosno nikada nije dobio pisani naputak naredbu ili drugi pisani dokument. U ugovoru o radu da nije bilo navedeno da je dužan poduzimati postupke radi naplate nenaplaćenih izvršenih usluga. Što se tiče njegovog postupanja kao veterinara, da je njegova obveza da na zahtjev stranke izađe na teren i pruži veterinarsku uslugu. Kod izlaska na teren, kod sebe je imao cjenik usluga koji je po potrebi, na traženje, predočavao strankama. Inače, na svakoj priznanice pri ispostavi i označavanju konačnog iznosa usluge, da se vidi posebno cijena rada, posebno trošak vožnje i posebno cijena utrošenog lijeka. Naveo je da mu nikada nije prigovoreno da bi neki korisnik usluge došao u V. s.

S. požaliti se da je izvršenu uslugu naplatio, a da za to ne bi bila izdana priznanica.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, ovaj sud smatra nedvojbeno utvrđenim da je okrivljeni F. V. počinio kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11, na način kako je to sada pobliže opisano i pravno označeno u izreci ove presude.

Navedeni zaključak suda temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, a djelomično i na okrivljenikovoj obrani iznijetoj na prvom ispitivanju i na raspravi pred ovim sudom.

Naime, u ovom postupku nije bilo sporno da je okrivljenik F. V. u utuženom razdoblju od početka 2010. do mjeseca ožujka 2014., bio zaposlen kao veterinar u V. s.i S., čiji je pravni slijednik V. s. S.

d.o.o. u stečaju i to u I. V., a koje društvo je sada brisano iz sudskog registra. Nije bilo sporno da je u navedenom svojstvu okrivljeni bio zadužen za raspolaganje poslovnom dokumentacijom toga društva i to blokovima sa priznanicama - računima koje je isti ispostavljao strankama za izvršene veterinarske usluge. Isto tako nije bilo sporno da je okrivljenik u navedenom razdoblju doista pružao veterinarske usluge strankama te im za izvršene usluge izdavao račune i priznanice. Nadalje, nije bilo sporno da je okrivljenik u navedenom razdoblju u dva navrata izvršio uplatu određenih novčanih iznosa vezano za izvršene usluge, kako je sam naveo u svojoj obrani, dok ostale priznanice i račune nije redovito predavao u V. s. S., kao ni inkas ostvaren pruženim uslugama već ih je za

sebe zadržao. Nije bilo sporno da je okrivljenik bio svjestan da je navedenu dokumentaciju račune–priznanice, ispostavljene trećim osobama za izvršene veterinarske usluge, bio dužan čuvati, odnosno predavati u V. s. S..

Na koncu nije bilo sporno da je okrivljenik, nakon podnošenja kaznene prijave, te provođenja kriminalističke obrade i istražnih radnji, naknadno u V. s. S. predao dio računa i priznanica izdanih za izvršene veterinarske usluge za utuženo razdoblje koje je prethodno, zajedno sa ostvarenim inkasom, zadržao kod sebe te da je dio priznanica izdanih za 2013. godinu, naknadno predao u O. u S. i to 29. svibnja 2014. godine.

Kao sporno, u postupku je valjalo utvrditi je li okrivljenik u utuženom razdoblju postupao protivno odredbi čl. 7. Zakona o računovodstvu i je li prikrio i uništio poslovne isprave koje je po zakonu obvezan čuvati, a kako mu se to podignutom optužnicom stavljalo na teret i je li time počinio utuženo kazneno djelo.

Nakon detaljne analize okrivljenikove obrane te svih drugih izvedenih, kako verbalnih tako i materijalnih dokaza, zaključak je suda da je okrivljeni F. V. počinio utuženo kazneno djelo, na način kako je to sada precizirano i opisano u izreci ove presude.

Navedeni zaključak suda temelji se djelomično na okrivljenikovoj obrani u kojoj, iako izrijekom tvrdi da ništa nije sakrio, prikrio, uništio ili otuđio, ipak priznaje da račune - priznanice ispostavljene trećim osobama za izvršene veterinarske usluge, a koje je naplatio, nije pravodobno predavao u računovodstvo V. s. S.. Iz njegove obrane također nije sporno da i one račune-priznanice koje je predavao, nije predao na vrijeme jer je sam naveo da je dio istih predao tek naknadno i to dio S. M., a dio u O.-u u S., u vrijeme kada je već došlo

do podnošenja kaznene prijave i iniciranja kaznenog postupka. Okrivljenik je u svojoj obrani isticao razloge i motive takvog postupanja, pozivajući se da mu u V. s.i S. nije isplaćivana plaća i da ga se neosnovano teretilo za dugovanja nastala nenaplaćenim uslugama, ukazujući time na nezakonito postupanje direktora I. G.. O. ovakvom obranom ukazuje na pravo na

samopomoć jer je, kako je sam naveo u obrani, inkas zadržavao jer je morao od nečega živjeti.

Međutim, okrivljenikova obrana u dijelu kojoj tvrdi da ništa od računa- priznanica izdanih za utuženo razdoblje za obavljene veterinarske usluge nije zadržao i da je sve vratio, nije osnovana jer je u tomu dijelu protivna izvedenim dokazima iz kojih proizlazi da je okrivljenik ipak do danas zadržao dio dokumentacije, odnosno dio računa i priznanica izdanih kroz utuženo razdoblje, a tako je postupio radi prikrivanja inkasa ostvarenog izvršenjem veterinarskih usluga, kojeg je prisvojio, opravdavajući svoje postupanje u konkretnom slučaju time što mu nije bila isplaćivana plaća te je sam naveo da je od nečega morao živjeti. Ovakvi razlozi zasigurno ne predstavlja razloge zbog kojih bi okrivljenika trebalo ekskulpirati i osloboditi od kaznene odgovornosti za utuženo kazneno djelo.

Da je okrivljenik počinio utuženo kazneno djelo proizlazi iz iskaza svjedokinje M. G.-R. koji je u ponovljenom postupku pročitan u dokazne svrhe.

Svjedokinja je tako navela da je okrivljenik kao veterinar zaduživao financijske blokove te je za svaki obavljeni posao bio dužan izdati račun kupcu usluge i to naplatiti. Nakon toga da je priznanice, zajedno s primljenim novcem, bio u obvezi donositi blagajniku S. M., koji je onda sve to trebao predati njoj kao rukovoditelju računovodstva na knjiženje, dok je novac trebao biti uplaćen na žiro račun veterinarske stanice. Po primitku dokumentacije, njezin postao se sastojao u tome da bi raščlanila sve ono što piše na veterinarskoj priznanice koju bi knjižila. To je značilo da je na istoj trebala posebno biti navedena cijena usluge, cijena lijeka, cijena prijevoza ako se radilo o izlasku na teren. Zbroj svih ovih stavki predstavlja ukupnu cijenu usluge na koju je izdan račun. U svom radu primijetila je da postoje problemi u postupanju okrivljenika jer nije uredno predavao priznanice. Ponajprije se obratila blagajniku S. M., a koji je rekao da mu V. nije dostavio veterinarske priznanice, ni novac, a potom je o navedenom obavijestila i direktora V. s. I. G.. Nije osobno kontaktirala s okrivljenikom službeno,

ali mu je neslužbeno ponekad znala prigovoriti i pitati ga što je sa veterinarskim priznanicama te bi on govorio da ima puno posla i obećavao da će ih naknadno dostaviti. Bila je prisutna kada je direktor G. pričao sa okrivljenikom i upozoravao ga na nepravilnosti vezano za ove priznanice, na što je V. obećao da će ih naknadno donijeti. Kako okrivljenik nije dostavljao veterinarske priznanice, da mu je za određeno razdoblje vršen obračun plaće ali mu se ista nije isplaćivala. Sve to rađeno je po usmenoj naredbi direktora za koju nije donesena bilo kakva pisana odluka. Po njenim saznanjima, nakon konzultacija sa pravnikom, da je uočeno da je to nezakonito te da se okrivljeniku ponovno počela isplaćivati plaća ali ne u cijelosti i ne u kontinuitetu. Kroz razdoblje od više od jedne godine, okrivljeni da nije dostavio ni jednu priznanicu, kao ni kunu inkasa koji ostvaruje u poslu, te bi za određeno razdoblje znao donijeti neke priznanice i dio novca ali to nikada nije bilo kompletno. Navela je da je isti zaduživao lijekove koje je morao kroz priznanice „vratiti“ s tim da nije bilo priznanica koji bi se odnosile na lijekove. Vezano za zaduženje lijekova u veterinarskoj stanici je rađena inventura, kojom lijekovi kojima je bio zadužen okrivljeni, nisu bili pronađeni na zalihama niti ih je vratio kroz priznanice. Lijekovi da su ostali kod njega kao protuvrijednost koju je zaduživao. Kada je sve eskaliralo, da je okrivljenik donio blokove ali ne zna je li sve vratio. Iste da je donio blagajniku S. M.. Poznato joj je da je okrivljenik kao i drugi veterinari znao izvršiti uslugu te bi izdao priznanicu koja ne bi bila plaćena. Ove priznanice za usluge koje nisu naplaćene, da nisu bile predane u računovodstvu već da su te priznanice veterinari zadržavali za sebe i čekali kada će se usluga naplatiti. Isto tako da je bila uputa veterinarima da ove usluge naplate, a nije bilo nikakve upute da ih vrate nenaplaćene, s tim da se u veterinarskoj stanici nisu pokretali sudski postupci radi naplate nenaplaćenih usluga. Navela je i da je okrivljeni rashodovne samo one lijekove kojima je istekao rok. Po knjiženju zaduženja lijekova, uočila je da je okrivljeni lijekove, odnosno novac kao protuvrijednost zaduženih lijekova, zadržavao. Svjedokinja je ponovno ispitana u ponovljenom postupku, na raspravi održanoj 8. rujna 2021. kada je navela da ostaje kod ranijeg iskaza. Ponovila je da je već u ranijem iskazu kazala da je u V. s. S. bila zaposlena kao rukovoditelj računovodstva. Nije imala zaseban ured već je zajedno sa njom u istoj prostoriji radio i blagajnik S. M.. Stoga je vidjela kada bi dolazili veterinari i donosili priznanice i inkas blagajniku S. M.. S. M. da često nije bio

na svom radnom mjestu. pa bi oni priznanice i novac ostavljali njemu na njegov stol, govoreći da im se žuri. Nije čula da bi između veterinara i blagajnika M.

postojao nekakav dogovor da oni novac i priznanice ostavljaju na njegov stol. Isto tako nikada nije čula da bi se blagajnik M. bunio zbog takvog postupanja veterinara. I okrivljeni F. V. da je znao donositi priznanice i novac što bi sve ostavljao na stol blagajnika S. M., kada isti ne bi bio na radnom mjestu,

ujedno navodeći da to ipak nije bilo često ali se znalo događati. Ne sjeća se da bi vidjela trenutak da bi F. V. donosio priznanice blagajniku S. M., i to

one koje su se dugo od njega tražile jer ih nije predavao redovito i na što je bio upozoravan ali pamti da je F. V. donio neke priznanice, za koje nije mogla kazati za koje točno godine jer se tu nije radilo o priznanicama za mjesece, već o priznanicama za godine kroz kojih ih nije prilagao. S. M. da je za svakog veterinara imao poseban blagajnički blok. Nije joj poznato da bi izvan toga imao "paralelnu evidenciju" u kojoj bi on evidentirao veterinare i što su mu i koje priznanice predali.

Na posebno pitanje zastupnika optužbe, odgovorila je da se sjeća da je vezano za postupak protiv okrivljenika bila ispitana pred O. u S., da je tada govorila istinu i da uvijek govori istinu. Ostaje kod toga što je tada navela, ujedno navodeći da se, s obzirom na protek vremena od tog ispitivanja, na raspravi nije mogla točno sjetiti svih detalja.

Odgovarajući na posebna pitanje branitelja, navela je da je za zaduživanje i razduživanje veterinara blokovima sa priznanicama bo zadužen S. M. te je vidjela da su veterinari preuzimali kod M. te blokove i potpisivali zaduživanje istih. P. se da je S. M. imao jednu bilježnicu u kojoj je zapisivao

blokove, serije i zaduženja veterinara. Ta bilježnica da je bila dostupna veterinarima ali i njoj. Kako M. često nije bio na radnom mjestu, da je i ona znala u tu bilježnicu evidentirati preuzimanje bloka od strane veterinara. Znalo se dogoditi i da veterinari sami u tu bilježnicu zapišu preuzimanje bloka.

U ponovljenom postupku u dokazne svrhe pročitan je iskaz svjedoka I. G., direktora V. s. S., sa rasprave od 10. travnja 2019., koji je

naveo da je okrivljeni u radu bio neodgovoran i da je bilo pritužbi stranaka da ne obavlja svoj posao jer bi obećao stranci da će doći na teren ali ne bi došao. Jedne prigode da je došla delegacija mještana V. koji su se potužili upravo na rad okrivljenika. Povodom toga, razgovarao je s okrivljenikom i upozoravao ga na nepravilnosti i pritužbe. Provjeravao je dolazi li okrivljenik na vrijeme na radno mjesto pa je utvrdio da se on ne pridržava radnog vremena. Nadalje, naveo je da okrivljenik u veterinarsku stanicu, na blagajnu, nije donosio izdane priznanice za obavljene usluge, a time ni novac. I na ovo ga je upozoravao te iako je okrivljeni obećao da će se stvar srediti, da to obećanje nije ispunio. Na ove nepravilnosti upozorila ga je šefica računovodstva M. G.-R.. Na ovaj način okrivljeni da je postupao

godinama, iako je cijelo vrijeme govorio da će on to riješiti. Pojasnio je da je okrivljeni bio u obvezi priznanice predati blagajniku S. M., s kojim je razgovarao, a koji mu je kazao da mu okrivljeni ne predaje blokove, odnosno ni priznanice ni novac. Iz inventure koja se radila u V. stanici, sjeća se da je bilo vidljivo kako je

V. vraćao lijekove kojima je bio zadužen i to one kojima je protekao rok od jedne godine dok je naknadnom provjerom utvrđeno da ih ne bi vratio u godini u kojoj ih je zadužio već sljedeće godine. Naveo je da istome jedno kraće razdoblje od dva-tri mjeseca nije isplaćivana plaća i da je to njegova greška jer je on osobno naredio da se okrivljeniku za ovo razdoblje ne isplaćuje plaća. Radilo se o usmenoj naredbi, zbog nepoštivanja u radu. Iako je upozoravao V. da vrati priznanice na blagajnu,

kao i novac, okrivljeni da nikada po tom upozorenju nije vratio nijednu priznanicu niti novac.

Odgovarajući na posebna pitanja okrivljenikovog branitelja, svjedok je naveo da okrivljenik svoj posao nije uredno obavlja kroz utuženo razdoblje, a čak ni prije ovog razdoblja te ga je prijavio veterinarskoj inspekciji zbog neobavljanja posla. Nije mu poznato je li okrivljenik blagajniku S. M. predao priznanice za usluge

koje nisu naplaćene, uz napomenu da je tražio od veterinara da ne stvaraju dugove odnosno da vode računa o tome da se usluga naplati i da se nađe načina da kupac odnosno korisnik usluge, istu plati.

U ponovljenom postupku, u dokazne svrhe je pročitan iskaz svjedokinje V. P., policijske službenice zaposlene u PU SD,

S. gospodarskog kriminaliteta, koja je postupala temeljem kaznene prijave

V. s. S. i u kojem je navela da je zajedno s njom postupala

kolegica M. K.. Nije sigurna je li kaznena prijava bila podnesena protiv nepoznate osobe ili je odmah bila podnesena protiv poznatih osoba i to S.

M. i F. V.. Kako je od ovog razdoblja do njezinog ispitivanja na ranijoj raspravi prošlo više od pet godina, nije se mogla sjetiti baš svih detalja vezano za ovu kaznenu prijavu. Međutim, sjeća se da su tijekom kriminalističke obrade izuzimali dokumentaciju društva V. s.S. i da je u fokusu obrade bio S.

M.. Pojasnila je da se radilo o uplatnicama, nalozima i misli o nekim krivotvorenim virmanima. Isto tako misli da je nedostajala dokumentacija koja je bila vezana za F. V. koja se odnosila na pružanje veterinarskih usluga za određeni period. Zbog proteka vremena nije se mogla točno sjetiti o kojem vremenskom periodu se radilo. Ne sjeća se da je osobno tražila dokumentaciju od

V. koja je nedostajala ali misli da je bilo tako jer u pravilu postupaju na način da dokumentaciju koja nedostaje traže od osobe koja je istom bila zadužena.

Svjedok I. E., stečajni upravitelj društva V. s. S.

d.o.o. u stečaju, u iskazu pročitanom u ponovljenom postupku je naveo da mu ništa nije poznato o dokumentaciji koja se navodila u optužnici. Čuo je da je pokrenut kazneni postupak protiv dvije osobe te je povezao da je jedna od tih osoba F.

V.. Kao stečajni upravitelj da je dužan preuzeti dokumentaciju društva ali ne zna detalje jesu li preuzeti računi i priznanice izdani trećim osobama za izvršene veterinarske usluge od strane okrivljenika. U v.s. S. kontaktirao je

sa šeficom računovodstva za koju je rekao da se zove M., a drugi detalji se nije mogao sjetiti i koja je izražavala nezadovoljstvo i sebi predbacivala kako određene stvari nije primijetila u radu pri čemu je spominjala okrivljenika F. V. i ime još jedne osobe. N., naveo je kako misli da je bio u posjedu priznanica koje se odnose na I. u V. ali ne zna na koje vremensko razdoblje se iste odnose.

Te priznanice da su se nalazili u knjigovodstvu društva u centrali u S.. Za vrijeme dok je bio stečajni upravitelj, da policija nije dolazila kod njega u društvo radi preuzimanja dokumentacije.

Iz naprijed navedenih iskaza svjedoka M. G.- R. i I. G., koje je

sud u tomu dijelu prihvatio, razvidno je da okrivljeni F. V. nije postupao na način da bi redovito donosio priznanice-račune ispostavljene za izvršene veterinarske usluge, na što je u više navrata upozoravan. Iako je obećavao da će se sve srediti i da će priznanice dostaviti, okrivljeni nije postupao na taj način. Radi navedenog direktor V. s. S., I. G. je usmeno naložio da mu se obustavi

isplata plaće, koja se okrivljenom obračunavala ali mu se za određeno razdoblje nije isplaćivala. Dakle, iz navedenih iskaza razvidno je kako je okrivljenik, iako je bio svjestan i upozoren da je dužan dostaviti priznanice zajedno sa novcem naplaćenim za izvršene veterinarske usluge, uporno kroz dulje vremensko razdoblje ignorirao takvo upozorenje te je priznanice zajedno s inkasom godinama zadržavao kod sebe da bi, po kazivanju svjedokinje M. G. - R. tek naknadno donio samo dio dokumentacije, za koju nije znala reći za koje razdoblje se odnosila.

Iz iskaza svjedokinje policijske službenice V. P., kojeg je sud također pročitao i prihvatio, razvidno je da je okrivljenik tako postupao sve do podnošenja kaznene prijave i iniciranja kaznenog postupka jer iako je zasigurno kontaktirala s okrivljenim, isti nije dostavio svu traženu dokumentaciju kojom je bio zadužen, i za koju se sjeća da je nedostajala.

Što se tiče iskaza svjedoka I. E., iz istog je razvidno da isti nema saznanja od značenja za utuženo kazneno djelo pa se isti neće šire obrazlagati.

Na okolnosti utuženog kaznenog djela u ponovljenom postupku je ispitan svjedok S. M. iz čijeg iskaza također proizlazi da je okrivljenik počinio utuženo kazneno djelo na način kako se sada navodi u izreci ove presude.

Svjedok je tako naveo da poznaje okrivljenika F. V. jer su svojedobno bili radne kolege i obojica zaposleni u V. s. S., u kojoj je on bio

blagajnik, a okrivljenik je kao veterinar radio u I. V., koja radi u sklopu

V. stanice S.. U svojstvu blagajnika je radio i kroz utuženo razdoblje od 2010. do 2014.godine. Kao blagajnik zaduživao je veterinare veterinarskim blokovima pa tako i okrivljenika. Okrivljenik da je bio u obvezi njemu na blagajni polagati novčane iznose, uz priznanicu koju je upotrijebio za izvršenu veterinarsku uslugu. Veterinarska priznanica da se sastoji od tri primjerka. Jedan se kao izvornik daje stranci za izvršenu uslugu, a druga dva primjerka su kopije od kojih jedna kopija ide njemu kao blagajniku, a jedna ostaje u bloku, a veterinar je bio u obvezi kasnije je unijeti u ambulantni dnevnik. Postojala je obveza da veterinari dnevno polažu inkase na blagajnu, međutim da ni jedan veterinar nije postupao na taj način već je jedino poljoprivredna apoteka dnevno predavala inkas. Okrivljenik da je postupao na način da bi predavao više priznanica sa novčanim iznosom tako da bi ispunio jedan obrazac u kojem bi bile popisane priznanice i novčani iznosi i na kraju bi bio naveden zbroj tih novčanih iznosa. Po primitku da bi on kao blagajnik vršio provjeru onog što se predaje i provjerio bi ukupan novčani iznos i da bi to uvijek bilo u redu. Okrivljenik da je tako postupao jednom mjesečno. Imao je saznanja da okrivljenik ne donosi sve priznanice niti polaže sav novac. Direktor I. G. da mu je usmeno naredio da okrivljeniku ne vršim isplatu plaće za koju je kao blagajnik unutar svojih poslova, bio zadužen. Za okrivljenika da je rađen obračun plaće ali nije vršena isplata plaće već bi se njegova plaća vratila na F., odnosno na račun V. s. S.. O

tome da je razgovarao sa V. koji mu je rekao da će to riješiti sa direktorom jer da se njemu neopravdano umanjuje plaća i da će naknadno predati novac u blagajnu. Sa sigurnošću da može kazati da je V. predao sve priznanice kojima je zadužen i to za 2010., 2011. i 2012. godinu, ujedno navodeći da ih je predao 2014. i da je točno zavedeno što je sve vratio. Okrivljeniku da je osobno potpisao na jednom papiru da mu je to vratio, ali nije znao točno opisati kakav je to papir ali u svakom slučaju da nije bio službeni papir s memorandumom, dopustivši mogućnost da se radilo o listu papira iz bilježnice. Sve to što mu je okrivljenik vratio, da je predao M. G.- R. kao šefici računovodstva, s kojom je radio u istom uredu tako da je ona vidjela kada mu je okrivljenik donio te priznanice, a nakon čega ih on njoj samo proslijedio. Što se tiče priznanica za 2013. i 2014. naveo je da one nisu vraćene. Okrivljenik da je govorio da će ih zadržati za sebe dok ne riješi nesuglasice sa direktorom I. G., a sve vezano za to što mu se nije isplaćivala plaća. Š.

je bilo sa priznanicama za ove dvije godine da mu nije poznato, budući je 2014. dobio otkaz u V. s.S.. Nije znao točno kazati datum kada mu je

uručen otkaz. Sve to da ga je teško pogodilo i narušilo njegovo zdravstveno stanje zbog čega je dvije godine proveo na psihijatriji, i u dva navrata pokušao suicid. Na psihijatriji je završio 2014. i možda nakon mjesec dana dok se nalazi na liječenju da mu je jedna osoba došla u posjetu i rekla da je nestala kompletna dokumentacija,

arhiva blagajne, odnosno kompletno svi blokovi, priznanice. Na raspravi nije znao reći tko je ta osoba odnosno ime te osobe. Okrivljenik da je određeno vrijeme, do 2010., uredno predavao priznanice i inkas. U 2010. da okrivljenik više nije postupao na ovaj način. Te godine da nije predavao ni inkas ni priznanice na blagajnu. Nadalje, naveo je da okrivljenik priznanice i novac na blagajnu nije uopće predavao ni u nastavku za 2011. i 2012. godinu. Kada je rekao da mu je okrivljenik u 2014. donio određenu dokumentaciju za 2010., 2011. i 2012., pojasnio je da je on donio samo prazne blokove, međutim uz predaju tih priznanica da on nije donio novac. U blokovima je nedostajala priznanica koja se inače daje stranci za izvršenu veterinarsku uslugu. Kao blagajnik, od veterinara je znao zaprimati i priznanice odnosno original i kopije za koje bi mu oni rekli da ih nisu uspjeli naplatiti od stranaka. Istakao je da mu F. V. ovakve priznanice koje bi se odnosile na nenaplaćenu uslugu, nije donosio.

Na posebna pitanja zastupnika optužbe, odgovorio je da ne zna kada je točno dobio otkaz u V. s. S., dopustivši mogućnost da je to bilo u ožujku ili travnju 2014.

Nije znao kazati kada je okrivljenik dobio otkaz, odnosno je li to bilo u isto vrijeme, prije ili poslije njega, a sve jer je, par dana nakon što je dobio otkaz, završio na psihijatriji. Nije mu poznato koji su to razlozi zbog kojih je okrivljenik vratio priznanice za 2010., 2011. i 2012., a misli da je to bilo tako zbog pritiska direktora I. G..

Odgovarajući na pitanja okrivljenikovog branitelja, naveo je da, kada je okrivljeni vratio priznanice za tri godine kako je prethodno kazao, da je u bilježnici koja postoji u V. s. S. izvršio provjeru i utvrdio da to sve odgovara

po broju bloka, serijskom broju bloka i sve je bilo u redu. U toj bilježnici da je točno evidentiran datum uzimanja bloka, a on da je upisao datum vraćanja i zna da je bio upisan isti datum vraćanja jer da je V. vratio sve u jednom navratu.

Okrivljeniku da je za njega i njegove potrebe i jer je on to tražio, na jednom papiru potvrdio da je izvršio vraćanje ovih priznanica.

Iz iskaza svjedoka S. M., kojeg je sud u tomu dijelu prihvatio,

razvidno je da okrivljenik kroz utuženo razdoblje od 2010. pa do 2013., u

V. s. S. nije predavao priznanice - račune izdane za obavljene veterinarske usluge, kao ni inkas, već da bi tek u 2014. godini dostavio dio izdanih priznanica i to za 2010., 2011. i 2012. godinu, a da mu nije dostavio priznanice i račune izdane za veterinarske usluge za 2013. i 2014. godinu. Svjedok je pri tomu naveo i da ovo vraćanje blokova s priznanicama nije bilo popraćeno dostavom novčanog iznosa kojeg bi okrivljeni dobio i uprihodio za izvršene veterinarske usluge. Iz njegovog iskaz nespornim proizlazi i da je okrivljenik bio upozoravan zbog takvog postupanja, da je obećavao da će se to srediti s direktorom G. ali se na to oglušio, da bi na koncu reagirao tek u 2014. godini vraćanjem dijela blokova s priznanicama, kojima je bio zadužen, kako je naprijed navedeno, ali bez ostvarenog inkasa. Dakle i svjedok S. M. potvrđuje da je okrivljenik u utuženom razdoblju prikrivao račune – priznanice izdane za obavljene veterinarske usluge, te da je tek u 2014. godini vratio dio računa priznanica izdanih za razdoblje od 2010- 2012. godine i to bez ostvarenog utrška.

Sud nije prihvatio iskaz svjedoka da bi okrivljenik u jednom navratu izvršio vraćanje svih računa i priznanica i to onih koje su izdane za obavljene veterinarske usluge za 2010., 2011. i 2012. i da bi okrivljeniku za to izdao i potvrdu, a koje priznanice da je potom samo proslijedio šefici računovodstva M. G.-R. s kojom je dijelio ured jer to ne proizlazi iz iskaza ove svjedokinje. N., svjedokinja

M. G. - R. navodi da je okrivljenik samo ponekad znao donijeti račune – priznanice za izvršene veterinarske usluge, ali ne navodi situaciju da je okrivljenik u jednom navratu vratio sve račune –priznanice za ove tri godine, za koje je bio pozivan i ranije da ih vrati i opominjan od strane direktora V. s. S. i

„kažnjen“ na način da mu se jedno vrijeme nije isplaćivala plaća, što bi svjedokinja zasigurno zapamtila i kazala pred sudom. Kako ona to ne spominje, sud je utvrdio da se to nije dogodilo i da iskaz svjedoka S. M. u tomu dijelu u kojem dakle navodi da je okrivljenik jednokratno vratio baš sve priznanice za razdoblje od 2010. - 2012., nije uvjerljiv i vjerodostojan. Posebno nije prihvatljivo njegovo kazivanje da je okrivljeniku na listu papira koji nije bio službeni list s memorandumom, dopustivši mogućnost da se radilo o listu iz bilježnice, potvrdio primitak svih tih priznanica – računa. Naime, u situaciji u kojoj se tada nalazi okrivljenik, logično bi bilo očekivati da isti o vraćanju svih priznanica osobno upozna i M. G.-R. i direktora I. G. i zatraži izdavanje potvrde na papiru s memorandumom, uz potpis ovjeren službenim pečatom V. s. S., a što se nije dogodilo. O navedenoj

potvrdi ne govori ni okrivljenik koji do danas nije priložio takav dokaz, pa je iskaz svjedoka M. u proturječju i s okrivljenikom obranom, a proturječan je i s iskazom svjedoka I. G. i svjedokinje V. P..

Navesti je da svjedok S. M. nije potvrdio okrivljenikovu obranu u kojoj je naveo da je istom vratio i dio priznanica za 2013. godinu, jer je svjedok bio izričit da mu nije vratio nikakve račune – priznanice za 2013. niti za 2014. godinu pa se okrivljenikova obrana u tomu dijelu ukazuje neosnovanom.

Nadalje, ocjenjujući iskaz svjedoka S. M., sud je imao u vidu da je

isti i sam okrivljenik u drugom kaznenom predmetu, u postupku koji se vodi pred ovim sudom, a u kojem je i F. V. također okrivljenik pa je isti očito imao interes kazivati na način kako je kazivao, da ne „ugrozi“ svoj položaj u tomu drugom postupku pa je tako iskonstruirao dio iskaza da mu je jedna osoba za koju nije znao kazati o kome se radi, za vrijeme dok se nalazio na liječenju u bolnici, rekla da je nestala kompletna dokumentacija, arhiva blagajne, odnosno kompletno svi blokovi, priznanice, a što sud nije prihvatio.

Sud je za potrebe ovog kaznenog postupka pribavio u spis ovog suda pod poslovnim brojem: K-457/2015 koji se vodi protiv okrivljenih F. V. i S.

M. zbog kaznenog djela pronevjere iz čl. 233. st. 2. i dr. KZ/11, te je uvidom u isti utvrđeno da je u tom predmetu provedeno financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku A. B. i u kojem predmetu je u evidentirano da je okrivljenik, dana 29. svibnja 2014. godine, dostavio priznanice odnosno blokove za 2013. godinu. Iz navedenog je razvidno da je okrivljeni tako postupio nakon utuženog razdoblja i kada je već je došlo do podnošenja prijave protiv njega, odnosno nakon počinjenja kaznenog djela. Nadalje, razvidno je da okrivljenik do danas nije vratio račune priznanice izdane za izvršene veterinarske usluge do ožujka 2014. godine.

Na okolnosti provođenja financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, u postupku je ispitana A. B. i to u svojstvu svjedoka, te je njezin iskaz pročitan u ponovljenom postupku. U svom iskazu potvrdila je da joj je poznato ime okrivljenika F. V., kojeg vezuje uz vještačenje koje je radila vezano za V. s. u S.. Navela je da je bila stalni sudski vještak za računovodstvo i financije,

da je sada u mirovini. Vezano za predmetno vještačenje koje je spomenula, sjeća se da dokumentacija vezana za okrivljenika F. V., nije bila potpuna, a ista se odnosila na račune koje je isti ispostavljao za obavljanje usluge. Nije osobno kontaktirala s okrivljenikom da bi od njega pribavljala dokumentaciju ali iz spisa koji joj je bio dostavljen na uvid, da je bilo vidljivo da je okrivljeni jedan dio dokumentacije priložio spisu. Misli da je postojala dokumentacija koja je bila predmet vještačenja za razdoblje 2011., 2012. i 2013. godinu, s tim što nije bila potpuno sigurna u to i da je nedostajala dokumentacija koja se odnosila na utrošak materijala od strane F.

V. odnosno za izdane račune, za obavljene usluge za određeno razdoblje. Što se tiče isplate plaće okrivljeniku F. V., sjeća se da mu je bila uredno isplaćivana do određenog razdoblja, a nakon toga da je u računovodstvu prikazano kao da mu je plaća isplaćena, iako nije bilo isplate nego su se zatvarala potraživanja koja su se evidentirala od F. V. za preuzeti materijal, odnosno radilo se o prebijanju. Misli da je obustava plaće okrivljeniku započela 2010. godine.

Odgovarajući na posebna pitanja zastupnika optužbe, navela je da je u dva navrata obavljeno vještačenje za V. s. S. na način da je najprije izradila osnovno vještačenje, a potom je državno odvjetništvo zatražilo dopunu istog. Navedena dopuna vještačenja se konkretno odnosilo na F. V. kako bi se utvrdila razlika između njegovog dugovanja za preuzeti materijal i obveze prema njemu po osnovu neisplaćene plaće odnosno potraživanje prema F. V. za

ne ispostavljene račune za obavljene usluge. Dopunsko vještačenje da je sačinjeno dijelom na osnovu postojeće dokumentacije koju je okrivljenik dostavio u spis. Drugi dio bila je procjena stručne osobe i to direktora V. s. S. koji je na osnovu preuzetog materijala koji nije bio pokriven računima za obavljene usluge, napravio procjenu obračun usluga koji su se tim materijalom mogle biti obaviti i to koristeći najniže cijene za obavljene usluge iz cjenika veterinarske stanice. Koliko se sjeća, ovaj dio dokumentacije koju je dostavio F. V. je već bio sastavni dio spisa kada ga je preuzela radi vještačenja dok je procjena o kojoj je govorila naknadno izrađena.

Odgovarajući na posebna pitanja okrivljenikovog branitelja, navela je da je okrivljeniku plaća određeno vrijeme obračunata, ali mu nije isplaćivana već je rađen prijeboj, a za koji nije vidjela nikakvu odluku koja bi se odnosila na to. Okrivljeniku da je plaća isplaćivana uglavnom na njegov račun, a sjeća se da je bilo i gotovinskih isplata iz blagajne te joj se čini da je te gotovinske isplate za njega potpisivala neka druga osoba. Sve da je moguće detaljnije vidjeti iz vještačenja koje je provela.

Sud je prihvatio iskaz svjedokinje A. B. iz kojeg je razvidno da je u postupku vještačenja u drugom kaznenom predmetu koji se vodi protiv okrivljenih S. M. i F. V., nedostajala dokumentacije kojom je bio zadužen

F. V., a koja se nije nalazili u dokumentaciji društva V. s. S.,

u kojoj provodila financijsko - knjigovodstveno vještačenje i da je istu odnosno samo dio za 2013. naknadno dostavio okrivljenik. Stoga je još uvijek nedostajao dio dokumentacije, priznanice - računi za 2014. godinu, kao i dokumentacija koja se odnosila na preuzeti materijal koji nije bio „pokriven“ računima za obavljene usluge i za što je kod izrade dopunskog vještačenja korištena procjena stručne osobe uz korištenje najnižih cijena za obavljene usluge iz cjenika veterinarske stanice.

Sagledavajući sve naprijed iznijeto, zaključak je suda da se u postupanju okrivljenika sada opisanom u izreci ove presude, ostvaruju sva bitna obilježja utuženog kaznenog djela iz članka 248. KZ/11, za koje je proglašen krivim. Sud je precizirao činjenični opis iz optužnice utoliko što je navedeno da je okrivljenik u inkriminiranom razdoblju bio zaposlen u V. s. S. d.o.o., a ranije se

navodilo da je bio zaposlen u društvu V. st. S. d.o.o. u stečaju. Ovo preciziranje je u skladu s pročitanim povijesnim izvatkom iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za navedeno društvo, koji je pribavljen u ponovljenom postupku, prema kojem je nad istim stečaj otvoren tek 3. studenoga 2014., dakle nakon utuženog razdoblja. Nadalje, sud je precizirao činjenični opis na način da se sada ne navodi bi okrivljenik „uništio“ račune - priznanice ispostavljene trećim osobama za izvršene veterinarske već se navodi da je „sakrio dio računa – priznanica ispostavljenih trećim osobama za izvršene im veterinarske usluge“.

Sukladno navedenom, sud je precizirao i pravni opis optužnog akta na način da se sada navodi da je okrivljeni prikrio poslovne isprave koje je po zakonu obvezan čuvati, dok se ranije navodilo i da bi uništio poslovne isprave koje je po zakonu obvezan čuvati.

Ovakvo preciziranje činjeničnog opisa je u skladu sa rezultatima provedenog dokaznog postupka jer u postupku nije dokazano da bi okrivljenik uništio račune - priznanice ispostavljene za izvršene veterinarske usluge u utuženom razdoblju jer je dio naknadno vratio, dok jedan dio još uvijek nije vraćen. Sud smatra da je bio ovlašten na ovaj način precizirati činjenični opis i pravni opis jer se okrivljenik time ne tereti za neko drugo, drugačije ili teže kazneno djelo niti za veću količinu kriminalne aktivnosti pa time nije narušen identitet optužbe i presude.

Nadalje, navesti je da je okrivljenik ovakvim postupanjem počinio predmetno kazneno djelo jer je neredovitim i neurednim predavanjem izdanih računa - priznanica koje je nesporno dijelom za sebe zadržavao, onemogućio uredno vođenje poslovnih knjiga. Pri tome nije sporno da su računi - priznanice poslovne isprave, jer je po članku 87. st. 15. KZ/11 isprava svaki predmet koji sadrži zapis, znak ili sliku koji je podoban ili određen da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose.

Okrivljenik nije imao pravo zadržavati ove isprave, a ni sredstva ostvarena pružanjem veterinarske usluge, već je sukladno članku 7. Zakonu o računovodstvu bio dužan navedene isprave čuvati odnosno predavati u V. s. S.,

kako međutim, nije postupao. Okrivljenik je tako postupao kako bi prikrio sredstva dnevnih utržaka, ostvarena za izvršene veterinarske usluge, koja je za sebe prisvojio. Svoja prava koja su vezana za isplatu osobnog dohotka, okrivljenik je morao ostvarivati na drugi, zakonit i legalan način, a ne zadržavanjem i sakrivanjem poslovnih isprava i sredstava od utrška jer se ne radi o samopomoći koja bi bila zakonom dopuštena.

Što se tiče radnje izvršenja ovog kaznenog djela, sada označenoj u izreci ove presude da bi okrivljeni prikrio poslovne isprave koje je po zakonu dužan čuvati, navesti je kako se radi o samostalnom obliku počinjenja ovog kaznenog djela odnosno jednoj od radnji kojom se može počiniti predmetno kazneno djelo, a gdje okrivljenik, radi prikrivanja novca kojeg je ostvario naplatom za izvršenu veterinarsku uslugu, ne predaje priznanice - računa koji moraju biti predani u računovodstvu društva, već ih dijelom zadržava za sebe i time je počinio utuženo kazneno djelo. Predmetnim kaznenim djelom iz čl. 248. KZ/11 ugrožava se normalno odvijanje platnog prometa. Radi se o kaznenom djelu kao formalnom deliktu za čije dovršenje se ne traži nastupanje posljedice u užem smislu, već je kazneno djelo dovršeno poduzimanjem radnje počinjanja. Prikrivanje kao jedna od radnje izvršenja obuhvaća svaku radnju kojom se onemogućuje ili otežava pronalazak trgovačkih ili poslovnih knjiga ili drugih isprava.

Okrivljenik je bio dužan navedenu dokumentaciju dostaviti na raspolaganje financijsko- knjigovodstvenoj službi V. s. S., a što nije uradio već ju

je dijelom zadržao kod sebe i na taj način prikrio. Pravodobno dostavljanje dokumentacije je od značenja kako bi navedeno društvo moglo ispuniti obveze temeljene na zakonskim propisima, a što je ovakvim postupanjem okrivljenika bilo otežano.

Takvim postupanjem okrivljenik je povrijedio odredbu čl. 7. Zakona o računovodstvu kojom je propisana obveza čuvanja knjigovodstvenih isprava pri čemu se, između ostalog, navode isprave na temelju kojih su podaci uneseni u dnevnik, glavnu knjigu i podaci koji su uneseni u pomoćne knjige, a što računi - priznanice nesporno jesu. Nadalje, ovo je posebno od značenja jer se računovodstvo temelji na načelima točnosti, istinitosti, pouzdanosti i pojedinačnom iskazivanju pozicija kako bi informacije u financijskom izvještaju bile pouzdane, bez značajnih pogrešaka i pristranosti, odnosno da bi vjerno odražavali ono što predstavlja i na koji način bi se osiguralo prikazivanje podataka pojedinačno po vrstama prihoda, rashoda, kao i stanje imovine, obveza i vlastitih izvora.

Sud je primijenio Zakon o računovodstvu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela NN“ broj: 109/07). Iako se ovaj zakon naknadno mijenjao („NN“ broj: 54/13, 121/14, 78/15, 134/15, 120/16 i 116/18) navesti da se radi o promjenama tehničke naravi jer kasnijim izmjenama okrivljenikovo ponašanje nije dekriminalizirano.

Okrivljenik je imao i motiv zbog kojeg u veterinarsku stanicu nije redovito predavao račune - priznanice ispostavljene trećim osobama za izvršene veterinarske usluge, o čemu je i sam govorio u obrani, pri čemu je sud utvrdio da je dio računa priznanica prikrio, jer je na taj način prikrivao i utržak ostvaren u utuženom razdoblju naplatom pruženih veterinarskih usluga, dok njegovo obrazloženje da je zbog neisplate plaće bio primoran tako postupiti, sud nije prihvatio jer to ne može biti i nije razlog za oslobođenje od kaznene odgovornosti. Istaknuti je i da vraćanje dijela računa-priznanica, ne oslobađa okrivljenika kaznene odgovornosti.

Zbog svega navedenog, sud je okrivljenika F. V. proglasio krivim zbog navedenog kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. Sud je primijenio Kazneni zakon („NN broj: 125/11 i 144/12) kao blaži za okrivljenika. Naime, s

obzirom na utuženo razdoblje, okrivljenik je kazneno djelo počinio i u vrijeme kada je na snazi bio Kazneni zakon ("NN" broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00.,

51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97) kojim je u članku 287. navedeno kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga za koje je propisana kazna od tri mjeseca do pet godina, dok je KZ/11 kojeg je sud primijenio za kazneno djelo iz čl. 248. pod istim nazivom, zapriječena kazna zatvor do tri godine. Stoga je očito da je KZ/11 kojeg je sud primijenio, blaži za okrivljenika u odnosu na KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela za razdoblje 2011. i 2012. godine pri čemu nije sporno da postoji pravni kontinuitet između ova dva kaznena djela. Sud je nadalje utvrdio da kasnije izmjene Kaznenog zakona kojeg je sud primijenio ("NN" broj:

56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19 i 84/21 - dalje u tekstu: KZ/11) po propisanoj kazni za ovo kazneno djelo, po odredbama o uvjetnoj osudi koju je sud izrekao, a ni po drugim općim odredbama, nisu blaže za okrivljenika.

Što se tiče subjektivnog odnosa okrivljenika prema počinjenom kaznenom djelu, sud smatra da je isti postupao s izravnom namjerom. Okrivljenik je bio svjestan svog protupravnog ponašanja i htio njegovo počinjenje, odnosno bio je svjestan da je kod sebe skrivao isprave koje je bio obvezan čuvati i predavati u računovodstvo društva u kojem je bio zaposlen, a što je i htio.

Što se tiče ubrojivosti okrivljenika, ona tijekom postupka nije isticana kao sporna, a niti su izvedeni dokazi koji bi isključivali okrivljenikovu krivnju pa je isti kazneno odgovoran za počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret i za koje ga je sud proglasio krivim.

Nakon što je na ovaj način utvrđena krivnja i protupravno ponašanje okrivljenika, valjalo je donijeti odluku o vrsti i visini kaznene sankcije, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su tijekom postupka utvrđene na strani okrivljenika, a koje su od značenja za donošenje ove odluke.

Kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika, sud je cijenio dosadašnju neosuđivanost, korektno držanje pred sudom, činjenicu da je zaposlen i na legalan način dolazi do potrebnih novčanih sredstava, vrijeme proteklo od izvršenja kaznenog djela te njegove obiteljske prilike.

Kao otegotne okolnosti, sud je cijenio duljinu inkriminiranog razdoblja kroz koje je okrivljenik kršio pozitivne propise R. H., iskazujući time ustrajnost i upornosti u nezakonitom postupanju, dok drugih otegotnih okolnosti na strani okrivljenika sud nije našao te je cijenio raširenost te društvenu pogibeljnost ove vrste kaznenih djela kojima se narušava povjerenje u financijska izvješća, poslovanje pravnih subjekata i platni promet.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, stupanj krivnje, jačinu ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra, svrhu kažnjavanja, osobu počinitelja te količinu kriminalne aktivnosti za koju je proglašen krivim, sud je okrivljenika za predmetno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, a potom mu izrekao uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od 2 (dvije) godine.

Izricanjem ovakve vrste sankcije će se, po ocjeni suda, moći ostvariti svrha kako specijalne, tako i generalne prevencije, društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela tako da svi uočavaju njegovu nedopuštenost, te utjecati na okrivljenika da ubuduće ne čini kaznena djela i na sve druge da ne čine kaznena djela te na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njegovih počinitelja.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 dužan je okrivljeni F. V. naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00

kn (tisućupetstokuna). Ocjena je suda da su navedeni troškovi primjereni duljini, trajanju i složenosti ovog postupka, kao i obiteljskim i materijalnim prilikama okrivljenika koji je zaposlen i ostvaruje stalne prihode i da će ih, s obzirom na visinu i mogućnost obročnog plaćanja, moći podmiriti.

U Splitu 16. studenoga 2021.

SUDAC

Ankica Boban,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka ovom sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud u Osijeku.