REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1195/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. r., Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O. i H. iz Z., protiv tuženice M. C. (OIB: ...) iz V. G., koju zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1301/2019-2 od 9. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-601/2017-17 od 27. ožujka 2019. te presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž- 1301/2019-3 od 9. siječnja 2020. kojom je potvrđena dopunska presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-601/2017-20 od 16. travnja 2019., u sjednici održanoj 16. studenog 2021.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1301/2019-2 od 9. siječnja 2020. se odbacuje kao nedopušten.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1301/2019-3 od 9. siječnja 2020. se odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1301/2019-2 od 9. siječnja 2020. te protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1301/2019-3 od 9. siječnja 2020.

2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da prvo, drugo, četvrto i peto pravno pitanje postavljeno u prijedlogu, a koja se odnose se na pravilnu primjenu odredbe čl. 1111. i čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 63/08

– dalje: ZOO) te se svode na to da li se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove te je li djelatnik tužitelja bio ovlašten vršiti isplate u ime tužitelja, odnosno je li trebao primijeniti odredbu čl. 1111. ZOO i naložiti tuženici vraćanje novčanog iznosa koji je po mišljenju tužitelja stekla bez osnove, prema shvaćanju ovoga suda nisu važna za pravilnu primjenu materijalnog prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

2.1. Naime nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev iz razloga jer su utvrdili da je tužitelj platio tuženici svote navedene u tužbi iako je znao da to nije dužan, a da je ona novčana sredstva koja je primila odmah vratila zaposlenoj osobi tužitelja pa su stoga zaključili da tužitelj, na kome je bio teret dokaza u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, nije uspio dokazati da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO potrebne za ostvarenje prava temeljem stjecanja bez osnove.

2.2. Stoga o tako postavljenim pitanjima ne može ovisiti ishod spora te ona ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenost revizije.

3. U odnosu na treće pitanje, kojim tužitelj pita jesu li sudovi potpuno slobodni u ocjeni provedenih dokaza te stanju spisa i ocjeni o tome kada je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti pravilna odluka, i slobodni u odabiru razloga obrazloženja svoje ocjene, ističe se da je u samom ZPP u čl. 8., čl. 220. i čl. 304. dan odgovor na to pitanje, a to pitanje nije ni usmjereno na bitnu povredu postupovnih odredbi, te iz tog razloga ni to pitanje nije važno smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. I u tom pitanju tužitelj polazi od premisa na kojima sudovi nisu temeljili svoje odluke (da je isplatu novčanog iznosa izvršio zaposlenik koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužiteljice, da tuženik o predmetnim isplatama nije imao nikakvih saznanja), pa ni odgovor na to postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u konkretnom sporu.

4. Kako od navedenih pitanja ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari ne radi se o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda. Slijedom navedenog, je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP riješeno kao u toč. I. izreke.

5. Iako tuženik navodi da podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1301/2019-3 od 9. siječnja 2020. on u odnosu na tu odluku ne naznačuje niti jedno pravno pitanje.

6. Naime, da bi neko postavljeno pravno pitanje (materijalnopravno ili postupovnopravno) bilo određeno naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, potrebno je da bude individualizirano na način da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru neke zakonske odredbe je riječ – što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž- 1301/2019-3 od 9. siječnja 2020., nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP, riješeno kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 16. studeni 2021.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.