Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-190/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj K-15/2020-28 od 30. travnja 2021. u sjednici održanoj 11. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, J. B., odvjetnika u O. društvu B. i partneri u Z.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. J. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, broj K-15/2020-28 od 30. travnja 2021., Županijski sud u Zadru proglasio je krivim optuženog M. J. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci te presude, te je optuženi M. J. temeljem članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.,

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi M. J. se obvezuje da snosi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 18.982,58 kuna, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. J.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na strožu kaznu zatvora.

2.2. Optuženi M. J. se žali zbog bitne povrede kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da "ga se oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno suđenje."

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije.

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sudu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Na javnu sjednicu vijeća nisu pristupili uredno izviješten državni odvjetnik i optuženi M. J., pa je ista održana u njihovoj odsutnosti, temeljem članka 475. stavak 4. ZKP/08. Na sjednici je nazočio branitelj optuženog M. J., J. B., odvjetnik u Z., koji je izložio najvažnije dijelove žalbe.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7. Žalitelj, optuženi M. J. u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede kaznenog postupka, no, tu povredu ne konkretizira, pa je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije utvrdio da bi bile počinjene takve povrede.

7.1. Optuženik u svojoj žalbi ustvari osporava ispravnost utvrđenih činjenica i to prvenstveno nastoji dovesti u sumnju da se prometna nezgoda dogodila u naselju te zbog čega osporava da bi prekoračio dopuštenu brzinu kretanja u naseljenom mjestu iznad 50 km/h, sugerirajući da se radilo o kretanju izvan naselja gdje je dopuštena brzina kretanja 90 km/h. U žalbi se ističe da na mjestu nezgode nije bilo oznake da se radi o naseljenom mjestu, da u tom dijelu nije bilo kuća s jedne i druge strane ceste, te da se mjesto nesreće ne može smatrati mjestom V..

7.2. Međutim, suprotno navodima u žalbi, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da se prometna nesreća dogodila u naselju. U vrijeme izlaska prometnog vještaka na mjesto događaja je utvrđeno da je, gledano iz smjera Z. prema V., prometni znak na ploči C76, naseljeno mjesto V., no međutim, vještak se nije mogao sa sigurnošću izjasniti što i kakva je prometna signalizacija bila u travnju 2015. Također, prometni vještak je utvrdio da se na samom mjestu prometne nesreće, nalaze obiteljske kuće s jedne i druge strane kolnika te da su ispunjeni uvjeti iz članka 2. stavak 1. točka 24. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20., dalje ZOSPC). Nadalje, Hrvatske ceste su obavijestile sud da je današnji znak za obilježavanje mjesta V. postavljen 29. listopada 2015., dakle poslije prometne nesreće, a da se točna lokacija na dan 25. travnja 2015. ne može utvrditi, dok je prometni znak za obilježavanje naseljenog mjesta V. na tu poziciju postavljen također 29. listopada 2015., a da se 25. travnja 2015. nalazio 320 metara bliže V., odnosno dalje od Z.. Prvostupanjski sud je povezao te podatke s navodom vještaka da se mjesto nesreće nalazi na oko 2 kilometra od prometnih znakova, kojima se obilježava ulazak u mjesto V. i izlaza iz mjesta V., kao i da je nesporno da je znak za završetak mjesta V. od nastanka prometne nesreće do danas neznatno pomaknut, što odgovara i fotodokumentaciji očevida. Na fotografijama s očevida vidljivo je da postoje skupine zgrada s jedne i druge strane ceste, iz čega je ispravno izveden zaključak da se radi o naseljenom mjestu. Naime, prema zapisniku o očevidu konstatirano je da je točno mjesto prometne nesreće V. na lokalnoj cesti broj 63168, da je to ulica u naselju, te da je ograničenje brzine 50 km/h po prometnom pravilu. Prema skici mjesta događaja proizlazi da se upravo prometna nesreća dogodila kod obiteljske kuće vlasništvo I. M., što također potvrđuje ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o naseljenom mjestu, pa stoga činjenično stanje u tom dijelu nije pogrešno utvrđeno. Podatak da su Hrvatske ceste u dopisu od 28. travnja 2021. navele da se prometni znak za obilježavanje naseljenog mjesta nalazi na DC 306 (državnoj cesti) ni na koji način ne dovodi u sumnju da je riječ o cesti na kojoj se prometna nesreća dogodila. Naime, optuženik zanemaruje činjenicu da su lokalne ceste tek dionice državne ceste, što je logično, jer iz V. ne postoji više cesta u smjeru Z.. Optuženik, nadalje nastojeći osporiti da je mjesto nesreće bilo u naseljenom mjestu poziva se na to da lokalna cesta nema ime dok ulice koje se nalaze u naselju "moraju imati ime". Neovisno o tome što je taj prigovor suštinski neprihvatljiv, jer nepostojanje imena ulica u pojedinim naseljima nije neuobičajeno, pa to ne podrazumijeva da se ne radi o naseljenom mjestu, u konkretnom slučaju čak ni ta primjedba nije utemeljena. Naime, na fotografiji F1 fotoelaborata sačinjenog prilikom očevida na mjestu nesreće vidljiv je natpis U. S. X.

Optuženik u žalbi ističe da je vozio brzinom prilagođenom duljini snopa otvorenih svjetala treba naglasiti da ni prema činjeničnom opisu inkriminacije, a čiji navodi konkretiziraju u čemu se sastoji kršenje normi ZOSPC (članak 53. stavak 1., članak 198. stavak 1., članak 66. stavak 2. i članak 199. stavak 2.) ni prema argumentima iznesenim u obrazloženju prvostupanjske presude optuženik nije proglašen krivim za vožnju neprilagođenu uvjetima na cesti odnosno vidljivosti. Optuženikovo ponašanje bilo je protivno u tom dijelu ograničenja brzine u naseljenom mjestu, jer je vozio gotovo duplo brže od ograničenja brzine te je poduzeo radnju pretjecanja, iako je s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti time ugrozio sudionike u prometu, a pri tome je vozio pod utjecajem alkohola, s koncentracijom većom od 0,50 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Za naglasiti je da se odredba članka 66. stavka 2. ZOSPC u konkretnom slučaju odnosi na podatak ako na toj dionici ceste nema pločnika, a nema ni javne rasvjete. Nadalje, krećući se prije poduzete radnje pretjecanja iza nepoznatog vozila, optuženik je imao smanjenu vidljivost stanja na cesti. Prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka, koji nije doveden u sumnju i pravilno je prihvaćen po prvostupanjskom sudu, sigurnosna brzina kretanja optuženika u noćnim uvjetima vožnje za vidljivost od 46 m iznosila je do 55 km/h pa je nepridržavanje ograničenja brzine u naseljenom mjestu i poduzeta radnja pretjecanja u gore opisanim uvjetima nesumnjivo u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće. Dakle, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik vozio dopuštenom brzinom od 50 km/h, izbjegao bi nalet na pješaka i smrtni ishod. Time je prvostupanjski sud ispravno utvrdio činjenično stanje.

7.4. Žalitelj nadalje osporava postojanje uzročne veze između alkohola koji je utvrđen u krvi optuženika i posljedice koja se dogodila tvrdeći da je reagirao kao prosječni vozač i nije bilo kašnjenja u takvom reagiranju. No, optuženik gubi iz vida da je nedvojbeno utvrđeno da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela upravljao kombiniranim vozilom, koje je veće površine i težine od običnog osobnog automobila, vraćajući se s posla s koncentracijom alkohola u krvi od najmanje 1,18g/kg. Prema mišljenju vještaka toksikologa radi se o relativnoj nesposobnosti za sigurnu vožnju motornim vozilom, a vjerojatnost nastanka prometne nezgode sa smrtnom posljedicom je osam puta veća nego da je vozač u trijeznom stanju. Time je ispravno prvostupanjski sud stavio u uzročnu vezu alkoholnu opijenost optuženika u vrijeme nesreće i vožnju brzinom znatno višom od dopuštene i potom poduzimanje radnje obilaženja drugog vozila u naseljenom mjestu, u noćno vrijeme. Žalitelj ponavlja obranu da se žurio, jer mu je supruga bila ljuta što kasni kući, a da do smrti pješaka nije došlo zbog njegove neprilagođene brzine i neprilagođene vožnje karakteristikama ceste i okolnostima na cesti, a što je suprotno ispravnom zaključku suda da je optuženik bio svjestan da ne smije pretjecati kada time s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti u prometu ugrožava druge sudionike u prometu. Naime, optuženik je vozio kombi noću, brzinom od 91,8 km/h u naselju gdje nije bilo javne rasvjete i gdje se kuće nalaze s jedne i druge strane ceste, na mjestu gdje nema pločnika za kretanje pješaka, te s obzirom na sve te okolnosti bio svjestan da može pretjecanjem pri toj brzini ugroziti druge sudionike u prometu. Žalitelj optuženi M. J. drži da je za nastanak prometne nesreće isključivo odgovoran pokojni pješak, koji se nepropisno kretao po kolniku. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je način kretanja pješaka tek doprinos oštećenika. Naime, oštećenik i svjedok D. B. kretali su se po kolniku jedan pored drugog, suprotno odredbama članka 125. stavak 2. i članka 126. stavak 1. ZOSPC-a, međutim, navedeno kršenje odredaba, a uzimajući u obzir postupanje optuženika u vrijeme počinjenja djela i po ocijeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja tek doprinos oštećenika nastanku predmetne prometne nesreće, ali ne isključuje utvrđenu kaznenu odgovornost optuženika, a imajući na umu odredbe ZOSPC-a koje su navedene u činjeničnom opisu inkriminacije i koji obvezuju vozača. Vozač, kako je to već istaknuto, mora u naseljenom mjestu voziti brzinom do 50 km/h, te imati na umu da je riječ o naseljenom mjestu, pri čemu na konkretnoj dionici ceste nije bilo pločnika.

7.5. Stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio da se doprinos oštećenika ovoj prometnoj nezgodi (zbog njegovog načina kretanja po kolniku) treba cijeniti prilikom odmjeravanja kazne. S obzirom na to da na tom dijelu kolnika nije bilo određenog prostora za kretanje pješaka (pločnika), pješaci su se kretali po kolniku koji je namijenjen za kretanje vozila. Nepostojanja pločnika optuženik je bio svjestan jer je u blizini mjesta nesreće radio. Ujedno iz iskaza svjedoka D. B. proizlazi da se kretao s oštećenim Ž. P. pješice uz desni rub kolnika ceste, koji vodi prema mjestu V., na način da su hodali jedan pored drugoga, on uz sam rub, a oštećeni Ž. P. po kolniku njemu s lijeve strane. Primijetili su dva osobna vozila koja se kreću prema njima nasuprot, a zatim da jedan kreće u pretjecanje te se sve dogodilo jako brzo, a on se bacio u desnu stranu gdje se nalazilo jedno proširenje. Kada je ustao, vidio je da se ovo vozilo koje je bilo u pretjecanju zaustavilo jedno 30-ak metara dalje, te da je iz kombi vozila izašao jedan muškarac koji je prišao i rekao: "Oprosti, pajdo", a on mu je rekao: "Je li vidiš što si napravio?". Njegov kolega Ž. P. ležao je na tlu, te su mu ubrzo priskočile dvije osobe pružajući mu hitnu pomoć. Povezujući točnu lokaciju naleta na pješaka s obziron ma širinu kolnika s obvezama vozača iz članka 53. stavka 1. i članka 66. stavka 2. ZOSPC, kao i činjenicom da je optuženik poznavao tu cestu budući da je povremeno radio u blizini, nema nikakve dvojbe da do nesreće ne bi došlo da je optuženik nčin vožnje uskladio s citiranim normama ZOSPC-a.

8. Stoga, nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje niti je počinjena povreda kaznenog zakona koja se u žalbi optuženika ne konkretizira, a kakvu na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti nije utvrdio.

9. Državni odvjetnik žaleći se zbog odluke o kazni, smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine preblaga zbog težine kaznenog djela i njegovih posljedica te da su olakotne okolnosti da je optuženik neosuđivan i otac jednog maloljetnog djeteta nedostatne da opravdaju izricanje ovako blage kazne. Ujedno smatra da se nije mogla izreći minimalna kazna zatvora predviđena za ovo kazneno djelo.

10. Optuženik se također žali zbog odluke o kazni kao i na odluku o troškovima postupka, no te žalbene osnove ne obrazlaže niti konkretizira. Međutim, u skladu odredbom članka 478. ZKP/08. pobijana presuda ispitana je i u odnosu na odluku o kazni po žalbi optuženika.

11. Suprotno žalbama državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski sud je ispravno kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, utvrđeni doprinos oštećenika nastanku ove prometne nesreće, kao i činjenicu da je optuženik otac maloljetnog djeteta, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je prilikom počinjenja kaznenog djela prekršio čak četiri odredbe ZOSPC-a. Državni odvjetnik u žalbi ističe samo neosuđivanost i očinstvo optuženika a smatra da doprinosa oštećenika u ovoj prometnoj nesreći nema. No, opravdano je prvostupanjski sud utvrdio da se oštećenik nepropisno kretao po kolniku u noćnim uvjetima, što je svakako i doprinijelo da je do prometne nesreće došlo, zbog čega je ta okolnost kao olaktna rezultirala odmjeravanjem minimalne kazne zatvora propisane za kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. KZ/11. Istodobno, postojanje nabrojenih otegotnih okolnosti ne opravdava ublažavanje kazne zatvora ispod posebnog zakonskog minimuma.

12. Drugostupanjski sud, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da će se upravo ovakvom kaznom izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela te jačati svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela kao i o pravednosti kažnjavanja.

13. Optuženik u žalbi navodi i žalbenu osnovu zbog troškova kaznenog postupka, no to ne konkretizira. Budući da se taj dio prvostupanjske presude ne ispituje po službenoj dužnosti, a kako optuženik nije obrazložio tu žalbenu osnovu, ovaj drugostupanjski sud nema obvezu preispitivanja tog dijela pobijane presude.

14. Slijedom svega iznesenog temeljem članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 11. studenog 2021.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.