Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 11 Gž-1290/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinščak-Babić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. H. iz N., OIB:... zastupane po punomoćnici S. Š., odvjetnici u S., protiv tuženice M. B. iz N., (ranije Z.,), OIB:... zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj: P- 835/2020-66 od 27. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj: P-835/2020-66 od 27. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica nekretnine čkbr. 2869/2 kuća i dvorište Ul. Videkovići, ukupne površine 638 m2, kuća površine 114 m2 i dvorište površine 524 m2, upisane u zk. ul. 3071 k.o. R. u cijelosti, dok je u toč. II. izreke određeno da je tuženica dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva označene nekretnine u zemljišnim knjigama na ime i vlasništvo tužiteljice, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 43.665,00 kn u roku 15 dana.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija presudu i poziva se na sve zakonom predviđene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine presudu i predmet vrati u ponovni postupak, podredno da presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, sve uz naknadu parničnog troška.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se utvrdi da je temeljem građenja postala vlasnica nekretnine upisane u zk. ul. 3071 k.o. R., čkbr. 2869/2 kuća i dvorište površine 638 m2, kuća površine 114 m2 i dvorište površine 524 m2.
6. Nakon što je konstatirao da je između parničnih stranaka nesporno da je kod tog suda vođen parnični postupak pod poslovnim brojem: P-500/2018 (ranije: P- 3919/2015), po tužbi tužiteljice M. B. protiv tuženice N. H. radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 5. siječnja 2009., da je presudom poslovni broj: P- 500/2018 od 17. prosinca 2018. odbijen tužbeni zahtjev radi raskida predmetnog ugovora, da je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Gž-609/2019 od 5. lipnja 2019. i da je tuženica uknjižena kao samovlasnica čkbr. 2869/2, upisane u z.k.ul. 3071 k.o. R., prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:
- da je tuženica kao kupac zaključila dva kupoprodajna ugovora od 22. rujna 1995. i 4. lipnja 1997. s prodavateljicom V. B., kojima je predmetnu nekretninu kupila novčanim sredstvima koje joj je dala tužiteljica,
- da je predmetna nekretnina upisana na ime tuženice, a tužiteljica je kao davateljica uzdržavanja zaključila s tuženicom kao primateljicom uzdržavanja Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 5. siječnja 2009. radi uzdržavanja, ali i iz razloga da zaštiti svoje pravo vlasništva, jer je zemljište kupljeno njenim sredstvima na kojem je tužiteljica sagradila kuću vlastitim sredstvima u čemu tuženica nije sudjelovala svojim financijskim sredstvima,
- da je neosnovan prigovor tuženice da tužiteljica nije bila pošten graditelj kuće na predmetnoj nekretnini, jer je u postupku utvrđeno da je tužiteljica gradila kuću na nekretnini za koju je platila kupoprodajnu cijenu, dok je tuženica samo formalno uknjižena kao vlasnica, pa je tužiteljica bila pošteni graditelj,
- da je tužiteljica svojim sredstvima financirala gradnju kuće, time da je prethodno tuženici dala financijska sredstva u visini cijene za kupljeno zemljište na kojem je sagrađena kuća, što je utvrđeno iz iskaza svjedoka i tužiteljice te isprava (računa) koji su priloženi spisu,
- da je tuženica znala da predmetna nekretnina glasi na njeno ime i da se nije protivila gradnji kuće, niti je to branila, time da je tuženici rečeno da će u toj kući moći živjeti doživotno,
- da je tužiteljica bila pošteni graditelj, dok je tuženica bila nepoštena vlasnica.
6.1. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica stekla pravo vlasništva građenjem na predmetnoj nekretnini u smislu odredbi čl. 152. i 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14; 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak; dalje: ZV), slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice.
7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se tuženica poziva u žalbi tvrdnjom da izreka presude proturječi razlozima presude i da se razlozi nejasni i proturječni. Prije svega nejasna je tvrdnja tuženice da je u obrazloženju presude navedeno da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je tuženica znala da zemljište glasi na njeno ime, a da to nije točno jer je u zapisniku od 22. veljače 2017. zabilježeno da je tužiteljica tvrdila da je znala da nekretnina glasi na tuženicu, ali i to da je za kupnju nekretnine ona dala svoja financijska sredstva i na kojoj je tužiteljica svojim financijskim sredstvima sagradila kuću. Nadalje, nije točna žalbena tvrdnja da je u obrazloženju presude razmatrano pitanje kupnje zemljišta u kontekstu pravnog temelja stjecanja vlasništva, već je prvostupanjski sud kupnju nekretnine raspravio isključivo u kontekstu kvalitete tužiteljice kao poštenog graditelja. Stoga ocjena da je tužiteljica dala svoja novčana sredstva za kupnju nekretnine nije nepotrebna i zbunjujuća, kako to tvrdi tuženica u žalbi.
8. Sukladno odredbi čl. 153. ZV-a, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta. Tuženica navodima žalbe ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je znala da tužiteljica gradi kuću svojim sredstvima i da se tome nije protivila, već je naprotiv s tom gradnjom bila suglasna. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica bila pošteni graditelj, to je sud zakonito primijenio odredbu čl. 153. ZV-a te nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je u ovoj pravnoj stvari valjalo primijeniti odredbu čl. 154. ZV-a. Nastavno, obzirom da je na pouzdan način utvrđeno da je tužiteljica isključivo vlastitim sredstvima sagradila kuću na predmetnoj nekretnini to nije bilo potrebe za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke, obzirom da temeljem odredbe čl.153. ZV-a zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj sagrađena pripada graditelju, dok prijašnji vlasnik zemljišta (u konkretnom slučaju tuženica) ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.
8.1. Neosnovana je žalbena tvrdnja da tužiteljica već ima pravni temelj stjecanja predmetne nekretnine, konkretno Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen s tuženicom. Naime, sukladno odredbi čl. 579. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Dakle, tužiteljica još nije postala vlasnica predmetne nekretnine temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa je ona ovlaštena tražiti utvrđenje da je pravo vlasništva stekla na originarni način - građenjem kod čega nije prihvatljiva žalbena tvrdnja tuženice da se u obrazloženju presude ponovno uvode dva pravna temelja stjecanja, i to izvedeno (kupnja) i originarno (stjecanje građenjem na tuđem zemljištu), obzirom da iz cjelokupnog sadržaja obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud kao pravni temelj stjecanja vlasništva tužiteljice utvrdio isključivo građenje na tuđem zemljištu, a što je u nekoliko navrata i izričito naveo u obrazloženju.
8.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8.3. Kako tuženica navodima žalbe nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica bila pošteni graditelj, a tuženica je znala za građenje i nije bez odgode zabranila daljnju gradnju tužiteljici kao poštenom graditelju, to je uz pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 153. ZV-a) prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, pa nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.
8.4. Pravilna je i valjana obrazložena odluka o troškovima postupka koju tuženica pobija u žalbi samo dovođenjem u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.
9. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Varaždinu 11. studenog 2021.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun v.r.
