Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1261/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz S. L., …, OIB: …, zastupan po

punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., protiv tuženika C. o. d.d.

Z., …, OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o

žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-149718-31 od 14. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Pn-149718-31 od 14. svibnja 2021.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-149718-31 od 14. svibnja 2021. godine naloženo je tuženiku C. o. d.d. Z., …

…, da isplati tužitelju K. K. iz S. L…, …, na ime naknade štete

iznos od 63.936,02 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče, i to: na iznos od 2.887,00 kuna od 15.07.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.08.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.09.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.10.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.11.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.12.2015., na iznos od 2.887,00 kuna od 15.01.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.02.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.03.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.04.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.05.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.06.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.07.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.08.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.09.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.10.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.11.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.12.2016., na iznos od 3.048,00 kuna od 15.01.2017., na iznos od 3.235,00 kuna od

15.02.2017., na iznos od 3.235,00 kuna od 15.03.2017., i na iznos od 681,02 kuna od

15.04.2017., i to do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 8.312,50 kn (točka I. izreke), a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 52.680,98 kn tužitelj je odbijen kao s neosnovanim (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude, i to protiv odluke kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev te protiv odluke o troškovima parničnog postupka, žalbu izjavljuje tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te dosudom cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je tražbina naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad, koja je posljedica tjelesnih ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi za koju odgovara tuženik, i to za vremensko razdoblje od mjeseca lipnja 2015. godine pa do mjeseca lipnja 2018. godine, u ukupnom iznosu od 116.617,00 kuna.

6.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da se je dana 04.07.1994.dogodila prometna nezgoda na cesti B.-O. kod mjesta P. u kojoj je teško povrijeđen tužitelj kao vozač motocikla; da je pravomoćnom presudom Općinskog suda Pula P-2553/06 (ranije P-1804/97) utvrđena odgovornost tuženika za štetu koju trpi tužitelj jer je utvrđeno da je vozač nepoznatog vozila isključivo odgovoran za prometnu nezgodu; i da se pred sudom u Puli u predmetu pod brojem P-505/10

vodio postupak radi naknade nematerijalne štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja i izgubljene zarade za razdoblje od 02.mjeseca 2002.do 05.mjeseca 2015. koji postupak je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda Pula Gž-722/16 od

16.07.2018. godine.

6.1.) Bilo je sporno između parničnih stranaka da li je iscrpljena osigurana svota, te ovisno od toga ima li tužitelj pravo potraživati daljnju naknadu štetu utuženu u predmetnoj parnici.

7.) Na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje:

-da izgubljena zarada tužitelja u utuženom razdoblju od mjeseca lipnja 2015. godine pa do mjeseca lipnja 2018. godine, izračunata prema prosječnoj neto plaći NKV radnika u graditeljstvu, iznosi ukupno 116.617,00 kuna;

-da je prema Odluci Vlade RH od 11.ožujka 1994. godine, na dan 04. srpnja 1994. godine (dan štetnog događaja) najniža svota osiguranja iznosila 1.000.000.000,00

hrvatskih dinara za štete na osobama (275.499,85 DEM), te da se navedena svota revalorizira indeksom promjene tečaja hrvatskog dinara prema DEM;

-da je tuženik po predmetnom štetnom događaju isplatio iznos od 1.693,312,60 kuna;

-da preostala neiskorištena svota osiguranja na dan 19. siječanj 2019. godine iznosi 63.936,02 kuna.

7.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja, temeljem odredbe čl.1093. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., i 29/18. – dalje: ZOO/05), prihvaća tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu do iznosa od 63.936,02 kuna koliko iznosi neiskorištena svota osiguranja po predmetnom štetnom događaju, kao i zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos temeljem odredbe čl.29. ZOO/05, a preostali dio zahtjeva, zbog iskorištenosti svote osiguranja odbija kao neosnovan.

7.2.) Pri donošenju navedene odluke sud prvog stupnja se pozvao na odrede u trenutku (04.07.1994.) štetnog događaja važećeg Zakona o osiguranju (NN 9/94., 20/97., i 46/97. – dalje: ZO), i to čl.80.st.1 i 2 ZO (NN 9/94), kojima je propisana obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti da ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog direkcije za nadzor društva za osiguranje utvrdi Vlada RH ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos, i čl.34 Zakona o izmjenama i dopunama ZO (NN 20/97.) kojim je promijenjen čl.87.st.1. ZO na način da oštećeni građanin kome je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo na naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja do visine iznosa koji na temelju čl.80 utvrđuje Vlada RH za osobna vozila. Polazeći od navedenih odredbi sud prvog stupnja izražava stav da ograničenje odgovornosti osiguratelja važi i za štete koje potječu od nepoznatog vozila, koji stav je suglasan sa onom izraženim u revizijskoj odluci VSRH broj Rev x-183/16 od 07. prosinca 2016. godine.

8.) U sporenju pravilne primjene materijalnog prava pri donošenju odbijajuće odluke o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj u žalbi u bitnome ističe da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Zakona o osiguranju (NN 9/94., 20/97., i 46/97. – dalje: ZO), već da je, s obzirom na nespornu činjenicu da se je štetni događaj zbio 1994. godine, trebalo primijeniti odredbe Zakona o osiguranju (NN 9/94. – dalje: ZO/94), tj. bez kasnijih izmjena izvršenih Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju (NN broj 20/97. – dalje: ZID ZO/97), niti je sud prvog stupnja mogao primijeniti izraženi pravni stav VSRH jer se isti temelji na odredbama ZID ZO/97. U žalbi tužitelj iznosi pravni stav, koji je isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, da odredbama ZO/94, koje je u ovom predmetu trebalo primijeniti, nije bio propisan limit odgovornosti za štete koje su potjecale od nepoznatog vozila, već je isti propisan tek ZID ZO/97, koji zakon se ne primjenjuje u ovom predmetu, a kada je sud primijenio navedeni zakon on je time učinio nedopuštenu retroaktivnu primjenu zakona.

8.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, a što će biti obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

9.) U vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode na snazi i u primjeni bile su odredbe Zakona o osiguranju (NN broj 9/94). Tim zakonom u glavi VI.(čl.70. do čl.102.) regulirana su obvezna osiguranja, s tim da je propisano:

-čl.77.st.1. da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila (u daljem tekstu osiguranje od automobilske odgovornosti) nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari;

-čl.80. da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos (st.1.), i da iznos iz stavke 1. ovoga članka posebno se utvrđuje za štetu na osobama, a posebno za štetu na stvarima;

-čl.86.st.1. da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti;

-čl.87.st.1. oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo na naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja i podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.

9.1.) Nije sporno da su neke od navedenih odredbi ZO/94, i to nakon nastanka predmetnog štetnog događaja, mijenjane odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju (NN broj 20/97.), pa je tako:

-čl.33. izmijenjena odredba čl.86.st.1. na način da je propisano da se u slučaju iz te odredbe odštetni zahtjev, umjesto jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje;

-čl.34. izmijenjena odredba st.87.st.1. tako da je propisano da „oštećeni građanin kome je šteta nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila ima pravo na naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja do visine iznosa koji, na temelju članka 80. ovoga Zakona, utvrdi Vlada Republike Hrvatske za osobna vozila, a odštetni zahtjev podnosi Hrvatskom uredu za osiguranje“.

10.) Polazeći od navoda žalbe tužitelja, i u ovom žalbenom stadiju postupka sporno je da li se ograničenje odgovornosti osiguratelja, propisano odredbom čl.80. ZO/94, primjenjuje i na štete koje potječu od nepoznatog vozila.

11.) Ovaj sud drugog stupnja prihvaća žalbene tvrdnje da se u predmetnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZO/94 – dakle, bez izmjena izvršenih ZID ZO/97, jer bi u protivnom, imajući u vidu njegove prijelazne i završne odredbe, primjena odredbi tog zakona na predmetni slučaj predstavljala nedopuštenu retroaktivnu primjenu zakona.

Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnost i zakonitost pobijane odluke suda prvog stupnja proizlazi i primjenom odredbi ZO/94.

11.1.) Naime, pri davanju odgovora na naprijed navedeno sporno pitanje treba reći i to da ZO/94, u tekstu važećem u vrijeme predmetnog štetnog događaja, jednako kao i u tekstu važećem i nakon izvršenih izmjena 1997. godine, u odredbama glave VI., pored vozila za koja su vlasnici zaključili ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti te na koja se nesporno primjenjuje ograničenje iz odredbe čl.80. ZO/94, poznaje još dvije kategorije vozila, i to neosigurana vozila (vozila za koje vlasnici nisu zaključili obvezno osiguranje) iz čl.86. te kategoriju nepoznatih vozila – to su vozila koja su nepoznate registarske oznake i nepoznat im je vlasnik, slijedom čega ta vozila mogu biti i ona glede kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju, ali i ona glede kojih nije sklopljen ugovor o obveznom osiguranju.

11.2.) Kada je riječ o navedene dvije kategorije vozila (vozila za koja nije sklopljen ugovor o osiguranju, nepoznata vozila), u odredbama OZ/94, niti u onoj iz čl.86. (neosigurana vozila) niti u onoj čl.87. OZ/94 (nepoznata vozila) doista se ništa ne navodi o opsegu odgovornosti osiguravajućeg društva kojem oštećen osobe u smislu tih odredbi mogu podnijeti odštetni zahtjev. Međutim to se, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može tumačiti na način da bi za štete koje potječu od nepoznatih vozila postojala odgovornost osiguravajućih društava bez ograničenja, a to stoga što se za izvođenje zaključka o navedenom moraju imati u vidu odredbe cijele

Glave VI. ZOO/94.

11.3.) Naime, odredbama navedene glave zakonodavac je regulirao osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete nastale trećim osobama, tzv. osiguranje od auto odgovornosti. Navedenim institutom, zakonodavac je nastojao olakšati položaj žrtava prometnih nezgoda, s tim da je uredio i položaj oštećenika koji su stradali kako od nepoznatog vozila tako i od neosiguranog vozila, propisujući kojem osiguravajućem društvu mogu podnijeti odštetni zahtjev Odredbom čl.80.st.1. ZO/94 propisano je da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti, ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa koji na prijedlog Direkcije za nadzor društva za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Prema odredbi čl.86.st.1. istog zakona oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, čime je propisana pasivna legitimacija tuženika za štetu koja je oštećenoj osobi nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao. Iz navedenog proizlazi intencija zakonodavca prema kojem su osiguravajuću društva dužna naknaditi oštećenoj osobi štetu i onda kada je prouzročena neosiguranim vozilom i to na jednak način kao da je bio sklopljen ugovor o osiguranju, tj. kao da se radi o osiguranom vozilu, a ista intencija zakonodavca proizlazi i iz odredbe čl.87. glede oštećenih kojima je šteta počinjena od strane nepoznatog vozila. S obzirom na naprijed navedeno – intenciju zakonodavca da se odredbama navedene glave ZO olakša položaj žrtava prometnih nezgoda, tj. da se oštećenim osobama olakša položaj pri naplati prouzročene im štete, odredbu čl.87. ZO/94 ne može se tumačiti na način kako ju tumači tužitelj – da kada se radi o šteti od nepoznatog vozila da je osiguravajuće društvo istu naknaditi bez ograničenja koja važe za osigurana i za neosigurana vozila u smislu odredbe čl.80. OZ/94, jer bi takvim tumačenjem odredbe čl.87. OZ/94 oštećenici iz te odredbe bili dovedeni u povoljniji položaj u odnosu na ostale žrtve prometnih nezgoda, što zasigurno nije bila namjera zakonodavca. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao što to navodi i sud prvog stupnja, namjera zakonodavca bila je osigurati oštećenim osobama jednaka prava bez obzira jesu li stradali u prometnoj nezgodi za koju su odgovorni vozači osiguranih automobila, neosiguranih automobila ili nepoznatih vozila.

11.4.) Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. i primjenom odredbi ZO/94, koji je važio i bio u primjeni u vrijeme štetnog događaja, valjalo je donijeti jednaku odluku kakvu je i donio sud prvog stupnja, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade do iznosa preostale neiskorištene svote osiguranja, koja u ovom stadiju postupka nije sporna, a odbiti dio tužbenog zahtjeva koji nije pokriven svotom osiguranja do čije visine tuženik odgovara u smislu odredbe čl.80.st.1. ZO/94.

12.) Sud prvog stupnja je pravilno, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, odlučio i o troškovima parničnog postupka razmjerno uspjehu stranaka u sporu jer je tužitelj uspio samo sa jednim dijelom postavljenog zahtjeva.

13.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

14.) Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom ne pripada mu ni trošak njenog izjavljivanja pa mu isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 11. studenog 2021.

Predsjednica vijeća

Marina Parać Garma, v.r.