Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kžzd-26/2021-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. B. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Z. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj Kzd-1/2021-36 od 1. srpnja 2021. u sjednici održanoj 11. studenog 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice, M. K., odvjetnika u O. i optuženog Z. B. putem video-linka
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi Z. B., za kazneno djelo iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. KZ/11., za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se temeljem članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme od uhićenja kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. kolovoza 2020. pa nadalje.
II Odbijaju se u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalba optuženog Z. B., kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, broj Kzd-1/2021-36 od 1. srpnja 2021., optuženi Z. B. proglašen je krivim zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude, za koje kaznenog djelo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, a temeljem članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. kolovoza 2020. pa nadalje.
1.1. Temeljem članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi Z. B. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. – 6. ZKP/08. te navedeni troškovi padaju na teret proračunskih sredstava, a obvezuje se temeljem članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. platiti sudski paušal u iznosu od 2.000,00 kuna.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi Z. B. po branitelju M. K., odvjetniku u O.
2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom Z. B. za kazneno djelo za koje je proglašen krivim izrekne kazna zatvora u duljem trajanju te da ga se obveže da u cijelosti podmiri troškove kaznenog postupka.
2.2. Optuženi Z. B. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovore na žalbe druge strane podnijeli su državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, i optuženi Z. B. s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika.
4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Na javnu sjednicu vijeća nije pristupio državni odvjetnik koji je uredno izviješten pa je temeljem članka 475. stavak 4. ZKP/08. održava javna sjednica vijeća u nazočnosti branitelja optuženog Z. B., M. K., odvjetnika u O. te optuženog Z. B. putem video-linka iz Z. u Z.
6. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.
7. Optuženi Z. B. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka smatrajući da je sud propustio izvesti dokaze koji su navedeni u optužnici pod točkom 10. popisa dokaza Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku na kojem se temeljila optužnica. Uz to prvostupanjski sud ne obrazlaže u presudi razloge zbog čega nije izveo sve te dokaze, pa optuženik smatra da je time počinio tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. Žalitelj pritom, iako se na tu povredu poziva, ne navodi koja je to odredba ZKP/08. time povrijeđena i kako se to odrazilo na presudu, odnosno kako je na presudu moglo utjecati (a obje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi bila ostvarena ta povreda). Naime, presude na koje se kao dokaze, koji nisu bili izvedeni, poziva žalitelj, su isprave koje samo u pogledu izreke stječu svojstvo pravomoćnosti i predstavljaju dokaz da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo za koje je proglašena krivom i osuđena na neku kaznu, pa je tim više nejasno zbog čega bi to bila bitna činjenica.
8. Međutim, prema ovakvim navodima žalbe može se smatrati da je žalba podnesena zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. da presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, što je neosnovano, jer prijedlozi iz optužbe, navedena dokumentacija, a za koju nije bila donesena odluka suda da će provesti, nisu razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu navedeni. Naime, tijekom postupka nije bilo usmeno predloženo da se čitaju presude Županijskog suda u Osijeku broj Kzd-5/2019, Kzd- 2/2020, predmet Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku pod brojem Kmp-do- 115/2019. i predmet Kovm-93/2019. Općinskog suda u Osijeku, pa prvostupanjski sud nije donosio odluku o odbijanju dokaznih prijedloga, niti je isto obrazlagao u svojoj prvostupanjskoj presudi jer nije bilo potrebe da sud posebno obrazlaže neizvođenje tih dokaza. U ostalom dijelu taj prigovor, predstavlja pobijanje potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, temeljem članka 418. ZKP/08. dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, a vijeće će odbiti izvođenje dokaza, temeljem članka 421. ZKP/08, ako su prijedlozi nedopušteni, nevažni, neprikladni ili odugovlače postupak, ali ako stranke nisu predlagale izvođenje dokaza na raspravi tada vijeće neće donositi odluku o izvođenju dokaza.
8.1. Protivno žalbenim navodima koji se odnose na povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. pobijana presuda sadrži jasne i podrobne razloge o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe i potom njihovom analizom i ocjenom dao argumente za utvrđenje bitnih elemenata bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud analizirao je sve izvedene dokaze, pa je žalbeni navod koji tvrdi suprotno ustvari prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer optuženik nije zadovoljan time što nisu po njegovom mišljenju izvedeni svi potrebni dokazi, koje pak sam nije ni predlagao.
8.2. Također nije u pravu optuženik kada navodi da presuda ne sadrži konkretno utvrđenje od kada je optuženi Z. B. uhićen, a od kada se nalazi u istražnom zatvoru, te da se zbog toga radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka jer to nije izričito napisano. Naime, sud je dužan iznijeti razloge o odlučnim činjenicama, a to su one koje čine obilježja kaznenog djela koje je u pitanju odnosno o primjeni materijalnog prava (kvalifikacije inkriminiranog postupanja) i odluke o kazni. Uračunavanje istražnog zatvora u izrečenu kaznu nesumnjivo nije odlučna činjenica, radi se o kogentnoj odredbi, pri čemu na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, niti je pogrešno uračunato to vrijeme. Stoga, iako je točno da je izostalo obrazloženje tog dijela odluke, ista se može ispitati i nije riječ o bitnoj povredi.
8.3. Nije u pravu optuženik kada navodi da je navođenje ZKP/08.-19 u odnosu na određivanje troškova postupka za optuženika u točki III. izreke prvostupanjske presude skraćenica koja je nejasna, pa da su razlozi potpuno nejasni, odnosno da je riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a što je suprotno uvriježenom, ali sumarnom navođenju naziva zakona, a to je Zakon o kaznenom postupku koji je iz 2008., a sa izmjenama i dopunama do 2019. godine. Ujedno, sam žalitelj u svojoj žalbi sugerira da se vjerojatno skraćenica odnosi na taj zakonski tekst, pa iz toga proizlazi da je žalitelju ovakvo navođenje zakonskog teksta bilo jasno. Nenavođenje točnog i punog naziva propisa, iako bi ono bilo poželjno, kada se propis prvi put spominje u tekstu, nije omaška takve prirode da bi presudu bilo nemoguće ispitati po žalbenim navodima, tim više što je skraćenica ZKP/08. uobičajena u praksi, a ni obrana, kako to slijedi iz žalbe, nema problema s identifikacijom propisa o kojem se radi, što je bilo vidljivo i tijekom postupka iz raspravnih zapisnika.
8.4. Također, nije u pravu optuženik kada navodi da je prekoračena optužba jer je prvostupanjski sud izmijenio vrijeme izvršenja kaznenog djela prema rezultatima provedenog dokaznog postupka, prvenstveno prema iskazu ispitane svjedokinje A.
V. Naime, prvostupanjski sud je činjenični opis koji je glasio "točno neutvrđenog dana tijekom 2017. godine, pa sve do veljače 2019." izmijenio na način da je proglasio krivim optuženog Z. B. za inkriminirano razdoblje: "točno neutvrđenih dana nakon 13. ožujka 2017. pa sve do veljače 2019." što je smanjenje inicijalno optužbom obuhvaćenog inkriminiranog razdoblja optuženom Z. B., te se ne radi o prekoračenju optužbe i povredi iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08. S obzirom da je intervencija suda u činjenični opis takve prirode da sužuje, odnosno smanjuje inicijalno optuženi vremenski period, optuženikovo ranije izjašnjavanje pokriva i taj kraći period.
8.5. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 8. i 11. ZKP/08., a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.
9. Žalitelj optuženik navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona, ali se ova osnova ne konkretizira, a temeljem članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao da su počinjene povrede zakona, na koje kao sud drugog stupnja pazi.
10. Prigovor žalitelja da se presuda temelji isključivo na personalnim dokazima, pri čemu je samo žrtva direktni, izvorni svjedok, dok da nema materijalnih dokaza, iako je u osnovi točan, ne podrazumijeva i da je činjenično stanje bilo nepotpuno, bilo pogrešno utvrđeno. Naime, ovakva kaznena djela u pravilu se čine “iza zatvorenih vrata”, u potaji, bez prisustva drugih osoba. Pridoda li se tome i protek vremena od počinjenja djela do prijave, logično je da izostaje materijalni trag o njihovom počinjenju. To pak ne znači da takva djela nije uopće moguće utvrditi, a u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je žrtva dijete niže životne dobi, koje je pritom u bliskom rodbinskom odnosu s počiniteljem, prvostupanjski sud je pravilno iskaz djeteta žrtve provjerio koristeći brojne stručnjake i komparirajući sadržaj tog iskaza s iskazima svjedoka po čuvenju. Optuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i to osporavajući vjerodostojnost iskaza djeteta žrtve V. B., posrednih svjedoka, svjedoka A. V., J. K. O., I. B. te nalaza i mišljenja vještaka psihijatra prof. dr.sc. I. P., vještaka psihologijske struke mr. J. B. i vještaka psihologijske struke prof. dr.sc. M. P. K. Osim uopćenih navoda o osporavanju iskaza svih svjedoka, koji su potvrdili inkriminaciju, žalitelj se fokusirao isključivo na prihvatljivost iskaza djevojčice, kćerke optuženika, žrtve u ovom kaznenom postupku, V. B. i psihologinje J. B., na koje navode će se odgovoriti u nastavku.
10.1. Na temelju izvedenih dokaza i usporedbe iskaza djeteta žrtve s izvedenim iskazima svjedoka po čuvenju prvostupanjski sud je ispravno cijenio iskaz djeteta V. B. kao vjerodostojan. Prije svega iskaz djeteta V. B. je potvrđen psihologijskim vještačenjem po vještaku mr. J. B., pri čemu je posebno uzeto u obzir da je dijete višekratno ispitivano o inkriminiranom događaju, a bilo je seksualno zlostavljano od brata i od oca. Prvostupanjski sud je temeljem analize iskaza djeteta žrtve te vještačkog nalaza, utvrdio da je iskaz dosljedan, konzistentan, da dijete govori o proživljenom događaju, jer razlikuje istinu od neistine, pravednost od nepravednosti, pa je ispravno prihvatio mišljenje vještaka da je V. B., žrtva, sposobna iskazati o proživljenom događaju. Nije prihvatljiv navod žalitelja koji osporava vjerodostojnost iskaza djeteta žrtve isključivo zbog godina života djevojčice, a ima li se na umu da je stalna sudska vještakinja za područje psihologije mr. J. B., specijalistica kliničke psihologije, ocijenila prikladnost jezika i znanje djeteta, koje je pokazivalo neprimjereno puno znanja o spolnosti što je temeljeno na osobnim iskustvima, jer opisuje različite spolne aktivnosti sa svim specifičnim ponašanjima i pornografske sadržaje kojima je bila izložena. Djevojčica je bila prikladnih emocija koje odgovaraju njenoj dobi, odnosno o događajima pričala izvjestiteljski bez emocija stida, krivnje i tuge, što je posljedica nerazumijevanja težine i izostanka stida upravo zbog svoje dobi i neznanja životnih odnosa. Vještakinja je utvrdila da ne postoji sugestivni utjecaj drugog da se optuži počinitelj, a niti su postojala navodeća, sugestivna pitanja ili neodgovarajuća metode pri ispitivanju djeteta, a kritični događaj je otkriven slučajno, u sklopu procjene problema Centra za socijalnu skrb u obitelji B. zbog učestalih prijava za nasilje u obitelji i alkoholizma od strane roditelja. Također, vještakinja je, suprotno žalbenim navodima, utvrdila da je dijete sposobno valjano i istinito izjavljivati o ranije proživljenim događajima vezano za emocionalno i seksualno zlostavljanje (list spisa 450). Nadalje prema mišljenju vještakinje J. B. dijete V. B. posjeduje ograničenu sposobnost opće vjerodostojnosti vezano uz svoje kognitivne sposobnosti, emocionalnu i socijalnu nezrelost, što je osnovno opažanje o djetetu žrtvi, a u odnosu na ovo kazneno djelo utvrdila je posebne značajke djevojčice da ima dobru sposobnost posebne vjerodostojnosti vezanu uz proživljene događaje, koje su predmet ovog postupka. Iz toga je i ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je vjerodostojan iskaz djeteta, koje je iskazivalo o spolnoj zlostavi učinjenoj od strane oca. Ujedno valja napomenuti da ZKP/08. u odredbi članka 284. u kojoj određuje tko se ne može ispitati kao svjedok ne navodi dijete, već, štoviše, u odredbi članka 285. stavak 4. propisuje da se jedino dijete koje s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposobno shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti ne može ispitati kao svjedok, pri čemu se saznanja dobivena od njega putem stručnih osoba, rođaka ili drugih osoba koje s s njim bile u kontaktu mogu koristiti kao dokaz. U konkretnom slučaju radi se, uz to, o kaznenom djelu na štetu djeteta, a za ta kaznena djela prema odredbi članka 285. stavak 6. ZKP/08. se ne primjenjuje odredba koja omogućuje pozivanje na pravo na uskratu svjedočenja (oslobođenje od obveze svjedočenja). S obzirom na izloženo, jasno je da niti dijete žrtva V. B. nije mogla biti oslobođena od dužnosti svjedočenja, a njena duševna razvijenost utvrđena je vještačenjem koje je provedeno u potpunosti u skladu s pravilima struke.
10.2 Za ispravnost utvrđenih činjenica je potpuno nebitno tko je podnio kaznenu prijavu. Naime, djevojčica je tijekom postupka protiv svoga brata V. B. i u Centru za socijalnu skrb, dakle, pred službenim osobama navela da je bila zlostavljana.
10.3. Također, nisu osnovani navodi žalbe da nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, time što sud nije prihvatio prijedlog da se ispita kao svjedok V. B., koji je istovremeno bio u postupku zbog počinjenja kaznenog djela na štetu svoje sestre, a živio je isti živio u zajedničkom domaćinstvu. Naime, ispravno je prvostupanjski sud odbio taj prijedlog, jer se radi o osobi koja nema neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju. Također, žalitelj nije u pravu da je iz spisa broj Kzd-2/2020. prvostupanjski sud trebao pročitati iskaz maloljetne V. B., koja je u tom postupku iskazivala, kao i da je sud trebao izvršiti uvid u kazneni postupak Kzd-109/2019. Općinskog suda u Osijeku, gdje su optuženi Z. B. i S. B. radi kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. i 165. stavak 1. KZ/11. Međutim, suprotno žalbenim istaknutim navodima da se radi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, postupak koji se vodio protiv V. B. je postupak u odnosu na njegove kaznene radnje, koje je činio svojoj sestri, a kazneni postupak koji se vodi na Općinskom sudu u Osijeku je postupak radi povrede djetetovih prava i upoznavanja djeteta s pornografijom, a što su odvojene radnje koje nemaju utjecaja na utvrđenje činjeničnog stanja niti odlučnih činjenica u odnosu na ovo kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim.
10.4. Žalitelj optuženik smatra da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog da se ponovno ispita V. B., međutim prvostupanjski sud je ispravno naveo da je dokaz nevažan i usmjeren na odugovlačenje postupka, jer je djevojčica posvojena, živi na nepoznatoj adresi i nevažan je obzirom da je ista u svom iskazu detaljno i određeno iskazivala o spolnoj zlostavi od strane optuženika pri čemu bi je zbog proteka vremena od počinjenja kaznenog djela višekratno ispitivanje, obzirom na njezinu dob, sekundarno viktimiziralo.
10.5. Dakle, suprotno navodima žalbe, prilikom prvog ispitivanja žrtve djeteta dana 30. rujna 2020. obrana je imala pravo postavljati pitanja, a sudski vještak za područje psihologije je izradio svoj nalaz i mišljenje 27. studenog 2020. Prigovor obrane da je 2019. u Centru za socijalnu skrb djevojčica govorila o zlostavljanju koje je činio brat V. B., a ne spominjući tada oca, je neosnovan. Naime, neosnovano žalitelj to dovodi u vezu sa dijelom nalaza vještakinje psihologinje nazvanim "usporedna analiza sadržaja izjava i iskaza žrtve s protekom vremena" (list spisa 448), u kojem se navodi da je u ožujku 2019. djevojčica pričala o zlostavljanju od strane brata, da bi u listopadu 2019. u Centru za socijalnu skrb navodila zlostavljanje i od strane oca, a pritom vještak psiholog nije ustanovio da bi stručne osobe nepriličnim pitanjima sugestivno utjecale na djevojčicu da optuži oca. Logičan i po pravilima struke je zaključak vještakinje da je dijete iskazivalo o spolnom zlostavljanju oca bez da je bilo poučeno od drugih osoba da to učini, niti je imala motiva da ga lažno optuži, a tim više što je udomiteljica A. V. iskazivala što je djevojčica pričala o događajima u kući, a što svakako ne može biti nagovaranje udomiteljice da tako nešto govori. Time nalaz i mišljenje ne ide u prilog obrani već u potpunosti potvrđuje da se radi o vjerodostojnom iskazu djevojčice i potvrđuje navode optuženja, inkriminacije za koje je optuženik i proglašen krivim.
10.6. Žalitelj ističe da se nije smio koristiti iskaz djevojčice V. B., koja je iskazivala u Centru za socijalnu skrb, na način da su ga prepričale osobe koje su čule što se dijete požalilo odnosno o čemu je pričalo, međutim iskazi posrednih svjedoka nisu zabranjeni nego se i oni procjenjuju i služe kao potvrda iskazu neposrednog svjedoka.
10.7. Također, nije u pravu optuženik kada osporava konstataciju prvostupanjskog suda da djeca u dobi od 3 godine nemaju saznanja o seksualnosti. Naime, taj zaključak temeljen je na nalazu i mišljenju liječnika psihologa koji ocjenjuje sposobnost djeteta i iskazivanje djeteta pa se upravo i odnosi na životnu dob djeteta u vrijeme počinjenja djela i u vrijeme iskazivanja, koje zbog tog pomanjkanja znanja o seksualnosti iskazuje bez pokazivanja krivnje, srama, tuge već iskazuje o događaju vrlo informativno. Uostalom, notorno je kako mala djeca u dobi od 3 godine nemaju saznanja o seksualnosti, a za suprotan stav žalitelj ne nudi nikakve argumente.
10.8. Osporavajući vjerodostojnost iskaza djeteta žrtve u žalbi optuženik napominje da je djevojčica nakon što je bila smještena kod udomiteljice A. V. još imala kontakt sa ocem, optuženiku kojem je u tim prilikama trčala u susret. Evidentno optuženik time nastoji osporiti prihvatljivost iskaza djeteta žrtve, jer sugerira da bi, da su inkriminirani postupci doista počinjeni, dijete žrtva izbjegavalo kontakte s njim i bilo negativno emocionalno obojeno prema njemu. Međutim, uobičajeno je kod djece, koja su zlostavljana po svojim roditeljima, da prema roditeljima imaju emotivno ambivalentan stav, da roditelje vole i ne vole, a u konkretnom slučaju dob djeteta žrtve ujedno je i objašnjenje za izostanak kritičnosti prema postupcima oca.
10.9. Optuženik ističe da je djevojčica pokazivala veličinu spolovila oca govoreći da je mekan pa zaključuje i da se spolni organ u tom stanju ne može stavljati u analni otvor. No, sudska praksa je zauzela stanovište da se i djelomično prodiranje u analni ili vaginalni otvor smatrat penetracijom, dakle počinjenjem kaznenog djela i izvršenim spolnim odnosom. Podatak o nepostojanju ozljeda himena i anusa je irelevantan, jer je i vještak dr.sc. B. D. naveo da prodiranje u analni otvor djeteta može biti bez pojave ozljeda te da je bol proporcionalna dubini penetracije, pa parcijalna penetracija ne dovodi do ozljede analnog ušća. Također, vještak B. D. je naglasio da ozljede anusa kod djece ne nastaju i zbog još jednog vrlo važnog razloga, odnosno zato što dijete u dobi od 3 do 5 godina, s obzirom da nema spoznaju o ozbiljnosti spolnog čina, tome pristupa bez straha, grča i napetosti i nema refleksa analnog ušća, zbog čega je vjerojatnost da nema ozljeđivanja veća. Zbog toga nije nejasno objašnjenje i zaključivanje prvostupanjskog suda koji se poziva na nalaz vještaka sudskomedicinske struke dr.sc. B. D., odnosno da himen kao i područje vanjskog spolnog organa i anusa mogu biti neozlijeđeni, ako nije došlo do potpunog analnog odnosa ili ako se upotrebljavao lubrikant. Ovakav nalaz i mišljenje opravdano je prvostupanjski sud prihvatio uspoređujući ga s iskazom djeteta žrtve iz kojeg proizlazi da je optuženik, otac djeteta, vršio djelomično prodiranje svog uda u anus djeteta. Time je neosnovan prigovor žalitelja optuženika o nejasnoći nalaza i mišljenja tog vještaka, pri čemu žalitelj takav prigovor ničim ne potkrjepljuje.
10.10. Izraz "visoka pravila struke" kojim prvostupanjski sud obrazlaže ocjenu nalaza i mišljenja psihologinje J. B. nije baš uobičajen, ali se nikako ne može smatrati kao nejasan, što sugerira optuženik. Uostalom, tim izrazom prvostupanjski sud rezimira ostale iznesene argumente kojima obrazlaže zbog čega je takav nalaz i mišljenje prihvatio.
10.11. Optuženik prigovara izrazu prvostupanjskog suda "da je izvan svake razumne sumnje dokazano počinjenje kaznenog djela", čime koketira s bitnom povredom odredaba kaznenog postupka no to, u osnovi doista predstavlja prigovor činjenične naravi, odnosno definiranja suštine značenja tog izraza, a koji se očito podudara sa značenjem da je "s izvjesnošću utvrđeno" ili "sa sigurnošću utvrđeno." Primjedba žalitelja da se upotrijebljeni izraz koristi u anglosaksonskom pravu nema nikakve veze sa suštinom značenja tog izraza, jer on u osnovi znači upravo ono što i naš ZKP/08. predviđa, kada govori o oslobađajućoj presudi "kada nije dokazano da je djelo počinjeno" (članak 453. točka 3. ZKP/08.).
10.12. Neprihvatljivo je i daljnje rezoniranje optuženika kojim on naglašava da posredne svjedokinje, I. B. i S. B., nisu primijetile zlostavljanje djevojčice V. B. po ocu, zbog čega misli da je sud trebao prihvatiti obranu optuženika Z. B.. Inkriminirane radnje optuženika prvostupanjski sud je s izvjesnošću utvrdio iz drugih izvedenih dokaza, o kojima je ranije bilo riječi, a to što imenovane svjedokinje nisu primijetile da je optuženik to činio ni na koji način ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka suda prvog stupnja. Ujedno, u žalbi optuženik ponavlja da je radio u Nj., pa drži da nije mogao ni biti nazočan u kući i raditi nedozvoljene radnje svojoj kćeri. Međutim, prvostupanjski sud je pribavio podatke od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije, Uprave za granicu, iz kojih je vidljivo da je optuženik odlazio, ali se i vraćao u Republiku Hrvatsku te je mogao u više navrata, upravo kroz ove dvije godine i činiti kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Iskazi svjedoka da nisu vidjeli počinjenje kaznenog djela, ne znači da se ono nije ni dogodilo, jer se kaznena djela ove vrste čine u zatvorenom prostoru gdje su počinitelj i žrtva sami. Ujedno, nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje time što je kod optuženog Z. B. utvrđena intelektualna graničnost s blagom smetnjom pažnje, pamćenja, verbalne fluentnosti, apstraktnog mišljenja i zaključivanja niti je to u suprotnosti sa utvrđenjem da je kazneno djelo činio s izravnom namjerom, jer se radi o svijesti i volji da se nešto počini. Naime, optuženik ima tek blaga intelektualna ograničenja koja ne isključuju svijest, odnosno sposobnost shvaćanja onoga što čini, te neprimjerenosti i nedopuštenosti takvih postupaka.
11. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a to su dosadašnja neosuđivanost optuženika, te podcijenio otegotne okolnosti te u konkretnom slučaju izrekao kaznu zatvora preblagu u odnosu na počinjeno kazneno djelo. Žalitelj optuženik, suprotno državnom odvjetniku, smatra da je kaznena sankcija prestroga te da je njegov sin V. B., u postupku gdje je činio kaznena djela na štetu djevojčice dobio kaznu zatvora u trajanju od 6 godina te da je upravo ova kazna od 9 godina prestroga u ovom konkretnom slučaju.
11.1. Visoki kazneni sud je razmotrivši, sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti koje su od utjecaja na visinu kazne, mišljenja da su precijenjene olakotne okolnosti, a podcijenjene otegotne okolnosti i to niska životna dob djevojčice, kao i počinjenje kaznenog djela u više navrata kroz razdoblje od gotovo 2 godine što se trebalo očitovati u kazni zatvora u duljem trajanju od one izrečene po prvostupanjskom sudu. Istodobno, nije u pravu žalitelj optuženi Z. B. da je trebalo izreći puno blažu kaznu u puno kraćem trajanju, a u pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud trebao posebno otegotno cijeniti izraženu upornost u počinjenju kaznenog djela kroz duže vremensko razdoblje i brojnost inkriminiranih radnji kroz period od 2 godine, kao i životnu dob žrtve u vrijeme inkriminacije te sam način izvršenja kaznenog djela. Naime, optuženikova kćer je bila djevojčica u dobi od svega 3 i pol godine do nepunih 5 godina, a počinjeno je više inkriminiranih radnji u razdoblju od skoro 2 godine. Kada se k tome ima na umu da je optuženi Z. B. proglašen krivim za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna minimalno 5 godina zatvora, kazna zatvora izrečena po sudu prvog stupnja preblaga je za postizanje specijalne prevencije, ali i za postizanje generalne prevencije (i to kao društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak te utjecaj na optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela). Stoga preinačenjem kazne zatvora na vremensko trajanje od dvanaest godina za kazneno djelo na štetu djeteta V. B., rođene …., ovaj sud smatra da će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.
11.2. U odnosu na troškove kaznenog postupka, žali se državni odvjetnik smatrajući da je prvostupanjski sud trebao obvezati optuženika na plaćanje troškova kaznenog postupka u cijelosti, dok optuženik u žalbi navodi da je dosuđeni sudski paušal u iznosu od 2.000,00 kuna previše visoko određen. Međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je mišljenja da je osnovano prvostupanjski sud u odnosu na troškove kaznenog postupka, zbog nemogućnosti plaćanja u potpunosti svih troškova, oslobodio optuženog Z. B., za plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. – 6. ZKP/08. dok je ispravno odredio sudski paušal u iznosu od 2.000,00 kuna, koji je u skladu s trajanjem kaznenog postupka, poduzetim sudskim i državnoodvjetničkim radnjama, te socijalnim statusom počinitelja.
12. Slijedom izloženog, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. na temelju članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 11. studenog 2021.
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
