REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-4118/2019
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice odvjetnice A. B., iz S., OIB
…, koju zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u S., protiv tuženika
E.&S. S-L. d.o.o. Z., OIB …, kojeg
zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M., K. i partneri d.o.o. u
Z., radi utvrđenja i isplate, na ročištu održanom 11. studenog 2021.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti Općinskog suda u S.
Obrazloženje
1. Dana 13. lipnja 2019. tužiteljica je ustala protiv tuženika tužbom radi utvrđenja ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj … sklopljenog s tuženikom 2. rujna 2008. te radi isplate novčanog iznosa, dok je 13. listopada 2021. zaprimljen odgovor tuženika u kojem, prije svega, ističe prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovog suda, uz obrazloženje kako je tužiteljica odvjetnica, radi čega je stvarno nadležan trgovački sud te kako su stranke, kao sudionici predmetnog ugovora, u slučaju spora sporazumno ugovorili nadležnost suda u Z., tako da je u ovom slučaju za suđenje stvarno i mjesno nadležan Trgovački sud u Z.
2. Pregledom Ugovora o operativnom leasingu broj … od 2. rujna 2008. i članka 9.5. priloženih Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, razvidno je kako su primateljica leasinga, a ovdje tužiteljica odvjetnica A. B. i davatelj
leasinga, a ovdje tuženik E.&S. S-L. d.o.o. Z., u slučaju
spora sporazumno ugovorili nadležnost stvarno nadležnog suda u Z.
3. Kako tuženik prigovara stvarnoj nadležnosti općinskih sudova, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08, dalje ZTD/08) propisano kako je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Odredbom iz čl.1.st.2. propisano je kako se trgovcima, u smislu gore citirane odredbe, smatraju osobe koje se bave slobodnim zanimanjem uređenim posebnim propisom, samo ako je tako određeno tim propisima. U ovom slučaju, tužiteljica je odvjetnica, a Zakonom o odvjetništvu (NN broj 09/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) nije propisano kako se odvjetnik smatra trgovcem ili pravnom osobom, već je taj status propisan za odvjetnička društva, odnosno za slučaj kada dva ili više odvjetnika koja su upisana u imenik odvjetnika Komore, osnivaju odvjetnički ured sa svojstvom pravne osobe, kako to propisuje odredba iz čl. 27. st. 1. tog Zakona. Dakle, tužiteljica nema subjektivitet pravne osobe, već status fizičke osobe u ovoj pravnoj stvari. Slijedom iznijetog, a uzimajući u obzir odredbu iz čl. 34. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj općinski sudovi sude u prvom stupnju u svim sporovima koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih sudova, koji u smislu odredbe iz čl. 34. b st. 1. toč. 2. ZPP, sude u sporovima između pravnih osoba, ali ne i u sporovima između pravnih i fizičkih osoba, to je za prvostupanjsko suđenje stvarno nadležan općinski sud.
4. Što se tiče prigovora tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, za navesti je kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49. st. 4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako se o odredbi kojom je ugovorena nadležnost, posebno pregovaralo s tužiteljicom, već ističe kako su sklapanjem predmetnog ugovora i prihvaćanjem Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika, sadržane u člancima 46. i 48. ZPP. U skladu s iznesenim okolnostima, valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi,
prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega gore označena odredba tuženikovih Općih uvjeta, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženika predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se,
u skladu s odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom.
Ovome valja dodati kako je ugovorena nadležnost suda u Z., dok je prebivalište tužiteljice u S., stoga bi joj pristup sudu u Z. predstavljao teret, a time otežano ostvarenje pravnih interesa sudskim putem. Osim toga, iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi kako tuženik ima poslovnicu u S., stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st. 1. ZPP kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda. S tim u vezi, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, tužiteljica je podnošenjem tužbe pred ovim sudom iskoristila mogućnost izbora, stoga je stvarno nadležni Općinski sud u S.
ujedno i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
5. Slijedom iznijetog, prigovor tuženika valjalo je odbiti, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.
Split, 11. studenog 2021.
Sudac
Branko Malenica,v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u četiri primjerka.
DNA
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
