REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 62 Pž-5251/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici Ivica Šimundić, Miroslav Vegar i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Pisarnica Osijek, ul. Ivana Gundulića 5-B, radi isplate iznosa od 63.020,73 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-623/2018-30 od 6. listopada 2020., 10. studenoga 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-623/2018-30 od 6. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-623/2018-30 od 6. listopada 2020. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 63.020,73 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od 4. veljače 2018. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, sve u roku od 15 dana.
2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži da mu tuženik naknadi štetu nastalu u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2017. isplatama invalidske mirovine tužiteljevu osiguraniku, koji je 12. lipnja 2008. stradao u prometnoj nezgodi, koju je prema navodima tužitelja prouzročio osiguranik tuženika (pri čemu je sporna činjenica je li i ozlijeđeni, s obzirom na to da je bio pijan kad je prelazio cestu na pješačkom prijelazu, otklonjena nakon provedenog prometnog vještačenja, iz kojeg proizlazi da je tuženikov osiguranik kao vozač s obzirom na brzinu mogao pravovremeno zaustaviti vozilo), te je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. Tuženikov, u odgovoru na tužbu istaknut prigovor, kojim osporava da je Krešimiru Rujevčaninu nastupila invalidnost kao posljedica povrede izvan rada odnosno prometne nezgode, prvostupanjski je sud otklonio, tj. ocijenio neosnovanim, primjenom pravila o teretu dokaza, imajući u vidu da tuženik nije na tu okolnost predložio nikakav dokaz. Kako je tužitelj u spis priložio rješenje od 10. svibnja 2010., na tuženiku bio teret dokazivanje činjenica da uzročno-posljedična veza ne postoji. To iz razloga što je rješenje od 10. svibnja 2010. tužitelj izdao u obavljanju povjerenih mu javnih ovlasti, pa se stoga radi o javnoj ispravi u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, a to tuženik tijekom postupka nije dokazao.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Drži da je teret dokaza osporene činjenice postojanja uzročne veze između ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći i invalidnosti trebao biti na tužitelju, a kako tužitelj nije predložio adekvatno vještačenje, drži da je tužbeni zahtjev samim time trebalo odbiti u cijelosti. U odnosu na ocjenu doprinosa tužiteljeva osiguranika prometnoj nesreći nakon provedenog prometnog vještačenja, ističe da je sud pogrešno ocijenio da doprinosa nije bilo, jer je pješak bio u tamnoj odjeći i imao 1,79 g/kg alkohola u krvi, pa je kao takav bio apsolutno nesposoban sudjelovati u prometu. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u tuženikovu korist. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Tuženikova žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ona prema ocjeni ovog suda pravilna i na zakonu osnovana.
7. Predmet spora je naknada štete koju je tužitelj pretrpio isplaćujući od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2017. mjesečne iznose invalidske mirovine tužiteljevu osiguraniku, koji je 12. lipnja 2008. stradao u prometnoj nezgodi.
8. Prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od naprijed navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti žalitelj navodima žalbe ukazuje na postojanje kakve konkretne bitne povrede odredaba parničnog postupka.
9. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je teret dokaza osporene činjenice postojanja uzročne veze između ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći i invalidnosti trebao biti na tužitelju. Iako parnični sud u situaciji u kojoj je sporno jesu li upravo ozljede zadobivene u prometnoj nesreći dovele do opće nesposobnosti za rad, a posljedično i umirovljenja tužiteljeva osiguranika, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru uzroka nastanku profesionalne nesposobnosti za rad, na tuženika pada teret dokaza da uzročna veza ne postoji. Ukratko, parnični sud nije vezan dokumentacijom koja potječe iz upravnog postupka u smislu da tuženik može i mora biti u mogućnosti dokazivati suprotno, no pasivnost tuženika ne može ići u korist tuženiku ako on ne iskoristi pruženu priliku da na adekvatan način dokaže svoje tvrdnje. Naime, u situaciji u kojoj je tužitelj svoje tvrdnje potkrijepio nekakvim dokazima, a tuženik svoje nije potkrijepio nikakvima (iako mu je za to pružena prilika), pravila o teretu dokaza ne mogu ići na štetu tužitelja, jer bi u suprotnom tuženikove paušalne tvrdnje imale jaču snagu od tužiteljeve konkretne dokumentacije.
10. Neosnovano tuženik u žalbi osporava ocjenu da nije bilo doprinosa na strani tužiteljeva osiguranika, pozivajući se na to da je stradali pješak bio u tamnoj odjeći i imao 1,79 g/kg alkohola u krvi, pa da je kao takav bio apsolutno nesposoban sudjelovati u prometu, jer je u konkretnoj situaciji prometni vještak utvrdio i brzinu kretanja tuženikova osiguranika u trenutku kada ga je mogao uočiti, i udaljenost na kojoj se u tom trenutku nalazio, te je dao stručno mišljenje da se vozač mogao sigurno zaustaviti prije pješačkog prijelaza. Naime, radi utvrđivanja dinamike nastanka prometne nezgode, prvostupanjski sud je proveo vještačenje po vještaku prometne struke, iz čijeg nedvojbeno proizlazi da je Krešimir Rujevčanin prelazio kolnik na obilježenom pješačkom prijelazu i da je do naleta vozila prešao lijevi prometni trak, pa je kontakt vozila s tijelom pješaka ostvaren na desnom prometnom traku i to prednjim lijevim dijelom vozila. Vještak je utvrdio da je u trenutku stupanja pješaka na kolnik vozilo bilo udaljeno od mjesta naleta 47,2 m, a da je granična brzina zaustavljanja vozila prije dolaska na mjesto naleta 63 km/h, dok se u konkretnom slučaju vozilo kretalo brzinom od 57 km/h. Vještak je utvrdio da bi vozač pravovremenim poduzimanjem kočenja mogao zaustaviti svoje vozilo prije naleta na pješaka pri brzinama manjim od 63 kn/h. Naime, iz utvrđenja vještaka je razvidno da je pravovremenom reakcijom mogao zaustaviti vozilo i da do naleta na pješaka ne bi niti došlo, neovisno o tome u kakvom je stanju pješak koji se u tom trenutku zatekao na uredno obilježenom pješačkom prijelazu. To što je pješak bio pijan i u tamnoj odjeći stoga prema ocjeni ovog suda nije od odlučne važnosti i stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda nema pješakova doprinosa nastanku štetnog događaja.
11. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
12. S obzirom na navedeno, na temelju odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 10. studenoga 2021.
Sudac
Mirna Maržić
