Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-1158/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja i Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. F. iz S. N., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica I. G. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. K. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1916/2020-3 od 22. srpnja 2021., u sjednici održanoj 10. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika A. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1916/2020-3 od 22. srpnja 2021. u toč. I. izreke i u toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška naknadi ukupni iznos od 195.593,75 kuna, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika A. K. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1916/2020-3 od 22. srpnja 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva na čest. zem. ...k.o. V., u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude izvrši uknjižbu prava suvlasništva za 177/1000 dijela na čest. zem. ... k.o. V., uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška naknadi ukupni iznos od 195.593,75 kuna, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška za iznos koji predstavlja razliku od dosuđenog do zatraženog, odbija kao neosnovan."

2. Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

"Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja-predlagatelja osiguranja prema tuženiku- protivniku osiguranja, određuje se

privremena mjera

1. Zabranom tuženiku-protivniku osiguranja da otuđi ili optereti nekretninu oznake čest. zem. ... upisanu u zk. ul. ... k.o. V., u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela, uz zabilježbu privremene mjere u zemljišnoj knjizi.

2. Zabilježbu privremene mjere iz toč. I. 1. izreke ovog rješenja provest će zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zadru, s tim da se zabrana smatra provedenom dostavom zemljišnoknjižnom odjelu.

3. Ova privremena mjera stupa na snagu danom njezinog donošenja, te ostaje na snazi do okončanja ovog parničnog postupka.

4. Žalba protiv ove privremene mjere ne odgađa njezino izvršenje."

3. Protiv citirane presude u toč. I. izreke i toč. II izreke u dosuđujućem dijelu te protiv rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da izreka presude proturječi razlozima navedenim u obrazloženju te da o odlučnim činjenicama nisu navedeni razlozi. Među parničnim stranaka nikada nije zaključen ugovor o ortaštvu niti je taj ugovor realiziran. Tuženik je od tužitelja na ime ugovorene kupoprodajne cijene primio iznos od 40.000,00 DEM i za određenu nagradu je nadzirao radove, tražio radnike i slično, ulažući i svoja novčana sredstava u izgradnju predmetne kuće. Nakon što je tužitelj priopćio tuženiku da nema novca za isplatu kupoprodajne cijene te da mu trenutno ne može vratiti ni novac koji je tuženik izgradio u izgradnju, tuženik je odlučio sam nastaviti financirati izgradnju. Iz dokumentacije o izvršenim ulaganjima jasno je da je nakon određenog trenutka sve radove plaćao jedini i isključivo tuženik. Među strankama nije došlo do novacije obveza na način da su isti svoje obveze iz prethodnog ugovora o kupoprodaji sporazumno pretvorile o ugovor o ortakluku, već je prethodni ugovor raskinut jer tužitelj nije ispunio svoju obveze te je tuženik sam nastavio izgradnju zgrade. Niti jedan od saslušanih svjedoka nema neposrednih saznanja o onome što je predmet spora, već su isti iskazivali isključivo o onome što im je tužitelj rekao. Tužitelj ničim nije dokazao da je s tuženikom sklopio ugovor o ortaštvu. Kako tužitelj nije u zemljišnim knjigama bio upisan kao zajedničar, odnosno suvlasnik predmetne nekretnine, nisu bile ispunjene pretpostavke po kojima bi tužitelj stekao suvlasnička prava. Budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, nije bilo ni mjesta za donošenje rješenja kojim se određuje privremena mjera. Predlaže preinaku pobijane presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao i prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere, a podredno ukidanje presude i rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode ističući da je podneskom od 16. ožujka 2021. preinačio tužbeni zahtjev, koja preinaka je dozvoljena, a kojim zahtjevom traži da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva, da je tijekom ovog postupka pravomoćno utvrđeno da prethodni ugovor o kupoprodaji nije raskinut i da su svjedoci imali i neposredna saznanja o predmetu spora. Predlaže žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), jer izreka presude nije proturječna razlozima navedenim u obrazloženju, u kojemu su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati.

6.1.Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva na čest. zem. ... k.o. V., u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela te za uknjižbu toga prava suvlasništva u zemljišnim knjigama, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika.

8. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je po sklapanju Prethodnog ugovora o kupoprodaji od 24. studenoga 1994., tužitelj tuženiku isplatio 40.000,00 DEM, koji iznos je predstavljao polovicu kupovnine ugovorene tim Ugovorom,

- da je tužitelj nakon sklapanja predmetnog Ugovora stupio u posjed nekretnine oznake ... k.o. V. i počeo sa izgradnjom apartmanske zgrade, u izgradnju koje je ulagao sve do dovršetka izgradnje (pa tako još i u ljeto 1998.),

- da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke V. T., slijedi da se iz dostavljene dokumentacije može zaključiti da je na temelju prihvaćenih troškova, dokumentiranih računima, dostavnicama i ugovorima, isključivo vezanih za gradnju poslovnog objekta, utvrđeno da je tužitelj uplatio 170.387,23 kn, a tuženik 794.370,38 kn, slijedom čega je utvrđeno da je tužitelj doprinio izgradnji predmetnog objekta sa 17,7%, a tuženik sa 82,3%,

- da su stranke u zemljište na kojem je predmetni objekt sagrađen uložile jednako, i to tužitelj novčani iznos od 40.000,00 DEM, a tuženik svoje potraživanje prema tužitelju za preostali iznos kupovnine, prema ugovoru iz 1994.- 40.000,00 DEM,

- da je izgradnja kuće dovršena nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 1. siječnja 1997., jer iz potvrda o uplati od 1. svibnja 1998., odnosno 26. lipnja 1998., slijedi da je tužitelj tuženiku isplatio novčani iznos od 5.000,00 DEM za dovršetak apartmanske kuće na otoku V. za koju je naznačeno da je vlasništvo ovdje stranaka te 10.000,00 DEM za kupovinu namještaja u apartmanskoj kući na V.,

- da je između stranaka od početka postojao partnerski odnos, koji je kasnije dogovorom iz 1996. dodatno preciziran, što slijedi iz navoda samog tuženika, koji je također ulagao svoja novčana sredstva, navodeći da je od početka gradnje 1995., gradnju financirao, uslijed čega da je "dug" tužitelja prema njemu u sljedećih 7 do 8 mjeseci narastao na 90.000,00 DEM (uračunavajući i ovih 40.000,00 DEM koje mu tužitelj nije bio platio na ime kupovnine), u kojem dijelu se iskazi stranaka slažu, te je utvrđeno da je dakle polovicom 1996. (tuženik to pogrešno označava kao 1995. godinu, nakon što je sam naveo da se radilo o razdoblju 7-8 mjeseci nakon polovine 1995.), između stranaka došlo do razgovora koji se odnosio na daljnji nastavak izgradnje kuće te njihovih odnosa s tim u vezi,

- da je tvrdnja tuženika da se tužitelj složio da sve pripadne tuženiku ako samo uđe u projekt, neživotna, nelogična i ne slijedi iz ostalih dokaza, a posebno ne slijedi iz sadržaja potvrda o primitku novčanih iznosa iz 1998., iz kojih slijedi da je tužitelj i nakon navodnog tuženikovog samostalnog preuzimanja projekta, ulagao financijska sredstva u izgradnju i opremanje kuće.

- da je potpuno nelogično da bi tuženik, unatoč nepostojanju dogovora, kako to sam tvrdi, ulagao u izgradnju kuće jer je "dobio volju graditi i dovršiti tu kuću",

prvostupanjski sud utvrđuje da je između stranaka još od sklapanja Prethodnog ugovora 1994., postojao određeni partnerski odnos, u kojem je tužitelj i kupio navedenu nekretninu upravo od tuženika s namjerom da na njoj sagradi kuću, ali uz očekivanu pomoć od strane tuženika, koja pomoć se ogledala u organiziranju građevinskih radova, majstora i slično, ali i kroz pomoć tužitelju da kao stranac u vremenu kada strancima još nije bilo moguće stjecati nekretnine u RH, ostvari vlasnička prava na nekretninama, da je tijekom vremena, konkretno 1996. došlo do dogovora po kojem je (iako je tuženik i do tada ulagao svoja financijska sredstva u izgradnju kuće, što sigurno ne bi bio učinio da nije postojao kakav dogovor njega i tužitelja s tim u vezi) tuženik nastavio ulagati u izgradnju kuće te su stranke imale svaka svoj popis troškova, sukladno kojem se po završetku izgradnje imao obračunati suvlasnički udio, kao udio u imovini ortakluka, da se, po završetku izgradnje kuće, koja je dovršena i spremna za iznajmljivanje, u kuću useljava tuženikov sin, A. A. K. (kojemu je također, s obzirom da mu je 1. travnja 1995. isplaćen iznos od 20.000,00 DEM, radi izgradnje kuće na Viru, koji se ovaj obvezao dostaviti ocu-tuženiku, bilo poznato postojanje dogovora stranaka) koji svojim ponašanjem osujećuje dogovor ovdje stranaka da kuću po završetku izgradnje prodaju, da je tužitelj tužbom ustao upravo 2004. godine, a ne prije, kao i da od početka traži utvrđenje i još u tužbi 2004. tvrdi da je zajedničkim financiranjem izgradnje kuće s ovdje tuženikom stekao suvlasnički udio na nekretnini, o čemu da su se stranke u međuvremenu dogovorile, zbog čega prvostupanjski sud smatra da se odnos stranaka treba promatrati kroz odredbe ZOO o ortakluku te je kod činjenice da realizirani pravni posao (ugovor o ortakluku) predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, odnosno suvlasničkog udjela do kojeg je tužitelj došao imajući u vidu njihov dogovor te izračun građevinskog vještaka, prihvatio glavni tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Prema odredbi čl. 647a. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.), ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

9.1. Prema čl. 647c. st. 1. ZOO ortački se ulog može sastojati u stvarima, pravima, novcu, radu i drugim dobrima.

9.2. Nakon prestanka ortakluka slijedi dioba zajedničke imovine (čl. 647u. st. 1. ZOO), dok se na pitanja u vezi s diobom zajedničke imovine koja nisu uređena u prethodnim odredbama, odgovarajuće primjenjuju propisi o razvrgnuću suvlasničke zajednice (čl. 647ž. ZOO).

10. Tuženik tvrdi da je odlučio sam nastaviti financirati izgradnju, nakon što mu je tužitelj priopćio da nema novca za isplatu kupoprodajne cijene te da mu trenutno ne može vratiti ni novac koji je tuženik izgradio u izgradnju. Međutim, tvrdnja tuženika da se tužitelj složio da sve pripadne tuženiku ako samo uđe u projekt je neživotna i ne slijedi iz ostalih dokaza, kao iz sadržaja potvrda o primitku novčanih iznosa od 5.000,00 DEM za dovršetak apartmanske kuće i 10.000,00 DEM za kupovinu namještaja u apartmanskoj kući od 1. svibnja i 26. lipnja 1998., iz kojih slijedi da je tužitelj i nakon navodnog tuženikovog samostalnog preuzimanja projekta, ulagao financijska sredstva u izgradnju i opremanje kuće.

11. Točno je da iz dokumentacije o izvršenim ulaganjima slijedi da je nakon određenog trenutka sve radove plaćao jedini i isključivo tuženik, ali taj trenutak je nastupio nakon što su se stranke 1996. postigle dogovor po kojem je tuženik nastavio ulagati u izgradnju kuće te su stranke imale svaka svoj popis troškova, prema kojem se po završetku izgradnje imao obračunati suvlasnički udio, kao udio u imovini ortakluka.

12. Neosnovana je tvrdnja tuženika da je prethodni dogovor raskinut jer tužitelj nije ispunio svoju obvezu te je tuženik sam nastavio izgradnju zgrade, budući da je presudom ovoga suda broj Gž-240/14-2 od 3. lipnja 2015. odbijena i žalba tuženika- protutužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-344/07 od 23. prosinca 2013. u dijelu kojim su odbijeni (glavni) protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Prethodnog ugovora o kupoprodaji nekretnina od 24. studenoga 1994. i da isti ne proizvodi pravni učinak te (eventualni) protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut isti Predugovor slijedom čega isti ne proizvodi pravne učinke, dakle o tome je pravomoćno odlučeno.

13. Suprotno žalbenim navodima, stranke su svoje obveze iz Predugovora o kupoprodaji sporazumno pretvorile u ugovor o ortakluku prema kojem je tuženik nastavio ulagati u izgradnju kuće, a stranke su po završetku izgradnje trebale obračunati suvlasničke udjele, kao udio u imovini ortakluka, i kuću su trebali prodati, što je osujećeno time što je u kuću uselio tuženikov sin A. A. K. koji je bio upoznat s dogovorom stranaka.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da niti jedan od saslušanih svjedoka nema neposrednih saznanja o onome što je predmet spora, već su isti iskazivali isključivo o onome što im je tužitelj rekao, valja istaći da su svjedoci C. F. i C. A. poznavali tuženika i iskazivali o neposrednim saznanjima, a svjedokinja S. J. je razgovarala i posredovala u prodaji predmetne nekretnine, našavši i kupca za nju, nakon čega je tuženik odustao od prodaje.

15. Što se tiče tvrdnje tuženika da tužitelj nije u zemljišnim knjigama bio upisan kao zajedničar, odnosno suvlasnik predmetne nekretnine, pa da nisu bile ispunjene pretpostavke po kojima bi tužitelj stekao suvlasnička prava, činjenica da tužitelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine bila je mjerodavna kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj kupnjom od tuženika i financiranjem ugradnje stambene zgrade stekao na istoj pravo suvlasništva za 177/1000 dijela te da je tuženik dužan trpjeti da tužitelj to pravo upiše u zemljišnim knjigama. Naime, u ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revx-1018/2015-2 od 8. srpnja 2020., kojim su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, navodi se da nekretnina koju neki od ortaka treba unijeti u zajedničku imovinu ortaštva ulazi u tu imovinu upisom u zemljišnu knjigu, a kako je u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine upisan tuženik za ½ dijela, dok je za ½ dijela upisan njegov sin A. K., dakle tužitelj u zemljišnim knjigama nije upisan kao zajedničar, odnosno suvlasnik predmetne nekretnine, pa nisu ispunjene pretpostavke u kojima je tužitelj stekao suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom. Isto tako, kako je zahtjev tužitelja za upis u zemljišne knjige postavljen isključivo vezano uz već stečena suvlasnička prava nad nekretninom koju tužitelj nije stekao na temelju sklopljenog ugovora o ortaštvu (nije ispunjen način stjecanja), to se prema tom pravnom temelju zahtjev tužitelja ne može prihvatiti.

15.1. Podneskom od 16. ožujka 2021. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev, zahtijevajući u glavnom tužbenom zahtjevu utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva na čest. zem. ... k.o. V. u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela, te je tuženik dužan trpjeti da se tužitelj uknjiži s pravom suvlasništva u tom udjelu uz brisanje toga prava s imena tuženika, koju preinaku tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud dopustio smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama na ročištu 14. svibnja 2021., a osnovanost kojeg zahtjeva proizlazi iz izvedenih dokaza.

16. Stoga je prvostupanjski sud prihvaćanjem (glavnog) tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 637. st. 1., čl. 647a. i čl. 647c. st. 1. ZOO, čl. 20. st. 1. i čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima -"Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92. te čl. 114. i čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima -"Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst).

17. Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kod određivanja predložene privremene mjere (čl. 346. Ovršnog zakona-"Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 73/17. i 131/20.) jer je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine i opasnost da bi tuženik bez takve mjere spriječio ili znatno otežao ostvarenje iste.

17.1. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 195.593,75 kn.

18. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. i toč. II. izreke u dosuđujućem dijelu.

19. Također je trebalo na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

20. U nepobijanom dijelu u toč. II. izreke kojim je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 10. studenoga 2021.

Predsjednica vijeća

Franka Zenić, v.r.