Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 28 Gž-3090/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Burcar predsjednice vijeća, Ines Smoljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ksenije Jakovčević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. M. iz I., Republika S., koju zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. srpnja 2021. posl. br. Pn-3004/2020-4, u sjednici vijeća od 9. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje toč. I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. srpnja 2021. posl. br. Pn-3004/2020-4.

II. Preinačava se pobijana presuda u toč. II. izreke kojom je tužiteljici naloženo da tuženoj naknadi trošak postupka od 37.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je u toč. I/1. izreke odbijen zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi neimovinsku štetu od 250.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, a toč. I/2. izreke naknadi materijalnu štetu od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom od 7. kolovoza 1995. do isplate. Tužiteljici je naloženo da tuženoj naknadi parnični trošak od 37.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude je žalbu izjavila tužiteljica iz svih zakonom predviđenih razloga i predložila da se prihvati i preinači presuda uvažavanjem tužbenog zahtjeva ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete za smrt bliske osobe (oca Đ. M.) i materijalne štete za trošak nadgrobnog spomenika, koji:

- u tužbi opravdava tvrdnjom da su 6. kolovoza 1995. hrvatski vojnici opkolili kolonu koja se kretala u smjeru Dvora na Uni i bezrazložno otvorili vatru, kojom prilikom je ubijen njezin otac, ali tijelo, koje je ostalo ležati na cesti, nije vraćeno obitelji, nego su ga pripadnici HV sakrili,

- a tijekom spora je saslušana kao stranka (list 27) iskazala da nema posebnih niti neposrednih saznanja, jer se kretala u koloni drugim smjerom, a informacije je dobila od očevidaca,

- dok u žalbi ponavlja da zahtijeva naknada štete za smrt oca kojeg su ubili pripadnici HV u šumi Oblaj blizu Gline.

5. Bio je sporan štetni događaj, aktivna i pasivna legitimacija, zastara tražbine i visina štete.

6. Prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", br. 117/03, dalje Zakon) tužena odgovara po općima pravilima samo za onu štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi ili u vezi sa službom, a koja nema karakter ratne štete.

7. Sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka (koje u tom dijelu prihvaća), te rješenja Općinskog suda u Vojniću posl.br. R1-35/03-11 od 30. travnja 2004. utvrdio sljedeće činjenice:

- da je nestali Đ. M. bio u izbjegličkoj koloni koja je krenula 5. kolovoza 1995. prema Dvoru na Uni,

- da se 6. kolovoza 1995. kod mjesta Obljaj kolona zaustavila te su svi izašli iz vozila i sjeli pokraj ceste,

- da je oko 11 ili 12 sati Đ. M. odveden iz kolone,

- da od toga dana nije viđen te je, kao nestala osoba, proglašen umrlim, a kao datum njegove smrti utvrđen je 21. studenoga 1996., budući da je tada istekla jedna godina od prestanka neprijateljstva.

8. Sud je pravilno zaključio da se štetni događaj nije dogodio na način kako ga je u tužbi opisala tužiteljica, jer nije potkrijepljen niti jednim dokazom. Ovo tim više što je saslušana kao stranka iskazala da nema neposrednih saznanja o štetnom događaju, a niti iz izvedenih dokaza proizlazi da su ga „ubili“ hrvatski vojnici, kako bez argumenata navodi u žalbi.

9. Sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da ne može sa sigurnošću utvrditi tko je nestalog odveo iz kolone, niti što se sa njim dešavalo nakon toga, jer su iskazi svjedoka M. T. i Š. M. nepodudarni. Naime, svjedok M. T. je iskazao da je došla grupa od 10 do 15 vojnika HV-a, što je zaključio po tome što su na rukavima vojnih odora nosili oznake „RH“ i bili su naoružani, odnosno, neki su imali opisana obilježje „RH“, a neki nisu, time da su dvojica vojnika sa oznakama „RH“ odveli Đ. M. i nakon toga ga više nije vidio. Svjedok Š. M. je (skriven u grmlju) vidio da se radi o hrvatskoj vojsci jer su nosili oznake „HV“ na rukavima i šahovnice na kapama. Razlika je u tome što je svjedok M. T. u izvanparničnom postupku radi proglašenja nestalog Đ. M. umrlim (izričito iskazao da je kod izlaza iz šume u pravcu Gline naišla vojska koja nije imala posebna obilježja), koju nepodudarnost nije znao objasniti u ovom sporu.

10. U žalbi se neosnovano prigovara da sud „nije uzeo u razmatranje iskaze svjedoka M. T. i Š. M. iz kojih je razvidno da je odveden iz kolone od strane pripadnika HV…“ Ovo stoga što je sud ocijenio iskaze navedenih svjedoka i nakon njihove analize i usporedbe nije mogao utvrditi činjenicu da su hrvatski vojnici odveli prednika tužiteljice, a osobito ne (tvrdnju) da su ga ubili u šumi Obljaj blizu Gline. Tužiteljica ne prigovara ocjeni dokaza (čl. 8. ZPP) nego se u žalbi prvenstveno poziva na razlike u sadržaju dopisa MORH-a, što samo po sebi ne utječe na odluku, jer navedeni dopisi ne sadrže relevantne podatke o civilnim žrtvama, niti o njihovim počiniteljima.

11. Na temelju izvedenih dokaza (iskazi svjedoka i rješenje o proglašenju nestale osobe za umrlu) sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenice (tko je odveo prednika tužiteljice) u prilog odgovornosti tužene za počinjenu štetu, te se zahtjevu tužiteljice nije moglo udovoljiti.

12. Osim toga iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica tijekom postupka svoj zahtjev argumentirala različitim, djelomično proturječnim tvrdnjama iznoseći više „verzija“ štetnog događaja (u tužbi da su HV pucali nasumično i ubili njezinog oca na cesti, tijekom postupka da su ga odveli, a u žalbi da su ga ubili u šumi), a koje nejasnoće nije otklonila.

13. U provedenom postupku nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju uopćeno upire žalba, jer je izreka presude razumljiva i nije proturječna izvedenim dokazima, te se presuda može ispitati.

14. Kako nisu počinjene niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima je pravilno primjeno materijalno pravo, je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena toč. I. izreke presude.

15. Sud prvog stupnja je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP obvezao tužiteljicu, koja je u cijelosti izgubila parnicu, naknaditi tuženici znatne troškove parničnog postupka od 37.500,00 kn.

16. Prema odredbi čl. 163. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

17. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojemu je zahtjev za naknadu štete protiv RH bio u cijelosti odbijen, VSRH je u predmetu br. Rev 89/2021- 2 od 2. ožujka 2021. uvažavajući izvanrednu reviziju smatrao da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljice na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

18. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog tužiteljici za plaćanje znatnih troškova postupka za zastupanje države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

19. Ovo stoga što je tužiteljica ponijela tužbu radi naknade štete zbog smrti oca koji je bio odveden iz kolone i nije se vratio, a sud nije utvrdio da se radilo o štetnoj radnji hrvatskih vojnika u bitnom zato što su svjedoci nedosljedno iskazivali. Stoga tužba nije bila bez sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je bilo neopravdano očekivanje tužiteljice da će ostvariti pravo na naknadu štete.

20. Imajući u vidu okolnosti ovog slučaja odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža jer bi plaćanje navedenih troškova za tužiteljicu predstavljao prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

21. Stoga je valjalo na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti rješenje o troškovima postupka u toč. II. izreke i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zagrebu 9. studenoga 2021.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Burcar, v.r.