Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž R-702/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. L., odvjetnici u R., protiv tuženika K. K. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. P., odvjetnici u R., radi utvrđenja sudske nagodbe ništetnom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: 30 Pr-420/2019-12 od 25. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: 30 Pr-420/2019-12 od 25. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud u točki I. izreke presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

"Utvrđuje se ništetnom sudska nagodba OS RI, broj P - 240/11 od 13. 12. 2013. po svim točkama sudske nagodbe od I do IV, zaključena u navedenom predmetu između K. K. iz K., OIB: ... kao tužitelja i M. M. iz K., OIB: ..., kao tuženice."

2. Nadalje, prvostupanjski je sud pobijanom presudom odlučio i o parničnom trošku na način da je naložio tužiteljici da s ovog osnova isplati tuženiku iznos od 2.812,50 kuna.

3. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu i to kako navodi iz svih žalbenih razloga, dakle, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – odluka USRH i 70/19., dalje ZPP). Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da je ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome navodi kako je žalba neosnovana te predlaže drugostupanjskom sudu da potvrdi pobijanu presudu.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom sudske nagodbe koja je između parničnih stranaka zaključena dana 13. prosinca 2013. u parničnom postupku koji se kod Općinskog suda u Rijeci vodio pod poslovnim brojem P-240/11. Predmet navedene sudske nagodbe je povrat isplaćenih materijalnih davanja s osnova isplaćene plaće, povrata doprinosa i regresa za godišnji odmor koje je K. K. kao poslodavac isplatila tužiteljici M. M. kao radnici.

7. Konkretno, tužiteljica u tužbi navodi kako je spornu sudsku nagodbu zaključila isključivo stoga jer da je presudom Rev -398/09 od 6. listopada 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske neosnovano prihvatio reviziju tuženika K. K. (tužiteljičinog poslodavca), te navedenom odlukom preinačio presude Županijskog suda u Rijeci i Općinskog suda u Rijeci, te odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se izvanredni otkaz, koji joj je dao poslodavac - tuženik, utvrdi nedopuštenim. Stoga, da je proizašlo kako radni odnos između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca zapravo ne postoji, pa da je na tom tragu zaključena i sada sporna nagodba. Međutim, potom, nakon zaključenja sporne nagodbe, da je Europski sud za ljudska prava dana 28. ožujka 2017., pod poslovnim brojem: 51706/11 donio presudu kojom je utvrdio kako je označenom revizijskom odlukom povrijeđeno pravo tužiteljice na slobodu izražavanja, zaštićeno odredbom članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.). Slijedom navedenog da je tužiteljica podnijela i prijedlog za ponavljanje postupaka, s ciljem vraćanja na rad kod tuženika. U bitnome, tužiteljica smatra kako je predmetna sudska nagodba protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, te da je do sklapanja iste došlo isključivo zbog njezinog pogrešnog vjerovanja da je radni odnos između nje i poslodavca (tuženika), prestao temeljem izvanrednog otkaza ugovora o radu.

8. Ovdje je za reći kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu bio već donio presudu i to 25. listopada 2018. pod poslovnim brojem: 31 Pr-14/2018-8. Ovom je presudom prvostupanjski sud također odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koji je tužbeni zahtjev i sada predmetan.

9. Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv navedene prvostupanjske presude od 25. listopada 2018., Županijski je sud u Splitu dana 12. rujna 2019., pod poslovnim brojem: Gž R-992/2018-2 donio rješenje kojim je ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. U obrazloženju drugostupanjske odluke je pored ostalog navedeno kako je prvostupanjski sud prilikom pravne ocjene sporne sudske nagodbe, a zbog pogrešnog pravnog pristupa zanemario postojanje odredbi članaka 158. i 159. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO), pa da je na taj način prvostupanjski sud propustio potpunu i točno utvrditi činjenično stanje. Na ovaj način da je ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Slijedom navedenog Županijski je sud u Splitu označenim rješenjem od 12. rujna 2019. ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

11. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud raspravio sva sporna pitanja na koja je u svom rješenju od 12. rujna 2019. upozorio drugostupanjski sud, te je na taj način postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 1. ZPP-a.

12. Prije svega je za navesti kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

13. Prvostupanjski je sud nakon ponovno provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice,

- da su tužiteljica kao radnica i tuženik kao poslodavac bili u radnom odnosu,

- da je tuženik 11. listopada 2007. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici,

- da je protiv navedene odluke o otkazu tužiteljica podnijela tužbu te da je u tom postupku Općinski sud u Rijeci dana 12. lipnja 2008. pod poslovnim brojem P-4875/07 donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev da je izvanredni otkaz nedopušten te naložio vraćanje tužiteljice na posao,

- da je odlučujući o žalbi tuženika, Županijski sud u Rijeci, dana 14. siječnja 2009. pod poslovnim brojem: Gž-3889/08 odbio žalbu kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjski presudu od 12. lipnja 2008.,

- da je odlučujući o reviziji tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revr 398/09-2 od 6. listopada 2009. prihvatio reviziju tuženika te preinačio presudu Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-3899/08 od 14. siječnja 2009. i presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P- 4875/07 od 12. lipnja 2008., na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija i nalaže tužiteljici da u ime parničnog troška isplati tuženiku iznos od 3.000,00 kn,

- da je nakon donošenja označene odluke Vrhovnog suda tužiteljica M. M. podnijela dana 16. kolovoza 2011. Europskom sudu za ljudska prava zahtjev protiv Republike Hrvatske, a iz razloga što smatra da joj je povrijeđena njezina sloboda izražavanja na način da joj je uručen nezakoniti izvanredni otkaz zbog izjava koje je dala medijima,

- da je K. K. kao tužitelj (u ovoj predmetnoj parnici radi utvrđenja sudske nagodbe ništetnom tuženik) pred Općinskim sudom u Rijeci vodio protiv M. M. kao tuženice postupak (poslovni broj: P- 2401/11) radi isplate - vraćanja novčanih iznosa koji je K. K. s osnova plaće, doprinosa i naknade za godišnji odmor ranije isplatio M. M.,

- da je u tom postupku, u kojem je tuženica M. M. bila zastupana po punomoćnici koja je odvjetnica, dana 13. prosinca 2013. sklopljena sada sporna sudska nagodba,

- da se u predmetnoj sudskoj nagodbi pored ostalog navodi kako njome parnične stranke rješavaju sva sporna pitanja i međusobna prava i obveze koja su predmetom tužbe K. K. protiv M. M., te da se nagodbom tuženica M. M. obvezala tužitelju K. K. isplatiti - vratiti ukupan iznos od 63.142,17 kuna, koji joj je iznos K. K. isplatila s osnova plaće, doprinosa i naknade za godišnji odmor,

- da je tužiteljica M. M. u lipnju 2013. postala načelnik Općine K.,

- da je Europski sud za ljudska prava , dana 28. ožujka 2017. donio presudu (zahtjev za pokretanje tužbe broj: 51706/11), u kojoj presudi je naveo kako sud drži da miješenje u pravo tužiteljice u njezino pravo na slobodu izražavanja u obliku izvanrednog otkaza nije bilo „nužno u demokratskom društvu“ radi zaštite poslovne reputacije i prava Društva kojim je rukovodila K. K., (str. 41. do 57. spisa),

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Revr 99/18- 2 od 14. veljače 2018. dopustio ponavljanje postupka i ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revr 389/09-2 od 6. listopada 2009.

14. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi u bitnome zaključio kako je tužiteljica slobodnom voljom zaključila sada spornu sudsku nagodbu iako je znala da predmetni postupak pred Europskim sudom za ljudska prava nije okončan. Prvostupanjski sud dalje navodi kako se tužiteljica odlučila na sklapanje sudske nagodbe i stoga što je Općina K. čija je ona bila načelnica u vrijeme sklapanja nagodbe, jedini dioničar K. K., pa da je sklapanje nagodbe u tom smislu bilo životno i logično. Pored toga prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi i to kako je tužiteljica unatoč postojanju postupka pred Europskim sudom za ljudska prava zaključila kako je sklapanje sporne sudske nagodbe u njezinom interesu jer se K. K. odrekao određenih potraživanja koja je imao prema tužiteljici M. M. U zaključku prvostupanjski sud navodi kako tužiteljica neosnovano zahtjeva utvrđenje predmetne sudske nagodbe ništetnom jer da predmetna nagodba nije protivna Ustavu, prisilnim prosima ili moralu društva, kao ni odredbi članka 158. ZOO-a.

15. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Za naglasiti je kako je prvostupanjski sud opsežno, iscrpno i argumentirano obrazložio na temelju kojih je izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice, koje uostalom, proizlaze iz isprava - sudskih odluka, koje se nalaze u predmetnom spisu. Također je za istaći kako je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem sporne sudske nagodbe ništetnom.

16. Sudska nagodba sklapa se na način i u formi kako to propisuju odredbe članaka 321. do 324. ZPP-a. Ona je po svojoj pravnoj prirodi s jedne strane ugovor materijalnog prava, a s druge strane procesna radnja. Stoga se valjanost sudske nagodbe prosuđuje i po građanskom procesnom i po materijalnom pravu. Ipak, sudska nagodba je prije svega ugovor, ovo stoga jer je za njezino sklapanje odlučujuća volja parničnih stranaka. ZPP-om nije predviđeno da se sudska nagodba može pobijati, odnosno utvrđivati njezina ništetnost. No, stav je pretežitog dijela domaće pravne doktrine kao i sudske prakse kako se sudska nagodba, a s obzirom na njezina obveznopravna svojstva, može pobijati ili utvrđivati ništetnom (ranije ništavom) po pravilima građanskog materijalnog prava. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev -505/08 od 28. listopada 2008.

17. Nakon razmatranja žalbe tužiteljice, odgovora na žalbu tuženika, pobijane presude, kao i dokazne građe, potrebno se osvrnuti na konkretne žalbene razloge tužiteljice i to kako slijedi:

18. Tužiteljica u žalbi navodi kako je u ovoj parnici tuženik K. K. nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 389/09-2 od 6. listopada 2009. podnio tužbu protiv tužiteljice M. M., radi povrata isplaćene plaće i drugih primanja s osnova radnog odnosa. Žaliteljica dalje u bitnome ističe kako je ona spornu nagodbu sklopila pogrešno vjerujući da prema njoj postoji potraživanje K. K., koje ne bi postojalo da Vrhovni sud nije donio odluku od 6. listopada 2009. koja je donesena uz povredu Konvencijskog prava tužiteljice, i koju je kasnije ukinuo Vrhovni sud rješenjem od 14. veljače 2018. U tom smislu tužiteljica u žalbi također navodi kako su na temelju pogrešne i nezakonite odluke Vrhovnog suda od 6. listopada 2009. kod obje parnične stranke postojala pogrešna vjerovanja da je radni odnos tužiteljice M. M. trebalo raskinuti i da slijedom toga postoji potraživanje tuženika (poslodavca) prema tužiteljici M. M. s osnova plaća koje joj je isplatio, a koje bi trebala vratiti s obzirom na odluku Vrhovnog suda od 6. listopada 2009.

19. Odredbom članka 158. stavak 1. ZOO-a propisano je kako je nagodba ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji u stvari ne postoji , i ako bez toga pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti.

Logična je i životna tvrdnja tužiteljice kako do sklapanja predmetne nagodbe ne bi došlo da nije donesena presuda Vrhovnog suda broj: Revr 398/09-2 od 6. listopada 2009. kojom je prihvaćena revizija tuženika K. K. te preinačene presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-3899/08 od 14. siječnja 2009. i Općinskog suda u Rijeci broj: P-4875/07 od 12. lipnja 2008., na način da se kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenosti izvanrednog otkaza i vraćanja na posao.

Isto tako je nesporno kako je u vrijeme sklapanja sudske nagodbe navedena odluka Vrhovnog suda bila egzistentna, te da je tek kasnije, Vrhovni sud Republike

Hrvatske, 14. veljače 2018. dopustio ponavljanje postupka i ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. listopada 2009., a sve ovo u uzročno posljedičnoj vezi sa već navedenom presudom Europskog suda za ljudska prava od 28. ožujka 2017.

20. No, isto tako je nesporno kako se u vrijeme sklapanja sporne sudske nagodbe 13. prosinca 2013., pred Europskim sudom za ljudska prava već vodio postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice od 16. kolovoza 2011. protiv Republike Hrvatske, a iz razloga što je tužiteljica smatrala da joj je povrijeđena njezina sloboda izražavanja na način da joj je uručen nezakoniti izvanredni otkaz zbog izjava koje je dala medijima. Nedvojbeno je bilo da bi donošenje presude u tom postupku u korist tužiteljice moglo utjecati i na pravnu sudbinu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. listopada 2009., što se u konačnici i dogodilo na način da je ista ukinuta.

Međutim neovisno o navedenom za naglasiti je kako je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionicu su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drukčije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. U predmetnom slučaju, pa i prilikom zaključenja sporne sudske nagodbe,parnične stranke bile su u obvezi pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, a ovo na temelju odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR), koji je Zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja sporne sudske nagodbe.

21. Tužiteljica M. M. je logično znala za postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, budući ga je sama pokrenula, a koji je postupak mogao utjecati ( i jest!) na pravnu sudbinu već navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. listopada 2009. No, tužiteljica je unatoč navedenim okolnostima, slobodnom voljom sklopila spornu sudsku nagodbu polazeći od pretpostavke postojanja odluke Vrhovnog suda od 6. listopada 2009. Sada pak kad je navedena odluka Vrhovnog suda ukinuta, a što je posljedica presude Europskog suda za ljudska prava od 28. ožujka 2017., tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti nagodbe jer da je sklopila nagodbu polazeći od pretpostavke postojanje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. listopada 2009.

22. Slijedom navedenog bilo bi suprotno načelu savjesnosti i poštenja dati u ovom parničnom postupku za pravo tužiteljici koja je znala da presuda Europskog suda za ljudska prava koju je zahtjevom sama tražila, može utjecati na pravnu sudbinu odnosno egzistenciju odluke Vrhovnog suda broj: Revr 398/09-2 od 6. listopada 2009. Iz sadržaja žalbe tužiteljice razvidno je kako ista zasigurno ne bi zahtijevala utvrđenje predmetne sudske nagodbe ništetnom da nije došlo do donošenja označene presude Europskog suda za ljudska prava. Dakle, za zaključiti je kako tužiteljica sklapajući spornu sudsku nagodbu istu namjerava poštovati tek ako ne uspije sa svojim zahtjevom kod Europskog suda za ljudska prava. Kod takvog stanja stvari navedeno postupanje tužiteljice prilikom sklapanja sudske nagodbe, a potom podnošenje tužbe radi utvrđenja njene ništetnosti, a uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja, treba ocijeniti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga se tužiteljica u predmetnom slučaju ne može osnovano pozivati na odredbu članka 158. ZOO-a odnosno zahtijevati utvrđenje predmetne sudske nagodbe ništetnom.

23. Pored navedenog tužiteljica u žalbi, a u prilog tvrdnjama kako je sporna nagodba ništetna ističe i to kako se nagodbom obvezala tuženiku vratiti plaću, doprinose i regres za godišnji odmor, a koje je primila s osnova svojeg rada, a što da je suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. S tim u svezi je za kazati da nakon što je tuženik kao poslodavac isplatio tužiteljici s osnova plaće, doprinosa i regresa za godišnji odmor određeni novčani iznos, ona sa tim iznosom može potpuno slobodno raspolagati što je i učinila u spornoj sudskoj nagodbi, a što je uostalom i u suglasju sa odredbom članka 2. ZOO-a koje definira načelo slobode uređivanja obveznih odnosa.

24. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

25. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 9. studenog 2021.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.