- 1 -              Revd 430/2024-2

Broj: Revd 430/2024-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. B. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: ..., koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-247/2023-3 od 13. srpnja 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1485/2022-55 od 19. siječnja 2023., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

r i j e š i o   j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-247/2023-3 od 13. srpnja 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1485/2022-55 od 19. siječnja 2023. u odnosu na pravna pitanja i zbog povrede temeljnog ljudskog prava.

2. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:

„1. Je li pravilno stajalište suda kako nema karakter pasivnog dežurstva (pripravnosti za rad) iz čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike vrijeme koje je policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova, raspoređen na radno mjesto samostalnog vještaka za tehnička vještačenja, proveo u pripravnosti ravnajući se obvezom koja mu je zadana prema pisanom dokumentu poslodavca „Mjesečni pregled popisa dežurnih vještaka“, nego da obvezu tužitelja koja proizlazi iz „Mjesečnog pregleda popisa dežurnih vještaka“ treba tumačiti prema odredbi čl. 33. Zakona o policiji ( NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 6619) u kontekstu dužnosti policijskog službenika da se izvan radnog vremena odazove pozivu nadređenog rukovoditelja radi poduzimanja mjera i radnji za obavljanje neodgodivih poslova i zadaća?

2. Je li pravilan zaključak suda kako Odluka Kolegija Glavnog ravnatelja policije iz 2009. godine broj: 511-01-41-991/17-2009, donesena radi racionalizacije troškova kojom je utvrđeno da se u organizaciji rada više ne koristi institut pasivnih dežurstava iz čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i da su rukovoditelji dužni organizirati službu na način da funkcioniraju bez pasivnog dežurstva, sama po sebi isključuje vrednovanje i plaćanje nekog konkretnog vremena kao pasivnog dežurstva iako je temeljem pisane evidencije poslodavca „Mjesečni pregled popisa dežurnih vještaka“, razvidno točno određeno vrijeme policijskog službenika provedeno u pripravnosti?

3. Treba li se vrijeme koje policijski službenik (član organizirane grupe službenika od tri vještaka - kemijske, elektrotehničke i strojarske struke koja po nalogu nadređenog službenim vozilom odlazi na teren radi organiziranog obavljanja očevida) izvan redovnog radnog vremena provede na putovanju iz mjesta rada do mjesta na koje je upućen radi obavljanja očevida i putovanju nazad u mjesto rada nakon obavljenog očevida, uračunati u radno vrijeme, vrednovati kao vrijeme provedeno na terenu i isplatiti policijskom službeniku po nekoj od osnova iz čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 89/12,104/13,123/16) te je li predmetni angažman policijskih službenika koji čine grupu od tri vještaka radi organiziranog obavljanja očevida izvan mjesta rada u dosegu primjene Tumačenja 7/50 sa 22. sjednice Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 02. prosinca 2019. godine?“.

3. Prijedlog nije dopušten.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, 387., 388. i 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da tužitelj nije iznio odgovarajuće razloge važnosti postavljenih pitanja.

5. Tužitelj se u prijedlogu poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019., Revr-1124/16 od 17. siječnja 2017. i Revr-1696/16 od 01. ožujka 2017., na odluke Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž R-93/2019-3 od 10. studenog 2022. i Gž R-1284/2021-3 od 11. listopada 2022. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž R-2240/2022-2 od 11. studenog 2022. u kojima su sudovi izrazili pravno shvaćanje o teretu dokaza u situaciji kada poslodavac ne vodi evidenciju radnog vremena. Međutim, tužitelj u prijedlogu nije postavio niti jedno pitanje koje se odnosi na teret dokaza kada poslodavac ne vodi evidenciju radnog vremena, a o pitanjima koje je tužitelj postavio u navedenim odlukama nije zauzeto pravno shvaćanje niti je riječ o istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama zbog čega te odluke nisu primjenjive na konkretni slučaj. Nadalje, tužitelj je u prijedlogu ukazao na postojanje većeg broja sudskih predmeta u kojima se vode postupci u istovjetnim pravnim situacijama, ali navedene odluke su ili prvostupanjske presude ili ukidne drugostupanjske presude zbog čega navedene odluke ne predstavljaju razlog važnosti postavljenih pitanja.

6. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja i riješiti kao pod točkom I. izreke.

7. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koji tužitelj podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje i jednakost pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava RH te prava na pošteno suđenje uključujući načelo pravne sigurnosti i pravo na djelotvoran pravni lijek prema čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno neko od navedenih ljudskih prava.

8. U pogledu tužiteljevih navoda da je došlo do povrede prava na pravično suđenje pri čemu samo paušalno ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva, dok tužitelj nije ničime niti obrazložio postojanje navedenih bitnih povreda.

9. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi (pa tako i drugostupanjski sud koji je donio suprotnu odluku u odnosu na prvostupanjski sud) su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje niti da je ičime povrijeđeno njegovo pravo na jednakost ili djelotvoran pravni lijek.

10. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 5. ožujka 2024.