Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-2098/2019-2

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja e.B. G. d.o.o., S., OIB: ..., zastupan po punomoćnici E. K. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z.H. d.o.o. Z., P.Z. c., Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku Zoranu Cvitkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4813/2012 od 30. svibnja 2019., dana 8. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4813/2012 od 30. svibnja 2019. u točki I izreke za iznos naknade imovinske štete od 7.627,16 kn te za iznos troškova postupka od 6.875,00 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke I izreke citirane prvostupanjske presude za iznos od 5.625,00 kn te točka III izreke presude i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.625,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 468,75 kn u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju iznos od 7.627,16 kn na ime naknade imovinske štete te nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku u izreci presude, u roku od 15 dana.

2. Točkom II izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za sporednim potraživanjem kamata na iznos od 92,00 kn za razdoblje od 13. veljače 2012. do 29. svibnja 2019., na iznos od 4.819,42 kn od dana 22. veljače 2012. do 29. svibnja 2019. na iznos od 1.399,87 kn od dana 15. veljače 2012. do 29. svibnja 2019. i na iznos od 1.315,87 kn od dana 15. ožujka 2012. do 29. svibnja 2019., kao neosnovan.

3. U točki III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

4. Protiv točki I i III izreke presude, žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP), uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te tuženiku nadoknade troškovi postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana, samo u pogledu troškova postupka.

7. Predmet tužbenog zahtjeva je naknada imovinske štete koja je nastala na osobnom vozilu marke P. registracije ZG .... u štetnom događaju od 13. veljače 2012. kada je predmetno vozilo, kojim je upravljao direktor tužitelja, na nadvožnjaku S. a. u Z., udarilo o blok leda na kolniku.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nalazeći da je tužitelj računima plaćenim autoservisu A. H. d.o.o. od 22. veljače 2012. u iznosu od 25.773,40 kn, računom za odvoz vozila od 13. veljače 2012. u iznosu od 492,00 kn, računom prijevoznika O. T. C.. Ltd d.o.o. od 29. veljače 2012. u iznosu od 1.315,87 te računom za leasing za veljaču 2012. u iznosu od 2.799,74 kn, dokazao da je upravo tužitelj podmirio štetu nastalu iz predmetnog štetnog događaja, što je sukladno članku 46. stavak 1. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj: 135/06.) bila obveza tužitelja kao primatelja leasinga iz ugovora o leasingu za predmetno vozilo, koji ugovor je zaključen sa davateljem leasinga tvrtkom I. l. d.o.o. Z.. Stoga prvostupanjski sud smatra da vlasništvo nad predmetnim vozilom nije u direktnoj vezi s aktivnom legitimacijom u ovome sporu te da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete sukladno članku 1045. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj: 35/05., 41/08. i 125/11., - dalje: ZOO).

9. Po provedenom dokaznom postupku u kojem je izvršen uvid u priležeću dokumentaciju, posebno u zapisnik provedenog policijskog očevida, vodeći računa o utvrđenjima prometnog vještačenja, sud prvog stupnja je utvrdio da je 13. veljače 2012. direktor tužitelja upravljajući predmetnim vozilom na predjelu nadvožnjaka S. a. u Z. udario o blok leda na kolniku, da su na vozilu nastala oštećenja branika, veznog lima, kompletnog donjeg postrojenja itd., uslijed kojih vozilo više nije moglo sudjelovati u prometu te je vučnom službom prevezeno na popravak, da je tužitelj snosio troškove vučne službe u iznosu od 492,00 kn, popravka vozila u iznosu od 25.773,40 kn, troškove angažiranja drugog vozila radi nesmetanog obavljanja poslovanja u iznosu od 1.315,87 kn, da unatoč tome što kroz period polovine mjeseca veljače 2012. vozilom nije obavljao svoje poslovanje, morao je podmiriti cijelu mjesečnu ratu iz Ugovora o leasingu za taj mjesec u iznosu od 2.799,74 kn, pa da mu je pola toga iznosa dodatna šteta.

10. Dalje sud utvrđuje da je dokazano kako je tuženik odgovoran za nastanak štete na vozilu jer postoji uzročno-posljedična vezu između štetnog događaja i nastalih oštećenja, jer da postoji obveza tuženika održavati cestu na kojoj se štetni događaj zbio sigurnom za promet vozilima, da se tužiteljevo vozilo kretalo primjerenom brzinom te nije moglo uočiti nakupinu snijega, da direktor tužitelja ni na koji način nije mogao izbjeći udar na blok leda bez opasnosti za život vozača i ostalih sudionika u prometu, da bi drugačije prometno ponašanje u konkretnoj situaciju značilo kršenje prometnih propisa i ugrožavanje ostalih sudionika u prometu te eventualno prouzročenje teže prometne nesreće, da je direktor tužitelja prilikom upravljanja motornim vozilom poštovao sve propise kojima se uređuje sigurnost na cestama, da tuženik nije ispunio svoju obvezu da cestu na kojoj se štetni događaj zbio, održava čistom i sigurnom sukladno članku 3. Odluke o organiziranju tuženika («Sl. glasnik Grada Zagreba» br. 40/90) iz koje proizlazi da je tuženik dužan održavati gradske ulice i druge javno prometne površine i prometne objekte, dakle i ceste, imajući u vidu utvrđenja iz operativnog plana zimske službe tuženika te činjenice koje proizlaze iz dnevnika baze zimske službe i naloga o radu ophodarske službe tuženika za predmetno područje vezano za osiguranje prohodnosti ceste u zimskim uvjetima što spada u tekuće održavanje javnih cesta, posebno imajući u vidu odredbu članka 1084. ZOO-a kojom je propisano da osobe koje obavljaju komunalnu djelatnost odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga neredovito obavljaju svoju djelatnost.

11. Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj tijekom postupka djelomično snizio sa prvotnog traženog iznosa od 28.981,14 kn na iznos od 7.627,16 kn, budući da je od osiguravajućeg društva E. o. d.d. temeljem Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 22. veljače 2012. namiren za imovinsku štetu iz istog štetnog događaja u iznosu od 21.353,98 kn. Na dosuđeni iznos imovinske štete od 7.627,16 kn sud priznaje tužitelju zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate primjenom odredbi članka 29. i članka 277. ZOO-a, zatim nepobijanom točkom II izreke djelomično odbija zahtjev za tijek zatezne kamate dok o troškovima postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 3. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, pri čemu sud nalazi da tuženik ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prema članku 158. ZPP-a za povučeni dio tužbe.

12. Radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, budući da je tužitelj podneskom zaprimljenim na ročištu 2. svibnja 2016. tužbu djelomično povukao te umjesto iznosa od 28.981,14 kn zatražio naknadu imovinske štete u iznosu od 7.627,16 kn, kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije protivio (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.).

13. Taj konačno postavljeni tužbeni zahtjev relevantan je za ocjenu visine vrijednosti predmeta spora i za obračun troškova postupka jer za povučeni dio tužba kao da nikada nije bila podnesena sukladno članku 193. stavak 9. ZPP-a.

14. Presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 117. stavak 1. ZID ZPP/19, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka.

15. Protivno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo je pravilno primijenjeno (osim u dijelu odluke o troškovima) na činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka, koje činjenično stanje ovaj sud nije ovlašten preispitivati jer se radi o sporu male vrijednosti.

16. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz tvrdnje da tužitelj nije ovlašten zahtijevati naknadu imovinske štete povodom ovog štetnog događaja ukazujući na činjenicu da je oštećeno vozilo u tom trenutku bilo u vlasništvu davatelja leasinga tvrtke. U tom pravcu pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj kao primatelj leasinga u smislu članka 46. stavak 1. Zakona o leasingu, bio dužan u skladu s ugovorom ili namjenom objekta leasinga koristiti objekt leasinga pažnjom dobroga gospodarstvenika te se brinuti o stalnom besprijekornom, funkcionalnom i za uporabu sigurnom stanju objekta leasinga, da je tužitelj postupio sukladno navedenoj obvezi, popravio oštećeno vozilo kako bi isto bilo u funkcionalnom stanju, za to je snosio troškove te je na taj način umanjio svoju imovinu i pretrpio imovinsku štetu, čija visina je dokazana dokaznim prijedlozima tužitelja. U prilog takvom zaključku govori i nesporna činjenica da je upravo tužitelju kao oštećeniku u najvećem dijelu (u iznosu od 21.353,98 kn) imovinsku štetu na vozilu isplatilo osiguravajuće društvo E. o. d.d. temeljem Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 22. veljače 2012., a u ovome postupku tužitelj od tuženika zaduženog za održavanje cesti potražuje preostali dio štete.

17. Najvećim dijelom daljnjih žalbenih navoda tuženik osporava po sudu prvog stupnja utvrđene činjenice i izvedene zaključke vezano za dinamiku nastanka samog štetnog događaja utvrđenog provedenim prometnim vještačenjem, zatim činjenice vezane za utvrđeno stanje na kolniku i u prometu u trenutku štetnog događaja, činjenice vezano za vremenske prilike te mogućnost uočavanja leda na kolniku i mogućnost izbjegavanja prepreke, te tvrdi da je sud pogrešno utvrdio činjenice i ocijenio izvedene dokaze a posljedično tome da je izveo pogrešan zaključak o odgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj.

18. Sadržajno se radi o isticanju žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a, na koji se razlog tuženik u žalbi i izričito poziva. Kao što je to naprijed rečeno, presuda donesena u sporu male vrijednosti ne može se pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu članka 467. stavak 1. ZPP-a), stoga ovaj žalbeni sud ne može preispitivati potpunost i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom prvostupanjskog postupka, radi čega nije razmatrao iznesene žalbene navode tuženika.

19. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 81/11., 22/13., 54/13, 148/13), Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13.), Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95. - 36/15.) i Odluku o komunalnom redu Grada Z. kada je utvrdio odgovornost tuženika kao pravne osoba kojoj je u vršenju komunalne djelatnosti bilo povjereno održavanje i upravljanje predmetnom javnom cestom. Uvažavajući iznesena činjenična utvrđenja osnovano je sud prvog stupnja utvrdio da je uzrok nastanka štetnog događaja u činjenici neodržavanja ceste odnosno u činjenici neočišćenog i zaleđenog kolnika te da tuženik kao organizacija za održavanje cesta u Gradu Z. odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, pa kako tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje ili da bi postojao doprinos tužitelja nastanku štete, pravilno je zaključio da je tuženik isključivo odgovoran za nastalu imovinsku štetu tužitelju u smislu članka 1045. i članka 1049. ZOO-a, u visinu koja se žalbom tuženika ne dovodi u pitanje.

20. Međutim, žalba tuženika djelomično je osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka, s obzirom da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju trošak za pojedine radnje punomoćnika u visini većoj od propisane odvjetničkom tarifom te kada tuženiku nije priznao troškove postupka u odnosu na povučeni dio tužbe.

21. Sukladno naprijed iznesenom stajalištu, konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 7.627,16 kn relevantan je za obračun troškova postupka jer za povučeni dio tužba kao da nikada nije bila podnesena (članak 193. stavak 9. ZPP-a.) Sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je uspio u cijelosti, stoga ostvaruje pravo na naknadu troškova postavljenih troškovnikom (list 159 spisa) primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a i to za radnje koje je sud prvog stupnja pravilno pobrojao u obrazloženju pobijane presude, time da s obzirom na utvrđeni vps tužitelju pripadaju troškovi po nižoj tarifnoj stavki Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa) odnosno za svaku radnju po 750,00 kn i to: za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podnesaka od 24. srpnja 2012., 25. srpnja 2012., 14. veljače 2014. i 31. ožujka 2014. prema Tbr. 8/1 Tarife te za zastupanje na ročištima 19. veljače 2014., 10. travnja 2014., 13. studeni 2014., 2. svibnja 2016. i 13. lipnja 2017. prema Tbr. 9/1 Tarife, što uz PDV 25% ukupno iznosi 9.375,00 kn. 22. U ovom slučaju tužitelj je djelomično povukao tužbu tek podneskom uloženim na ročištu 2. svibnja 2016. pozivajući se na isplatu dijela naknade štete od strane E. o. d.d. temeljem Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 22. veljače 2012. zaključenoj prije podnošenja tužbe koja je podnesena 23. studenog 2012. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe ali je pravovremeno podneskom od 4. svibnja 2016. zahtijevao naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbe u smislu članka 193. stavak 3. ZPP-a. Stoga, protivno stajalištu prvostupanjskog suda, tuženik ostvaruje pravo na naknadu troškova za povučeni dio tužbe budući da u primjenu dolazi odredba članka 158. stavak 1. ZPP-a koja je u vrijeme donošenja odluke o troškovima propisivala da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka, osim ako je povlačenje uslijedilo odmah nakon udovoljavanja zahtjevu od tuženika. Kako u ovom slučaju zahtjevu tužitelja nije udovoljio tuženik nego treća osoba i to prije podnošenja tužbe, evidentno je da se ne primjenjuje iznimka iz članka 158. stavak 1. ZPP-a.

23. Stoga tuženiku pripada pravo na troškove postupka u odnosu na povučeni dio tužbe od 21.353,98 kn, i to trošak za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podnesaka od 29. siječnja 2014., 28. veljače 2014. i 28. travnja 2014. (Tbr. 8/1 Tarife) te za zastupanje na ročištima od 19. veljače 2014., 10. travnja 2014., 13. studeni 2014. i 2. svibnja 2016. (Tbr. 9/1), za svaku radnju po 250,00 kn (samo toliko je zatraženo troškovnikom od 4. svibnja 2016. list 110-112 spisa), odnosno ukupno 2.000,00 kn što uz PDV 25% sveukupno iznosi 2.500,00 kn

24. Kada se od troškova koji pripadaju tužitelju oduzmu troškovi koji pripadaju tuženiku (9.375,00 kn – 2.500,00 kn) tada treba zaključiti da je tužitelju valjalo priznati iznos od 6.875,00 kn troškova. Kako je pobijanom presudom tužitelju priznato 12.500,00 kn troškova, to je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu pobijanu odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti i djelomično odbiti zahtjev tužitelja po ovom osnovu u iznosu od 5.625,00 kn.

25. Tužitelju je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo priznati i troškove žalbe i to samo u odnosu na uspjeh koji je ostvario sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka, koja se smatra rješenjem, pa mu primjenom Tbr. 10/5 i Tbr. 42. Tarife pripada 468,75 kn, dok je odbijen preostali dio ovog zahtjeva kao previsoko postavljen.

26. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

27. Kao nepobijana ostaje neizmijenjena prvostupanjska presuda u točki II izreke.

U Rijeci 8. studenog 2021.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak