REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1274/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice J. B., OIB …, iz S., koju

zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tužene R.

A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju

punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. & p. u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. rujna 2021. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice M. G., odvjetnika u S. i zamjenika punomoćnika tužene D. O., odvjetnika u S.u, na ročištu radi objave, dana 5. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz članka 1. Ugovora o kreditu broj … od 25. rujna 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 24.783,78 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kao i ugovorna odredba iz članka 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu broj …. od 25. rujna 2006.,

zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene, kao kreditora.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 27.449,43 kn sa zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

- na iznos od 74,22 kn od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 74,69 kn od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 74,53 kn od 29. veljače 2008.

- na iznos od 74,86 kn od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 72,12 kn od 30. travnja 2008.

- na iznos od 140,55 kn od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 140,54 kn od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 136,27 kn od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 134,63 kn od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 134,33 kn od 30. rujna 2008.

- na iznos od 143,33 kn od 31. listopada 2008.

- na iznos od 134,25 kn od 30. studenog 2008.

- na iznos od 155,80 kn od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 171,63 kn od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 178,78 kn od 28. veljače 2009.

- na iznos od 202,31 kn od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 199,79 kn od 30. travnja 2009.

- na iznos od 193,15 kn od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 187,53 kn od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 185,26 kn od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 183,60 kn od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 180,44 kn od 30. rujna 2009.

- na iznos od 176,06 kn od 31. listopada 2009.

- na iznos od 175,42 kn od 30. studenog 2009.

- na iznos od 191,92 kn od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 217,80 kn od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 211,86 kn od 28. veljače 2010.

- na iznos od 246,98 kn od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 240,32 kn od 30. travnja 2010.

- na iznos od 253,31 kn od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 365,71 kn od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 342,57 kn od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 413,26 kn od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 388,84 kn od 30. rujna 2010.

- na iznos od 349,55 kn od 31. listopada 2010.

- na iznos od 432,44 kn od 30. studenog 2010.

- na iznos od 537,89 kn od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 463,23 kn od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 489,41 kn od 28. veljače 2011.

- na iznos od 456,11 kn od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 462,09 kn od 30. travnja 2011.

- na iznos od 603,47 kn od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 617,22 kn od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 735,33 kn od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 674,66 kn od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 608,25 kn od 30. rujna 2011.

- na iznos od 580,10 kn od 31. listopada 2011.

- na iznos od 575,04 kn od 30. studenog 2011.

- na iznos od 606,39 kn od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 633,73 kn od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 637,39 kn od 29. veljače 2012.

- na iznos od 618,48 kn od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 631,25 kn od 30. travnja 2012.

- na iznos od 639,99 kn od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 625,29 kn od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 629,15 kn od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 618,14 kn od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 594,32 kn od 30. rujna 2012.

- na iznos od 619,64 kn od 31. listopada 2012.

- na iznos od 631,89 kn od 30. studenog 2012.

- na iznos od 623,35 kn od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 575,47 kn od 31. siječnja 2013.

- na iznos od 616,15 kn od 28. veljače 2013.

- na iznos od 619,70 kn od 31. ožujka 2013.

- na iznos od 603,76 kn od 30. travnja 2013.

- na iznos od 554,17 kn od 31. svibnja 2013.

- na iznos od 552,91 kn od 30. lipnja 2013.

- na iznos od 562,08 kn od 31. srpnja 2013.

- na iznos od 584,61 kn od 31. kolovoza 2013.

- na iznos od 611,66 kn od 30. rujna 2013.

IV Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.498,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 22. ožujka 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi sadržanih u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj … od 25. rujna 2006. te radi isplate iznosa od 27.391,75

kn, sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a sve uslijed nepoštenih i ništetnih gore označenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi kako je tužena u predmetnom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, time da je otplatu kredita vezala uz ovu valutu te označila kamatnu stopu u visini od 2,95% godišnje te ugovorila kako je kamatna stopa promjenjiva i vezana isključivo za jednostranu odluku banke, bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Smatra kako je na ovaj način ugovoren odnos stranaka koji ima za posljedicu nejednakost u njihovim pravima i obvezama, uz napomenu kako tužena prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarala, niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljenom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije,

ugrađenom u Zakonu o zaštiti potrošača, stoga je prouzročena neravnoteža položaja ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Dodaje kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i ovdje tužiteljice, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj je utvrđeno da je tužena pod 4 u toj pravnoj stvari R. A. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.

prosinca 2008., odnosno od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i pravo potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe po kojima je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te po kojima je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora banke kao trgovci, nisu u cijelosti informirale potrošače, kao korisnike kredita, o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu prava i obveza ugovornih strana, a što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg i aktualnog Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita izrađen izračun utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tako i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, a radi se o iznosu od 27.391,75 kn, koji je tužena neosnovano stekla do konačne otplate kredita.

2. U svom odgovoru od 27. listopada 2020. tužena je prije svega prigovorila mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog sporazumne mjesne nadležnosti suda u

Z., kao suda koji je općemjesno nadležan za tuženu jer je na njegovom području njezino registrirano sjedište, a nakon toga u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U bitnom navodi kako u ovom slučaju nema mjesta izravnoj primjeni presuda donesenih pred trgovačkim sudovima u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, kako je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te kako nema za posljedicu neravnotežu prava i obveza ugovornih strana, kako su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli i kako tužiteljica nije bila u situaciji da kao potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ponuđenu ugovornu odredbu. Dodaje kako je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna i razumljiva te lako uočljiva tužiteljici, kako je metoda i kriterij promjene kamate propisan općim aktima banke i kako ti parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope, a pored svega ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49. st. 4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako se o odredbi iz čl. 12. predmetnog ugovora, kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, posebno pregovaralo s tužiteljicom, već ističe kako stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnost suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda, stoga je valjalo primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se, u skladu s odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom. Ovome valja dodati kako je ugovorena nadležnost suda u Z., dok je prebivalište tužiteljice u S.,

stoga joj je otežano pravo pristupa sudu, a time i pravo ostvarivati interese sudskim putem. Nasuprot tome, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi kako je ovaj pravni posao sklopljen u podružnici tužene u Splitu, stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika,

ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda. S tim u vezi, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na č ijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, tužiteljica je podnošenjem tužbe pred ovim sudom iskoristila mogućnost izbora, stoga je Općinski sud u Splitu stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora o kreditu broj … od 25. rujna 2006., otplatnog plana od 28. rujna 2006.,

prijepisa knjigovodstvene kartice od 31. siječnja 2019., oglasa priloženih uz podnesak tužiteljice od 4. studenog 2020. te pregledom nalaza sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove V. K. od 6. svibnja 2021. s

prilozima. Preostali dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim i suprotnosti s načelom ekonomičnosti postupka.

5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama je kao sporno valjalo pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

8. Pregledom ugovora o kreditu broj … od 25. rujna 2006.

razvidno je kako je tužiteljica J. B., kao korisnik kredita, sklopila s tuženom

R. A. d.d. Z., kao kreditorom, kredit za kupnju vozila, koji joj je

u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.783,78 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovitu kamatu koja je u skladu s člankom 2. ugovorena u visini od 2,95%, a koja kamatna stopa je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Odredbom iz članka 7. ugovoreno je kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.

9. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

10. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan,

kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

11. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 27. srpnja 2007. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno je kako je R. A. d.d. Z. (u tom postupku označena kao tužena pod 4) u

vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., odnosno od 1. siječnja 2004. do

31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica te da je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku otplate promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, tako da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do

31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, presudom je naloženo svim tuženima u tom parničnom postupku pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

12. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, a u ovom slučaju kreditora.

13. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju, utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te zainteresiranim osobama pa tako i tužiteljici, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Sud ne dvoji kako je tužena dostavljala podatke tužiteljici iz kojih su bile razvidne promjene prvotno ugovorene kamatne stope, odnosno novi iznosi mjesečnih anuiteta, ali korisnik kredita nije bio upoznat s parametrima koji utječu na te promjene.

15. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj ugovornoj kamati, sadržane u člancima 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je valjalo odlučiti kao u točkama I i II izreke ove presude.

16. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke V. K., koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

17. U svom vještvu od 6. svibnja 2021. vještak je utvrdio kako je predmetnim ugovorom tužena za potrebe kupnje automobila odobrila tužiteljici iznos od 23.783,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na datum korištenja kredita 28. rujna 2006., kako je kamatna stopa ugovorena kao redovita u visini od 2,95% godišnje, kako je ugovorena kao promjenjiva prema Odluci o kamatnim stopama kreditora, kako je po otplatnom planu tužiteljica u obvezi platiti 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na datum dospijeća te kako je iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta 313,73 CHF. Također je utvrdio kako su nakon navedenog uslijedile promjene kamatnih stopa i promjene visine anuiteta, tako da je od 1. studenog 2007. visina kamatne stope iznosila 3,95%, a iznos anuiteta 322,93 CHF, dok je od 1. svibnja 2008. kamatna stopa bila u visini od 4,95%, a iznos anuiteta 331,54 CHF, kako je od 1. ožujka 2009. visina kamatne stope bila 5,95%, a visina anuiteta 339,01 CHF, od 1. listopada 2011. visina kamatne stope bila je 4,95%, a iznos anuiteta 335,57 CHF. Ovome dodaje kako je prema Ugovoru o kreditu nakon 84 jednaka mjesečna anuiteta, tužiteljica u redovitom tijeku otplate trebala platiti 26.353,03 CHF, od čega glavnicu u iznosu od 23.783,78 CHF, a na kamatu iznos od 2.569,25 CHF. Slijedom iznijetog, vještak zaključuje kako je 30. rujna 2013. korisnik otplatom kredita preplatio po osnovi kamata iznos od 1.541,55 CHF, odnosno iznos od 8.034,80 kn, dok je u odnosu na razliku tečaja za CHF platio iznos od 19.414,65 kn, tako da se po ovim osnovama radi o razlici u ukupnom iznosu od 27.449,45 kn, a iznesena utvrđenja prikazao je po mjesecima u tablici priloženoj uz svoj nalaz i mišljenje. Na ovo vještvo stranke nisu iskazale primjedbe koje bi dokazale matematičku grešku izračuna, pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade nalaza i mišljenja, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

18. Podneskom od 26. srpnja 2021. tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnih i bez pravnog učinka nepoštenih pojedinih ugovornih odredbi te radi isplate iznosa od 27.449,43 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, uskladivši zahtjev za isplatom s nalazom vještaka, a sve na način koji je sadržajno praktički istovjetan izreci ove presude.

19. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 22. ožujka 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

20. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom koja joj pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 22. ožujka 2019. i dva obrazložena podneska od 4. studenog 2020. i 26. srpnja 2021., kao i zastupanja na ročištima održanim 26. studenog 2020. i 23. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat joj je iznos od 5.000,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn i sudske pristojbe u iznosu od 1.248,00 kn (sudske pristojbe tužbe i presude po 624,00 kn).

22. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 9.498,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki IV izreke presude.

Split, 5. studenog 2021.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tužene