Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: 7 P-388/2019-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja S. G.1 OIB: … iz V. I. g. K. 11, zastupan po punomoćniku B. K. , odvjetniku iz V. , protiv tuženika R. A. A. d.d. OIB: … iz Z., M. c. 69, Z., zastupano po punomoćniku B. I. odvjetniku iz Z. , radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 14. listopada 2021., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu ZPP-a), 5. studenog 2021.

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu dana 10. 03. 2006. godine, broj 041-50-3327876 zaključenog između stranaka, da je ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnja, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora ovdje tuženika.

II. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 5.166,78 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom

- na iznos od 69,10 kn počev od 30.11.2007.,

- na iznos od 67,65 kn počev od 31.12.2007.,

- na iznos od 68,24 kn počev od 31.01.2008.,

- na iznos od 68,14 kn počev od 29.02.2008.,

- na iznos od 68,63 kn počev od 31.03.2008.,

- na iznos od 65,91 kn počev od 30.04.2008.,

- na iznos od 84,99 kn počev od 31.05.2008.,

- na iznos od 84,64 kn počev od 30.06.2008.,

- na iznos od 82,05 kn počev od 31.07.2008.,

- na iznos od 81,15 kn počev od 31.08.2008.,

- na iznos od 81,18 kn počev od 30.09.2008.,

- na iznos od 88,89 kn počev od 31.10.2008.,

- na iznos od 81,11 kn počev od 30.11.2008.,

- na iznos od 84,22 kn počev od 31.12.2008.,

- na iznos od 83,40 kn počev od 31.01.2009.,

- na iznos od 83,73 kn počev od 28.02.2009.,

- na iznos od 143,37 kn počev od 31.03.2009.,

- na iznos od 142,39 kn počev od 30.04.2009.,

- na iznos od 136,91 kn počev od 31.05.2009.,

- na iznos od 135,52 kn počev od 30.06.2009.,

- na iznos od 132,29 kn počev od 31.07.2009.,

- na iznos od 130,41 kn počev od 31.08.2009.,

- na iznos od 127,98 kn počev od 30.09.2009.,

- na iznos od 124,73 kn počev od 31.10.2009.,

- na iznos od 124,31 kn počev od 30.11.2009.,

- na iznos od 122,77 kn počev od 31.12.2009,,

- na iznos od 122,02 kn počev od 31.01.2010.,

- na iznos od 119,95 kn počev od 28.02.2010.,

- na iznos od 119,59 kn počev od 31.03.2010.,

- na iznos od 116,55 kn počev od 30.04.2010.,

- na iznos od 114,74 kn počev od 31.05.2010.,

- na iznos od 119,34 kn počev od 30.06.2010.,

- na iznos od 113,58 kn počev od 31.07.2010.,

- na iznos od 116,79 kn počev od 31.08.2010.,

- na iznos od 111,94 kn počev od 30.09.2010.,

- na iznos od 106,69 kn počev od 31.10.2010.,

- na iznos od 107,49 kn počev od 30.11.2010.,

- na iznos od 110,23 kn počev od 31.12.2010.,

- na iznos od 103,52 kn počev od 31.01.2011.,

- na iznos od 101,31 kn počev od 28.02.2011.,

- na iznos od 96,73 kn počev od 31.03.2011.,

- na iznos od 93,68 kn počev od 30.04.2011.,

- na iznos od 92,69 kn počev od 31.05.2011.,

- na iznos od 91,15 kn počev od 04.07.2011.,

- na iznos od 84,79 kn počev od 31.07.2011,

- na iznos od 81,55 kn počev od 31.08.2011.,

- na iznos od 73,03 kn počev od 30.09.2011.,

- na iznos od 45,51 kn počev od 31.10.2011.,

- na iznos od 42,94 kn počev od 1.12. 2011.,

- na iznos od 41,06 kn počev od 31.12.2011.,

- na iznos od 39,30 kn počev od 31.01.2012.,

- na iznos od 37,07 kn počev od 29.02.2012.,

- na iznos od 34,21 kn počev od 31.03.2012.,

- na iznos od 31,92 kn počev od 30.04.2012.,

- na iznos od 29,54 kn počev od 31.05.2012.,

- na iznos od 26,87 kn počev od 30.06.2012.,

- na iznos od 24,17 kn počev od 31.07.2012.,

- na iznos od 21,52 kn počev od 31.08.2012.,

- na iznos od 18,67 kn počev od 30.09.2012.,

- na iznos od 12,93 kn počev od 31.10.2012.,

pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31.srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanje eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 31. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.282,81 kunu, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 10. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu (dalje; Ugovor). Tim Ugovorom je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita, na raspolaganje iznos od 24.327,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Pored iznosa glavnice tuženik je bio dužan platiti redovnu kamatu koja je za vrijeme trajanja kreditne obveze bila promjenjiva u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora je iznosila 5,50% godišnje. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti, prije isteka roka, odnosno 24. listopada 2012.

2. Tužitelj u tužbi ističe da je kamatna stopa za vrijeme trajanja obveze po kreditu više puta mijenjana na njegovu štetu, u skladu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje odredbe su utvrđene kao nepoštene i ništetne.

3. U svezi navedenog, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 14. lipnja 2014. kojom je u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je R. A. d.d. Z., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14- 02 od 9. travnja 2015.

4. Nadalje, tužitelj navodi da je uslijed jednostranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika došlo do preplate po kreditu u iznosu od minimalno 9.900,00 kuna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji određuje da je redovna kamata od 5,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te naložio tuženiku povrat iznosa preplaćenog uslijed jednostranog povećanja kamatne stope.

5. Dakle, pozivajući se na navedenu pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., tužitelj potražuje da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamata od 5,50% promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te naloži tuženiku na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/05.,41/08.,125/11.,78/15., i 29/18., dalje ZOO) povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik primio na ime nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba, pozivajući se pri tome na odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., dalje u tekstu: ZPP) kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesen u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

6. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od dana 14. listopada 2021. godine (str. 96-97) preinačio tužbeni zahtjev tako da na ime preplaćenih iznosa s osnove ugovorene promjenjive kamatne stope potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 5.166,78 kune zajedno sa zateznim kamatama. Osim toga, tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka.

7. Preinaku tužbenog zahtjeva sud je dopustio rješenjem donesenim na ročištu održanom 14. listopada 2021. (str. 194), obzirom da je do preinačenja došlo nakon vještačenja u ovoj pravnoj stvari, čime je tužitelj na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi uskladio tužbeni zahtjev s novonastalom činjenicom, te se takvom preinačenju tuženik niti ne može protiviti.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu (str. 24-30), prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti, te osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Što se tiče promjenjive kamatne stope tuženik navodi da su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju opće uvjete poslovanja i kao takvi obvezuju ugovorne strane, a odluke o promjeni kamatne stope bile su opravdane i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

10. Tuženik smatra da se u ovom predmetu ne može automatski izravno primijeniti izreka presude donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Premda se u izreci navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koristio nepoštene odredbe, u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenom razdoblju, već to treba utvrđivati i dokazivati u svakom pojedinom predmetu. Osim toga, navodi kako u predmetu P- 1401/12 nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom, bez ugovaranja kriterija za promjenu stope.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti poštenja ili ne.

12. Tuženik navodi da promjena kamatne stope nije posljedica nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti, te je kamatna stopa mijenjana s uredno objavljenim i zakonom dostupnim općim aktima. Nadalje navodi, da se prilikom promjene kamatnih stopa vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta, troškova financiranja banaka, koje su neovisne odlukama samog tuženika i njegovoj poslovnoj politici, te iste nije mogao niti predvidjeti.

13. Tako se tuženik vodio kriterijem tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kriteriju kretanja premije rizika i tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa, te svojeg položaja na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu, te koristeći parametre koje uzima u obzir prilikom promjene kamate između ostalog vezano i za ugovore o kreditu. Dakle, promjenjiva kamatna stopa po ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima, te je sama primjena i promjena kamatne stope izvršavana u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja uz primjenu jasnih i opravdanih parametara koji su bili izrađeni i objašnjeni. Uz to, stavlja i prigovor zastare.

14. Tijekom postupka za utvrđivanje činjenica izvršen je uvid u ugovor o kreditu ( str. 6-10), otplatni plan ( str. 11-14), prijepis knjigovodstvene kartice ( str. 16- 21), opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom ( str. 32-38), pravilnik o obračunu kamata i naknada od 1. travnja 2011. ( str. 39-61), Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz siječnja 2007. ( str. 62-74), nalaz i mišljenje ( str. 84-90), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja S. G. ( str. 76-77).

15. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

16. Tužbeni zahtjev je osnovan.

17. Predmet spora je utvrđivanje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o jednostranom povećanju kamatne stope te novčana tražbina tužitelja s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 041-50-3327876 od 10. ožujka 2006. (dalje: Ugovor) i to upravo zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj s tuženikom zaključio predmetni Ugovor te da je svoju obvezu ispunio u cijelosti.

19. Sporno je, mogu li se na ovaj pojedinačni spor primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je na obvezu iz kredita ugovarana promjenjiva kamatna stopa. Također je sporno pitanje mjesne nadležnosti, te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

20. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja S. G.

21. Uvidom u dopis tuženika (list 5), vidljivo je kako je tužitelj kredit otplatio dana 24. 10. 2012.g.

22. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 041-50-3327876 (str. 6-9) utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 24.327,15 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan ugovaranja iznosila 5,50%, a rokom otplate od 84 mjeseca. Kredit je namijenjen kupnji vozila.

23. Čl. 12. ugovorena je mjesna nadležnost u mjestu sjedišta kreditora.

24. Uvidom u otplatni plan (11-14), utvrđeno je kako se odnosi na predmetni ugovor sa navedenom visinom svake rate, po početnoj kamatnoj stopi i kroz cijeli ugovoreni period.

25. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice (str.16-18) utvrđene su sve otplate, te da je kredit u cijelosti zatvoren-otplaćen.

26. Uvidom u otplatni plan ( str. 19-20) utvrđeno je da su svi iznosi i datumi otplate za sve cijelo predviđeno razdoblje trajanja kredita.

27. Uvidom u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom ( str. 32-33) vidljivo je da ovi uvjeti sadrže i odredbe o kamatama i naknadama.

28. Uvidom u informacije za klijente ( str. 34-35) utvrđeno je da ove informacije imaju i obavijesti o čimbenicima koji utječu na visinu kamate , a uvidom u Opće uvjete poslovanja ( str. 36-38) da su isti donijeti na 4. sjednici Uprave banke od 11. ožujka 2005., a uvidom u Pravilnik o obračunu kamata i naknada (str. 39-61) od 1. travnja 2011. kao i Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz siječnja 2007. ( str.62- 74), utvrđeno je da sadrže obavijesti i brojne formule za izračun kamate.

29. Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka (str. 84-89) utvrđeno je kako je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je uslijed promjene kamatne stope od strane tuženika nakon zaključenja ugovora o kreditu došlo do više plaćenog iznosa, odnosno preplate u iznosu od 5.166,78 kune.

30. Osim uvida o u dokumentaciju saslušan je tužitelj S. G. (76-77).

30. 1. Tužitelj S. G. u svom iskazu navodi da mu ovo nije bio prvi kredit koji je dizao u životu, te je primijetio da je u ovom slučaju transparentnost banke nešto manja. Kredit je prezentiran kao nešto najpovoljnije, spominjala se promjenjiva kamatna stopa, no nikako se nije moglo očekivati da će promjene biti tako velike. Kod kasnijih kredita koje je podigao objašnjavali su mu principe i načine promjene kamatne stope te intervale u kojima se mogu mijenjati, no za ovaj kredit uopće se ne sjeća da bi o tome bilo riječi. Pretpostavlja da je nešto bilo u pisanom obliku no o tome nije bilo govora u banci. Kredit je podigao za kupnju motornog vozila kao građanin. Taj kredit mu je dakle ponuđen kao najpovoljniji, o tomu je bilo govora u medijima, a priča se nastavila i u banci. Inicijalna kamata bila je 5,5%, da bi tijekom otplate došla do 7,75%, a rate od 1.600,00 kuna došle su na 2.300,00 kuna. Trend rasta kamatne stope bio je stalno prisutan i to je bio razlog zašto je ranije zatvorio kredit. Po zanimanju je liječnik, na kredit s promjenjivom kamatnom stopom odlučio se zato što nepromjenjive kamatne stope nije niti bilo u to vrijeme. Nitko mu nije rekao da promjena tečaja valute ima utjecaja na promjenu kamatne stope. Nakon ovog kredita studiozno se priprema za slijedeća neka eventualna zaduženja.

31. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije našao stručnim, objektivnim te izrađenim u skladu s pravilima znanosti i vještine, a nalazu i mišljenju u računskom dijelu niti stranke nisu prigovarale.

32. Što se tiče iskaza tužitelja, sud je ovaj iskaz našao životnim i logičnim , a iz iskaza je vidljivo da je tužitelju predmetni ugovor o kreditu ponuđen kao nešto najpovoljnije, te da je transparentnost po iskustvu tužitelja bila nešto manja nego inače kod kreditnog zaduženja.

33. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 10. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 041-50-3327876, za kupnju vozila,

- da je navedenim Ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.327,15 CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u 84 mjesečna anuiteta izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća svakog anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a na dan sklapanja Ugovora je iznosila 5,50% godišnje, dok će se promjenjiva kamatna stopa utvrđivati Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora,

- da je tužitelj sklopio ugovor kao građanin (potrošač), za kupnju automobila, te mu je ugovor prezentiran kao " nešto najpovoljnije",

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 14. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 5.166,78 kuna, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, Odlukom kreditora , a koji je iznos preplate utvrđen nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (str. 84-89).

34. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluka Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. , Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. , presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/1/18-11 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

35. Suprotno navodima tuženika o neurednosti tužbe, sud je tužbu našao podobnom za raspravljanje.

36. Mjesna nadležnost

36.1. U konkretnom predmetu nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je Z., koji je znatno udaljen od V. u kojem tužitelj ima prebivalište. Navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužitelj kao korisnik tog kredita – potrošač koji ima prebivalište u V. i nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

36. 2. Naime, člankom 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a u koji Zakon su implementirane i Direktive EEZ o nepoštenim odredba potrošačkog Ugovora, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom u koliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. 3. Nadalje, prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta kreditora stavlja u neravnopravan položaj tužitelja, te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja.

36. 4. Štoviše, iz isprava koje je tužitelj priložio uz tužbu vidljivo je da tuženik ima poslovnicu u V., a člankom 59. st. 1. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, za suđenje u sporu koji nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijim se području nalazi ta poslovna jedinica.

36. 5. Dakle, kako se o mjesnoj nadležnosti prilikom zaključenja ugovora nije posebno pregovaralo, a riječ je o odredbi koja je na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da ga stavlja u nepovoljniji položaj za pristup sudu, sud je ovu odredbu ugovora našao ništetnom.

37. Utvrđenja iz kolektivnog spora - valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

37. 1. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b ZZP/07).

37. 2. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138. a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

37. 3. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presude broj: Pž-7129/13 od 14. lipnja 2014., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

37. 4. U ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, sud nalazi, da nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), s obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu.

37. 5. S obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

37. 6. Presudom Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu na način kako je to činio, između ostalog i tuženik s potrošačima, dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da nisu bile uočljive, jasne niti razumljive ugovorne odredbe, a što je u konačnici suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

37. 7. U konkretnom slučaju, na osnovu iskaza tužitelja utvrđeno je, da mu tuženik u procesu pojedinačnog pregovaranja nije na odgovarajući način izložio sve relevantne okolnosti, već je ugovor prezentiran " kao nešto najpovoljnije".

37. 8. Što se tiče pravilnika o izračunu kamata na koji se poziva tuženik kao dokaz svoje transparentnosti prema potrošačima, uvidom u pravilnike je utvrđeno da isti nisu niti jasni niti razumljivi za prosječnog potrošača, a niti je to na koncu relevantno, jer je riječ o načinu obračuna tuženika nakon zaključenja ugovora, a ne u postupku pregovaranja.

37. 9. Dakle, dopušteno je ugovorom o kreditu ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, no u konkretnom slučaju, odredba o promjeni kamatne stope odlukom Kreditora posljedica je nepoštene poslovne prakse tuženika, slijedom čega je sud prihvatio zahtjev kao u točci I. izreke. Dakle, nema osnove interpretacija tužbenog zahtjeva od strane tuženika kada tužbeni zahtjev tumači kao zahtjev za utvrđivanje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer se tužbeni zahtjev odnosi samo na dio kojim je ugovoreno da se odluka može mijenjati u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ovakvo tumačenje tuženika može biti posljedica nečitanja cijelog tužbenog zahtjeva iz točke I. ili nekih drugih razloga što za ishod spora nije niti relevantno.

38. Zastara

38. 1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05.

38. 2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Z. pokrenut tužbom podnesenom 4. travnja 2012., u odnosu na valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2014.

38. 3. U skladu s navedenim, 4. travnja 2012. nastupio je prekid zastare za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do toga trenutka nisu zastarjele primjenom općeg roka zastare od 5 godina pa je tako zastara za potraživanje razlike preplaćenih iznosa anuiteta zbog ugovorene promjenjive kamatne stope ispočetka od 14. lipnja 2014. godine.

38. 4. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019., razvidno je da za navedena potraživanja iz tužbenog zahtjeva nije protekao rok zastare od 5 godina za onu tražbinu tužitelja za koju nije nastupila zastara do 4. travnja 2012. – a to je cjelokupna tražbina tužitelja.

38. 5. U odnosu na navode tuženika kojim osporava stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, treba reći da je predmetna odluka prošla ustavnosudsku kontrolu budući je Ustavni sud u predmetu broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. odbio ustavnu tužbu u predmetu istovjetne činjenične i pravne naravi.

38. 6. U citiranoj odluci Ustavni sud je u točci 27.3. Obrazloženja naveo – "Ustavni sud zaključuje da je ovdje spornom pitanju prekida roka zastare, Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumljivo ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi".

38. 7. U našem pravnom sustavu nije propisano od kojeg trenutka teče zastarni rok od pet godina kod restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, no taj se rok računao po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana svake pojedine uplate. Tek je na sjednici građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. 8. Dakle, obzirom na iznijeto, sud je našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama Kreditora.

39. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05.

40. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 84-89), na koji stranke nisu prigovarale.

41. U spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor zaključuje se da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene). U tom smislu sud je provedenim financijskim vještačenjem utvrdio i dosudio tužitelju razliku između plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Razliku izvršene preplate bilo je moguće izračunati jedino kao razliku između početno ugovorene stope i kasnijih stopa povećanih jednostranom odlukom tuženika kao kreditora.

42. 1. Sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim i u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate koje se potražuju od svakog otplatnog anuiteta, stoga što je tuženik prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite utvrđen kao nepošten stjecatelj, pa je u skladu odredbe čl. 214. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

42. 2. Sud nalazi da je tuženik prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj pa bi sukladno odredbi članka 214. ZOO-a bio dužan platiti zateznu kamatu od stjecanja svakog pojedinih iznosa, no kako tužitelj potražuje od kraja mjeseca u kojem je anuitet plaćen, sud nije išao izvan granica tužbenog zahtjeva.

43. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

44. S obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje su razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

45. Troškovi postupka

45. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

45. 2. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, slijedom čega je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnične troškove koji su bili opravdani i nužni.

45. 3. Kao opravdan i nužan trošak nužan je trošak sastava tužbe za koji sastav obzirom na visinu tužbenog zahtjeva punomoćniku tužitelja pripada nagrada od 750,00 kuna (Tbr. 7. točka 1. Tarife), zatim trošak zastupanja na ročištu od 19. studenog 2020. kao i od 10. ožujka 2021. , punomoćniku tužitelja temeljem tbr. 9. točka 1. Tarife pripada iznos od 750,00 kuna za svako ročište.

45. 4. Za sastav obrazloženog podneska od 13. travnja 2021. po tbr. 8. točka 3. Tarife punomoćniku tužitelja pripada nagrada od 181,25 kuna, te trošak podneska od 4. lipnja 2021. punomoćniku tužitelja pripada po tbr. 8. točka 1. Tarife nagrada od 750,00 kuna , kao i za sastav podneska od 14. listopada 2021. također nagrada od 750,00 kuna.

45. 5. Za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 14. listopada 2021. punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 750,00 kuna, a za zastupanje na ročištu za objavu presude po tbr. 9. točka 2. Tarife nagrada od 375,00 kuna.

45. 6. Dakle ukupan parnični trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku sud je našao u skladu s Odvjetničkom tarifom u iznosu od 4.306,25 kuna, što sa PDV-om iznosi 5.382,81 kunu.

45. 7. Kao opravdan i nužan trošak javlja se i trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, te opravdani trošak sudskih pristojbi u iznosu od 200,00 kuna na tužbu i 200,00 kuna na presudu, tako da ukupan parnični trošak tužitelja koji je bio opravdan i nužan iznosi 8.282,81 kunu.

46. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 5. studeni 2021.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja punomoćnik B. K. odvjetnik iz V.

2. Za tuženika punomoćnik B. I. odvjetnik iz Z.