Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-456/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja N. H. iz Z., OIB:… , koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnica A. E., temeljem generalne punomoći br. Su-358/15, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1881/16-40 od 27. siječnja 2020., dana 5. studenoga 2021.

p r e s u d i o  j e

I

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika G. Z. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1881/16-40 od 27. siječnja 2020. u dijelu pod toč. I/ izreke.

II Odbija se djelomično žalba tužitelja N. H. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Pn-1881/16-40 od 27. siječnja 2020. u dijelu pod toč. II/ izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja na ime naknade imovinske štete za iznos od 1.350,00 kn i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za više zatražene zakonske zatezne kamate.

III Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Pn-1881/16- 40 od 27. siječnja 2020. u dijelu pod toč. II/ izreke koji se odnosi na odbijajući dio i sudi tako da se :

- nalaže tuženiku isplatiti tužitelju, pored već dosuđenog iznosa na ime naknade neimovinske štete od 10.000,00 kn, i daljnji iznos od 5.500,00 kn (odnosno ukupno 15.500,00 kuna) sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2016.,

- nalaže tuženiku isplatiti tužitelju, pored već dosuđenog iznosa na ime naknade imovinske štete od 18.240,47 kn, i daljnji iznos od 455,00 kn (odnosno ukupno 18.695,47 kn) sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2020.,

sve do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od petnaest dana.

IV Djelomično se potvrđuje i djelomično preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Pn - 1881/16-40 od 27. siječnja 2020. u dijelu pod toč. II/ izreke u pogledu odluke o trošku tako da u tom dijelu ista sada glasi :

Nalaže se tuženiku G. Z. naknaditi tužitelju N. H., pored već dosuđenog iznosa od 12.837,50 kn, i daljnji parnični trošak u iznosu od 2.887,50 kn (ukupno trošak postupka u iznosu od 15.725,00 kn), sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2020. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od petnaest, dok se za više zatražen iznos zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.172,00 kuna, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I/ Nalaže se tuženiku G. Z. isplatiti tužitelju N. H. isplatiti iznos od 28.240,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 10.000,00 kn od 10. lipnja 2016. do isplate,

- 18.240,47 od 27. siječnja 2020. do isplate,

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 12.837,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za iznos od 6.305,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem na dosuđeni iznos od 10.000,00 kn potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od 15. prosinca 2015. do 09. lipnja 2016., te u dijelu u kojem na dosuđen iznos od 18.240,47 kn potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od 15. prosinca 2015. do 26. siječnja 2020."

2. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavio tužitelj u dijelu pod toč. II/ izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi ističe da je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva s naslova pretrpljenih fizičkih boli za iznos od 2.500,00 kn što je u suprotnosti s postojećom sudskom praksom pozivajući se pritom na nalaz i mišljenje vještaka kao i činjenicu da se tužitelj liječio preko 11 mjeseci navodeći neugodnosti liječenja tužitelja. Također, da mu je odbijen dio zahtjeva s naslova pretrpljenog straha za iznos od 3.000,00 kn što je pravno neprihvatljivo i u suprotnosti s postojećom sudskom praksom pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka sačinjen u svezi s tim. Što se tiče naknade za tuđu pomoć i njegu ističe da je odbijen s dijelom zahtjeva za iznos od 455,00 kn. Međutim, da smatra da je preniska čak i visina naknade u iznosu od 20,00 kn po satu, kako to zahtjeva, a notorna činjenica je da je netto zarada osobe koja se na području gdje tužitelj živi bavi pružanjem pomoći i njege takve vrste daleko viša od 15,00 kn po satu kako to određuje prvostupanjski sud. Smatra da mu je s gore navedenih osnova prvostupanjski sud dosudio prenizak iznos naknade štete čime je pogrešno primijenio materijalno pravo te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, smatra da mu je prvostupanjski sud nepravilno dosudio prenizak iznos s osnova naknade štete za oštećenu odjeću i obuću navodeći da s ne radi o novoj odjeći i obući. Navedeni predmeti poslije predmetnog štetnog događaja postali su neupotrebljivi pa na način kako je to odlučio prvostupanjski sud tužitelju nije u potpunosti naknađena nastala šteta, smatrajući da je pogrešno primijenio materijalno pravo, ali i počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima navodeći da imovinska šteta tužitelju nikako nije mogla nastati tek u vrijeme donošenja prvostupanjske presude te je prvostupanjski sud pogrešno odbio zahtjev za zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2015. do 26. siječnja 2020. Najkasnije je prvostupanjski sud mogao kao početak tijeka kamata odrediti dan podnošenja tužbe, ne i dan donošenja presude. U izreci prvostupanjske presude naveden je netočan iznos dijela odbijenog tužbenog zahtjeva jer je tužitelj potraživao na ime glavnice ukupno 35.545,47 kn, a presudom je dosuđen iznos od 28.240,47 kn pa je jasno da je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 7.305,00 kn, a ne u iznosu od 6.305,00 kn kako je navedeno u presudi pa da je time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Također, tužitelj se žali na odluku o parničnom trošku jer da prvostupanjski sud nije odlučio o naknadi za sastavljanje podneska od 27. studenoga 2019. od 100 bodova i podneska od 13. prosinca 2019. od 25 bodova. Također da nije odlučio o trošku u iznosu od 125,00 kn za pristup medicinskog vještaka. Tužitelju da nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, a tom ročištu prisustvovao je punomoćnik tužitelja te tužitelj ima pravo na naknadu istog. Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i u tom dijelu te počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Predlaže kao uvodno i popisuje trošak sastava žalbe.

3. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavio tuženik u dijelu pod toč. I/ izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno

utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi se navodi, a pozivajući se na iskaz tužitelja, da se može zaključiti da je navedena mrlja od ulja mogla nastati neposredno prije samog dolaska tužitelja na mjesto štetnog događaja te da nije bilo niti vremena da nadležne službe uopće reagiraju i to ukoliko je uopće predmetna mrlja bila uzrok nastanka štetnog događaja. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka da proizlazi kako je uzrok pada tužitelja gubitak ravnoteže čime da je uzročno-posljedična veza ostala nedokazana. Tuženik smatra da je iskaz tužitelja nelogičan i neuvjerljiv posebno u dijelu u kojem iskazuje o uništenim stvarima s obzirom da ni na koji način ne potkrjepljuje svoj iskaz. Iako je sud dosudio manje iznose od onih navedenih od strane tužitelja činjenica je da tužitelj ničim nije dokazao što je nosio predmetnog dana, niti da bi mu te stvari doista bile oštećene niti koliko su koštale. Ističe i to kako je prometni vještak u nalazu i mišljenju naveo kako ne može objektivno vještačiti o visini troškova za opremu jer nema priloženih računa. Tuženik se poziva i na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kojih proizlazi kako kod tužitelja nije došlo do smanjenja životne aktivnosti u kojem obimu bi trpio duševne boli i morao ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu. Naime, ozljeda vrata tužitelja u štetnom događaju se poklapa sa ranijim ozljedama vratne kralježnice. Pored toga, dijagnostičkom obradom nije objektivizirana ozljeda mekotkivnih struktura vrata u predmetnom štetnom događaju koja bi ostavila trajne posljedice te da naruženosti kod tužitelja nema. Po mišljenju tuženika prvostupanjski sud uopće nije naveo nikakve valjane razloge temeljem kojih je usvojio tužbeni zahtjev slijedom čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na utvrđenje odlučnih činjenica u predmetnom postupku na način da sud dvostruko primjenjuje kriterije za primjenu odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu. Propušta primijeniti odredbe navedenog Zakona u dijelu koji se odnosi na čl. 2. st. 2. tog Zakona. Napominje da je Z. h. tj. Podružnici Z. c. povjeren dio odgovornosti pa kako je upravljanje predmetne lokacije ustupljeno to je navedena pravna osoba pasivno legitimirana, a ne tuženik. Prvostupanjski sud je preko svake mjere ocijenio visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu. Konačno, obzirom na neosnovanu odluku suda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva nezakonita je odluka o trošku parničnog postupka. Predlaže kao uvodno i potpisuje trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.: dalje ZID ZPP), a na koju povredu ukazuju u žalbi tužitelj i tuženik.

7. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i radi naknade imovinske štete (oštećenog motocikla, uređaja za navigaciju, odjeće, obuće, kacige i tuđe pomoći).

9. U ovoj fazi postupka ostala je sporna odgovornost tuženika kroz prigovor promašene pasivne legitimacije, uzročno posljedična veza između radnje odnosno propusta tuženika i štete kao posljedice, visina štete te početak tijeka zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu.

10. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a u svezi s time i izneseni zaključak da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije te nalazi pravilnim primijenjeno materijalno pravo. Naime, žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog suda u svezi pasivne legitimacije tuženika koji zaključak je prvostupanjski sud pravilno utemeljio polazeći od utvrđenja da se predmetni štetni događaj dogodio u Z. na raskrižju H. u. i U. k. B., a koje ulice nisu Odlukom o razvrstavanju javnih cesta („Narodne novine“ broj 66/13.) razvrstane, te se iste smatraju nerazvrstanom cestom.

11. Nadalje, što se tiče stava suda prvog stupnja u svezi prigovora promašene pasivne legitimacije navesti je da se isti pravilno pozivao na primjenu Odluke o komunalnom redu G. Z. („Službeni glasnik“ broj 4/08., 5/08., 8/09., 17/09., 17/10., 5/11., 8/11., 5/12., 18/13. i 24/13.) kojom je u čl. 2. određeno da su javnoprometne površine nerazvrstane

ceste.

Također

se

pravilno

pozivao

na

primjenu Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11. 144/12., 56/13., 94/13. i 153/13.; dalje ZKG) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja.

12. Naime, prema odredbi čl. 2. st. 1. ZKG komunalne djelatnosti obavljaju se kao javna služba, a st. 2. tog članka određeno je da su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne na temelju tog Zakona i posebnih propisa, između ostalih, osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti i osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 3. toč. 7. ZKG u komunalne djelatnosti u smislu toga Zakona spada i održavanje nerazvrstanih cesta.

14. Odredbom čl. 4. istog Zakona određeno je tko može obavljati komunalne djelatnosti u skladu s odredbama tog Zakona, kao i to da se obavljanje komunalnih djelatnosti, odlukom predstavničkog tijela može povjeriti pravnoj ili fizičkoj osobi na temelju pisanog ugovora, a u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno je donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje (čl. 14.) s time što prema čl. 15. ZKG nadzor nad provedbom odredbi komunalnog reda provodi komunalno redarstvo. Prema tome, tuženik je dužan osigurati da se komunalna djelatnost obavlja tako da se spriječi nastanak štete građanima, te je u obvezi nadzirati i kontrolirati poduzimanje radnji u svrhu osiguranja pravilnog postupanja tih osoba.

15. Povjeravanje poslova održavanja ulica na području G. Z. ne oslobađa tuženika odgovornosti, jer je G. bio dužan preko inspekcijskih i drugih tijela nadzirati rad pojedinih službi i poduzimati konkretne mjere kojima se osigurava njihovo djelovanje, pa od tuda njegova odgovornost

za

štetu

koja

nastane

zbog

neizvršenja tih obveza, pa utoliko žalbeni navodi u pogledu povjeravanja obavljanja komunalnih djelatnosti Z. h. d.o.o. P.Z. c. ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, ugovorni odnos između tuženika i navedene pravne osobe nije od utjecaja na obavezu tuženika I odgovornost za naknadu štete prema trećim osobama za slučaj nepridržavanja obaveze iz čl. 2. ZKG osiguranja trajnog i kvalitetnog obavljanja komunalne djelatnosti.

16. Tuženik se u žalbi poziva na propust u primjeni odredbe čl. 2. st. 2. ZKG, a kojom odredbom je određeno da su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne na temelju tog Zakona i posebnih propisa: - osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti,- osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, – osigurati obavljanje komunalnih djelatnosti na načelima održivog razvoja, – osigurati javnost rada. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika sadržaj navedene odredbe ne dovodi u pitanje primjenu materijalnog prava koje je sud prvog stupnja primijenio.

17. Dakle, ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravni stav prvostupanjskog suda, da ne stoji prigovor promašene pasivne legitimacije.

18. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju uzročno posljedične veze između štetnog događaja i zadobivenih ozljeda tužitelja. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je, a što tuženik nije osporio, da su prilikom obavljanja očevida od strane policije na kolniku utvrđeni materijalni tragovi ulja koje je iscurilo iz nepoznatog vozila, kao i tragovi struganja metalnih i plastičnih dijelova motocikla tužitelja. Zaključak stalnog sudskog vještaka dipl. ing. N. E. je da je utvrđena brzina kretanja motocikla tužitelja od oko 33,2 km/h bila tehnički primjerena konfiguraciji kolnika na mjestu štetnog događaja pri čemu da su tragovi ulja, koje je iscurilo od nepoznatog vozila na kolniku, u tehničkom smislu bili uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. Utoliko žalbeni navodi tuženika kako iz nalaza imenovanog vještaka slijedi da je uzrok pada tužitelja gubitak ravnoteže nisu osnovani jer je tužitelj izgubio ravnotežu I pao na kolnik ali zbog toga što su na mjestu štetnog događaja bili neuklonjeni tragovi ulja, a što je posljedica propusta tuženika u održavanju ceste tako da postojanje uzročno posljedične veze nije s uspjehom dovedeno u pitanje.

19. U svezi tuženikovih tvrdnji da je navedena mrlja mogla nastati neposredno prije samog dolaska tužitelja na mjesto štetnog događaja i da nije bilo vremena da nadležne službe reagiraju reći je da se radi o tvrdnji koja predstavlja činjenicu u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP slijedom čega ovaj drugostupanjski sud istu nije uzeo u razmatranje.

20. Što se tiče žalbenih navoda tuženika kojima dovodi u pitanje povredu prava osobnosti tužitelja navesti je da je točno da je stalni sudski vještak dr. P. P.istaknuo da kod tužitelja nije došlo do smanjenja životne aktivnosti, u kojem obimu bi trpio duševne boli i morao ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i da nema naruženosti. Međutim, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, povrede koje je tužitelj u štetnom događaju zadobio (trzajnu ozljedu vrata, natučenje i oguljotinu desnog koljena, natučenje desnog kuka i oba gležnja) te se

zbog

toga

ambulantno

liječio po kirurgu i fizijatru, a po završetku liječenja zaostale su u nalazu opisane subjektivne tegobe te je kliničkim vještačkim pregledom utvrđena palpacijska bolnost i napetost PVM vrata, zatim diskretno oslabljena GMS šaka i umanjena pokretljivost vrata blažeg stupnja, predstavljaju povrede prava osobnosti tužitelja, a težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju isplatu pravične novčane naknade. Prema tome žalbeni navodi izneseni u navedenom smislu nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

21. U pogledu visine naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje prvostupanjski sud je utvrdio da primjerena pravična novčana naknada za fizičke i duševne boli zbog pretrpljenog straha tužitelja iznosi 10.000,00 kn, a polazeći od odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) i utvrđenih okolnosti slučaja.

22. Međutim, reći je da je 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV- 47/2020 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske štete. Novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske štete, a koje pravno shvaćanje glasi da se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50 %.

23. Dakle, polazeći od odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO te također Orijentacijskih kriterija i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Predraga Pavića ovaj sud je žalbene navode tužitelja ocijenio osnovanim, dok se žalbeni navodi tuženika izneseni u svezi s tim nalaze neosnovanim.

24. Tako ovaj drugostupanjski sud odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP) osnovanim nalazi žalbene navode tužitelja u pogledu dosuđene pravične novčane naknade po mjerilu pretrpljenih fizičkih boli. Žalbeni navodi tuženika da se ozljeda vrata tužitelja u štetnom događaju poklapa sa ranijim ozljedama vratne kralježnice ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke budući da iz nalaza i mišljenja jasno slijedi da eventualne ranije ozlijede istih dijelova tijela i neko drugo patološko stanje, a s obzirom na zdravstveni karton koji datira od 11. srpnja 2013., ne bi imalo utjecaja na trajanje i intenzitet straha i boli s obzirom na to da su trajanje i intenzitet boli i straha isključivo posljedica predmetnog ozljeđivanja, a u kojem pravcu tuženik niti nije predlagao izvođenje drugih dokaza. Dakle, imajući u vidu nalaz i mišljenje imenovanog vještaka da je kod tužitelja bol jačeg intenziteta trajala 1 dan, srednjeg jakog intenziteta 3 tjedna, slabijeg intenziteta 4 tjedana, a koje je dano precizno i jasno te nije dovedena u pitanje pravilnost danog mišljenja, zatim polazeći od okolnosti slučaja (veći broj neugodnih liječničkih pregleda, izlaganje zračenju zbog radioloških pregleda, provođenje fizikalne terapije, nošenje elastičnog zavoja na gležnju i lijevom koljenu, imobilizaciju ovratnikom) i od pravnog shvaćanja kojim su mijenjani Orijentacijski kriteriji, kao i odredbe čl. 1100. ZOO, ovaj drugostupanjski sud, nalazi da je tužitelju valjalo priznati i daljnji iznos od 2.500,00 kn odnosno ukupno traženi iznos od 8.500,00 kn kao primjerenu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti po navedenom mjerilu.

25. Nadalje, slijedi da je tzv. primarni strah (u trenutku ozljeđivanja i neposredne životne opasnosti) bio intenzivan i kratkotrajan, dok je sekundarni strah (radi zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica) jačeg intenziteta trajao 1 dan, srednje jakog intenziteta 10 dana, slabijeg intenziteta 20 dana, a tzv. kasni primarni strah zabrinutosti za ishod liječenja, da je trajao 3 mjeseca, pa je u odnosu na to mjerilo ovaj drugostupanjski sud našao da je tužitelju valjalo priznati i daljnji iznos od 3.000,00 kuna odnosno ukupno 7.000,00 kn.

26. Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, promatrajući sveukupnost povreda i posljedica tih povreda primjerena pravična novčana naknada neimovinske štete iznosi 15.500,00 kn na ime neimovinske štete, pa kako je prvostupanjski sud već dosudio 10.000,00 kn to je tužitelju po toj osnovi priznat i dosuđen i daljnji iznos od 5.500,00 kuna.

27. Na dosuđen iznos neimovinske štete pravilno je priznata zatezna kamata od podnošenja tužbe tj. 10. lipnja 2016. sukladno odredbi čl. 1103. ZOO.

28. Nadalje, tužitelj u žalbi dovodi u pitanje utemeljenost zaključka suda prvog stupnja u pogledu visine satnice za pruženu tuđu pomoć tužitelju u svezi s čime je navesti da je tužitelju tuđa pomoć bila potrebna prema mišljenju imenovanog vještaka 3 sata dnevno prva tri tjedna po ozljeđivanju, potom 2 sata dnevno sljedeća 2 tjedna, a prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 1095. ZOO dosudio tužitelju po toj osnovi 1.365,00 kn, pri čemu je visinu naknade uzeo u iznosu od 15,00 kn po satu. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda satnica od 15 kn/sat kao najniža prosječna netto satnica osobe koja se na području gdje tužitelj živi bavi pružanjem pomoći i njege takve vrste bila je prije više od nekoliko godina prije štetnog događaja, pa se osnovanim nalaze žalbeni navodi tužitelja u svezi dosuđivanja tužitelju naknade s osnova tuđe pomoći tako da je tužitelju valjalo priznati i daljnji iznos od 455,00 kn odnosno ukupno iznos od 1.820,00 kn (20,00 kn/h). U konkretnom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije priložio dokaze kojima bi sud prvog stupnja stekao mogućnost utvrditi visinu pružene tuđe pomoći u vrijeme pružanja usluge koju bi bio platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala i to prema netto zaradi osobe koja bi bila pružala takvu uslugu u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana, pa je pravilno prvostupanjski sud visinu te imovinske štete odredio na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 223. ZPP i nastavno tome zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana donošenja odluke (stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1963/13-2 od 20. siječnja 2016.), a za prethodno razdoblje odbio kao neosnovano zatraženu.

29. Nadalje, tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 16.875,47 kn na ime naknade imovinske štete (oštećen motor, uređaj za navigaciju, oštećena kaciga, tenisice, hlaće). Opravdano je tužitelju dosuđena primjenom odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO i naknada imovinske štete zbog oštećenih stvari uslijed pada sa motocikla jer činjenice oštećenja proizlaze ne samo iz zapisnika o očevidu već i iskaza tužitelja čiji iskaz sud prvog stupnja drži opravdano uvjerljivim i životno logičnim. Visina štete pravilno je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, koji je utvrdio da ponuda dijelova za zamjenu br. 139 koja je izdana od strane poduzeća T. M. d.o.o. 2. srpnja 2013., a prema kojoj cijena dijelova za zamjenu oštećenog motocikla tužitelja iznosi ukupno 10.356,00 kn te da su sve stavke iz navedene ponude u skladu s položajem i oblikom nastalih oštećenja na motociklu tužitelja prema fotografijama policije i utvrđenom dinamikom predmetnog štetnog događaja, te da kada se iznosu dijelova za zamjenu dodaju troškovi ugradnje od 3 radna dana po ukupnoj cijeni od 450,00 kn, da visina štete na motociklu tužitelja iznosi približno oko 10.806,00 kn na što tuženik nije imao primjedbi. Točno je da je prometni vještak u nalazu i mišljenju naveo kako u spisu nema izvida štete ili računa popravka, međutim, ne slijedi i to da vještak nije mogao objektivno vještačiti o visini štete te je polazeći od računa za uređaj za navigaciju (račun za uređaj za navigaciju do 14. svibnja 2012. na iznos od 4.206,38 kn) visinu imovinske štete nastale uništenjem tog uređaja utvrdio uzimajući u obzir amortizaciju oko 30% u iznosu od oko 2.944,47 kn. U pogledu motorističke kacige polazi od tužiteljeva iskaza da je kacigu kupio godinu i pol prije štetnog događaja platio oko 2.500,00 do 3.000,00 kn, pa kako je na dan štetnog događaja mogla biti amortizirana oko 30% visinu štete je ocijenio oko 1.925,00 kn, a koje utvrđenje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

30. Niti žalbeni navodi tužitelja i tuženika nisu s uspjehom doveli u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja u pogledu imovinske štete na odjeći i obući te je sud prvog stupnja pravilno prihvatio iskaz tužitelja, te uzimajući u obzir trošenje navedenih stvari kroz vrijeme uporabe tužitelju dosudio naknadu u novcu, pa kako tužitelj u prilog vrijednosti nove odjeće i obuće nije u prvostupanjskom postupku priložio odgovarajuće dokaze, to je sud prvog stupnja po odredbi čl. 223. ZPP, a u svezi čl. 1085. st. 4. ZOO pravilno utvrdio visinu naprijed navedenih oštećenih stvari tužitelja u iznosu od 1.350,00 kn koje utvrđenje niti tuženik nije s uspjehom doveo u pitanje.

31. Tužitelj neosnovano prigovara da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno glede dosuđenih zateznih kamata za štetu na imovini tužitelja. I po ocjeni ovog suda zatezna kamata nije mogla biti dosuđena od dana 15. prosinca 2015. jer se radi o šteti koja kod tužitelja nije bila popravljena odnosno za dio je visina određena na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 223. ZPP, pa je pravilno prvostupanjski sud istu dosudio od dana donošenja odluke, a za prethodno razdoblje kao neosnovanu odbio. 32. Slijedom svega iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kako je to odlučeno pod toč. I i II izreke ove drugostupanjske presude odnosno po odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kako je to odlučeno pod toč. III izreke ove drugostupanjske presude.

33. Posljedično navedenom, po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, valjalo je odlučiti o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP budući da tužitelj nije uspio samo u razmjeno neznatnom dijelu u pogledu troškova obuće i odjeće zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, te nadalje primjenom odredbe čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa).

34. Tužitelju je, dakle, priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i vrijednosti predmeta spora po konačnom zahtjevu i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn po Tbr. 7 toč. 1. Tarife, za sastavljanje podnesaka od 22. srpnja 2016., 1. ožujka 2017., 4. srpnja 2018. i 13. ožujka 2019. u iznosu od 1.000,00 kn za svaki po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanje na ročištima 11. siječnja 2017., 4. listopada 2017., 11. ožujka 2019. i 11. prosinca 2019. u iznosu od 1.000,00 kn za svako po Tbr. 9. toč. Tarife, sastavljanje podnesaka od 30. listopada 2017. i 13. ožujka 2019. u iznosu od 250,00 kn za svaki po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, zatim trošak pristupa na ročište povodom objave 500,00 kn po Tbr. 9. toč. 3. Tarife što ukupno iznosi 10.000,00 kn kojem iznosu je pridodan PDV od 25 % što ukupno iznosi 12.500,00 kn.

35. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak prometnog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, kao i trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 1.100,00 kn te trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 125,00 kn koje je tužitelj uplatio dana 12. prosinca 2019. na što osnovano upire žalba tužitelja tako da mu je ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 15.725,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja, odnosno od 27. siječnja 2020. do isplate, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO.

36. Tužitelju pravilno nije priznat trošak za sastavljanje podneska od 27. studenoga 2019. od traženih 100 bodova budući da je u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife tužitelju priznata nagrada za četiri obrazložena podneska, kao niti trošak za sastavljanje podneska od 13. prosinca 2019. od 25 bodova budući da je riječ o podnesku u prilogu koje se samo dostavlja dokaz o uplati.

37. Dakle, slijedom navedenog valjalo je po odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP, djelomično uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti pobijanu presudu (koja se po čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) u dijelu pod toč. II/ izreke i pored već dosuđenog iznosa od 12.837,50 kuna na ime parničnog troška dosuditi tužitelju i daljnji iznos od 2.887,50 kn odnosno odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. IV. 38. Tužitelju je priznat trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe sukladno Tbr. 10. toč 1. Tarife 93,75 bodova što s PDV-om iznosi 1.172,00 kuna pa kako tužitelj u ovom žalbenom postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu to je po čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 5. ZPP tuženik obvezan podmiriti tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.172,00 kuna, a kao je to odlučeno pod toč. V izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zadru 5. studenoga 2021.

Sutkinja

Sanja Dujmović, v.r.