Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž Ovr-510/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice O. banke d.d., S., OIB: …koju zastupa član Uprave, a ovoga punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i partneri d.o.o., Z., P. S., protiv ovršenika A. L. sina T. iz Š., OIB: …, koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. B., F. B. i I. B. S.,Š., radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditeljice protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Ovr-160/2021-51 od 22. listopada 2021., 5. studenoga 2021.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovrhovoditeljice O. b. d.d., S. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Ovr-160/2021-51 od 22. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

"Odgađa se ovrha određena rješenjem o ovrsi ovog suda broj Ovr-1035/2014 od dana 24.09.2014. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave koji se pred ovim sudom vodi pod posl. brojem P- 1018/2021."

2. Protiv citiranog rješenja ovrhovoditeljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da nisu ispunjeni razlozi za odgodu ovrhe propisane čl. 65. Ovršnog zakona, već je prvostupanjski sud izravno primijenio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Pozivanje na odluku Suda Europske unije pod brojem C-407/2018 nije moguće u konkretnom slučaju jer direktive nemaju izravan učinak ako su implementirani u nacionalno zakonodavstvo, kao što je Direktiva 93/13 uključena u naš pravni sustav u Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naknadno je, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2000., unesena odredba čl. 65. st. 1. toč.

11. Ovršnog zakona kojom je propisan još jedan od razloga za odgodu ovrhe. Ustraje u tvrdnji da ovršenik nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni razlozi za odgodu ovrhe iz čl. 65. Ovršnog zakona, jer iz prijedloga ovršenika nije vidljivo na čemu on temelji svoje tvrdnje da bi trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu niti one predstavljaju vjerojatnost u smislu odredbe čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona. Pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovrhovoditeljica je podnijela žalbu zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle, i zbog bitne povrede odredaba (ovršnog) postupka, ali nije određeno istaknula ni jedan žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.). Međutim, u žalbi je navela da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama pa ovaj sud zaključuje da se žali zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Ispitujući pobijano rješenje u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu, jer je izreka rješenja razumljiva, ne proturječi sama sebi ni danim razlozima, a u rješenju su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni.

7. Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

8. Odlučujući o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe u kojem se ovršenik poziva na odluku Suda Europske unije broj C-407/18 od 26. lipnja 2019., prvostupanjski sud je odgodio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi od 24. rujna 2014. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka pod posl. br. P-1018/2021, radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi-Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom na nekretnini od 13. veljače 2016., solemniziranog od strane javnog bilježnika V. V. iz Š. pod posl. br. OU-113/06 14. veljače 2006., uz obrazloženje da se u slučaju hipotekarnog kredita sklopljenog između trgovca I potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, odgodom ovrhe osigurava provedba načela djelotvornog osiguranja provedbe Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a iz kojeg razloga je ovršenik pokrenuo parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te parnicu radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave pozivajući se na pravomoćnu presudu donesenu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

9. Nije osnovan ovrhovoditeljičin prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je istovjetan predmetnom-ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao ništetnosti. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će ovrha nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no á posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

10. Budući da u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji takav stav Suda Europske unije vezuje i prvostupanjski sud te da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koju je ovršenik pokrenuo protiv ovrhovoditeljice radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave. Tome treba nadodati da u takvoj pravnoj situaciji ne moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 65. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 73/17. i 131/20.; dalje OZ) jer se to protivi djelotvornosti zaštite koju pruža Direktiva 93/13/EEZ.

11. Odgoda ovrhe predstavlja odluku suda kojom se određuje privremeno nepoduzimanje ovršnih radnji sa ciljem sprječavanja nastanka štetnih posljedica za ovršenika čime mu se pruža privremena zaštita, ali u svakom slučaju omogućuje da se u slučaju ispunjenja razloga radi kojih se ovrha odgađa od ovršenika otkloni nastanak štete koja bi nastala provedbom ovrhe. U situaciji da ovršenik u parnici ne ostvari svoje pravo za koje tvrdi da mu pripada, ovrhovoditelj nastavlja ovrhu i ostvaruje svoju tražbinu bez ikakvih štetnih posljedica.

12. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ odbiti žalbu ovrhovoditeljice kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, dakle odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zadru 5. studenoga 2021.

Sudac

Igor Delin, v.r.

.