REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 687/2019-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 9. rujna 2019. broj K-3/2015, u sjednici održanoj 4. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu opt. B. K. i njegovog branitelja, odvjetnika A. B.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. B. K., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. B. K. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. B. K., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se opt. B. K. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11. za koje je sada proglašen krivim, na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 19. prosinca do 20. prosinca 2007.

III. U ostalom dijelu žalba opt. B. K. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

I Kž 687/2019-7

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru opt. B. K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ/97. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i jedanaest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme lišenja slobode dva dana.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove vještačenja 21.848,00 kuna, svjedoka 1.336,20 kuna i paušalnu svotu 3.000,00 kuna, ukupno 26.184,20 kuna.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli:

- državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na „primjereno strožu kaznu zatvora“;

- optuženik osobno i putem branitelja A. B., odvjetnika u Odvjetničkom društvu B.&B. j.t.d. iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o „kaznenoj sankciji“ i troškovima postupka, pa će obje žalbe biti razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno „odlučivanje“, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

2.1. Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sukladno čl. 475. st. 2., 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja.

5. Žalba optuženika je djelomično osnovana dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

6. Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/8., uz citiranje zakonskog teksta norme smatra da postoji nerazumljivost činjeničnog opisa presude jer „sud tijekom postupka nije ni pokušao preciznije utvrditi vrijeme počinjenja djela“, kao i „suprotnost dispozitiva s

I Kž 687/2019-7 obrazloženjem presude budući [sud] u dispozitivu navodi izvršenje djela u dva navrata, a svojim zaključkom utvrđuje kako je bilo više istih inkriminiranih radnji u kontinuitetu“. Zamjera da presuda „ne daje nikakav kritički osvrt-ocjenu provedenih dokaza“, te da je presuda nejasna, nerazumljiva i u cijelosti proturječna jer je propušteno ocijeniti frekventnost prometa na benzinskoj postaji i s tim u vezi mogućnost izvršenja terećenog kaznenog djela.

7. Izreka pobijene presude u cijelosti je suglasna razlozima te sadrži činjenične navode koji dostatno određuju vrijeme i način počinjenja kaznenog djela. Optuženik je proglašen krivim jer je „u vremenu od početka srpnja 2007. do kraja kolovoza 2007.“ u više navrata, a ne dva navrata kako tvrdi žalitelj, obavio nasilne spolne odnose sa sedamnaestogodišnjom oštećenicom. Prvostupanjski sud je utvrdio da su se inkriminirani događaji zbili upravo u navedenom razdoblju pa je shodno tome i precizirao opis djela (str. 2 posljednji odlomak presude), te je kod pravne ocjene tako utvrđenih višekratnih istovjetnih radnji zaključio da se radi o jednom produljenom kaznenom djelu silovanja kako je podrobno i navedeno u razlozima presude (str. 18, treći odlomak). Valja istaknuti da je primjena instituta produljenog djela povoljnija za počinitelja u odnosu na odredbe o stjecaju, time da bi već i dvije radnje bile dostatne da se djelo označi produljenim.

7.1. Nadalje, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, a to što žalitelj nije zadovoljan ocjenom dokaznog materijala, poglavito prihvaćanjem iskaza oštećenice, suštinski predstavlja osporavanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja. Prvostupanjski je sud nakon korektne reprodukcije bitnog sadržaja dokazne građe određeno naveo kojim se dokazima rukovodio pri utvrđivanju kaznenopravne odgovornosti optuženika (str. 15 do 18 presude) uzimajući u obzir personalne dokaze, provedeno vještačenje oštećenice, ali i dokumentaciju sadržanu u spisu predmeta na koju upire žalitelj (str. 16, prvi odlomak).

8. Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.- VIII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara ocjeni dokaza, smatra da je presuda utemeljena „isključivo na personalnim dokazima“ pri čemu je njegova obrana otklonjena „bez valjanog obrazloženja i potvrde stava suda“, navodeći kako „postoje mnogobrojne suprotnosti“ u iskazima svjedoka (o zapošljavanju oštećenice na postaji, o vremenu inkriminacije). Posebno zamjera da je u presudi posve izostala ocjena dokumentacije o frekventnosti prometa na benzinskoj postaji u inkriminiranom razdoblju što, po mišljenju žalitelja, potvrđuje liniju obrane o nemogućnosti izvršenja terećenih radnji. Analizom spomenute dokumentacije po žalitelju proizlazi da je „proteklo prosječno vremena između pojedinih radnji ...od 4 minute do najviše 10 minuta, uz određeno odstupanje u dva slučaja“ pa kada se kritički analiziraju i ostale okolnosti (benzinska postaja u centru sela, blizina ostalih lokala i frekventnih prometnica, intenzivna aktivnost na

I Kž 687/2019-7

otvorenom tijekom ljetnih mjeseci) primjenom načela in dubio pro reo optuženik smatra da ga je trebalo osloboditi optužbe.

10. Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, uz pravilan zaključak da je dokazana optuženikova krivnja za predmetno kazneno djelo.

10.1. Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim jer ga podupiru dijelom personalni (iskazi roditelja) i materijalni (tekst zapisan u bilježnici oštećenice) dokazi te psihijatrijsko psihologijsko vještačenje oštećenice.

10.2. Naime, optuženik negira bilo kakav oblik seksualnog kontakta sa oštećenicom, tvrdi da između njega i oštećenice nije bilo nikakvih nesuglasica i nesporazuma već da je oštećenica za kratkotrajan rad na benzinskoj postaji na prijevaru uzela 500,00 kuna od njegovog kolege S. J. sugerirajući kako je cijela obitelj oštećenice asocijalna.

10.3. Nasuprot tome oštećenica je tijekom višekratnih ispitivanja dosljedna u terećenju optuženika u odnosu na bitne odrednice proživljene seksalne zlostave. Naime, u pravu je optuženik da postoje izvjesna odstupanja u njenim iskazima i iskazima roditelja (M. O., A. O.) glede zapošljavanja i rada na benzinskoj postaji što ne kompromitira vjerodostojnost kazivanja o izloženosti spolnom zlostavljanju. Prema stanju dokazne građe razvidno je da oštećenica podnosi kaznenu prijavu u prosincu 2007. i to nakon što ju je šogorica K. O. zatekla da plače u svojoj sobi kada ukućani saznaju da je bila silovana o čemu svjedoči i znakovit tekst zapisan u bilježnici oštećenice. Međutim, nakon podnošenja kaznene prijave oštećenica je prvi put ispitana tek u travnju 2012., tada živi u posve izmijenjenim obiteljskim prilikama jer se u međuvremenu udala 2010. (list 113 spisa) pa je posve razumljivo da njen prvi iskaz, kao i oni koji su uslijedili tijekom rasprava (veljača 2013. i travanj 2019.), ne može imati odlike posve preciznog sjećanja o svim okolnostima koje su pratile njezin rad na benzinskoj postaji (npr. tko je i pod kojim uvjetima dogovarao posao i do kada je točno radila) uključujući i točan broj nasilnih spolnih odnosa. Ipak ono što je ključno za ocjenu pouzdanosti terećenja jest ustrajnost oštećenice u tvrdnji da je optuženik u više navrata gotovo na istovjetan način unatoč njenog protivljenja obavio spolni odnos. Oštećenica i u ponovljenom suđenju, kao zrela, odrasla osoba ne odustaje od iskaza, a nema razumnog objašnjenja optuženika o postojanju motiva za lažno terećenje. Što više, provedeno psihijatrijsko psihologijsko vještačenje govori u prilog autentičnosti njenog iskaza kako je to podrobno analizirao i obrazložio sud prvog stupnja.

10.4. Naime, oštećenica pamti pojedine specifičnosti koje su joj se urezale u sjećanje, primjerice miris krpe kojom joj je optuženik začepio usta da ne viče i ne skriva „rupe u sjećanju“. Stručnom evaluacijom njene osobnosti utvrđeno je postojanje posttraumatskog stresnog poremećaja koji je posljedica proživljene osobne traume kroz ugrožavanje fizičkog, konkretno spolnog, integriteta, a ne mogućih drugih događaja manjeg intenziteta (npr. gubitak člana obitelji, rastava braka, gubitak posla i sl.) kako je to nastojala prikazati obrana.

I Kž 687/2019-7

10.5. Nadalje, s pravom je prvostupanjski sud otklonio tezu obrane da zbog izrazite gustoće prometa na benzinskoj postaji optuženik fizički nije mogao napustiti radno mjesto i izvršiti radnje silovanja (str. 16, drugi odlomak nastavljeno na str. 17 presude). Valja ponoviti da je optuženik u prvoj obrani i sam naveo da je dogovoren dolazak oštećenice radi čišćenja u poslijepodnevnim satima jer je frekvencija prometa tada bila manja, dok analiza učestalosti prometa na koju se referira žalitelj ne isključuje svjedočenje oštećenice o nasilnim spolnim odnosima u zatvorenom kontejneru smještenom tik uz benzinsku postaju.

10.6. Pored toga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća razumnom argumentaciju iz pobijane presude da se opetovani dolasci oštećenice u postaju nakon prvog silovanja trebaju pripisati njenoj maloljetnoj, nezreloj dobi te osjećajima straha i srama koji su je priječili da se o proživljenom odmah nekome povjeri.

10.7. Prema izloženom, žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi i povrede kaznenog zakona koja je istaknuta tek kao posredna povreda. Naime, optuženik tvrdi da je „na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno ... primijenjena i norma materijalnog stanja“ jer bi „pravno osnovano ...bilo donijeti odluku o nevinosti okrivljenika i okrivljenika osloboditi svake krivnje i kazne“.

11. Međutim, ispitujući pobijanu presudu prema čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-VIII, ovaj je sud u odnosu na opisane radnje i kriminalnu djelatnost optuženika primijenio odredbe novog kaznenog zakona (KZ/11.) ocijenivši ga u konkretnom slučaju blažim za počinitelja.

11.1. Optuženik je prvostupanjskom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela silovanja počinjenog u kvalificiranom obliku iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97., na štetu oštećenice koja u vrijeme djela ima preko šesnaest, odnosno sedamnaest godina života. Međutim, prema odredbama KZ/11. kvalifikatorna okolnost više nije određena maloljetnom dobi žrtve već se mora raditi o žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine dobi. Kako ni činjenični opis djela ne sadrži naznake koje bi upućivale na posebnu ranjivost oštećenice zbog dobi to je, postupajući shodno odredbi čl. 3. st. 3. KZ/11. opisane radnje trebalo podvesti pod osnovni oblik kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora u trajanju jedne do deset godina, zbog čega je taj propis u konkretnoj situaciji povoljniji za počinitelja. Stoga je trebalo u povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, odlučiti kao pod toč. I. izreke ove odluke.

12. Nezadovoljan odmjerenom kaznom zatvora državni odvjetnik smatra da izostanak imovinskopravnog zahtjeva „ne opravdava blaže kažnjavanje“, zamjera da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio posljedice djela i razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja kod oštećenice, a da je optuženik kazneno djelo počinio „vršeći višekratno najteži oblik seksualne zlostave znatno mlađe i inferiornije oštećenice“.

12.1. Optuženik prigovara da nisu cijenjene njegove životne okolnosti (starija kćer je profesorica na vinkovačkoj gimnaziji, mlađa je odvjetnica, ima 6 unučadi,

I Kž 687/2019-7

dugogodišnji uzoriti radnik I.-e) te da nema otegotnih („Gdje su odjednom nestala ta izvršenja djela od 08.rujna, tijekom listopada i 10.studenog“).

13. Razmotrivši žalbene navode stranaka, kao i uslijed utvrđene povrede kaznenog zakona i preinake u pravnoj oznaci djela pod toč. I., ispitana je i odluka o kazni.

Prvostupanjski sud je optuženiku olakotno cijenio obiteljske prilike, neosuđivanost te nepostavljanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenice dok je otegotnim vrednovao drskost, beskrupuloznost i upornost u kriminalnim radnjama. Unatoč značaja otegotnih okolnosti koje se prije svega odnose na ustrajnost u kriminalnim radnjama što je i rezultiralo narušenjem psihofizičkog stanja oštećenice, budući da je optuženik sada osuđen po blažem propisu valjalo je prihvatiti njegovu žalbu i osuditi ga na kaznu zatvora u trajanju tri godine. Ova kazna u odnosu na zakonski minimum kazne od jedne godine za predmetno kazneno djelo primjerena je težini i posljedicama djela te osobnim prilikama optuženika, u dostatnoj mjeri izražava društvenu osudu te će utjecati na ostvarenje generalne i specijalne prevencije pa nema mjesta strožem kažnjavanju kako predlaže državni odvjetnik.

14. Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koja k tome nije posebno obrazložena. Optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim pa je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08., naložio plaćanje troškova kaznenog postupka kako je jasno specificirano i obrazloženo u razlozima presude (uz omašku u naznaci primijenjenih zakonskih normi).

15. Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-VIII, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 4. studenog 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.