1              Poslovni broj: I Kž-185/2023-4

Poslovni broj: I Kž-185/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović i Maje Štampar Stipić članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Š., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-12/2021. od 31. siječnja 2023., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom I. Š. za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., za koje je pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, na temelju članka 110. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora 7 (sedam) godina, a za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11., za koje je pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora 8 (osam) mjeseci, nakon čega se optuženik, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora 7 (sedam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. rujna 2017. do 16. svibnja 2018.

 

II Odbija se žalba optuženog I. Š. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optuženi I. Š. proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela protiv života i tijela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 1. izreke te presude, te jednog kaznenog djela prijetnje protiv osobne slobode iz članka 139. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 2. izreke, te mu je prvostupanjski sud na temelju članka 110. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju 5 godina, a na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, nakon čega je optuženi I. Š. na temelju članka 51. stavak 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu  zatvora u trajanju 5 godina i 3 mjeseca.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. rujna 2017. do 16. svibnja 2018.

 

1.2. Na temelju odredbe članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženika je oduzet revolver marke "IND. BRAS. ROSSI", tvorničkog broja: W070970, srebrne boje, 4 komada streljiva call. 38 special, te 1 čahura call. 38. Special, ranije oduzetog na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta 1055025 od 28. rujna 2017., koji će, na temelju članka 51. stavak 2. Zakona o oružju ("Narodne novine" broj 70/17.) nakon pravomoćnosti presude biti dostavljen Ministarstvu unutarnjih poslova na daljnje raspolaganje.

 

1.3. Na temelju članka 161. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. 30/20. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženiku I. Š. vraćeni su predmeti pobliže navedeni u izreci presude, ranije oduzeti na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje Č. od 28. rujna 2017., broj 1055026, dok su žrtvi S. O. vraćeni predmeti pobliže navedeni u izreci presude, ranije oduzeti na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje Č.od 28. rujna 2017. broj 1054974.

 

1.4. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženom I. Š. je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. i to na ime troškova za svjedoke i vještake u ukupnom iznosu od 725,62 EUR / 5.467,15 kuna, na ime troškova iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 265,45 EUR/ 2.000,00 kuna, kao i troškova iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. na ime nagrade i nužnih izdataka punomoćnika žrtve odvjetnika N. P. R. te trošak nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, o čijoj visini će biti donijeto posebno rješenje, sve u roku od petnaest dana.

 

2. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženi I. Š.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni  i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku "izrekne viša mjera kazne zatvora" za svako počinjeno kazneno djelo i potom viša mjera jedinstvene kazne zatvora.

 

2.2. Optuženi I. Š. se po branitelju M. H., odvjetniku u V., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda preinači i optuženika "oslobodi optužbe za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. te da mu za kazneno djelo iz točke 1. presude, ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., izrekne manju kaznu ili podredno da se ista ukine i predmet vrati  na ponovno suđenje sudu prvog stupnja".

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je bio dostavljen na razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. ZKP/08.).

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

 

6. Optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., i to jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ovaj vid naznačene bitne postupovne povrede nalazi ostvarenim time što obrazloženje pobijane presude pod točkama 78. do 83. (u odnosu na iskaze svjedoka i oštećenika vezano za kazneno djelo prijetnje), kao i pod točkama 7. do 77. (u odnosu na postupanje sa izravnom namjerom vezano za kazneno djelo ubojstva u pokušaju), "ne sadrži uvjerljive razloge" o odlučnim činjenicama, odnosno da u danim razlozima postoji "tolika razlika da sud nije mogao s dovoljnom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenik počinio kazneno djelo prijetnje", kao i da je postupao s izravnom namjerom u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju.

 

6.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio sasvim jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje čine zakonska obilježja kaznenih djela ubojstva u pokušaju i prijetnje (odlomci 75.-77. te 81. i 82.), a prigovori optuženika se u suštini svode na njegovo nezadovoljstvo u pobijanoj presudi iznesenim zaključcima i argumentima, čime optuženik zapravo navodi razloge za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, analiza i ocjena izvedenih dokaza i izvođenje zaključaka je činjenično pitanje tako da je u naravi riječ o žalbenom pobijanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja o kojem će poslije biti riječi. Isto vrijedi i za žalbene prigovore o zaključcima suda o obliku krivnju kod kaznenog djela ubojstva u pokušaju, kojima žalitelj osporava ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda sugerirajući da oni ne odgovaraju dokazima u spisu, a čime također pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ti navodi ne predstavljaju konkretizaciju označene bitne postupovne povrede.

 

6.2. Dakle,upobijanoj presudi nije počinjen žalbom apostrofiran oblik bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na koji neosnovano upire optuženik u svojoj žalbi, a niti neki drugi oblik istovrsne bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti je počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

7. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj I. Š. dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je inkriminiranim postupanjem iz točke 1. izreke pobijane presude postupao s izravnom namjerom. Također drži da nije dokazano kako je počinio djelo opisano pod točkom 2. izreke (kazneno djelo prijetnje).

 

7.1. Pobijajući činjenična utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju optuženik, suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, smatra da položaj pištolja koji je on držao u razini struka prilikom ispaljenja hica, položaji optuženika i oštećenika u prostoru te njihova međusobna udaljenost, kao i da je nastupila posljedica u vidu teškog ranjavanja oštećenika S. O., upućuju na to da je optuženik postupao s neizravnom namjerom.

 

7.2. Međutim, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice. Naime, taj sud je valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio sve izvedene dokaze, pa zaključke koje je iz njih na opisani način izveo prihvaća i ovaj drugostupanjski sud ne nalazeći im zamjerke.

 

7.3. Prije svega, optuženik ne osporava da je on žrtvi S. O. hicem iz revolvera zadao ozljede navedene u činjeničnom opisu točke 1. izreke pobijane presude. Nesporno je utvrđeno da je optuženik je u trenutku voljnog i svjesnog opaljenja hica iz revolvera stajao sučelice žrtvi. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio, a što korespondira navodima obrane da su akteri bili na međusobnoj udaljenosti 30 do 50 cm. Također je prihvaćen navod obrane da je optuženik revolver držao u visini struka, a balističkim i medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je cijev revolvera bila usmjerena prema žrtvi od dolje koso prema gornjoj desnoj strani tijela oštećenog. Ispaljujući u tim okolnostima hitac iz tako utvrđene udaljenosti, optuženik je mogao i morao biti potpuno siguran da će pogoditi žrtvu u bilo koji gornji dio tijela, u prsa, vrat ili glavu, koji dijelovi su nesporno od vitalne važnosti za čovjekov život, pa pogodak u bilo koji od tih dijelova nosi pogibeljne posljedice, kojih je optuženik nesumnjivo svjestan kada ispaljuje hitac. Pritom je osnovano otklonjena obrana optuženika kako je namjeravao ispaliti "hitac upozorenja uvis", pri čemu je prvostupanjski sud respektirao ne samo međusobnu udaljenost aktera i način držanja revolvera, nego i visinu oba aktera (optuženik je visok 190 cm, a žrtva 170 cm), pa u tim okolnostima, da je optuženik doista htio ispaliti hitac upozorenja, bez problema je mogao podići ruku i cijev pištolja usmjeriti iznad glave optuženika, a to nije učinio. Dakle, sve opisano upućuje na postojanje izravne namjere na lišenje života žrtve, kao što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, pri čemu je okolnost što nije nastupila smrt žrtve samo rezultat stjecaja sretnih okolnosti.

 

7.4. U odnosu na kazneno djelo prijetnje iz točke 2. izreke pobijane presude optuženi I. Š. u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije mogao "sa traženom sigurnošću" utvrditi činjenično stanje jer postoje oprečni dokazi (iskaz oštećenog S. O. starijeg s jedne strane te iskaz oštećenog S. O. i svjedoka Lj. I. s druge strane) pa da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.

 

7.5. Najprije treba navesti da pravnologičko pomagalo, in dubio pro reo, koje nije dokazno pravilo ili načelo (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-265/15., I Kž-288/13., I Kž-288/13., I Kž-Us-94/13., I Kž-769/13., III Kr-222/10., I Kž-530/13., I Kž-546/2019.) se primjenjuje tek ako dvojbu oko postojanja neke odlučne činjenice koja čini obilježje kaznenog djela ili o kojoj ovisi primjena kaznenog zakona nije moguće otkloniti, kada se (ne)postojanje takve činjenice rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika. Dvojba o kojoj govori odredba članka 3. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da takva činjenica postoji, ali i da ne postoji, no ovdje nije riječ o tome. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je izveo dokaze, čijom analizom i ocjenom je došao do nedvojbenog zaključka da je optuženik počinio radnje opisane u točki 2. izreke, kojima se ostvaruje kazneno djelo prijetnje. Optuženik se poziva na iskaze dvojice svjedoka koji nisu čuli riječi koje je optuženik uputio oštećeniku, međutim time nije ostvarena dvojba o kojoj govori odredba članka 3. stavak 3. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge kojima je objasnio razliku u iskazima svjedoka na kojoj optuženik u žalbi inzistira.

7.6. Dakle, kada, kao u konkretnom predmetu, postoje proturječni dokazi, dakle oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada je prvostupanjski sud dužan ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku, a kako to slijedi iz odredaba članka 393. stavak 2. i članka 450. stavak 2. ZKP/08., koje propisuju dužnost svestranog raspravljanja i savjesne ocjene dokaza "pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima". Pritom sud nije vezan ili ograničen tzv. formalnim dokaznim pravilom, dakle, primjenom načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08.), ali je vezan pravilima logike. Na opisani je način postupio prvostupanjski sud kada je ocijenio da je dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo prijetnje koje mu je stavljeno na teret i kada je jasno naznačio na temelju kojih je dokaza tako odlučio.

7.7. Naime, to što osim oštećenoga S. O. starijeg, nitko drugi od svjedoka nije čuo da bi mu optuženik uputio riječi "Sve ću vas poubijati", a prvostupanjski je sud ocijenio da je iskaz oštećenika vjerodostojan i na njemu temeljio zaključak o dokazanosti jedne od odlučnih činjenica kojom se ostvaruje konstitutivni element kaznenog djela prijetnje, a za takav je zaključak prvostupanjski sud dao razumne razloge, koji se odnose kako na analizu, tako i na ocjenu izvedenih dokaza. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, primjena pravnologičkog pomagala in dubio proreo, je nepotrebna jer postoje dokazi koji jasno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenog djela prijetnje.

 

7.8. Za naglasiti je da iz iskaza svjedoka S. O., Lj. I. i S. O. mlađeg proizlazi da su kritične zgode vidjeli optuženika koji je uperio revolver u S. O. starijeg, što se dogodilo neposredno nakon što je u njegovog sina, S. O., ispalio hitac u glavu (kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude). Već se ovakvom konkludentnom radnjom ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje. Naime, usmjeravanje revolvera u tijelo neke osobe dovoljno je da kod nje izazove opravdan strah za život. Ovo tim više što je ovom prilikom optuženik netom prije upotrijebio taj revolver pucajući u glavu sina žrtve S. O. starijeg što radnji optuženika daje dodatni značaj. Osim toga svjedoci S. O., Lj. I. i S. O. mlađi ne navode da nisu izrečene prijeteće riječi, nego tek da ih nisu čuli, pri čemu prvostupanjski sud to povezuje s životnim i logičnim razlozima, koje nalazi u okolnostima konkretnog slučaja. Tako je S. O. bio netom prije teško ranjen i u bolovima pa je nerazumno očekivati od njega da bude koncentriran i fokusiran na taj dio događaja, a svjedok Lj. I. nalazio se u vučnom vozilu, koje je bilo zatvoreno i nije iz njega izlazio zbog straha. S. O. mlađi, pak, nije bio u blizini mjesta događaja da bi mogao čuti izgovorene riječi osim ako one nisu bile izrečene povišenim tonom, a to žrtva S. O. stariji ne navodi. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećenog S. O. starijeg i utvrdio da je optuženik pored uperenog pištolja uputio i inkriminirane prijeteće riječi ovom oštećeniku, čime su ostvareni objektivni elementi kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.

8. Zato je neosnovana žalba optuženika podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

9. Državni se odvjetnik žali zbog izrečene kazne optuženiku i predlaže da mu se za svako djelo utvrdi viša mjera kazne, a potom i viša mjera jedinstvene kazne. Optuženik u žalbi ne navodi žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, ali je žalbu podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa, budući da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.), pobijana je presuda ispitana u tom dijelu po žalbi optuženika.

 

9.1. Prilikom odmjeravanja vrste i visine pojedinačnih kazni prvostupanjski sud je utvrdio za to relevantne okolnosti. Kao olakotnu okolnost cijenio je raniju neosuđivanost optuženika, a otegotnim je za kazneno djelo ubojstva u pokušaju utvrdio motiv za počinjenje tog djela (naplata duga), dok je za kazneno djelo prijetnje otegotnim vrednovao modalitet izvršenja djela, kao i intenzitet te prijetnje, a samim time i stupanj ugroženosti žrtve S. O. starijeg. Sve navedene okolnosti i ovaj drugostupanjski sud drži pravilno utvrđenim. No, opravdano državni odvjetnik prigovara da su otegotne okolnosti prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni nedovoljno cijenjene. Naime, uz motiv za počinjenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju, neovisno o tome što je to djelo ostalo u pokušaju (budući da je to tek rezultat sretnog spleta okolnosti), trebalo je više vrednovati podatak da je optuženik u dvorište žrtve došao s unaprijed pripremljenim pištoljem, kao i da je žrtva S. O. zadobila osobito tešku tjelesnu ozljedu u vidu trajnog invaliditeta (izgubljeno jedno oko) kao i trajnu naruženost, zbog čega je za to djelo opravdano utvrditi kaznu zatvora koja nije na donjoj granici posebnog zakonskog minimuma za to djelo. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je upravo kazna zatvora u trajanju od sedam godina adekvatna težini počinjenog djela, njegovim posljedicama, obliku i stupnju krivnje optuženika, svim okolnostima djela te ponašanju optuženika prema žrtvi nakon počinjenog djela. Za kazneno djelo prijetnje pak, imajući na umu da je počinjeno netom nakon počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju s istim pištoljem, dakle u okolnostima i s modalitetom koji daju veći intenzitet tom djelu nego što je to uobičajeno za takvo kazneno djelo, zbog čega se opisanim postupcima optuženika (verbalno i konkludentnom radnjom) snažnije ugrožava zaštićeno dobro, a respektirajući i da je žrtva S. O. stariji s obzirom na to da je netom prije svjedočio pokušaju ubojstva vlastitog sina koji je tom prilikom teško ranjen, zbog čega je nesumnjivo bio u snažnom strahu, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdano je također utvrditi kaznu zatvora koja je više odmaknuta od donje granice posebnog zakonskog minimuma. Upravo kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci ovaj drugostupanjski sud nalazi adekvatnom jer reflektira kako oblik i stupanj krivnje optuženika, tako i okolnosti i modalitet počinjenja kaznenog djela. Primjenom odredaba o stjecaju optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora sedam godina i šest mjeseci. Takva kazna adekvatno odražava pojedinačno utvrđene kazne zatvora, vremensku i prostornu povezanost ovih djela, ali i ličnost optuženika (koji je srednje životne dobi, zreo čovjek, pri čemu je motiv za počinjenje kaznenih djela za koja je proglašen krivim bio minoran). Ta jedinstvena kazna zatvora izrazit će  društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na optuženika i sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela. Iz iznesenih razloga nadalje slijedi da nije prihvatljivo blaže kažnjavanje optuženika niti pojedinačno utvrđenim kaznama niti blažom jedinstvenom kaznom.

 

10. S obzirom da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o oduzimanju predmeta sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da je pravilno prvostupanjski sud na temelju zakonskih normi na koje se pozvao u izreci optuženiku oduzeo revolver, streljivo i čahuru (pobliže navedeni u izreci presude).

 

11. Slijedom svega iznesenog, a budući i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, na što je drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. dužan paziti po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 5. ožujka 2024.