Poslovni broj: 15 UsI-2114/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) M. F. iz V., i tužiteljice pod 2) M. F. iz V., oboje zastupanih po

opunomoćenicima odvjetnicima iz O. d. Lj.-V. & P.

d.o.o., sa sjedištem u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i

uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe H. a.

d.o.o., Z., zastupane po opunomoćenicima V. D. i M.

P., diplomiranim pravnicima i zaposlenicima, radi određivanja naknade za zemljište, nakon javne i usmene rasprave zaključene 27. listopada 2021. godine u prisutnosti opunomoćenika tužitelja pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 4. studenog 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/…, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-.. od 15. ožujka 2021. godine i rješenja Ureda državne uprave u S.-d. ž.i, Službe za imovinsko pravne poslove,

Ispostave O., KLASA: UP/I-943-04/16-01/… URBROJ: 2181-05/5-… od 14. veljače 2017. godine, te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 24. svibnja 2021. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/.., URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-… od 15. ožujka 2021. godine, tužitelji u bitnom najprije reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističu kako činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno, da tužiteljima nije omogućeno sudjelovanje u postupku, da je došlo do povrede načela saslušanja stranke i načela neposrednosti,

kao i da su osporena rješenja donijeta protivno odredbama čl. 30. i 98. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelji nadalje ističu kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u M. broj P-… od 13. studenog 2009. prednik tužitelja

utvrđen vlasnikom dijelka nekretnine označene kao č.z. … ZU … k.o. V.,

površine 999,20 m2, koju da su oni stekli iza pok. V. F. dopunskim rješenjem o nasljeđivanju broj O-… od 10. prosinca 2012., na kojoj čestici da su se od donošenja citirane presude prilike bitno izmijenile jer je na istoj izgrađena autocesta, pa kako se u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o cestama na javnim cestama ne mogu stjecati stvarna prava drugih osoba prednik tužitelja da nije mogao uknjižiti svoje pravo u zemljišnim knjigama, što da potvrđuje i veći broj odluka Županijskih sudova, primjerice Županijskog suda u B. broj Gž-… od 15. travnja 2010., slijedom

čega da su tužitelji izvanknjižni vlasnici ove čestice, pa kako je predmetna nekretnina izvlaštena, da je nesporno da im pripada pravo na naknadu. Stoga da je pogrešno shvaćanje upravnih tijela da tužiteljima takvo pravo ne pripada iz razloga što su korisnici izvlaštenja odustali od prijedloga za izvlaštenje tog zemljišta, radi čega je postupak obustavljen, no u smislu odredbi čl. 2. st. 1. toč. 2. i čl. 3. Zakona o cestama,

kada je izvlaštenje faktički provedeno, takvo odustajanje da ne utječe na njihovo pravo na naknadu. Osim toga, H. a. d.o.o. da koriste čvor R. kojim da se

promet neometano odvija i koje da naplaćuju cestarinu, pa da se postavlja pitanje kako je uopće moguće da su korisnici izvlaštenja odustali od izvlaštenja posebice kada se uzmu u obzir odredbe čl. 4. i 11. Zakona o izvlaštenju. Također, da nema mjesta stajalištu upravnih tijela kako je za rješavanje imovinsko pravnih odnosa nadležan sud, a ne upravno tijelo, pri čemu se tužitelji pozivaju na odredbe čl. 36. st. 3. Zakona o cestama te čl. 16. i 17. Zakona o izvlaštenju, s tim da su takvi odnosi već riješeni jer tužitelji imaju pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno vlasništvo pok. V. F..

Ujedno, tužitelji da su već pokušali ostvariti soja prava pred Općinskim sudom u M. kojem su podnijeli tužbu na ime naknade za izvlašteno zemljište, koji sud da je odbacio tužbu uz obrazloženje da je u prvom stupnju nadležan ured državne uprave, a u drugom ministarstvo, koje rješenje da je kao drugostupanjski sud potvrdio Županijski sud u D.. Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, ujedno predložili su i da sud naloži tuženiku naknaditi tužiteljima trošak spora.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporenog rješenja, te je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu, u bitnom je navela kako u cijelosti osporava tužbu i tužbene navode tužitelja, kao i da je osporeno rješenje tuženika pravilno i zakonito, uslijed čega da se pridružuje navodima tuženika iz osporenog akta, pa je predložila da sud odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

U sporu je održana rasprava 27. listopada 2021. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti, a na kojoj je opunomoćenik tužitelja istaknuo kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, pri postavljenom tužbenom zahtjevu, ujedno da odustaje od dokaznih prijedloga preciziranih u tužbi iz razloga što u ovom sporu nije prijeporno da je došlo do de facto izvlaštenja predmetnog zemljišta čiji su tužitelji vlasnici, a za koje izvlašteno zemljište strankama nikada nije utvrđena naknada, uslijed čega da se izvođenje predloženih dokaza ukazuje nepotrebnim s obzirom da se ovdje radi isključivo o spornoj primjeni prava budući je jedino sporno pitanje tko bi bio nadležan utvrditi primjerenu naknadu izvlaštenicima, dakle je li to upravno tijelo ili pak nadležni Općinski sud, pa s obzirom da tužitelji u ovom sporu nisu imali nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga predložio je zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno poništavaju osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Konačno, u spis je priložio popis troškova spora, te je predložio da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima prema priloženom troškovniku.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno s prilozima, dopis tuženika od 30. lipnja 2021., odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe zajedno s prilogom, popis troškova tužitelja priložen u spis na održanoj raspravi te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Naime, prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u S.-

d. ž., Službe za imovinsko pravne poslove, Ispostave O., KLASA:

UP/I-943-04/16-01…, URBROJ: 2181-05/5-… od 14. veljače 2017. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje naknade za zemljište položeno u k.o. V. označeno kao dio č.z. …, to u bitnom iz razloga što je uvidom u spis klasa: UP/I- 943-04/07-01/… utvrđeno kako je pravomoćnim zaključkom od 27. rujna 2016.

obustavljen postupak izvlaštenja zemljišta položenog u k.o. V. označenog kao dio č.z. …, uslijed čega kako je taj postupak obustavljen, da nema zakonske pretpostavke za utvrđivanje naknade za predmetno zemljište, te je istaknuto kako je u konkretnom slučaju za rješavanje imovinsko pravnih odnosa između stranaka nadležan odlučiti sud, a ne upravno tijelo, pa je predmetno rješenje donijeto pozivom na odredbu čl. 96. st.1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09).

Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 943-04/17-01/…, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21… od 15. ožujka 2021. godine, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja te je isto potvrđeno u bitnom iz identičnih razloga na koje se i tijelo prvog stupnja pozvalo u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da iz razloga obrazloženih u tom rješenju tužiteljima ne pripada pravo na naknadu za predmetno zemljište, no tuženik je našao kako je u konkretnom slučaju tijelo prvog stupnja zahtjev trebalo dobaciti jer ne postoje pretpostavke za vođenje postupka određivanja naknade za izvlaštenje, ali time što je zahtjev odbijen, a ne odbačen da nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je tuženik prvostupanjsko rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da su tužitelji podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog tijela 30. ožujka 2016. zatražili isplatu naknade za dio k.č. … k.o. V. u površini od 999,20 m2 čijim vlasnikom je presudom

Općinskog suda u M. broj P-… od 13. studenog 2009., pravomoćnom 13.

studenog 2009. prednik tužitelja V. F. utvrđen vlasnikom, to iz razloga što

H. a. d.o.o. nikada nisu isplatile naknadu za predmetno zemljište iako

da je na istom izgrađen čvor V..

Također, nije sporno ni da je pred prvostupanjskim tijelom po prijedlogu H. a. d.o.o. vođen postupak izvlaštenja nekretnina označenih kao dio

č.z. …, dio … i dio … sve k.o. V., kao i da je korisnik izvlaštenja u

tom postupku odustao od podnesenog zahtjeva, nakon čega je prvostupanjsko tijelo donijelo zaključak klasa: UP/I-943-04/07-01/…, urbroj: 2181-05/5-16-… od 27. rujna 2016. kojim je pak taj postupak izvlaštenja, između ostalog i u odnosu na nekretninu označenu kao dio č.z. … k.o. V. obustavljen.

Međutim, među strankama ovog spora ukazuje se isključivo prijepornim je li kod naprijed izloženog stanja stvari, a u okolnostima kada nije sporno ni da u konkretnom slučaju ne postoji, odnosno da nikada nije donijet akt o izvlaštenju, o zahtjevu tužitelja nadležno odlučiti prvostupanjsko upravno tijelo kako to tvrdi tužitelj ili je pak o istom nadležan odlučiti sud s obzirom da se radi o zahtjevu za određivanjem naknade u svezi ograničenja prava vlasništva, a kako to tvrdi tuženik, uslijed čega činjenice nisu sporne, već je prijeporna primjena prava, zbog čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

Odredbom čl. 33. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da bude li zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

Stavkom 3. da ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskoga okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje - on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje.

Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) nije izričito propisano tko odlučuje, odnosno odlučuje li sud ili upravno tijelo o zahtjevu za određivanjem naknade u slučajevima iz čl. 33. st. 2. i 3. tog Zakona.

Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14) propisani su uvjeti i pretpostavke uz koje se nekretnina može izvlastiti (čl. 1.-5.), nadležna tijela i postupak izvlaštenja (čl. 16.-46.), naknada za izvlaštenu nekretninu (čl. 46.-57.) te naknada za nekretnine za koje se po posebnom postupku smatra da su izvlaštene (čl. 57.-59.)

Odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14) propisano je da postupak u vezi s pripremnim radnjama u svrhu izvlaštenja i postupak izvlaštenja provodi stvarno i mjesno nadležni ured državne uprave odnosno nadležni ured G. Z. (u daljnjem tekstu: nadležno tijelo), a stavkom 2. da iznimno od stavka 1. ovog članka središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove pravosuđa (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) provodi postupak izvlaštenja ako se izvlaštenje provodi radi izgradnje građevine ili izvođenja radova za koje je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o proglašenju strateškog projekta Republike Hrvatske.

Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14) u odredbama čl. 57.-59. uređeni su uvjeti i postupak naknade za nekretnine za koje se po posebnom propisu smatra da su izvlaštene.

Odredbama čl. 57.-59. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14) propisana je nadležnost upravnih tijela da odlučuju o naknadi za nekretnine za koje se po posebnom propisu smatra da su izvlaštene u 3 određena slučaja i to:

- za nekretnine za koje je stranoj osobi prestalo pravo vlasništva na temelju članka 358. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,

- za nekretnine koje strana osoba ne može steći nasljeđivanjem na temelju članka 358. stavka 3. toga Zakona,

- u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njihov zahtjev za utvrđivanje naknade za zemljište položeno u k.o. V. označeno kao dio č.z. …, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako za odlučivanje o zahtjevu tužitelja nije nadležno upravno tijelo, već sud, uslijed čega je tijelo prvog stupnja takav zahtjev trebalo odbaciti, a ne odbiti što s pravom primjećuje i tuženik u osporenom rješenju, no i prema stajalištu ovog suda time nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Glede tužbenih prigovora tužitelja koji se odnose na temeljno pitanje u predmetnoj stvari, u kojima ističu i elaboriraju razloge zbog kojih je po njihovom stajalištu za odlučivanje o njihovom zahtjevu bilo nadležno upravno tijelo, a ne sud, uslijed čega da su osporena rješenja nezakonita, za kazati je kako sud ovakve prigovore nalazi u cijelosti neosnovanim.

Naime, sud nalazi potrebnim prije svega istaknuti kako Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade uopće nije uređen postupak, uvjeti, ni nadležno tijelo koje bi odlučivalo o zahtjevu za određivanjem naknade za nekretnine u slučajevima propisanim naprijed citiranom odredbom čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao niti u slučaju iz odredbe čl. 170. istog Zakona, kojom je pak propisano da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjega vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

Uslijed izloženog, potpuno je jasno kako iz niti jedne odredbe Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nikako ne proizlazi da bi o zahtjevu kakav su postavili tužitelji bilo nadležno upravno tijelo kojem su tužitelji podnijeli svoj zahtjev. Nadalje, s obzirom da Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade, koji predstavlja lex specialis za postupanje upravnih tijela u postupcima izvlaštenja i određivanja naknade u odnosu na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nije propisana nadležnost upravnih tijela za odlučivanje o zahtjevima za određivanje naknade u slučajevima kakve u vidu imaju odredbe čl. 33. st. 2. i 3. te 170. citiranog Zakona, s tim da takvo što ne proizlazi niti iz naznačenih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa i sud zaključuje kako je tuženik zakonito postupio kada je svojim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uz primjedbu koju prihvaća i ovaj sud, odnosno da je takav zahtjev trebalo odbaciti, a ne odbiti, ali na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

Također, tuženik se s pravom u osporenom aktu pozvao u prilog nenadležnosti tijela uprave u odnosu na zahtjev kakav su podnijeli tužitelji na presudu Europskog suda za ljudska prava (zahtjev broj …, R. protiv H.) glede

nadležnosti za zahtjeve na temelju odredbe čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji predmet je istovrstan ovome jer je u istom podnositelj tražio naknadu za de facto izvlašteno zemljište, dakle za ono koje nije obuhvaćeno rješenjem o izvlaštenju, u kojoj je navedeni sud zauzeo stajalište da je podnositelj u nacionalnom pravu imao nekoliko mogućih osnova na temelju kojih je mogao tražiti naknadu za de facto izvlašteno zemljište i to naknadu ukupne štete na temelju odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, naknadu u vrijednosti imovine koju mu je država oduzela bez ikakve pravne osnove na temelju odredbe čl. 1111. istog Zakona te stvarno pravni zahtjev prema državi za naknadu izvlaštene imovine sukladno odredbi čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Stoga, sukladno citiranoj presudi Europskog suda za ljudska prava (zahtjev broj …, R. protiv H.) stvarno pravni zahtjev prema državi, odnosno

naknadu za oduzeto tj. ograničeno pravo vlasništva po posebnim propisima kao da je provedeno izvlaštenje, nije moguće tražiti u postupku pred upravnim tijelom u smislu odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, nego pak posebnom građanskom tužbom protiv države, pa kako se radi o identičnoj pravnoj situaciji, te kako su za domaće sudove obvezujuća pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava,

to je nedvojbeno da i tužitelji iz ovog spora svoj zahtjev za određivanje naknade za nekretnine za koje se smatra da su izvlaštene u smislu odredbe čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima mogu ostvariti u građanskoj parnici pred mjesno nadležnim sudom redovite nadležnosti.

Također, za nadodati je kako u prilog tome da je za postupanje po predmetnom zahtjevu tužitelja nadležan mjesno nadležni sud redovite nadležnosti, a ne upravno tijelo ukazuje najprije nedvojbena činjenica i to da u konkretnom slučaju ne postoji odluka (akt) o izvlaštenju što nesumnjivo predstavlja osnovu da bi se uopće mogao voditi postupak određivanja naknade s obzirom da sukladno dugogodišnjoj sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a koju u cijelosti prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud, u svim drugim slučajevima oduzimanja imovine bez donošenja pojedinačnog akta, pa čak i ako takvo oduzimanje za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je provedeno potpuno izvlaštenje, vlasnici zaštitu svojih prava mogu ostvarivati isključivo u sudskom postupku, te pored iznijetih okolnosti i to da ne postoji odluka (akt) o izvlaštenju, upravno tijelo ne može postupak određivanja naknade provesti po službenoj dužnosti, niti je postupak izvlaštenja i određivanja naknade u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade moguće pokrenuti od strane pravne ili fizičke osobe kojoj je izvlaštena nekretnina s obzirom da takav postupak pokreće prijedlogom korisnik izvlaštenja, kakvog prijedloga u konkretnom slučaju nema, što opet dovodi do zaključka da je za odlučivanje o zahtjevu tužitelja nadležan sud, a ne upravno tijelo. Osim toga, u cijelosti je bespredmetno problematiziranje tužitelja kako korisnik izvlaštenja nije mogao odustati od prijedloga za izvlaštenje u odnosu na predmetnu nekretninu, to stoga što je iz podataka spisa nedvojbeno kako se pred prvostupanjskim tijelom po prijedlogu H. a. d.o.o. vodio postupak izvlaštenja nekretnina

označenih kao dio č.z. …, dio … i dio … sve k.o. V., kao i da je korisnik izvlaštenja u tom postupku odustao od podnesenog zahtjeva, nakon čega je prvostupanjsko tijelo donijelo zaključak klasa: UP/I-943-04/07-01/…, urbroj: 2181- 05/5-16-… od 27. rujna 2016. kojim je taj postupak izvlaštenja, između ostalog i u odnosu na nekretninu označenu kao dio č.z. … k.o. V. obustavljen, te je predmetni zaključak postao pravomoćan 19. listopada 2016., uslijed čega u ovom sporu nije moguće osporavati pravomoćne odluke nadležnih tijela koje su prethodile donošenju osporenih rješenja.

U odnosu na tužbene navode tužitelja kako njima u okolnostima kada je de facto došlo do potpunog izvlaštenja predmetnog zemljišta pripada pravo na naknadu, za kazati je kako sud prihvaća takvo stajalište, međutim zbog prethodno detaljno obrazloženih razloga takvo što ne može biti u nadležnosti upravnih tijela, već bi takvu naknadu bilo moguće tražiti pred mjesno nadležnim sudom opće nadležnosti, a ne pred upravnim tijelima.

Zaključno, u odnosu na tužbene prigovore u kojima tužitelji ističu kako je u provedenom postupku došlo do povrede odredbi čl. 30. i 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, za kazati je kako sud nalazi upravo suprotno, odnosno da je postupak proveden zakonito jer je pred prvostupanjskim tijelom održana usmena rasprava 26. rujna 2016. o kojoj je sastavljen zapisnik koji prileže spisu, na koju je pristupio tužitelj pod 1), koji je ujedno bio i opunomoćenik tužiteljice pod 2), uslijed čega je potpuno jasno da je u provedenom postupku tužiteljima omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, ujedno i obrazloženje osporenog rješenja je u cijelosti u suglasju s odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, u kojem su pak detaljno, jasno i precizno navedeni razlozi zbog kojih je zahtjev tužitelja neosnovan, odnosno radi čega u konkretnom slučaju nema mjesta postupanju upravnih tijela, koji razlozi su u cijelosti prihvatljivi i ovom sudu, pa sud smatra kako u provedenom postupku nije došlo do povreda zakona koje bi išle na štetu tužiteljima, odnosno koje bi utjecale na zakonitost osporenih rješenja.

Konačno, u odnosu na navode tužitelja kako su oni pokušali ostvariti svoja prava pred Općinskim sudom u M. kojem su podnijeli tužbu na ime naknade

za izvlašteno zemljište, koji sud da je odbacio tužbu uz obrazloženje da je u prvom stupnju nadležan ured državne uprave, a u drugom ministarstvo, koje rješenje da je kao drugostupanjski sud potvrdio Županijski sud u D., za kazati je kako su za domaće sudove obvezujuća pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava, uslijed čega su tužitelji nakon pravomoćnosti citiranog rješenja imali na dispoziciji podnijeti tužbu Europskom sudu za ljudska prava te pred tim sudom eventualno zatražiti pravnu zaštitu, što pak nije, niti može biti predmet ovog spora jer je predmet istog isključivo ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja zakonitima, s obzirom da u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporenih akta, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg je riješena konkretna upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenih rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 4. studenog 2021. godine

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog

suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja pod 1) i 2) odvjetnicima iz O. d.

Lj.-V. & P. d.o.o., sa sjedištem u S., uz zapisnik o

objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, uz zapisnik od 27. listopada 2021., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi H. a. d.o.o., Z., uz zapisnik od 27. listopada 2021. i zapisnik o objavi,

- u spis.

Rj./

I. Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).

II. Spis u kalendar 30 dana.