REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-Us 125/2020-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog J. M. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 347. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03, 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi osuđenog J. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenog 2020. broj Kv-I-Us-110/18. (K-Us-5/08.), u sjednici vijeće održanoj 3. studenog 2021.,
r i j e š i o je:
Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog J. M.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 507. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenog J. M. za obnovu kaznenog postupka dovršenog presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2009. broj K-Us-5/08, djelomično preinačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. veljače 2010. broj I Kž-Us-98/09., kojom je J. M. osuđen zbog dva kaznena djela iz članka 347. stavka 1. KZ/97. i jednog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.
I Kž-Us 125/2020-4
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni J. M. po braniteljici, odvjetnici V. D. L. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da se pobijano rješenje ukine.“
3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 495. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba nije osnovana.
5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., žalitelj tvrdi da u pobijanom rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ovo stoga što je, kako to nastavno obrazlaže, prvostupanjski sud, prema uputi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinuto prethodno prvostupanjsko rješenje, morao odgovoriti na pitanje jesu li dokazi prikupljeni povredom prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). utjecali na ishod postupka koji je vođen protiv njega, ne samo u odnosu na odluku o krivnji, već i u odnosu na odluku o kazni, o čemu da u pobijanom rješenju nema ni riječi.
5.1. Točno je da se izraz „ishod postupka“ iz odredbe članka 502. stavka 2. ZKP/08. na kojoj je utemeljen zahtjev za obnovu kaznenog postupka u konkretnom slučaju jednakomjerno odnosi i na odluku suda o krivnji i na odluku suda o kazni, kako to u nastavku svoje žalbe ističe ovaj žalitelj. Premda u obrazloženju pobijanog rješenja doista nije izrijekom navedeno da je prvostupanjski sud ispitivao je li povreda prava podnositelja zahtjeva za obnovu iz članka 8. Konvencije, koja je utvrđena konačnom presudom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) od 4. travnja 2017. u predmetu Matanović protiv Hrvatske, zahtjev broj 2742/12., utjecala na odluku suda o kazni, iz smisla cjeline obrazloženja pobijanog rješenja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da je taj sud propitivao utjecaj u prethodnoj spomenutoj konačnoj presudi ESLJP utvrđene povrede prava iz članka 8. Konvencije upravo s obzirom na „ishod postupka“ u cjelini. Dakle, kako u odnosu na odluku o krivnji (koji izraz također nije izrijekom spomenut u pobijanom rješenju), tako i u odnosu na odluku o kazni. Navedeno proizlazi i iz zaključnog dijela obrazloženja pobijanog rješenja u kojemu je navedeno da „niti ova povreda nije utjecala na ishod postupka u smislu članka 502. stavka 2. ZKP/08.“, a kao što je već prethodno navedeno, ta zakonska odredba jednako ima u vidu i odluku suda o krivnji i odluku suda o kazni. Stoga nema govora o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire žalitelj.
6. Osuđeni J. M. nije u pravu ni kada u žalbi tvrdi da je isti vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ostvaren i zato što nema razloga u pogledu toga što je izvanraspravno vijeće prvostupanjskog suda utvrdilo vezano uz sadržaj zapisa na preostalim CD medijima koji su korišteni u spisu Županijskog suda u Zagrebu broj K-US-32/13.
I Kž-Us 125/2020-4
6.1. Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja izrijekom je navedeno da su u skladu s uputom iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinuto ranije prvostupanjsko rješenje (rješenje VSRH od 6. lipnja 2018. broj I Kž-Us 164/2017.) provedeni izvidi radi pribavljanja CD medija iz tzv. treće kategorije dokaza u smislu prethodno spomenute konačne presude ESLJP-a (stranica 4., odlomak 4. pobijanog rješenja). U nastavnom dijelu obrazloženja pobijanog rješenja navedeno je da su podnositelj zahtjeva za obnovu i njegova braniteljica pozvani da preuzmu dostupnih 28 CD medija iz te tzv. treće kategorije dokaza i upoznaju se s njihovim sadržajem, a to da su i učinili te se potom očitovali da su se upoznali sa sadržajem navedenih CD medija te da se isti ne odnosi na podnositelja zahtjeva ni na kaznena djela za koja je on pravomoćno osuđen u ovom predmetu u odnosu na koji je zatražio obnovu kaznenog postupka. Iako u obrazloženju pobijanog rješenja nije izrijekom navedeno da se i samo izvanraspravno vijeće prvostupanjskog suda upoznalo sa sadržajem tih istih CD medija i što je utvrdilo vezano uz sadržaj zapisa na njima, da je tome tako jasno proizlazi iz same činjenice da je, radi postupanja sukladno uputi iz ukidne odluke ovoga suda, provelo izvide u cilju pribavljanja raspoloživih CD medija iz tzv. treće kategorije dokaza u smislu prethodno spomenute konačne presude ESLJP-a (što uključuje i utvrđivanje njihova sadržaja od strane izvanraspravnog vijeća prvostupanjskog suda) i stavilo ih na raspolaganje i podnositelju zahtjeva. Naposljetku, da je i samo izvanraspravno vijeće prvostupanjskog suda utvrđivalo sadržaj tih CD medija, jasno proizlazi i iz zaključka prvostupanjskog suda da povreda prava podnositelja zahtjeva zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije, a utvrđena spomenutom konačnom presudom ESLJP-a, nije utjecala na ishod kaznenog postupka koji je vođen protiv njega.
7. Žalitelj smatra da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja se sastoji u izostanku razloga o odlučnim činjenicama, ostvarena i time što se prvostupanjski sud uopće nije bavio pitanjem je li povrede Konvencije utvrđene spomenutom konačnom presudom ESLJP-a moguće ispraviti u obnovljenom postupku.
7.1. Naime, kako je prvostupanjski sud utvrdio da povrede prava iz članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije nisu utjecale na ishod postupka u konkretnom slučaju, to ni nije bio obvezan baviti se pitanjem mogu li se te povrede ispraviti u obnovljenom postupku. Drugim riječima, upuštanje prvostupanjskog suda u takvo propitivanje bi, a nakon utvrđenja toga suda da povrede konvencijskih prava podnositelja zahtjeva za obnovu ovog kaznenog postupka nisu utjecale na njegov ishod u smislu članka 502. stavka 2. ZKP/08., bilo potpuno bespredmetno.
8. Osuđeni J. M. u svojoj žalbi nadalje ističe da je u pobijanom rješenju ostvaren još jedan vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a sastoji se u tome što su razlozi pobijanog rješenja potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ovo stoga što je, kako to nadalje navodi, iz zahtjeva za obnovu razvidno da je isti podnesen na temelju odredbe članka 502. stavka 2. ZKP/08., dok iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud procjenjivao njegovu osnovanost kroz prizmu zakonske osnove za obnovu postupka iz članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08.
I Kž-Us 125/2020-4
8.1. Žalitelj, međutim, ni u navedenom nije u pravu. Odredba članka 502. stavka 2. ZKP/08., na kojoj je utemeljen zahtjev osuđenog J. M. za obnovu kaznenog postupka, sadržana je u Glavi XXIV. ZKP/08. pod naslovom „Obnova kaznenog postupka“. Prema tome, razumljivo je da se one opće zakonske odredbe koje propisuju taj izvanredni pravni lijek odnose i na ovaj poseban slučaj obnove kaznenog postupka. Međutim, iz smisla cjeline obrazloženja pobijanog prvostupanjskog rješenja jasno proizlazi da je prvostupanjski sud zahtjev osuđenog J. M. za obnovu kaznenog postupka procjenjivao upravo s obzirom na odredbu članka 502. stavka 2. ZKP/08. i u njoj propisane uvjete tog posebnog slučaja obnove kaznenog postupka. S obzirom na to, i utvrđenja prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju da konačna presuda ESLJP-a kojom je utvrđena povreda konvencijskog prava nije prikladna da dovede do obnove kaznenog postupka u konkretnom slučaju utemeljena su, odnosno polazište im je upravo odredba članka 502. stavka 2. ZKP/08. Točno je da, kako to tvrdi žalitelj, prvostupanjski sud pri tome spominje i odredbu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08., što je pogrešno. Međutim, riječ je o „višku“ koji ne dovodi s uspjehom u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja bitnih činjenica niti čini nejasnim i proturječnim, a kamoli ne u znatnoj mjeri, razloge o odlučnim činjenicama.
9. Žalitelj nadalje ističe da je od ukupno 98 CD medija iz tzv. treće kategorije dokaza sukladno spomenutoj konačnoj presudi ESLJP-a njih 60 uništeno, dok je od preostalih 38 CD medija njih 8 izdvojeno zajedno s nalogom istražnog suca kao nezakoniti dokazi, a 2 CD medija se zbog oštećenja nisu mogla pokrenuti, tako da mu je na uvid predano 28 CD medija. Smatra, međutim, da se sadržaj 60 uništenih CD medija morao moći iskonstruirati na temelju policijskih dnevnih izvješća koja sadrže rezultate o provođenju mjera, no da prvostupanjski sud nije poduzeo nijednu radnju kako bi ih pribavio. Nadalje, da mu je trebalo biti predano i onih 8 CD medija koji su proglašeni nezakonitim dokazima, dok je u odnosu na 2 CD medija koja se zbog oštećenja nisu mogla pokrenuti, prema mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud morao kontaktirati informatičkog vještaka kako bi utvrdio da li se na neki drugi način može doći do sadržaja koji je na njima pohranjen.
9.1. Prije svega, a u odnosu na tvrdnje žalitelja u pogledu 60 uništenih CD medija, treba reći da dnevna izvješća koja o tijeku provođenja posebnih izvida kaznenih djela sastavlja policija predstavljaju tek pomoćno sredstvo u prikupljanju podataka na temelju kojih se ocjenjuje osnovanost daljnjeg provođenja posebnih izvida, a nikako dokaz za utvrđivanje pravno odlučnih činjenica. Ta izvješća zbog toga ne mogu biti niti sredstvo koje bi bilo prikladno za rekonstrukciju sadržaja rezultata do kojih se došlo provođenjem posebnih izvida kaznenih djela. Osim toga, prvostupanjski je sud zaista poduzeo sve raspoložive napore kako bi pribavio tih 60 CD medija koje je, prema zapisniku od 8. lipnja 2009. u predmetu Županijskog suda u Zagrebu broj Kir- Us-15/07., uništio istražni sudac toga suda povodom zahtjeva USKOK-a od 22. prosinca 2008. Naime, u nastojanju njihova pribavljanja prvostupanjski sud se obratio i USKOK-u i MUP-u, no od strane tih tijela je obaviješten da ni oni više ne raspolažu tim CD medijima (kao što je to uostalom obrazloženo i u pobijanom rješenju - stranica 5., odlomak 2.).
I Kž-Us 125/2020-4
9.2. Što se tiče 8 CD medija koji se odnose na nalog istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-15/07. od 11. svibnja 2007. i koji su, zajedno s tim nalogom, izdvojeni kao nezakoniti dokazi rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-39/16. od 19. srpnja 2017. u kaznenom predmetu protiv optuženog I. G. i drugih (potvrđenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. rujna 2017. broj I Kž-Us-116/2017.), riječ je, dakle, o dokazima koji su pravomoćno proglašeni nezakonitima. Prema tome, žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da su mu i ti CD mediji trebali biti predani.
9.3. Naposljetku, iz službene bilješke više sudske savjetnice Županijskog suda u Zagrebu na listu 6/A spisa tog suda broj Kv-I-Us-110/18. jasno proizlazi da ju je Odsjek za informatičku podršku obavijestio da 2 CD medija nije bilo moguće presnimiti zbog njihovih oštećenja.
9.4. Prema tome, prvostupanjski sud je, protivno tvrdnjama žalitelja, poduzeo sve raspoložive i razumne napore radi pribavljanja onih CD medija iz tzv. treće kategorije dokaza sukladno spomenutoj konačnoj presudi ESLJP-a do kojih je bilo moguće doći i upotrijebiti ih radi utvrđivanja njihovog sadržaja, pri čemu je uvid u sadržaj istih omogućen i žalitelju. Stoga ni žalba osuđenog J. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
10. Žalitelj nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da povrede prava iz članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije nisu utjecale na ishod postupka u kojemu je on pravomoćno proglašen krivim jer, kako se to nadalje navodi u žalbi, iz pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2009. broj K-US- 5/08. jasno proizlazi da je ista utemeljena na dokazima proizašlima iz posebnih izvida kaznenih djela privremenim ograničenjem prava građana. Osim toga, da je prvostupanjski sud navodom u pobijanom rješenju da se osuda žalitelja u nacionalnom sustavu u pretežitom dijelu zasnivala na iskazima svjedoka i dokumentaciji iz vremena prije određivanja posebnih dokaznih radnji “jasno utvrdio kako smatra da je postojao utjecaj dokaza pribavljenih posebnim mjerama na sam ishod postupka, tj. na odluku suda o krivnji, ali i kazni, ali ne u pretežitom dijelu.“ Žalitelj, naime, smatra da je prvostupanjski sud, ako su povrede članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije utjecale na ishod postupka, a to da je prvostupanjski sud utvrdio, morao utvrditi da je ispunjen uvjet za obnovu kaznenog postupka propisan odredbom članka 502. stavka 2. ZKP/08.
10.1. Prije svega, okolnost da je pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2009. broj K-US-5/08. utemeljena i na dokazima proizašlima iz posebnih izvida kaznenih djela privremenim ograničenjem prava građana, a u odnosu na koju skupinu dokaza je konačnom presudom ESLJP-a utvrđena povreda prava podnositelja zahtjeva iz članka 8. Konvencije još uvijek, sama po sebi, ne znači da je ta povreda utjecala na ishod tog pravomoćno okončanog kaznenog postupka, kako to nastoji prikazati ovaj žalitelj. Prvostupanjski sud je nakon detaljne i vrlo iscrpne analize svih dokaza na kojima je utemeljena pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2009. broj K-US-5/08., i to u odnosu na svako od tri kaznena djela za koja je podnositelj zahtjeva tom presudom proglašen krivim, kao i uzimajući u obzir praksu te utvrđenja ESLJP, kako u predmetu D., tako i
I Kž-Us 125/2020-4
u ovom konkretnom predmetu, pravilno zaključio da sama činjenica da je presudom ESLJP-a utvrđena povreda prava iz članka 8. Konvencije zbog nedostatka u obrazloženju naloga istražnog suca ne dovodi u pitanje točnost i pouzdanost dokaza pribavljenih na temelju tih naloga te da, unatoč nespornoj činjenici da je dio dokaza u ovom pravomoćno okončanom postupku protiv osuđenog J. M. pribavljen protivno članku 8. Konvencije, ta povreda nije utjecala na ishod postupka u smislu članka 502. stavka 2. ZKP/08.
11. Budući da žalba osuđenog J. M. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja u smislu odredbe članka 494. stavka 4. ZKP/08. nisu utvrđene ni povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 3. studenog 2021.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
