REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 842/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz S., sada R., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici E. F. i S. F. K., odvjetnici u S., protiv tuženice R. S. iz S., OIB: …, koju zastupaju punomoćnice Z. S. i V. J., odvjetnice u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž- 722/03-3 od 29. travnja 2004. kojima je djelomično potvrđena presuda, a djelomično ukinuta presuda (u dijelu odluke o troškovima postupka) Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-537/00-15 od 21. veljače 2002., u sjednici održanoj 3. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice podnesena protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-722/03-3 od 29. travnja 2004. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužiteljice podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-722/03-3 od 29. travnja 2004. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim tužiteljica od tuženice potražuje isplatu iznosa od 466.202,90 kuna sa zateznim kamatama od 21. veljače 2002. do isplate, uz nadoknadu parničnih troškova. Tužiteljici je ujedno naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 44.688,60 kuna, u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je drugostupanjskim rješenjem djelomično prihvaćena žalba tužiteljice i ukinuta je odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), koja je zaprimljena na ovom sudu 11. rujna 2017., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, dok u odnosu na pobijano rješenje o troškovima postupka nema prijedloga o sadržaju odluke ovog suda.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija podnesena protiv drugostupanjske presude je neosnovana, dok je revizija podnesena protiv drugostupanjskog rješenja nedopuštena.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima tužiteljice, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju sadržajno upire revidentica, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

7.1. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Nadalje, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorima tužiteljice istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

7.2. Neosnovano tužiteljica u reviziji prigovara pravilnosti nižestupanjskih presuda upirući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a povezujući je sa činjenicom da je prvostupanjski sud izveo dokaz saslušanjem stranaka na odvojenim ročištima. Prema toj odredbi bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Iz stanja spisa proizlazi da su obje stranke uz punomoćnike pristupile na ročište održano 11. travnja 2001. na kojem je saslušana tužiteljica, međutim isto je odgođeno zbog proteka vremena i sljedeće ročište (radi saslušanja tuženice) je zakazano za 11. lipnja 2001. što su prisutni primili na znanje i nisu imali primjedbe. Nadalje, na ročištu održanom 11. lipnja 2001. saslušana je tuženica, čemu je bio nazočan punomoćnik tužiteljice. Shodno navedenom, tužiteljici je omogućeno raspravljanje pred sudom, čime nije ostvarena navedena bitna povreda, kako to uostalom pravilno cijeni i drugostupanjski sud.

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete nastalu na tadašnjoj nekretnini tužiteljice koju je prema tvrdnjama tužiteljice uzrokovala tuženica neodržavanjem nekretnine za vrijeme dok ju je koristila.

9. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica u ostavinskom postupku iza pok. supruga tužiteljice i oca tuženice naslijedile ostavinsku imovinu i to tužiteljica u ¾ dijela, a tuženica u ¼ dijela,

- da je proveden postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice između stranaka u kojem postupku su tužiteljici u samovlasništvo pripale nekretnine (1997.) s tim da je tužiteljica obvezana isplatiti tuženicu za njezin suvlasnički dio u iznosu od 76.200,00 DEM,

- da je radi naplate tog potraživanja tuženica vodila ovršni postupak u kojem su nekretnine tužiteljice u S. (i sporna kuća) prodane na usmenoj javnoj dražbi,

- da je rješenje o dosudi doneseno 29. ožujka 2001.,

- da je tuženica u predmetnoj kući živjela do 1994., dok je šteta nastala između 1995. i 1999. kada su provedena vještačenja po vještacima građevinske struke,

- da je šteta nastala u vrijeme kada tuženica više nije stanovala u kući, a nije utvrđeno da bi na bilo koji drugi način koristila kuću,

- da je kuća bila u izrazito lošem stanju, a glavni uzrok je procurivanje kroz ravni krov objektu,

- da su tužiteljica i tuženica imale ključeve kuće,

- da tužiteljica nije dokazala tvrdnju da je tuženica promijenila bravu na vratima,

- da je tužiteljica kao vlasnica (po rješenju od 10. siječnja 1997.) bila dužna voditi računa o svojoj nekretnini i održavati ju.

10. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili prethodno navedene relevantne činjenice – da je šteta nastala u vrijeme kada tuženica nije koristila nekretninu (kojima je ovaj sud vezan – argument iz čl. 385. ZPP-a) na temelju kojih su izveli zaključak da tužiteljica nije dokazala da je tuženica uzrokovala štetu nastalu na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). U navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

12. U odnosu na reviziju tužiteljice podnesenu protiv rješenja drugostupanjskog suda valja reći da prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382). U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o reviziji protiv presude (čl. 400. st. 3. ZPP-a).

13. U ovoj pravnoj stvari riječ je o rješenju drugostupanjskog suda kojim se ukida rješenje prvostupanjskog suda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Takvo rješenje nije rješenje kojim se postupak pravomoćno dovršava.

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a reviziju tužiteljice podnesenu protiv rješenja drugostupanjskog suda odbaciti kao nedopuštenu te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.