Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1114/2019-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. L. d.o.o. u likvidaciji iz Z., OIB:.., zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. J. iz Z., OIB:..., zastupanog po privremenoj zastupnici Z. Ž., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 6 Pn-763/15-46 od 15. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 6 Pn-763/15-46 od 15. travnja 2019. u točkama I. i II. izreke, osim odluke o parničnom trošku.

r i j e š i o  j e

Ukida se ista presuda u odluci o parničnom trošku i to točki I. izreke za iznos od 63.495,28 kn sa zateznom kamatom, u točki II. izreke u odbijajućem dijelu te u točkama III. i IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke, je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 617.454,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2019. do isplate te parnični trošak u iznosu od 63.495,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2019. do isplate, u točki II izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 47.034,65 kn sa zateznom kamatom te zahtjev za plaćanjem kamate na iznos od 617.454,80 kn za razdoblje od 22. rujna 2009. do 14. travnja 2019., u točki III izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.469,47 kn, dok je u točki IV izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška preko iznosa iz točke III izreke.

Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

Tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da visina štete koju je pretrpio odgovara tržišnoj vrijednosti vozila na dan raskida ugovora o financijskom leasingu, odnosno na dan 22. rujna 2009. Tvrdi da šteta koju potražuje u ovom postupku odgovara vrijednosti otuđenih vozila, budući da se radilo o novim vozilima koje je tužitelj kupio 14. studenoga 2008. od društva A. M. d.o.o. i koja su potom istom društvu dana u leasing kao izložbena vozila. Stoga da je visina štete jednaka iznosu kojeg je tužitelj platio tuženiku. Osporava i odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu, uz napomenu da je uspio u postupku u omjeru od 97% pa da mu je trebalo dosuditi veći iznos troška, a osim toga da je propušteno obrazložiti zbog čega u nazočnom slučaju nije primijenjena odredba čl. 154. st. 3. ZPP-a, s obzirom na neznatni neuspjeh u parnici. Smatra da je sud prvog stupnja trebao izvršiti prijeboj iznosa parničnog troška stranaka u postupku pa u tom dijelu ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Predlaže preinačiti presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev kako u odnosu na glavnu stvar tako i u odnosu na parnični trošak.

Tuženik u žalbi ističe da nije bio potpisnik ugovora sklopljenih između tužitelja i društva A. M. d.o.o., niti je potpisivao zapisnike o primopredaji predmetnih vozila, zbog čega ustraje kod prigovora promašene pasivne legitimacije. Smatra da donošenje kaznene presude protiv njega ne ukazuje da bi bio pasivno legitimiran u ovom postupku, budući da je tužitelj svoju tražbinu koju je imao prema društvu A. M. prijavio u stečajnu masu, a postupak se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. St-294/09. U tom postupku da je tužitelju tražbina u cijelosti priznata. Tvrdi da se ne radi o solidarnoj obvezi, da on nije solidarni dužnik, da tužitelj nije dokazao tijekom postupka da mu tražbina nije isplaćena, iz čega izvodi zaključak da se tužitelj u tom postupku naplatio jer da bi u suprotnom dostavio očitovanje stečajnog upravitelja da nije naplatio tražbinu u stečajnom postupku. Glede odluke o trošku, navodi da sud nije donio odluku o troškovima privremenog zastupnika, pa ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome da je sredstva za pokriće troškova privremenog zastupnika dužan predujmiti tužitelj, da ti troškovi ulaze u parnični trošak, s tim što je tuženik kojem je postavljen privremeni zastupnik dužan naknaditi te troškove tužitelju.

Predlaže stoga preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Žalbe glede odluke o glavnoj stvari nisu osnovane, dok su osnovane glede odluke o parničnom trošku.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

-da je prednik tužitelja M. leasing d.o.o. s trgovačkim društvom A. M. d.o.o. sklopio 10. studenoga 2008. "Ugovor o okviru broj 21/2008" kojim davatelj leasinga odobrava primatelju leasinga određeni okvirni iznos za zaključenje ugovora o financijskom leasingu,

-da je na temelju tog ugovora sklopljeno šest pojedinačnih ugovora o financijskom leasingu između istih ugovornih stranaka, i to društva M. leasing d.o.o. kao davatelja leasinga i A. M. d.o.o. kao primatelja leasinga, da su kao objekti leasinga ugovorena vozila koja su predana na korištenje primatelju leasinga, a ovaj se obvezao za to plaćati ugovorenu naknadu,

-da primatelj leasinga nije uredno plaćao naknadu za leasing, te je davatelj leasinga, prednik tužitelja 22. rujna 2009. raskinuo ugovore o financijskom leasingu i pozvao korisnika na predaju predmeta leasinga, ukupno šest vozila,

-da tri vozila nisu vraćena i to vozilo Alfa Romeo 159 proizvedeno 2008., vozilo Lancia Delta Argento proizvedena 2008., te mini utovarivač New Holland LS proizvedeno 2007.,

- da je prodajna cijena za vozilo Alga Romeo 159 iznosila 133.674,99 kn, za vozilo Lancia Delta Argento 156.022,98 kn, a za mini utovarivač 274.791,48 kn, odnosno ukupno 664.489,45 kn,

-da je protiv tuženika kao direktora primatelja leasinga vođen kazneni postupak koji je okončan donošenjem pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-1030/10 od 24. veljače 2014. kojom je tuženik proglašen krivim za kazneno djelo utaje, budući da je odobrio prodaju vozila Alfa Romeo, dok je za druga dva vozila raspolagao i zadržao ih u korist trgovačkog društva A. M. i odbio nakon raskida ugovora obavijestiti prednika tužitelja o mjestu gdje se vozila nalaze, čime je protupravno prisvojio tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena i počinio kazneno djelo protiv imovine, utajom, opisano u čl. 220. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ( "Narodne novine" 110/97 s izmjenama i dopunama),

-da je nad društvom A. M. d.o.o. otvoren stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem St-294/09, da je ispitno ročište održano 18. ožujka 2010. te je između ostalih, utvrđena tražbina drugog višeg isplatnog reda stečajnog dužnika M. l. d.o.o. u iznosu od 1.097.619,54 kn, koja je u tom iznosu priznata,

-da je ugovore o financijskom leasingu kao direktor društva A. M. d.o.o. sklopio tuženik M. J.,

-da je vještak prometne struke procijenio vrijednost narečenih vozila na dan raskida ugovora, 29. rujna 2009. i to vozila Alfa Romeo 159 u iznosu od 214.279,97 kn, vozila Lancia Delta Argento u iznosu od 144.321,26 kn., i mini utovarivača New Holland LS u iznosu od 258.853,57 kn, odnosno ukupno 617.454,80 kn.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, budući da je protiv njega donesena pravomoćna kaznena presuda iz koje proizlazi da je tuženik kao odgovorna osoba trgovačkog društva A. M. d.o.o. počinio štetne radnje na štetu tužitelja, pri čemu se poziva na odredbu čl. 12. st. 3. ZPP-a o vezanosti parničnog suda za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Glede visine štete, ocjenjuje da je relevantna tržišna vrijednost vozila u trenutku nastanka štete, a to je 11. rujna 2009., kada je raskinut ugovor, pa obvezuje tuženika na isplatu tražbine koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, pozivom na odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO), dok glede dospijeća tražbine ocjenjuje da tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od presuđenja do isplate, budući da je visina štete utvrđena vještačenjem u ovom postupku.

Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa) te iznos prometnog vještačenja, s tim što je trošak dosuđen srazmjerno uspjehu u parnici. Tuženiku je priznat trošak koji se također odnosi na zastupanje odvjetnika, srazmjerno uspjehu u sporu (7%).

Pravilo je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju zbog otuđenja motornih vozila koja su bila predmetom ugovora o financijskom leasingu.

Naime, iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je primatelj leasinga A. M. d.o.o. bio dužan vratiti vozila koja su bila predmetom ugovora o financijskom leastingu, budući da je davatelj leasinga jednostrano raskinuo ugovore zbog neplaćanja naknade za leasing, da tri vozila nisu vraćena, niti je tuženik obavijestio tužitelja o tome gdje se vozila nalaze, pa tužitelj osnovano potražuje štetu koja mu je nastala postupanjem tuženika. Glede prigovora promašene pasivne legitimacije koji se ponavlja i u žalbi, valja odgovoriti da je pravilno sud prvog stupnja u nazočnom slučaju ocijenio da je u ovom parničnom postupku vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se tuženik kao optuženik oglašava krivim i to u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja. Kako je već navedeno, tuženik je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. 8 Ko-1030/10 od 24. veljače 2014. oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv imovine, utaje, budući da je protupravno posvojio tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena s ciljem prisvajanja te stvari, a radi se upravo o vozilima za koja se zahtijeva naknada štete u ovom parničnom postupku. Dakle, nesumnjivo proizlazi da je tuženik štetnik koji je počinio štetu tužitelju time što je zadržao narečena vozila, a bio ih je dužan predati tužitelju nakon raskida ugovora o financijskom leasingu. Pored toga, treba dodati da je tuženik ugovore o financijskom leasingu sklopio, ne samo kao zastupnik društva A. M. d.o.o. (primatelja leasinga), već i kao solidarni jamac, na način da se obvezao solidarno s primateljem leasinga ispuniti sve obveze iz ugovora o financijskom leasingu. Prema odredbi čl. 104. ZOO-a ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini. Prema odredbi čl. 111. ZOO-a od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze ako je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pisanom pozivu (st.1.). Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od jamca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obveze, ako je očito da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njezino ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj (st. 2.). Ako se jamac obvezao kao jamac platac odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme (st. 3.) pri čemu jamac za obvezu nastalu iz trgovačkog ugovora odgovara kao jamac platac, ako nije što drugo ugovoreno (st. 4.).

Još treba dodati, a s obzirom na činjenicu da je nad primateljem leasinga otvoren stečajni postupak, da je vjerovnik dužan prijaviti svoju tražbinu u stečaj i o tome obavijestiti jamca, pri čemu smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze, kako je propisano odredbom čl. 114. ZOO-a.

Prema utvrđenjima suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku koji se vodi nad primateljem leasinga, što ne utječe na obvezu ispunjenja iste tražbine tuženika kao jamca prema tužitelju.

Pogrešno je stajalište žalitelja da je tužitelj trebao dokazati da u stečajnom postupku nije naplatio svoju tražbinu, jer bi se radilo o dokazivanju negativne činjenice pa valja zaključiti da je na tuženiku bio teret dokaza o tome da je tužitelj namiren u stečajnom postupku za tražbinu koja je predmetom ovog postupka, a koju tvrdnju nije ničim dokazao.

Glede visine tražbine tužitelja, treba reći da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na isplatu vrijednosti vozila na dan raskida ugovora o financijskom leasingu, a ne vrijednosti vozila u trenutku sklapanja tog ugovora, kako to pogrešno sugerira tužitelj u žalbi. Naime, prema ugovoru o financijskom leasingu primatelj leasinga je bio ovlašten koristiti objekt leasinga te je korištenjem svakako došlo do umanjenja vrijednosti vozila u odnosu na novonabavnu vrijednost istih vozila. Prema odredbi čl. 48. Zakona o leasingu ( "Narodne novine" 135/06, 141/13) primatelj leasinga je dužan po prestanku ugovora o leasingu bez odgađanja objekt leasinga vratiti davatelju leasinga na način i u stanju određenim ugovorom o leasingu (st. 1. ). Primatelj leasinga ne odgovara za istrošenost objekta leasinga koja nastane njegovim redovitim korištenjem, kao ni za promjene na njemu koje su izvršene u dogovoru sa davateljem leasinga (st.2.). Dakle, primatelj leasinga je bio dužan vratiti vozila kao objekte leasinga u stanju u kojem su vozila bila nakon uobičajenog redovitog korištenja, a upravo je vještak prometne struke, prilikom obračuna visine štete utvrdio vrijednost vozila na način da je uzeo u obzir i amortizaciju vozila, s tim što je cijenio činjenicu da vozila nisu bila u upotrebi na način da su korištena za vožnju, već da su se cijelo vrijeme, od sklapanja ugovora do raskida ugovora o financijskom leasingu nalazila u salonu kao izložbeni primjerci. Utoliko tužitelj bez osnove tvrdi da mu pripada pravo na naknadu prema vrijednosti novonabavne cijene vozila.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu iznosa obračunatog u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja, osim u odluci o parničnom trošku potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Glede odluke o parničnom trošku, treba istaći da je tužitelj djelomično uspio u sporu u omjeru od 93% (u pobijanoj presudi je očitom omaškom u pisanju navedeno da se radi o uspjehu od 97%), pa nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a, jer se ne radi o neznatnom uspjehu tuženika u parnici.

Međutim, osnovano se u žalbama prigovara načinu obračuna parničnog troška. Naime, sud prvog stupnja je rješenjem od 30. siječnja 2017. postavio tuženiku privremenog zastupnika u osobi Z. Ž., odvjetnice u Z. iz razloga propisanog odredbom čl. 84. st. 2. t. 4. ZPP-a. Tim rješenjem nije odlučeno o obvezi tužitelja predujmiti troškove privremenog zastupnika, budući da takva obveza nije bila propisana ni jednom odredbom ZPP-a. To pitanje je riješeno donošenjem pravnog shvaćanja na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 21. studenog 2018., prema kojem sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika je dužan predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s tim da je tuženik, kojemu je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju.

U nazočnom slučaju privremeni zastupnik je postavio zahtjev za nadoknadu parničnog troška na glavnoj raspravi održanoj 15. ožujka 2019., na kojem ročištu je rasprava i zaključena, pa je sud prvog stupnja bio dužan o troškovima odlučiti u skladu sa narečenim pravnim shvaćanjem. Treba dodati da je nakon zaključenja glavne rasprave stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a ( "Narodne novine" 70/19; ZID ZPP/19) kojim je, između ostalog, dopunjen čl. 85. ZPP-a na način da je dodan st. 3., kojim je pravno shvaćanje sa narečenog sastanka pretočeno dijelom u zakonski tekst na način da je propisano da je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan predujmiti tužitelj. Člankom 117. st. 2. ZID ZPP/19 je propisana primjena odredbe tog članka na sve postupke u tijeku. Također je u čl. 84. st. 1. dodano da će sud tuženiku postaviti privremenog zastupnika na njegov trošak, a primjena te odredbe je također propisana za sve postupke u tijeku.

Kako sud prvog stupnja nije odlučio o zahtjevu privremenog zastupnika za nadoknadu parničnog troška u skladu s narečenim pravnih shvaćanjem, time je pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o parničnom trošku, kako se to osnovano ističe u žalbama.

Stoga će sud prvog stupnja ponovno odlučiti o troškovima postupka i to troškovima tužitelja i tuženika primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, te trošku privremenog zastupnika, u skladu s uputama iz ovog rješenja.

Zbog izloženog je valjalo odluku o parničnom trošku sadržanu u točkama I. i II. izreke te u točkama III. i IV. izreke ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci 3. studenoga 2021.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara