Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-487/2019-2

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz P., zastupane po punomoćniku N. S., odvjetniku iz P., protiv tuženika S. S. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O., P. & P. d.o.o. Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-98/2015 od 9. srpnja 2019., dana 3. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-98/2015 od 9. srpnja 2019. u točki I izreke, u dosuđujućem dijelu točke II izreke te u točki III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos 62.009,80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedine novčane iznose u izreci presude, u roku od osam dana.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.437,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom u roku od osam dana, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan.

3. Točkom III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

4. Protiv presude (osim odbijajućeg dijela točke II izreke) žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te potražuje troškove sastava žalbe.

5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od mjeseca lipnja 2012. do mjeseca ožujka 2015., za koju štetu tužiteljica tvrdi trpi zbog ozljede na radu iz štetnog događaja 17. veljače 2009.

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- tužiteljica je bila zaposlenica tuženika u relevantno vrijeme te je radila u poslovnici tuženika - kladionici u P.,

- 17. veljače 2009. tužiteljica je doživjela ozljedu na radu u okviru radnog vremena i na radnom mjestu kada je došlo do oružane pljačke na način da je dvoje maskiranih pljačkaša nasilno ušlo u prodajni prostor navedene poslovnice gdje se nalazila tužiteljica pri čemu su prijetili tužiteljici primjenom fizičke sile i oružjem,

- uslijed psihičkih posljedica doživljenog događaja odmah po istome tužiteljica je započela koristiti bolovanje te je do lipnja 2013. primala naknadu za bolovanje,

- rješenjem Zavoda (dalje ...) od 19. lipnja 2013. utvrđeno je da je ovdje tužiteljici rođenoj 1977. nastala profesionalna nesposobnost za rad koja joj se priznaje od 05. travnja 2012. i pravo na invalidsku mirovinu i to zbog ozljede na radu 30% a zbog bolesti 70%, od kada tužiteljica prima invalidsku mirovinu,

- u parničnom postupku pred istim sudom poslovni broj P-205/2012 pokrenutom tužbom od 15. veljače 2012. tužiteljica je protiv tuženika ostvarivala pravo na naknadu neimovinske i dijela imovinske štete iz istog štetnog događaja.

9. Provedenim medicinskim vještačenjem prvostupanjski sud utvrđuje da postoji uzročno-posljedična veza između ozljede na radu proizašle iz štetnog događaja i utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad te odlaska tužiteljice u mirovinu, pozivom na članak 34. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98. - 35/08. - dalje ZMO). Stoga nalazi da tuženik kao poslodavac odgovora tužiteljici za štetu po načelu objektivne odgovornosti sukladno članku 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08 i 116/08. - dalje ZZR) te članku 102. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01, 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 68/05. - dalje ZR/95) koji propisi upućuju na opće odredbe obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje ZOO), ne nalazeći da je tuženik dokazao da bi postojale okolnosti iz članka 1067. ZOO-a koje bi tuženika mogle u potpunosti ili djelomično osloboditi od odgovornosti.

10. Provedenim financijskim vještačenjem prvostupanjski sud utvrđuje da je u utuženom razdoblju od lipnja 2012. do lipnja 2013. tužiteljica primala naknadu za bolovanje a nastavno do kraja utuženog razdoblja do mjeseca ožujka 2015. invalidsku mirovinu, te da visina izgubljene zarade kao razlika između naknade za bolovanje odnosno invalidske mirovine i pretpostavljene plaće koju bi tužiteljica primala po redovnom tijeku stvari da je radila kroz relevantno razdoblje, a prosječno je u zadnjih šest mjeseci rada iznosila 4.670,21 kn bruto, iznosi ukupno 62.009,80 kn. 11. Nakon što je primjenom petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 139. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14. - dalje ZR/14) kao neosnovan otklonio tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici imovinsku štetu na ime izgubljene zarade u iznosu od 62.009,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama prema članku 1086. ZOO-a i članku 29. ZOO-a, dok odluku o troškovima postupka donosi primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

12. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tuženika, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

13. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

14. U žalbenoj fazi postupka sporno je pitanje postojanja uzročno posljedične veze između ozljede na radu i odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu, što je jedna od pretpostavki koja mora biti kumulativno ispunjena za zasnivanje izvanugovornog odnosa odgovornosti za štetu te je sporno pitanje zastare tražbine tužiteljice.

15. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnost primjene materijalnog prava tuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda vezano za osnov odgovornosti tuženika te ocjenu razloga zbog kojih je tužiteljica otišla u invalidsku mirovinu. Ponavlja tvrdnje koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka da je rješenjem Zavoda tužiteljica umirovljena 30% zbog ozljede na radu a 70% zbog bolesti te ističe da u slučaju da je riječ samo ozljedi na radu tužiteljica tada da ne bi imala uvjete za umirovljenje, radi čega da tuženik kao poslodavac ne može odgovarati za cijelu štetu. Osim toga, tvrdi da je sud prvog stupnja postupio protivno članku 12. ZPP-a jer je bio vezan pravomoćnim rješenjem Zavoda od 19. lipnja 2013. te da sud nije mogao utvrđivati drugačije stanje niti ispitivati pravilnost pravomoćnog upravnog rješenja, kao što to nije mogao niti vještak medicine rada radi čega da je tuženik predlagao novo medicinsko vještačenje sukladno članku 261. ZPP-a, koji dokazni prijedlog sud da nije prihvatio.

16. Nadalje u žalbi ističe da je tužiteljica umirovljena na vlastiti zahtjev odnosno da je upravo ona inicirala odlazak u invalidsku mirovinu, da nikada nije zatražila od tuženika da ju zaposli na drugim poslovima s obzirom na utvrđenje vještaka medicinske struke o postojanju preostale radne aktivnosti od 50%, radi čega da je tužiteljica doprinijela vlastitoj šteti u smislu članka 1092. ZOO-a.

17. Odgovarajući na iznesene žalbene navode treba reći da je prvostupanjski sud utvrdio da razlog zbog kojeg je nastala profesionalna nesposobnost za rad utvrđuje Zavod rješenjem primjenom članka 34. ZMO-a, koje rješenje obvezuje sud sukladno članku 12. stavak 1. ZPP-a uz zaključak da ako je rješenjem Zavoda, osim zbog ozljede na radu profesionalna nesposobnost utvrđena i iz razloga koji nije u uzročnoj vezi s ozljedom na radu (kao u ovom slučaju bolest), a zbog tog razloga ne bi nastala profesionalna nesposobnost da nije bilo i ozljede na radu, onda tužiteljici pripada u cijelosti razlika između plaće koju bi primala da radi i mirovine koju prima. U tom pravcu provedenim medicinskim vještačenjem po vještakinji medicine rada, prvostupanjski je sud utvrdio da se kod tužiteljice nakon štetnog događaja razvio posttraumatski stresni sindrom - PTSP, depressio i granični poremećaj ličnosti radi kojih se dijagnoza liječila kod psihijatra i radi kojih je dijagnoza upućivana na vještačenja u Zavod, da tužiteljica prije predmetnog štetnog događaja nije imala nikakvih zdravstvenih tegoba, niti postoje podaci o psihijatrijskim dijagnozama ili lijekovima niti o korištenju bolovanja povezanih sa psihičkim tegobama, da je razlog odlaska u mirovinu tužiteljice kronificiranje psihičkih smetnji nakon štetnog događaja iz 2009., da postoji nedvojbena uzročno-posljedična veza između tužiteljičinog umirovljenja i štetnog događaja jer se tužiteljica tek nakon štetnog događaja nalazi u zdravstvenom tretmanu i neprekidnom psihijatarskom liječenju putem dnevne bolnice Opće bolnice P., a kasnije je hospitalizirana na Zavodu za psihološku medicinu K. bolničkog centra R., da tek nakon štetnog događaja tužiteljica koristi propisane antidepresive, anksiolitike i atipsihotik, te da uzročno posljedičnu vezu dokazuje i psihijatarski nalaz i mišljenje o tužiteljičinom zdravstvenom stanju K. za psihijatriju V., Z. za forenzičku psihijatriju (sačinjen za potrebe postupka poslovni broj P-205/2012 koji je vođen između istih stranaka).

18. Vezano za mogućnost zapošljavanja tužiteljice, prvostupanjski je sud cijeneći nalazi i mišljenje provedenog medicinskog vještačenja utvrdio da je preostala radna sposobnost tužiteljice od 50%, međutim da bi ista mogla raditi isključivo posao koji ne podrazumijeva rad s ljudima, što već samo po sebi znatno ograničava poslove na kojima bi tužiteljica mogla raditi, da iz dopisa H. zavoda za zapošljavanje (dalje HZZ) proizlazi da se tužiteljica u relevantnom razdoblju tijekom 2013. odazvala na jedno grupno i dva individualna savjetovanja, da je tijekom 2014. upućena na psihologijsko testiranje, profesionalno individualno savjetovanje i liječnički pregled kod specijaliste medicine rada, da je tijekom 2014. doneseno mišljenje o profesionalnom usmjeravanju i procjeni radne sposobnosti temeljem kojeg tužiteljica ima kontraindikacije za poslove koji zahtijevaju psihički napor i bilo kakvo izlaganje stresnim situacijama, da se ne preporuča posredovanje pri zapošljavanju tijekom narednih 12 mjeseci već daljnje praćenje i liječenje, da u skladu s tim tužiteljica nije upućivana na slobodna radna mjesta te da je 11. rujna 2014. tužiteljica odjavljena s evidencije nezaposlenih na osobni zahtjev. Na temelju tih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je tužiteljica bila aktivna u pronalaženju posla ali obzirom na ograničenja koja su rezultat njezina zdravstvena stanja niti od strane HZZ-a nije upućivana na oglase ni natječaje za konkretna radna mjesta.

19. S obzirom da je vještakinja medicine rada nakon pismenog nalaza i mišljenja istog usmeno izložila te odgovorila na pitanja i primjedbe tuženika, pravilno je sud prvog stupanja nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te je odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede novo vještačenje s obrazloženjem da sama činjenica što tuženik nije zadovoljan sa takvim nalazom nije razlog za provođenje novog vještačenja. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da su prvostupanjski sud odnosno vještakinja medicinske struke preispitivali pravilnost pravomoćnog rješenja Zavoda donesenog u upravnom postupku budući da je sud upravo imao u vidu da je vezan takvim rješenjem kao i činjenicom da je kod tužiteljice utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu 30% zbog ozljede na radu te 70% zbog bolesti. Međutim, nastavno je pravilno zaključio da tužiteljica ne bi ostvarila pravo na invalidsku mirovinu te bi nastavila raditi i ne bi gubila na zaradi u situaciji da nije bilo ozljede na radu odnosno da je tužiteljica dokazala da je razlog njezina umirovljenja upravo predmetni štetni događaj jer bi unatoč ostalim bolestima ista bila u mogućnosti raditi posao kojeg je radila do štetnog događaja. Osnovan je i zaključak prvostupanjskog suda da tuženiku, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da bi tužiteljica bila u mogućnosti pronaći posao u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnosti, dakle posao koji ne podrazumijeva rad s ljudima te na kojem neće biti izložena psihičkom naporu i stresnim situacijama niti da postoji takvo upražnjeno radno mjesto što tuženik tijekom postupka nije dokazao niti učinio vjerojatnim.

20. Stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika da bi bile počinjene relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 12. i člankom 261. ZPP-a niti su utvrđene okolnosti za primjenu članka 1092. ZOO-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je odlučeno o odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužiteljica iz predmetnog štetnog događaja.

21. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sud prvog stupnja je utvrdio da se najstarija tražbina tužiteljice odnosi na gubitak na zaradi za mjesec lipanj 2012. koji dospijeva u srpnju 2012., pa kako je tužba podnesena 8. travnja 2015. smatra da je to učinjeno unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 139. ZR/14.

22. U žalbi tuženik ponavlja ovaj prigovor smatrajući da je u konkretnom slučaju došlo do zastare samog prava pozivajući se na sadržaj članka 227. stavak 1. ZOO-a ukazujući da se štetni događaj desio 17. veljače 2009., da je tužiteljica za imovinsku štetu saznala odmah po ozljeđivanju kada joj je uslijed bolovanja islaćivana smanjena plaća odnosno naknada za bolovanje a nakon toga invalidska mirovina, radi čega da je računajući od dana dospjelosti najstarije neispunjene tražbine iz 2009. do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 8. travnja 2015., prošlo više od pet godina.

23. Odgovarajući na iznesene žalbene navode tuženika treba ukazati da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenom potraživanju nego o naknadi štete na ime izgubljene zarade koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, koja se može zahtijevati u obliku rente ili sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, pa se slijedom toga ne primjenjuju niti odredbe ZOO-a koje govore o zastari povremenih potraživanja, koji stav je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u više svojih odluka, npr. broj Rev-934/13 od 9. prosinca 2015., Rev-2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev x-514/13 od 18. veljače 2015., Rev x-250/2013 od 15. listopada 2012., Rev-681/2011 od 29. lipnja 2011., Rev-2089/2011 od 9. studenog 2011.

24. Osim toga, odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare u skladu je sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH broj Su IV-16/2021 od 20 rujna 2021. koje glasi:

„Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz članka 245. stavak 3. ZOO (NN br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema članku 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“

25. Prema članku 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20.) takva pravna shvaćanju su obvezujuća za drugostupanjski sud, a sudovi su ih dužni primijeniti na sve sporove, neovisno o tome u kojem stupnju se predmet trenutačno nalazi na rješavanju (tako VSRH broj Revd-699/2021 od 16. ožujka 2021.), stoga je pravilno kao neosnovan otklonjen tuženikov prigovor zastare.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

27. Tužiteljici nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

28. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

29. Odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke II izreke prvostupanjske presude, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 3. studenog 2021.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak