Poslovni broj: 3 UsI-2758/21-37

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić te Luciji Justić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice Lj. Z. iz Š. koju zastupa B. Z. odvjetnik u Š., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Zagreb, Radnička cesta 80, kojeg zastupa generalni opunomoćenik I. V, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. S. iz Z. 30A, koju

zastupa opunomoćenica mr. sc. N. M. u Z. o.d.

M. i M. u Š., radi imenovanja ravnatelja,

nakon usmene i javne rasprave, zaključene 22. listopada 2021., a objavljene 2. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Poništava se rješenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Zagreb, KLASA:UP/I- 112-02/19-01/09, URBROJ: 517-10-19-5 od 26. srpnja 2019. o imenovanju ravnateljice J. u. „N. p K.“ kojim se N. S. diplomirana

ekonomistica, imenuje ravnateljicom J. u. „N. p. K.“,

Š., na razdoblje od četiri godine“.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan. III. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude naknaditi zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Zagreb, KLASA:UP/I-112-02/19-01/09, URBROJ: 517-10-19-5 od 26. srpnja 2019. N. S., diplomirana ekonomistica, imenuje se ravnateljicom J. u.

„N. p. K.“, Š., na razdoblje od četiri

godine.

Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu osporavajući zakonitost rješenja, u bitnom navodeći da je osporavano rješenje doneseno u ponovljenom postupku, u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj 3 UsIrs-32/19 od 18. srpnja 2019., kojom presudom je poništeno rješenje tuženika KLASA:UP/I-112-02/19-01/09, URBROJ: 517-10-19-1 od 7. veljače 2019., te kojom presudom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje uz uputu tuženiku, međutim da je u ponovljenom postupku tuženik donio osporavano rješenje koje predstavlja grubo kršenje tužiteljičinih prava koja proizlaze iz povrede ZUP-a, kao i povreda prava proizašlih iz statusa nezaposlenog hrvatskog branitelja te Zakona o zaštiti prirode.

Tužiteljica u tužbi opisuje kronologiju predmetne upravne stvari te navodi da je citiranom presudom Upravnog suda u Splitu ukazano na propuste koji su prvotno rješenje tuženika činili nepodobnim za raspravljanje uslijed manjka obrazloženja, izostanka suvislih obrazloženih razloga rješenja te činjenicom da je tuženik vrednovao provedeni intervju kao kategoriju koja se boduje, iako da isto nije bilo propisano sadržajem javnog natječaja.

Tužiteljica nadalje citira dijelove obrazloženja naprijed citirane presude te ističe da joj kao ovlašteniku prava, a ovdje kandidatu natječaja, kao oštećenoj strani u postupanju tuženika, mora biti razumno i objektivno moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, da se ostaje na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi. Stoga da su i nadležna tijela, ovdje tuženik, ukoliko se pojave dvojbe u vezi tumačenja određene zakonske odredbe, odnosno, međusobnih odnosa dvaju ili više zakona koje uređuju istu materiju, dužna te odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava te mu doista i omogućiti ostvarenje tih prava (iz stava odluke Ustavnog suda RH U-III-2025/2010 od 26.veljače 2012. godine). Ističe kako je natječaj temeljni i inicijalni dokument upravnog postupka kod donošenja odluke o ravnatelju, te da u sadržaju natječaja koji je javno objavljen u Narodnim Novinama, nije određeno da će se provesti bilo kakav intervju ili usmeno ocjenjivanje kompetencije kandidata, a pokušaj tuženika da odredbama čl. 30, čl. 47 i čl. 51 ZUP-a pokuša „prokrijumčariti" legalnost intervjua, da je čista obmana i opsjena. Stoga, po mišljenju tužiteljice postoji povreda postupka provedbe predmetnog natječaja pored nesporne činjenice da u oglašenom javnom natječaju nije bilo propisano da će se provesti provjera stručnih znanja, sposobnosti i vještina te programa rada u vidu intervjua, dakle, da nije bio propisan, objavljen ni javno dostupan natječajni uvjet provedba intervjua, a koji uvjet je (uz radno iskustvo i izrađeni plan upravljanja) bio odlučujući za izbor odnosno odabir najboljeg kandidata.

Nadalje navodi da u ponovljenom postupku nema nikakvih novih činjenica u odnosu na činjenično stanje prethodnog postupka, novih dokaza, novih radnji kojima bi se eventualno dopunio činjenični supstrat upravnog postupka i upravnog akta, pa da samim time, a kako nije provedena niti radnja novog intervjua, da se nova Odluka temelji na doslovno istoj podlozi, a razlika između poništenog Rješenja od 7. veljače 2019. i novog Rješenja od 26. srpnja 2019. da se sastoji tek u dopunjenom obrazloženju. Međutim, da i dalje ostaje sporno da je Odluka temeljena na intervjuu koji je sporan, a što da je Sud i elaborirao u svojoj presudi od 18. srpnja 2019., te da i dalje izostaje dokaz o obavljenom razgovoru, pitanjima, itd., odnosno da niti jedan od razloga zbog kojih je poništeno prvo rješenje o imenovanju, nije otklonjen već da i dalje egzistira. Dakle, da je očito da tuženik u ponovljenom postupku nije otklonio uočene nezakonitosti te da nije postupio po uputama Suda, radi čega predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika KLASA:UP/I-112-02/19-01/09, URBROJ: 517- 10-19-5 od 26. srpnja 2019.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 14. listopada 2019. je navelo da je u ponovljenom postupku postupio po presudi poslovni broj Usirs-32/19-14 od 18. srpnja 2019. te ponovno odlučio o imenovanju ravnateljice J. u. N. p. K. da je tuženik otklonio povredu na način da je sastavio Izvješće o provedenom javnom natječaju Klasa: 011-01/19-01/25, Urbroj: 517-10-19-26 od 25. srpnja 2019. (u daljnjem tekstu: Izvješće), a u predmetnom Izvješću da su dani jasni, određeni i opravdani razlozi zašto je kandidatkinja N. S. izabrana za

ravnateljicu, a zašto tužiteljica nije izabrana.

U odnosu na povredu prava prednosti pri zapošljavanju, tuženik je naveo da sukladno članku 42. Zakona o ustanovama osoba koja je podnijela prijavu na natječaj može pobijati tužbom odluku o izboru zbog bitne povrede postupka ili zbog toga što izabrani kandidat ne ispunjava uvjete koji su objavljeni u natječaju, a iz podnesene tužbe da ne proizlazi kako tužiteljica pobija rješenje radi toga što izabrana kandidatkinja ne ispunjava uvjete.

Međutim, da tužiteljica tužbu podnosi radi povrede odnosno neprimjene članka 102. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17, u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno da nepravilno zaključuje kako je povrijeđen Zakon te da je ista trebala imati prednost pod jednakim uvjetima ispred izabrane kandidatkinje. Da pod jednakim uvjetima, u ovom slučaju znači da bi tužiteljica imala prednost u slučaju da je bila isto odnosno jednako rangirana kao i izabrana kandidatkinja. Međutim, da iz Izvješća proizlazi kako je tužiteljica ostvarila znatno niži rezultat od izabrane kandidatkinje, a što da potvrđuje i mišljenje Ministarstva hrvatskih branitelja Klasa: 022-03/19 02/155, Urbroj: 522-02/2-19-2 od 4. srpnja 2019.

Da se tužiteljica zapravo ne poziva na prednost zapošljavanja pod jednakim uvjetima već na pravo prednosti pri zapošljavanju hrvatskih branitelja kada isti sudjeluju u postupcima javnog natječaja za zapošljavanje u javnim službama odnosno javnim ustanovama, a takvo tumačenje da bilo bi protivno članku 44. Ustava Republike Hrvatske u kojemu je propisano da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Također navodi da člankom 121. Zakona nije propisana obveza tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne uprave i samouprave, te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili u pretežitom državnom vlasništvu da s tim osobama zasnuju radni odnos. U odnosu na provođenje razgovora tuženik se pozvao te citirao odredbe čl. 8., čl. 9., čl. 58. i čl. 70. Zakona o općem upravnom postupku navodeći da je nesporno da razgovor sa strankama (kandidatima) predstavlja dokaz u upravnom postupku, da prvostupanjska presuda potpuno zanemaruje ovlast javnopravnog tijela da koristi dokazna sredstva za koja smatra da su prikladna i zakonita, a da je upravo taj dokaz drugi ključni dokaz u upravnom postupku, pored pribavljanja isprava budući da se u razgovoru provjeravaju informacije navedene u životopisu.

U odnosu na navode tužiteljice da u javnom natječaju nije navedeno da će se provesti razgovor s kandidatima, tuženik je naveo da upravo iz citiranih načela i odredbi Zakona o općem upravnom postupku, isti navodi ne mogu biti pravno relevantni te da bi takvo tumačenje dovelo do toga da se uvjetima natječaja derogiraju odredbe Zakona o općem upravnom postupku te postupanje službenih osoba kada provode upravne postupke. Međutim, da se pobijano rješenje ne temelji samo na razgovoru već, a kako da je to navedeno u samom rješenju, na temelju koncepcije rada, provedenog razgovora i dosadašnjeg radnog iskustva. Stoga, da ostaje nejasno na temelju čega bi se moglo temeljiti rješenje ako mu se oduzme komponenta razgovora kao dokaza u upravnom postupku te koji bi to dokaz bio prikladniji od razgovora sa strankama u dokazivanju npr. stupnja motiviranosti, komunikacijskih sposobnosti, neverbalne komunikacije, sposobnosti uklapanja u tim i organizaciju itd.

U odnosu na tužbene navode o opstrukciji tuženika spram tužiteljice, tuženik je naveo kako isti navodi ne mogu biti predmet ovoga upravnog spora, ali da tuženik svejedno ističe kako su isti navodi neistiniti budući da je tužiteljica podnijela zahtjev za pravo na pristup informacijama 7. kolovoza 2019., da je tuženik udovoljio zahtjevu, a što da je tužiteljica i potvrdila svojim vlastoručnim potpisom 26. kolovoza 2019., te da iz tužbe ne proizlazi koji dokumenti joj nisu bili dostupni, pa da stoga tužiteljica iznosi paušalne i neutemeljene tvrdnje.

U odnosu na tužbene navode koji se odnose na Koncepciju rada i razvoja, odnosno da je koncepcija plagijat, tuženik je naveo da predmetni navodi ne mogu biti predmet ovog upravnog spora, ujedno navodeći da su isti navodi neosnovani. Da su kandidati prilikom prijave na natječaj bili dužni priložiti Koncepciju rada i razvoja J. u. "N. p. K.", a koji rad da ne mora sadržavati znanstvene

spoznaje, rezultate ili teorije već da se u njemu obrađuje već poznato i opisano s ciljem prikupljanja i interpretiranja činjenica ili pravne regulative koje se mogu iskoristiti. U odnosu na tužbene navode koji se odnose na radno iskustvo, tuženik je naveo da je N. S. prije imenovanja obnašala slijedeće dužnosti: ravnateljica

S. c. Š., voditeljica računovodstva i financija (od 1999. do 2005. i od 2011. do 2016.), vršiteljica dužnosti tajnika (2012. do 2015.) te direktorica i članica uprave (2005. do 2009.) Dakle, da kao kandidatkinja posjeduje više od 15 godina rukovodećeg radnog iskustva. Pored navedenog, da je osposobljena za službenika za zaštitu osobnih podataka, da posjeduje certifikat u području javne nabave, da se dodatno obrazovala te stekla zvanje specijaliste za zaštitu okoliša i zvanje voditelja izrade i provedbe projekata financiranih iz EU fondova.

Da se na temelju svega navedenog primjećuje široko iskustvo koje joj daje prednost pred tužiteljicom koja je obnašala neka niža rukovodeća radna mjesta bez iskustva kao ravnateljica javne ustanove, upravljanja ljudskim potencijalima, vođenju financija, računovodstvu, javnoj nabavi i sl. Da tužiteljica nakon prestanka rada u J. u. „N. p. K." ima manje od jedne godine staža, s tim da je

od lipnja 2009. 15 puta bila zaposlena na određeno vrijeme, a koja činjenica da ne daje vjeru da je riječ o kandidatkinji koja bi na tako visokom menadžmentu mogla polučiti rezultate koji se od kandidata očekuju, niti da je čini potencijalnim kandidatom, da tužiteljica nema dovoljno iskustva za vođenje ustanove, niti da je uvjerila povjerenstvo da bi kvalitetno mogla obavljati dužnost ravnateljice.

Sijedom navedenog, da osporavano rješenje sadrži odlučne razloge na temelju kojih je ministar izabrao predloženu kandidatkinju, a da su to Koncepcija rada i razvoja J. u. „N. p. K." , rezultat postignut na razgovoru i dosadašnje radno iskustvo., radi čega je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Rješenjem ovog Suda poslovni broj 3 UsIrs-114/19-10 od 25. veljače 2019. pozvana je zainteresirana osoba N. S. da sudjeluje u predmetnom upravnom sporu te joj je dostavljena tužba tužiteljice, kao i odgovor na tužbu tuženika na očitovanje, a sve u skladu s odredbom članka 19. st. 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10,143/12 ,152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS-a).

Tuženik je uz podnesak od 5. lipnja 2020. dostavio preslik dopisa Državnog inspektorata RH, Područnog ureda S., Ispostave u Š. od 18. svibnja 2020. te rješenje Državnog inspektorata RH, Područnog ureda S., Ispostave u Š.

KLASA:UP/II-116-02/20-01/16, URBROJ:443-01-23-02/2-20-2 od 7. svibnja 2020. ( list 89-97 spisa).

Zainteresirana osoba dostavila je ovom Sudu odgovor na tužbu 18. lipnja 2020. kojim je u cijelosti osporila navode tužbe, u bitnom navodeći da u ovoj pravnoj stvari ne bi trebalo biti sporno da je predmet tužbe (a time i raspravljanja) pravilnost pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene tuženika. Da se temeljem odredbe čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor ne može voditi o pravilnosti takve odluke, zbog čega da tužba tužiteljice nije procesno dopuštena, da je osporavanje zakonitosti i granica ovlasti tuženika kada donosi diskrecijsku odluku primjenom slobodne dopušteno, ali da podnesena tužba tužiteljice ne sadrži konkretne navode činjenične naravi koji bi odgovorili na pitanje u čemu bi se sastojalo prekoračenje njegovih granica ili nezakonitost u postupanju tuženika. Nadalje navodi da tužiteljica, slučajno ili namjerno, pogrešno tumači pojedine izdvojene elemente obrazloženja suda iz presude Usirs-32/2019 od 18. srpnja 2019. smatrajući da tuženik nema pravo na intervju, provjeru znanja i sposobnosti prijavljenih kandidata, a niti na diskrecijsku ocjenu, pa niti na postupanje u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku (čl. 70., čl. 58. i dr.) i to sve iz razloga što provedeni intervju kandidata nije izričito propisan tekstom natječaja. Međutim, da suprotno tomu, navodi iz obrazloženja ranije presude ničim ne uskraćuju niti poriču pravo tuženika na provedbu natječaja prema citiranim odredbama ZUP-a, što u konačnici znači i provedbu samog razgovora sa svim kandidatima.

Da tužiteljica ovdje bezuspješno pokušava dio obrazloženja Suda iz ranijeg postupka, tj. presude Usirs-32/2019 od 18. srpnja 2019., koji se tiče manjkavosti sadržaja ranijeg lziješća o provedenom javnom natječaju (nedostatak bilješke ili zapisnika o razgovoru s pojedinim kandidatima) podvući pod uskratu prava Ministra i tuženika na razgovor s kandidatima.

Ističe da je ranije zauzet stav ovog Suda da je izostanak bilješke ili zapisnika o razgovoru provedenom s kandidatima zapreka ocjeni „jesu li svi kandidati imali jednake uvjete, odnosno da li je postavljenim pitanjima ili danim diskrecijskim ocjenama bilo arbitrarnosti u postupanju!" (cit. presuda Uslrs-32/19 str. 10.). Stoga, da otklanjanjem navedenog nedostatka u ponovljenom postupku tuženika, Sud s lakoćom može utvrditi jednakost uvjeta kandidata i/ili moguću arbitrarnost u postupanju tuženika prilikom provedbe natječaja, uključivo ocijene Koncepcije rada razvoja svih kandidata, koja je nesporno jedan od temeljnih uvjeta natječaja te da njezino bodovanje čini razliku ukupnih bodova tužiteljice u odnosu na zainteresiranu osobu.

Da iz nespornih utvrđenja činjenične naravi (također sadržanih u obrazloženju prvostupanjskog rješenja), ali i priloženih isprava o provedenom natječaju proizlazi nedvojben zaključak da zainteresirana osoba i tužiteljica nemaju jednake uvjete, već da je imenovana ravnateljica (zainteresirana osoba) ostvarila veći broj bodova i to 4 boda više. Time da otpada prednost pod jednakim uvjetima kao zakonska pretpostavka primjene čl. 102. Zakona o hrvatskim braniteljima... Da neovisno o tome, radno iskustvo, koje je također uvjet natječaja, čini razliku bodovanja, odnosno rezultata natječaja zainteresirane osobe i tužiteljice kao kandidata za osobu ravnatelja, a pri tome da valja imati na umu da nije radni staž uvjet natječaja (formalna evidencija), već radno iskustvo (faktičan rad) na rukovodećim pozicijama i položajima.

Zaključno, da je postupanje tuženika u ovoj pravnoj stvari bilo u svemu sukladno zakonima Republike Hrvatske, a postupak za imenovanje ravnatelja J. u. „N. p. K.da je vođen na transparentan i zakonit način uz jednake uvjete svih kandidata. Da Koncepcije rada i razvoja J. u. „N. p. K." kao uvjet natječaja

sadrže ključne ciljeve glede upravljanja ne samo Ustanovom, već i zaštićenim područjem nacionalnog parka, da je razgovor (intervju) pravo tuženika pri odabiru kandidata, a sveukupna ocjena najpovoljnijeg kandidata da je rezultat pojedinačnih ocjena natječajem propisanih uvjeta.

U ostalom dijelu, zainteresirana osoba se pridružila svim navodima tuženika iz dostavljenog odgovora na tužbu.

Zainteresirana osoba je ujedno navela da je konačnim rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske od 7. svibnja 2020., (koji je dostavljen u privitku) poništeno prvostupanjsko rješenje inspektora rada o povredi prava tužiteljice na prednost pri zapošljavanju, te da je ujedno doneseno novo rješenje kojim se odbija zahtjev tužiteljice za ostvarivanjem prava prednosti pri zapošljavanju na radnom mjestu ravnatelja/ravnateljice J. u. „N. p. K." Da se u konkretnom slučaju radi o upravnom (inspekcijskom) postupku koji je tužiteljica pokrenula upravo zbog pobijanog rješenja koji je predmet ovog upravnog spora, tražeći stavljanje izvan pravne snage ugovora o radu kojeg je zainteresirana osoba sklopila s J. u. „N. p. K." temeljem Rješenja tuženika o imenovanju ravnateljice J. u. „N. p. K." poslovni broj:

KLASA: UP/1-112-02/19 01/09, URBROJ 517-10-19-5 od 26. srpnja 2019. Slijedom navedenog, zainteresirana osoba je predložila odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 29 rujna 2021., nakon što je Rješenjem Ureda predsjednika suda broj 29 Su-177/2020-3 od 28. veljače 2020. odbijen zahtjev tuženika za izuzećem uredujućeg suca od sudjelovanja i odlučivanja u predmetu pod poslovnim brojem UsIrs-114/19 kao neosnovan, Sud je donio rješenje 3UsIrs-114/19-25 od 29. rujna 2020. kojim je prekinuo upravni spor do pravomoćnog okončanja upravnog spora koji se vodi pred ovim sudom u predmetu pod poslovnim brojem 16UsIrs-95/20 po tužbi tužiteljice Lj. Z. od 20. lipnja 2020. koja je podnesena protiv Rješenja Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-116-02/20-01/16, URBROJ: 443-01-23-02/2-20-2 od 7. svibnja 2020., a sve u skladu s odredbom čl. 45. st. 2. toč. 1. ZUS-a (list 134-138 spisa).

Odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj na citirano rješenje o prekidu, Visoki upravni sud RH u Zagrebu je svojim Rješenjem poslovni broj Usž-1337/21-2 od 5. svibnja 2021., poništio citirano rješenje o prekidu spora uz obrazloženje sadržano u bitnom da za utvrđivanje prednosti pri zapošljavanju (popunjavanju slobodnog radnog mjesta) pod jednakim uvjetima, prethodno pitanje bez kojega se to ne može utvrditi, nije inspekcijski nadzor nad provedbom tog članka ZOHBDR-a (list 154-158 spisa). Nakon odluke Visokog upravnog suda RH u Zagrebu pod poslovnim brojem Usž-1337/21-2 od 5. svibnja 2021., predmet je zaveden pod novi poslovni broj 3UsI- 2758/21 te je održano ročište 22. listopada 2021. na kojem je opunomoćenik tužiteljice ustrajao u navodima tužbe te je ujedno predložio izvođenje dokaza vještačenjem Koncepcije upravljanja N. p. K, kao sastavnog dijela natječajne

dokumentacije, na kojoj se temelji odluka koja je predmet ovog spora, na način da se vještačenje provede na okolnosti plagiranja sadržaja općih i drugih akata j. u. N. p. K., na okolnosti u kolikoj mjeri se radi o plagijatu, a ne o vlastitom radu odabranog kandidata. U odnosu na dokazni prijedlog, opunomoćenik tužiteljice je istakao da iako ne postoji decidirani propis vezan za sadržaj ili oblik Koncepcije u smislu javnih natječaja ovakvog tipa, da su najbliži propisi koji se mogu primijeniti oni koji se tiču znanstvene zajednice, a u tom smislu znanstveni rad da bi bio u toj kategoriji, da ne može imati više od 20% prepisanih odnosno citiranih izvora, odnosno sadržaja. Nadalje je predložio izvesti dokaz saslušanjem Ministra T. Č.,

na okolnosti njegove uloge odnosno njegovih saznanja vezanih za provedeni postupak odabira te saslušanjem tužiteljice i zainteresirane osobe.

Opunomoćenik tuženika se usprotivio predloženom izvođenju dokaza navodeći da nisu jasne okolnosti što bi se time trebalo utvrditi, da Koncepcija nije znanstveni rad i da ne treba sadržavati znanstveno utvrđenje već opisati ono što već postoji, što je svima već poznato, radi čega smatra da predloženi dokazi idu ka odugovlačenju postupka, te pokušaju politiziranja postupka, te je istakao da su u rješenju i Izvješću dani jasni razlozi zašto je predložena kandidatkinja imenovana.

Opunomoćenica zainteresirane osobe je predložila da se pribave i pregledaju dva spisa ovog suda UsIrs-32/19 i UsIrs-95/20 budući da je presudom UsIrs-95/20 utvrđeno da Ugovorom o radu N. p. K. i zainteresirane osobe N. S. nije povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju tužiteljice, a da je predmet ovog spora je li to učinjeno rješenjem o imenovanju tužitelja, odnosno je li tim rješenjem povrijeđen Zakon o upravnom postupku. Također je istakla kako smatra da je u ponovljenom postupku tuženik u cijelosti postupio po uputi ovog Suda iz ranije presude te novo rješenje dovoljno obrazložio sljedeći zahtjeve iz obrazloženja navedene presude, a koji su se ticali formalnih nedostataka u obrazloženju diskrecijske ocjene tuženika pri izboru kandidata za ravnatelja. Opunomoćenica se usprotivila predloženom izvođenju dokaza za vještačenje Koncepcije smatrajući da rezultat provedenog vještačenja ne bi bio od utjecaja na donošenje presude u ovoj pravnoj stvari, a razlozi zbog kojih je tuženik donio novu odluku, po uputi Suda, da se ne mogu dokazati saslušanjem stranaka zbog čega se i tom dokaznom prijedlogu usprotivila.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, na temelju ocjene izvedenih dokaza u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti Sud je odbio dokazne prijedloge opunomoćenika tužiteljice za izvođenjem dokaza vještačenjem Koncepcije rada i razvoja javne ustanove N. p. K. na okolnosti utvrđenja činjenice da bi se radilo o plagijatu, kao i dokazne prijedloge za saslušanjem M. Č. te za saslušanjem N. S. na okolnosti iz tužbe, kao suvišne.

Sud je odbio i prijedloge opunomoćenice zainteresirane osobe za pribavom spisa ovog Suda poslovni broj: UsIrs-32/19 te spisa ovog Suda poslovni broj: UsIrs- 95/20, kao suvišne.

U odnosu na predložene dokazne prijedloge valja istaći da je tužiteljica i u prethodnom upravnom sporu u kojem je donesena presuda pod poslovnim brojem 3UsIrs-32/19-14 od 18. srpnja 2019., u izvršenju koje presude je i doneseno osporavano rješenje koje je predmet ovog upravnog spora, predlagala izvođenje dokaza vještačenjem Koncepcije rada i razvoja J. u. N. p. K. po znanstvenoj instituciji Sveučilišta u S., na okolnosti koliki dio sadržaja ove Koncepcije je prepisan, odnosno da je Koncepcija rada i razvoja J. u.

„N. p. K.“ koju je izradila N. S., ovdje zainteresirana osoba,

plagijat, a koji dokazni prijedlog je Sud odbio uz obrazloženje da isto nije, niti može biti predmetom upravnog spora, pri kojem mišljenju i ocjeni ovaj Sud i dalje ustraje radi čega je dokazni prijedlog i odbio.

U odnosu na predloženo izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, zainteresirane osobe i te ministra Č. kao donositelja Rješenja o imenovanju, valja istaći da je Sud iste prijedloge ocijenio suvišnim te usmjerenim ka odugovlačenju postupka, posebno cijeneći činjenicu o tzv. zakonskom ograničenju upravnosudskog nadzora zakonitosti osporavane odluke koja je donijeta po slobodnoj ocjeni u smislu čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, iz čega nespornim proizlazi da se zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhe radi koje je ovlast dana ne mogu dokazivati saslušanjem, radi čega je i takav dokazni prijedlog odbio.

Kako opunomoćenici stranaka nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga, Sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene, uključujući i cjelokupnu dokumentaciju koja je dostavljena u postupku predmetnog natječaja, a posebno u Izvješće o provedenom javnom natječaju za izbor i imenovanje ravnatelja/ice J. u. „N. p. k.“, objavljen u Narodnim novinama, broj:118/18 od 27.

prosinca 2018. KLASA:011-01/19-01/25, URBROJ:517-10-19-26 od 25. srpnja 2019., koje isprave su priložene spisu tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Opunomoćenici tužiteljice i zainteresirane osobe su popisali trošak zastupanja stranaka u predmetnom upravnom sporu.

Opunomoćenik tuženika trošak nije popisao.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Zagreb, KLASA:UP/I-112-02/19-01/09, URBROJ: 517-10-19-5 od 26. srpnja 2019. o imenovanju ravnateljice J. u. „N. p. K.“ kojim

se N. S., diplomirana ekonomistica, imenuje ravnateljicom J. u. "N. p. K", Š., na razdoblje od četiri

godine, koje rješenje je doneseno u ponovljenom postupku.

Među strankama je sporno je li u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari povrijeđeno pravo tužiteljice u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, odnosno je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava pri zapošljavanju hrvatskog branitelja- dragovoljca.

Konačno, među strankama je sporno je li u ponovljenom postupku, u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj 3 UsIrs-32/19-14 od 18. srpnja 2019. postupljeno po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda sadržanim u citiranoj presudi.

Ocjenjujući zakonitost osporavanoj Rješenja KLASA:UP/I-112-02/19-01/09, URBROJ: 517-10-19-5 od 26. srpnja 2019. o imenovanju N. S., diplomirane ekonomistice, ravnateljicom J. u. "N. p. K" na razdoblje od

četiri godine, a koje je doneseno u ponovljenom postupku, po ocjeni ovog Suda nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, a tuženo tijelo je postupilo po uputi sadržanoj u naprijed citiranoj presudi, sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude. Prvenstveno valja istaći da je odredbom članka 5. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, dalje ZUP-a) propisano da u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

Na temelju odredbe članka 4. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZUS-a) upravni spor se ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

Citirana zakonska odredba ne dopušta vođenje upravnog spora o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene dokaza javnopravnog tijela već je dopušteno samo osporavanje zakonitosti takve odluke, granica ovlasti koje je javnopravno tijelo prilikom donošenja odluke koristilo te svrhe radi koje takvom ovlašću raspolaže, o čemu je Visoki upravni sud u Zagrebu zauzeo i izrazio svoje stajalište u presudi poslovni broj Usž-691/15 od 13. kolovoza 2015.

Dakle, u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari, cijeneći činjenicu da je naprijed citiranom presudom, u izvršenju koje je doneseno osporavano rješenje, predmet vraćen u fazu ponovnog odlučivanja, odnosno u fazu postupka odabira najboljeg kandidata među prijavljenim kandidatima koji kumulativno ispunjavaju uvjete propisane natječajem, pridržavajući se pritom pravnog shvaćanja Suda i primjedbi u svezi s postupkom, a sve u skladu s odredbom čl. 81. ZUS-a, to se upravnosudski nadzor zakonitosti osporavane odluke koja je donijeta po slobodnoj ocjeni ne može voditi o pravilnosti takve odluke već je ograničen na ocjenu zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhe radi koje je ovlast dana, a sve u skladu s naprijed citiranom odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima.

Nadalje, valja istaći da među strankama nije sporno da i tužiteljica i izabrana kandidatkinja ispunjavaju uvjete propisane predmetnim natječajem.

Među strankama nije sporno da tužiteljica ima status hrvatskog branitelja- dragovoljca te da se u prijavi na natječaj pozvala na odredbu čl. 102. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, odnosno na pravo prednosti prilikom zapošljavanja.

Među strankama nije sporno da j. u. „N. p. K.“ u u

oglašenom tekstu javnog natječaja za imenovanje ravnatelja/ice J. u. K.,

KLASA:003-04/18-02/01, URBROJ: 2182/1-15/4-06/1-18-1 od 20. prosinca 2018. koji je bio objavljen u Narodnim novinama, broj 118/2018 od 27. prosinca 2018. i na mrežnim stranicama J. u. "N. p. K." nije bila navedena

provedba intervjua, o čemu je Sud elaborirao u naprijed citiranoj presudi.

Među strankama nije sporna ni činjenica da je Povjerenstvo nakon javno objavljenog natječaja, te nakon što su kandidati dostavili natječajnu dokumentaciju, naknadno objavilo poziv na intervju (razgovor) KLASA:011-01/19-01/25, URBROJ:517-10-19-3 od 15. siječnja 2019., a koji Poziv je bio objavljen na mrežnim stranicama Ministarstva zaštite okoliša i energetike te da su kandidati koji su zadovoljili uvjete natječaja, pored objavljenog poziva i telefonskim pozivom obavješteni o provođenju intervjua (razgovora) dana 22. siječnja 2019., kojem pozivu na intervju su se kandidati i odazvali te istom i pristupili.

Među strankama je sporno je li provedba predmetnog intervjua s kandidatima koji su kumulativno ispunjavali uvjete propisane natječajem, a koji su se pozivu na intervju odazvali te istom i pristupili, predstavljala negativnu procesnu pretpostavku koja bi utjecala na zakonitost odluke o imenovanju, a što tužiteljica u tužbi, pored ostalog, ističe.

U odnosu na navedeno sporno pitanje, valja istaći da je ovaj Sud u naprijed citiranoj presudi već izrazio svoje pravno shvaćanje da je u oglašenom tekstu javnog natječaja za imenovanje ravnatelja/ice J. u. K, KLASA:003-04/18-02/01,

URBROJ: 2182/1-15/4-06/1-18-1 od 20. prosinca 2018. koji je bio objavljen u Narodnim novinama, broj 118/2018 od 27. prosinca 2018. i na mrežnim stranicama J. u. “N. p. K.", pored propisanih uvjeta, trebalo biti navedeno

da će se provesti provjera stručnih znanja, sposobnosti i vještina te programa rada u vidu intervjua (razgovora) s kandidatima koji su zadovoljili, odnosno ispunili propisane uvjete natječaja. Međutim, kako je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, ovdje tuženik, poziv na intervju (razgovor) naknadno javno objavilo na svojim mrežnim stranicama KLASA:011-01/19-01/25, URBROJ:517-10-19-3 od 15. siječnja 2019., te i pored navedene javne objave i telefonskim putem obavijestilo sve kandidate koji su kumulativno ispunjavali uvjete propisane natječajem, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju osporavane odluke, odnosno Rješenja o imenovanju ravnateljice J. u. „N. p. K.“, bilo nedostataka, međutim koji nedostaci

nisu u konačnici utjecali na zakonitost odluke.

Ovo stoga što je nesporno da su svi kandidati koji su zadovoljili uvjete natječaja o provedbi, odnosno održavanju intervjua uredno obaviješteni, da su svi kandidati predmetnom intervjuu (razgovoru) i pristupili, da su svi kandidati imali jednaku mogućnost osobno se predstaviti, iskazati svoje razloge i motivaciju prijave na predmetni natječaj te usmeno predstaviti svoju Koncepciju rada i razvoja ustanove koju su već predali u pisanom obliku, dakle da su svi pod jednakim uvjetima pristupili intervjuu (razgovoru), odnosno da nije bilo nejednakog postupanja u odnosu na kandidate natječaja koji su kumulativno ispunili uvjete natječaja.

Važno je istaći da kod intervjua ne postoje objektivno mjerljiva i unaprijed propisana mjerila, niti je propisan način provedbe intervjua, zbog čega je potrebno da postupak provođenja intervjua nadležno javno pravno tijelo provede i odluku donese u granicama dane ovlasti pridržavajući se zakonskih odredbi koje uređuju postupak provođenja natječaja, a sve kako bi se otklonila sumnja u bilo kakav oblik arbitrarnosti ili pogodovanja pojedinih kandidata, a što je u prethodnom upravnom postupku izostalo, zbog čega je Sud i poništio prethodnu odluku o imenovanju ravnatelja/ice J. u. „N. p. K.“ te predmet vratio na ponovno odlučivanje.

Kako je tuženik u izvršenju naprijed citirane presude, u ponovnom postupku donošenja odluke o odabiru najboljeg kandidata među prijavljenim kandidatima koji kumulativno ispunjavaju uvjete propisane natječajem, sačinio Izvješće o provedenom javnom natječaju KLASA:011-01/19-01/25, URBROJ:517-10-19-26 od 25. srpnja 2019. (Izvješće) u kojem su sadržane i opisne i numeričke ocjene svih šestero (6) kandidata koji su kumulativno ispunili propisane uvjete natječaja, iz kojeg Izvješća je razvidan način ocjenjivanja kandidata, odnosno da je Povjerenstvo za provedbu Javnog natječaja cijenilo sve elemente (uvjete) propisane natječajem, kao i Koncepciju rada te dalo jedinstvenu ocjenu u odnosu na svakog od kandidata, to iz predmetnog Izvješća nespornim proizlazi da su dane ocjene obrazložene, da su svi kandidati imali jednake uvjete, odnosno da se prema svim kandidatima postupalo jednoobrazno te da niti jedan od kandidata nije bio stavljen u nepovoljniji položaj u donosu na druge kandidate, slijedom čega po ocjeni ovog Suda nije bilo arbitrarnosti u postupanju. Stoga, a kako se osporavano rješenje tuženika KLASA:UP/I-112-02/19-01/09, URBROJ: 517-10-19-5 od 26. srpnja 2019. o imenovanju N. S., diplomirane ekonomistice, ravnateljicom J. u. „N. p. K.“ na razdoblje od

četiri godine temelji na valjanim i obrazloženim razlozima proizašlim iz Izvješća Povjerenstva za provedbu predmetnog javnog natječaja KLASA:011-01/19-01/25, URBROJ: 517-10-19-26 od 25. srpnja 2019., to je po ocjeni ovog Suda, ovlaštenje ministra da primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene da u konkretnom slučaju izabere kandidata za ravnatelja J. u. „N. p. K.“ bilo sukladno cilju kojem je to ovlaštenje dano, odnosno cilju izbora kandidata za kojeg se u najvećoj mjeri može očekivati da će uspješno, stručno, savjesno i zakonito obavljati poslove ravnatelja J. u. „N. p. K.“ , odnosno svrsi radi koje je ta ovlast dana.

Pri tome je ponovno važno istaći da pravilnost takve odluke kojom je ministar dao prednost dao kandidatkinji N. S., ovdje zainteresiranoj osobi, u odnosu na ostale kandidate, pa tako i u odnosu na tužiteljicu, a za koju odluku je naveo prihvatljive i obrazložene razloge, nije, niti može biti predmetom upravnog spora.

Slijedom svega naprijed navedenog, a kako je tužiteljica u postupku provedbe predmetnog natječaja na temelju Izvješća Povjerenstva za provedbu Javnog natječaja ostvarila ukupno 6 bodova, a izabrana kandidatkinja N. S., ovdje zainteresirana osoba, je ostvarila ukupno 10 bodova, to u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije došlo do povrede odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, odnosno nije došlo do povrede prava pri zapošljavanju hrvatskog branitelja-dragovoljca.

Ovo stoga, što bi tužiteljica u konkretnom slučaju imala prednost pod jednakim uvjetima, samo u slučaju da su i tužiteljica i izabrana kandidatkinja, ovdje zainteresirana osoba, ostvarile jednak broj bodova na predmetnom natječaju, uključujući i intervju, a što u predmetnoj upravnoj stvari nije slučaj.

Slijedom svega naprijed navedenog, a kako je u ponovljenom postupku odlučivanja o izboru ravnatelja/ice J. u. „N. p. K.“ tuženik donio odluku

u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o upravnom postupku na način da je naveo valjane i obrazložene razloge za izbor upravo odabranog kandidata/kandidatkinje primjenom slobodne ocjene, za kojeg u najvećoj mjeri očekuje da će uspješno, stručno, savjesno i zakonito obavljati poslove ravnatelja J. u. "N. p. K."

to je tuženik po ocjeni ovog Suda postupio zakonito, u granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

Radi navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu, to je valjalo primjenom odredbe 79. st. 4. ZUS-a odbiti zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom troškova predmetnog upravnog spora, kao neosnovan te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

Obzirom na uspjeh tuženika i zainteresirane osobe u sporu, a kako tuženik nije popisao trošak, dok je to učinila opunomoćenica zainteresirane osobe na ročištu od 22. listopada 2021. te priložila pisani popis troška (list 166 spisa) kojim je zatražila naknadu troškova za sastav odgovora na tužbu, za zastupanja na dva ročišta i to na ročištu od 29. rujna 2021. te na ročištu od 22. listopada 2021., za svaku radnju po 250 bodova, odnosno iznos od po 2.500,00 kn, dakle iznos 7.500,00kn uvećan za iznos PDV-a od 25%, odnosno 1.875,00 kn, to je valjalo u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom u svezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj:142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje OT-a) i to prema Tbr. t.1. OT-a, a s obzirom na činjenicu da se prema odredbi članka 79. st. 2. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, opunomoćenici zainteresirane osobe priznati zatraženi trošak u sveukupnom iznosu od 9.375,00 kn. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom III. izreke.

U Splitu 2. studenog 2021.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje odluke o trošku, a sve na temelju odredbe članka 79. st. 6. i 7. ZUS-a.

DNA:

- tužiteljici po opunom. uz Zapisnik o objavi,

- tuženiku uz Zapisnik o objavi

- zainteresiranoj osobi po opunom. uz Zapisnik o objavi

- tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

- u spis

- tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudskih pristojbi po čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama

- kal. pravom. do 02.12.2021.