Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1207/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. O.: ... iz Z., zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. O. d.d. OIB: ... iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva G. & P., odvjetnicima u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2945/14-39 od 12. ožujka 2019., 2. studenog 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2945/14-39 od 12. ožujka 2019., u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV.

II. Djelomično se usvaja žalba tužiteljice kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2945/14-39 od 12. ožujka 2019., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke na način da se sudi: „Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2019., sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku A. O. d.d. OIB: ... iz Z., platiti tužiteljici M. M. O.: ... iz Z., na ime naknade neimovinske štete i nenovčane imovinske štete s naslova tuđe pomoći iznos od 3.315,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2014. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.340,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2019. do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 22. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 13.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2014. godine do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.826,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana., u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan."

2. Protiv citirane presude tužiteljica je podnijela pravodobnu žalbu, pobijajući je u dijelu pod točkama II., III. i IV. iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92.,112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), predlažući ovom sudu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete na ime imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koju trpi uslijed prometne nesreće koju je prouzročio osiguranik tuženika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, s obzirom na to da je pobijana presuda jasna, razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ispravama u spisu.

7. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost te uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i zadobivenih ozljeda.

8. Sporna je bila visina tužbenog zahtjeva po svim utuženim kriterijima neimovinske štete, kao i visina tužbenog zahtjeva na ime naknade nenovčane imovinske štete s naslova tuđe pomoći te tijek zatezne kamate.

9. Radi utvrđenja visine štete, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. J. F., spec. kirurgije te dr. D. V., spec. neurolog te je na temelju njihovih nalaza i mišljenja (pisanog i dopunskog danog na ročištu) utvrdio da je tužiteljica zadobila u štetnom događaju ozljedu u vidu istegnuća mišića vratne kralješnice i natučenje leđa. Nadalje, da je tužiteljica s obzirom na karakter pretrpljenog ozljeđivanja i provedene mjere liječenja trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od 2 dana po ozljeđivanju, te srednjeg intenziteta u trajanju od 6 dana. Bolovi slabijeg intenziteta kod tužiteljice su trajali tijekom 2 tjedana. Također je utvrđeno kako je tužiteljica pretrpjela tzv. primarni strah (strah koji se javlja u vrijeme ozljeđivanja), koji je bio jačeg intenziteta i kratkog trajanja, dok je sekundarni strah (strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i njenih posljedica) kod tužiteljice bio jačeg intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta u vremenu od šest dana, a slabijeg intenziteta još 14 dana. Utvrđeno je i to kako ozljede koje je tužiteljica pretrpjela nisu ostavile trajne posljedice koje smanjuju životnu aktivnost tužiteljice. Zaključno je utvrđeno i kako je zbog navedenih ozljeda tužiteljica u razdoblju od 2 tjedana po ozljeđivanju bila neophodna tuđa pomoć 2 sata dnevno, svakodnevno, jer je nosila imobilizaciju, a radi nabave i pripreme hrane, higijenske obrade i obavljanja kućanskih poslova, a zatim još 1 sat dnevno tijekom tjedan dana.

10. S obzirom na navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti te imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu, kao i da težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade i da jačina i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha te životna dob tužiteljice i lokalitet ozljeđivanja, opravdavaju zaključak da tužiteljici po osnovi naknade neimovinske štete pripada pravična novčana naknada u iznosu od ukupno 8.000,00 kuna i to po kriteriju fizičkih bolova pravična novčana naknada u iznosu od 4.000,00 kn, po kriteriju straha 4.000,00 kn, te da joj pripada naknada za tuđu pomoć, i to za ukupno 35 sati koliko je ta pomoć tužiteljici bila potrebna prema nalazu i mišljenju vještaka, u zatraženom iznosu cijene od po 15,00 kuna po satu, što ukupno iznosi 525,00 kuna.

11. Također, tijek zakonske zatezne kamate sud je pravilno odredio sukladno odredbama članka 1103., 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje: ZOO) te odredbi članka 12. stavka 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14).

12. U odnosu na žalbene navode tužiteljice u kojima sadržajno ističe kako bi vještačenje bilo manjkavo učinjeno te da sud nije na njemu trebao temeljiti svoju odluku, za navesti je kako je vještačenje parnična radnja te jedno od dokaznih sredstava u parničnom postupku. Ono se provodi samo kada je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, i to samo radi utvrđenja ili radi razjašnjenja kakve činjenice. To stručno znanje je ono koje bitno prelazi razinu znanja koje na tom području sudac obično dosegne općim obrazovanjem i životnim iskustvom suca. Sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka već njegovu dokaznu vrijednost ocjenjuje na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti, pri čemu vještačenje kao i svaki drugi dokaz u postupku treba podvrgnuti analizi i dovesti ga u vezu s drugim dokazima jer vještak ne sudi, a prethodno sud treba i rukovoditi vještačenjem.

13. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka.

14. Prema odredbi članka 8. ZPP-a pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud. Takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza. Odredba članka 8. ZPP-a bi mogla biti povrijeđena kad prvostupanjski sud uopće ne bi ocjenjivao dokaze u smislu navedene zakonske odredbe, ali u slučaju kad je stranka nezadovoljna ocjenom dokaza od strane prvostupanjskog suda, što je u ovom predmetu slučaj, ne znači da je ocjenjujući dokaze protivno ocjeni stranaka (tužiteljice), sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i relativno bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a, a na koju žaliteljica opisno ukazuje u žalbi.

15. Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

16. Naime, člankom 1100. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da će, u slučaju povrede prava osobnosti, sud ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

17. Pod pravima osobnosti, kada je u pitanju fizička osoba, podrazumijevaju se u smislu odredbe članka 19. stavak. 2. ZOO-a pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

18. Visina naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu sukladno odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO-a je pravilno utvrđena s obzirom na vrijeme koje je tužiteljima bilo potrebna tuđa njega i pomoć i cijena jednog sata tuđe pomoći i njege.

19. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud vodio računa o jačini i trajanju pretrpljenog straha i boli te cijenio životnu dob tužiteljice i lokalitet ozljeđivanja te da je vodio računa o cilju kojem služi pravična novčana naknada, zbog čega nije u pravu tužiteljica kada prigovara da odluka suda nije pravična i da ista nije u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, odluka prvostupanjskog suda u skladu je s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji) jer odlučivanje o iznosu neimovinske štete nije samo mehaničko primjenjivanje Orijentacijskih kriterija, već je suđenje u kojem se primjenjuju pravni standard - pravičnost (pravična novčana naknada). Pritom su Orijentacijski kriteriji, kao što i sam njihov naziv govori, tek orijentir kako ne bi bilo bitnih (ekstremnih) odstupanja u situacijama koje ne odskaču od prosječnih situacija te da se na taj način svim oštećenicima osigura jednakost u pravnom položaju. No, imajući na umu posebnosti konkretnog slučaja dopušteno je dosuditi i veći iznos nego što proizlazi iz Orijentacijskih kriterija, a što je u konkretnom slučaju sud i napravio upravo jer je cijenio specifičnost konkretnog predmeta. Na taj način, dosuđujući tužiteljici i veći iznos (za 50%) od onog koji bi joj pukom matematičkom oprimjenom Orijentacijskih kriterija pripadao, prvostupanjski sud je u biti bio na tragu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pa u tom smislu nema mjesta preinaci ove odluke. Stoga je i prema stavu ovog suda, dosuđena novčana naknada pravična.

20. Međutim, ispravno tužiteljica ukazuje kako joj pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje da stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife.

Sukladno navedenom, su prvog stupnja je tužiteljici za pristup na ročište za objavu trebao obistiniti iznos od 500,00 kuna uvećan za zatraženi PDV (Tbr. 42 Tarife), dakle ukupno 625,00 kuna.

21. U preostalom dijelu, odlučujući o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a,te djelomični uspjeh stranaka u postupku uzimajući u obzir činjenicu da bi tužiteljica u dva navrata smanjivala tužbeni zahtjev (podneskom od 27. lipnja 2018. te 23. listopada 2018.) te da je tuženik tužiteljici, na ime naknade ove štete, isplatio iznos od 5.210,00 kuna.

21.1. Također, pravilno je odbio i zahtjev tužiteljice za nadoknadom troška predujma za usmeno očitovanje sudskih vještaka medicinske struke jer su isti, očitujući se na prigovore tužiteljice ostali pri svojim nalazima i mišljenjima. Naime, odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a je propisano kako sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni. Zaista, troškovi vještačenja su stvarni troškovi jer je provođenje vještačenja u konkretnom slučaju bilo nužno za utvrđivanje odlučnih činjenica. Takve troškove, prema ustaljenom stajalištu sudske prakse, treba priznati u cijelosti, neovisno o uspjehu u sporu. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, tužiteljica, pored troškova vještačenja (koji su joj priznati u cijelosti) od suda zahtjeva i obistinjenje troškova predujma za usmeno očitovanje vještaka na njene prigovore. Takvi troškovi se, u situaciji kada su prigovori tužiteljice otklonjeni, prema stajalištu ovog suda, više ne mogu procjenjivati kao nužni. Ovo osobito ako se uzme u obzir da sud o tome koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice odlučuje brižljivo ocjenjujući sve okolnosti, vodeći računa o pravilima ZPP-a koji za pripremanje glavne rasprave određuje upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tužiteljice sud pravilno odmjerio i dosudio parnične troškove i to za one radnje, koje su bile potrebne za vođenje spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa).

35. U odnosu na žalbene navode tužitelja, u kojima ističe kako bi donoseći odluku o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ovo jer nije imao u vidu ustaljenu sudsku praksu te odluku Europskog suda za ljudska prava "Klauz protiv Hrvatske" (zahtjev broj 28963/10), valja kazati kako, u ovom konkretnom slučaju, ne može doći do primjene navedene odluke. Naime, odlukom "Klauz protiv Hrvatske" je ukazano kako bi ne bi bilo pravično primijeniti važeću sudsku praksu glede tumačenja odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, jer bi tužitelj bio u obvezi nadoknaditi parnični trošak tuženoj s obzirom da je isti u ovom sporu uspio za približno 20%, a tužena za približno 80% (ovo sve jer je upravo tužitelj inzistirao na uzročno-posljedičnoj svezi između svojih subjektivnih tegoba i štetnog događaja). Bit odluke "Klauz protiv Hrvatske" je eliminacija odvraćajućeg djelovanja koje obveza snašanja parničnog troška ima u odnosu na tužiteljevo pravo na pristup sudu. Pritom se misli na situaciju u kojoj bi tužitelj, iako bi njegov tužbeni zahtjev bio djelomično osnovan, na koncu morao nadoknaditi troškove tuženiku, često i u iznosu većem od iznosa kojim je u tužbi uspio.

U ovom konkretnom slučaju, tuženik će na ime naknade štete platiti tužiteljici ukupno 8.315,00 kuna te je obvezan i naknaditi joj trošak postupka u iznosu od ukupno 7.965,40 kuna koji će se prebiti sa iznosom od 5.826,75 kuna koji je tužiteljica, na ime naknade troška postupka, obvezna naknaditi tuženiku.

36. Budući da žalbeni razlozi tužiteljice u pogledu glavne stvari nisu osnovani, te kako nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke, a kako je i odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude. S obzirom da je žalba tužiteljice osnovana u pogledu zahtjeva za nadoknadom troška pristupa na ročište za objavu presude preinačena je pobijana presuda u dijelu pod točkom III. te je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

S obzirom da je tužiteljica u svojoj žalbi uspjela u neznatnom dijelu, povodom kojeg nisu nastali troškovi, istoj nije priznat trošak sastava žalbe (članka 154. stavak 3. ZPP-a).

U Splitu 2. studenog 2021.

Sudac:

Miho Mratović, v. r.