REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Povrv-33/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A.B. d.d., OIB …. iz Z. , koju zastupa punomoćnik L. G., odvjetnik iz Z., protiv tužene J. P. iz R., OIB …. koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B. K. d.o.o. Z., koga zastupa O.D Zi d.o.o. iz O., radi isplate, nakon glavne rasprave održane 19. listopada 2021. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja L. G., odvjetnika iz Z., zamjenika punomoćnika tuženika F. T., odvjetničkog vježbenika u O. U odvjetnice N. M. iz Z. i zamjenika punomoćnika umješača na strani tuženika J. R., odvjetnika iz P. i presude objavljene 29. listopada 2021. godine

p r e s u d i o

i

r i j e š i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z., poslovni broj Ovrv-3430/11 od 12. prosinca 2011. godine kojim je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 3 dana namiri tražbinu u iznosu od 982.490,01 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 22. studenog 2011. godine pa do isplate te da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.286,10 kn i to sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate sve u roku od 3 dana od dana primitka rješenja o ovrsi.

II Odbija se prijedlog tužitelja A.B. d.d. da umjesto tužitelja A.B. d.d. na strani tužitelja stupi B. K. d.o.o. kao stranka umjesto tužitelja.

III Dopušta se miješanje u ovaj parnični postupak na strani tužitelja B. K. d.o.o. IV Nalaže se tužitelju A.B., OIB … da tuženoj J. P., OIB … naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 61.375,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužena se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj H. A.-A. B. d.d. kao ovrhovoditelj podnio je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika Ž. P. kao ovršenika radi isplate iznosa od 982.490,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. studenoga 2011. godine pa do isplate, a javni bilježnik M. M. je rješenjem o ovrsi broj Ovrv- 3430/11 od 12. prosinca 2011. godine naložio ovršeniku Ž. P. da u roku od 8 dana namiri glavno potraživanje tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom i da namiri troškovima ovršnog postupka u iznosu od 6.286,10 kuna.

2. Tuženik Ž. P. je na rješenje o ovrsi uložio prigovor u kojem navodi da je ovrhovoditelj dana 12. studenoga 2011. godine podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave na nekretninama koje su na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Općinski sud u Šibeniku dana 22. studenoga 2011. godine na temelju navedenog prijedloga izdao je rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave pod poslovnim brojem Ovr-1507/10. Naslovni sud je dana 11. kolovoza 211. godine zaključak kojim je određen očevid radi procjene predmetne nekretnine. Vidljivo je da je ovrhovoditelj već pokrenuo postupak radi naplate svojih potraživanja na nekretninama korisnika kredita, pravne osobe pa samim time u ovom predmetu ovršenik kao fizička osoba i jamac smatra da se po istoj osnovi dva puta ne može naplatiti ovrhovoditelj. Ovršenik smatra da je predmetna ovrha na njegovoj imovini u suprotnosti sa zakonskim odredbama jer proces koji je pokrenut na Općinskom sudu u Šibeniku još nije pravomoćno okončan i samim time ovrhovoditelj je u mogućnosti naplatiti svoja potraživanja. Provedbom rješenje na koji se ulaže prigovor ovrhovoditelj bi doveo u položaj da se naplati po dvije osnove dok bi istovremeno ovršenika u nepovoljan položaj. Ovršenik predlaže da se donese rješenje kojim se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-3430/11 od 12. prosinca 2011. stavlja van snage.

3. Sud je rješenjem broj Povrv-13/12-3 od 11. travnja 2013. godine stavio izvan snage rješenje o ovrsi Javnog bilježnika M. M. broj Ovrv-3430/111 od 12. prosinca 2011. godine u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj se podneskom koji je kod suda zaprimljen 27. svibnja 2013. godine očitovao na prigovor tuženika na rješenje o ovrsi. U istome navodi da je prigovor u cijelosti neosnovan i protivi se svim navodima sadržanim u prigovoru koji su u suprotnosti s navodima tužbe. Tuženik ne osporava niti osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva nego ističe da je pokrenuta ovrha na nekretninama u Šibeniku te da se tužitelj može naplatiti iz nekretnine. Ovršni postupak pred Općinskim sudom na koji se poziva tuženik pokrenuo je H. A.-A. B. I. A. iz R. A., a ne tužitelj i to je druga pravna osoba. Tužitelj ističe da je i sam podnio prijedlog za ovrhu na nekretninama korisnika kredita G.B. G. d.o.o. no predmetna činjenica je potpuno bespredmetna za ovaj postupak jer tužitelj ima pravo pokušati namiriti svoje potraživanje iz svih raspoloživih instrumenata osiguranja u skladu s Ovršnim zakonom. Slijedom navedenoga ističe se da je prigovor u cijelosti neosnovan.

5. Tužitelj je u podnesku koji je kod suda zaprimljen 08. prosinca 2014. godine naveo da su tužitelj i cesionar H-A. d.o.o. na temelju ugovora o ustupu tražbine dana 15. svibnja 2015. godine u cijelosti prenesena tražbina s osnova ugovora o kreditu broj 011-51004903 sa Sporazumom i pripadajućeg Aneksa broj 1 sa svim sporednim pravima i instrumentima osiguranja čime je H-A. d.o.o. u pogledu navedene tražbine ušao u pravni položaj H. A.-A. B. d.d. Predmetne tražbine utvrđene s u rješenju o ovrsi javnog bilježnika koje je povodom prigovora rješenjem suda stavljeno izvan snage. Tužitelj i cesionar mole sud da donese rješenje kojim utvrđuje da je H-A. d.o.o stupio u ovaj parnični postupak u ulozi tužitelja na mjesto H. A.-A. B. d.d.

6. Tuženik je u podnesku koji je kod suda zaprimljen 18. prosinca 2014. godine naveo da članak 192. stavak 2. Zakona o parničnom postupku kaže da nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane. Tuženik se upustio u raspravljanje i protivi se promjeni tužitelja.

7. Tužitelj je u podnesku od 09. srpnja 2015. godine specificirao tužbeni zahtjev koji sada glasi: Rješenje o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z. poslovni broj Ovrv- 3430/11 od 12. prosinca 2011. godine ostaje na snazi u djelu kojim je naloženo tuženiku isplata iznosa od 982.490,01 kn i to na ime glavnice 726.700,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08) tekućom na taj iznos od 22. studenoga 2011. godine pa do konačne isplate, na ime redovne kamate 14.461,21 kn zajedno tekućom na taj iznos od 22. studenoga 2011. godine pa do konačne isplate, na ime zatezne kamate 199.895,65 kn, na ime troškova opomene 900,00 kn, na ime ostalih potraživanja 40.533,15 kn, na ime naknade troškova ovršnog postupka 6.286,10 kn tekućom od 12. prosinca 2011. godine pa do konačne isplate, pristojbe na presudu u iznosu od 5.000,00 kn tekućom od donošenja presude pa do isplate sve u roku od 8 dana s tim da navedeni iznos umjesto H. A.-A. B. d.d. Z. isplati društvu H-A. d.o.o Z., OIB … na IBAN broj … s pozivom na broj ….

8. Pravomoćnim rješenjem ovoga suda broj Povrv-13/12-13 od 30. srpnja 2015. godine sud je odbio prijedlog tužitelja da se pozove H-A. d.o.o. Z. da stupi u postupak kao stranka umjesto tužitelja H. A.-A. B. d.d.

9. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2016. utvrđeno je da je došlo do promjene imena tužitelja te da je ime tužitelja A. B. d.d. te je ta promjena upisana u registar Trgovačkog suda u Zagrebu.

10. Rješenjem ovoga suda broj Povrv-170/2018-13 od 24. rujna 2019. utvrđen je prekid ovoga postupka zbog smrti tuženika Ž. P., a rješenjem ovoga suda broj Povrv- 47/2020-15 od 11. rujna 2020. ovaj parnični postupak je nastavljen te je u ovom postupku utvrđen tuženik J. P..

11. Podneskom od 18. prosinca 2018. tužitelj i cesionar H-A. d.o.o. naveli su da je u međuvremenu došlo do prijenosa tražbine sa dosadašnjeg vjerovnika H-A. d.o.o. na novog vjerovnika društvo B. K. d.o.o. Slijedom navedenog tužitelj i raniji cesionar predlažu da se donese rješenje kojim se utvrđuje da je tražbina o kojoj teče parnica otuđena, ali da sada društvo B. K. d.o.o. kao novi vjerovnik tražbine o kojoj teče predmetna parnica stupi u ovaj parnični predmet u ulozi tužitelja na mjesto A. B. d.d. Opreza radi, tužitelj i raniji cesionar ističu u slučaju da tuženik izražava svoje protivljenje stupanju društva B. K. d.o.o. kao novog vjerovnika tražbine o kojoj teče predmetna parnica u ovaj parnični predmet u ulozi tužitelja na mjesto A. B. d.d. pozove B2 Kapital d.o.o. da stupi kao umješač na strani tužitelja u predmetnu parnicu. Tužitelj ističe da ovim putem temeljem članka 195. Zakona o parničnom postupku usklađuje svoje procesno pravno ponašanje s novonastalno materijalnopravnom situacijom te specificira tužbeni zahtjev kako slijedi: Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z., poslovni broj Ovrv-3430/11 od 12. prosinca 2011. ostaje na snazi u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati ukupan iznos od 980.490,01 kn i to na ime glavnice 726.700,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom na taj iznos od 22. studenog 2011. pa do konačne isplate, na ime redovne kamate 14.461,21 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom na taj iznos od 22. studenog 2011. pa do konačne isplate, na ime zateznih kamata 199.895,65 kn, na ime troškova opomene 900,00 kn zajedno za zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom na taj iznos od 22. studenog 2011. pa do konačne isplate, na ime ostalih potraživanja 40.533,15 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom na taj iznos od 22. studenog 2011. pa do konačne isplate, na ime naknade troškova ovršnog postupka 6. 286,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 12. prosinca 2011. pa do konačne isplate, pristojbe na presudu u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na odnose iz trgovačkih ugovora sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od donošenja presude pa do isplate sve u roku od 8 dana s tim da se navedeni iznos umjesto A. B d.d. isplati društvu B. K. d.o.o., Z., OIB … na IBAN broj …, s pozivom na broj ….

12. Tužena J. P. u podnesku od 12. svibnja 2021. navela je da u postupku nije učinjeno spornim da je tužitelj 24. srpnja 2009. godine s G.B. G. d.o.o. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine s iznosom od 100.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, s rokom plaćanja od 01. travnja 2010. godine. Kao instrumenti osiguranja, između ostalih, javljaju se i vlastite bjanko mjenice trasanta Ž. P., prednika tuženice, kao jamca za ispunjenje navedene kreditne obveze. Tuženica još jednom ističe da je potraživanje tužitelja već namireno provedbom ovršnog / stečajnog postupka na nekretninama glavnog dužnika – G.B. Gradnja d.o.o. shodno čemu je potrebno utvrditi stvarno potraživanje tužitelja, a koje ne odgovara utuženom iznosu od 982.490,01 kn. Naime, mjenična obveza je apstraktna pa tuženik u sporu protiv mjenične tražbine nije ovlašten stavljati prigovore uz osnovni pravni posao, izuzev u slučaju kada postoji identitet stranaka u osnovnom i u mjeničnom pravnom poslu. Predmetno stajalište potvrdila je i sudska praksa, a između ostalih i Ustavni sud u presudi U-III-3008/2008 u kojoj navodi da: „pravilo iz članka 16. Zakona o mjenici ne primjenjuje se na situacije kada postoji identitet vjerovnika i dužnika iz osnovnog pravnog posla i mjeničnog odnosa. U ovom je slučaju nesporno utvrđeno da mjenica potječe iz istog pravnog posla odnosno da je dana kao osiguranje naplate po kreditu. Stoga su se i u konkretnom slučaju mogli isticati prigovori u svezi temeljnog pravnog posla na temelju kojeg je izdana mjenica.“ Shodno navedenom tuženica ovime osporava i osnovu i visinu utuženog potraživanja budući da njezina obveza ne nastaje samom činjenicom postojanja mjenice, već isključivo pod uvjetom, i u mjeri, postojanja glavne obveze iz ugovora kako je potvrđeno i gore navedenom sudskom praksom. Ugovorna obveza glasi na ukupni iznos od 100.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, prema saznanjima tuženice djelomično je namirena te je ukupni iznos od 982.490,01 kn suviše visoko naznačen isključivo motiviran činjenicom da je bjanko mjenica ispunjena na taj iznos. Nadalje, ugovorom o kreditu navedeni su instrumenti osiguranja potraživanja tužitelja koji se, osim bjanko mjenica korisnika kredita, sastoje i u zasnivanju založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Tisnom, k.o. P., u zk.ul.br. … i u zk.ul.br. …. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine vidljivo je da je obje u vlasništvo stekao T.A. d.o.o., OIB: … rješenjem o dosudi iz stečajnog postupka nad glavnim dužnikom posl.br. St- 307/11. Tužitelj u postupku, pod uvjetom da uopće dokaže postojanje i visinu potraživanja, nije pokazao je li pokušao naplatiti svoje potraživanje od G.B. G. d.o.o. izvan i u stečajnom postupku, odnosno je li obavijestio stečajnog dužnika o svojem razlučnom pravu i zahtijevao odvojeno namirenje u stečajnom postupku. Nadalje, obveza glavnog dužnika dospjela je još 01. travnja 2010. godine, a stečajni postupak otvoren je 30. lipnja 2011. godine. Tužitelj svoju tražbino očito nije niti pokušao naplatiti redovnim putem, a u postupku nije učinjeno vjerojatnim niti da je isto učinio u stečajnom postupku, odnosno da je ispunio obvezu obavještavanja stečajnog upravitelja o svome pravu i imovini na kojoj se ono nalazi i time osigurao da se stvar iskoristi za odvojeno namirenje. Činjenicom da nije pokušao ostvariti svoju tražbinu prije pokretanja, a potencijalno niti tijekom stečaja, tužitelj je de facto napustio osiguranje tražbine zbog čega sada pokušava ostvariti naplatu od tuženice kao slijednice jamca u predmetnom ugovoru. Člankom 119. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da: „ako vjerovnik napusti zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine ili ga izgubi svojom krivnjom i tako onemogući prijelaz toga prava na jamca, ovaj se oslobađa svoje obveze prema vjerovniku za onoliko za koliko bi mogao dobiti ostvarenjem toga prava.“ Naime, člankom 2. ugovora o kreditu propisano je kako se kredit ima koristiti za zatvaranje obveza nastalih po kreditnoj partiji broj: … i podmirenje drugih dospjelih obveza korisnika kredita pri H. A.-A.-B.. Navedena kreditna partija odnosi se na ugovor između H. A.-A.-B. I. A. i G.B. G. d.o.o. predmet osiguranja kojeg ugovora su iste nekretnine koje su bile predmet osiguranja iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka, iz čega proizlazi da tužitelj nije niti imao namjeru provesti prisilnu naplatu tražbine dok god to ne zatraži H. A.-A.-B. I. A.. Postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelj je propustio naplatiti svoje potraživanje i time oštetio tuženicu u ostvarivanju svojeg regresnog prava prema glavnom dužniku iz ugovora. Shodno navedenom tuženica predlaže utvrditi vrijednost napuštenog osiguranja i iznos za koji su nekretnine bile prodane u stečajnom postupku kako bi ista vrijednost uračunala u eventualno potraživanje tužitelja. Tuženica ističe prigovor zastare. Prednik tuženika izdao je vlastitu bjanko mjenicu što je potvrđeno i ugovorom o kreditu iz Ad II/, a koju je samostalno ispunio tužitelj. Međutim, presudom Vrhovnog suda posl.br. Rev760/04 zauzeto je stajalište, a koje je prihvaćeno i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, prema kojem je mjenično očitovanje po kojem je kreditor ovlašten sam ispuniti bjanko mjenicu tako da odredi dan dospijeća po svojoj volji – ništavo. Navedeno iz razloga što se time imatelju mjenice omogućava izbjegavanje primjene članka 78. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/1994, 92/2010, dalje: ZM) koji propisuje zastarijevanje mjenično pravnih zahtjeva, a zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenični zahtjevi daju pravnu sigurnost mjeničnim dužnicima da se od njih neće naplaćivati potraživanja dospjela nakon proteka zastarnog roka. Kako ništavost takve odredbe sprječava opstojnost mjenično pravne obveze u cijelosti, tuženica predlaže sudu oglasiti mjenično pravnu obvezu ništavom. Podredno, smatra li sud da činjenica da mjenica u sebi nije imala naznačenu dospjelost ne dovodi do nevaljanosti posla u cijelosti, tuženica ističe da se tužba ima odbiti, odnosno ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, obzirom da je mjenična obveza zastarjela. Naime, čak i da mjenica nije ništava, činjenica da dospjelost u njoj nije naznačena znači da se ista ima smatrati mjenicom po viđenju sukladno članku 110. ZM. Sukladno članku 33. ZM mjenica po viđenju mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdanja, a odredbom članka 78. stavak 2. propisano je da svi mjenično pravni zahtjevi protiv trasanta zastaruju za vrijeme od godine dana računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti. Predmetno stajalište potvrđeno je i presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-635/06: „sud prvog stupnja je nakon pregleda mjenice utvrdio da se temeljem Zakona o mjenici (dalje: ZM) mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra mjenicom po viđenju, kao i da se takva mjenica temeljem odredbe članka 33 ZM mora podnijeti na naplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Budući je iz mjenice razvidno da je ista izdana dana 29. prosinca 1997., a da je podnijeta na naplatu dana 03. veljače 2003., to je sud prvog stupnja i prema stajalištu ovog suda, pravilno zaključio da je mjenica podnesena nakon proteka zakonskog roka, iz kojeg razloga je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i njegovo stajalište u pogledu ocjene neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.“ Kako je mjenica prednika tuženice izdana 27. srpnja 2009. godine što je razvidno iz same isprave o mjenici, ista je trebala biti podnesena na isplatu u roku od godine dana, a što tužitelj nije učinio shodno čemu se mjenična obveza ima smatrati zastarjelom. Presudom Županijskog suda od 22. listopad 2018. godine utvrđeno je da prvostupanjski sud, između ostalog, treba ispitati je li tužitelj svoju procesno pravnu poziciju uspio uskladiti s nastalom materijalno pravnom situacijom. Međutim, u skladu s navedenim prvostupanjski sud propustio je utvrditi radi li se u predmetnom slučaju o nedopuštenoj preinaci tužbe. Zakon o parničnom postupku propisano je da je preinaka dopuštena do zaključenja prethodnog postupka, dok je u ostalim slučajevima preinaka dopuštena samo ako tužitelj nije preinaku mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u ovom slučaju tužitelj sam proizveo potrebu preinake zbog koje se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu, razvidno je da nema mjesta dopuštanju preinake. S druge strane, dopuštena preinaka zbog promijenjenih okolnosti nakon podnošenja tužbe postoji samo u odnosu na potraživanje drugog predmeta i novčane svote iz iste činjenične i pravne osnove što u ovom predmetu nije slučaj. Nadalje, kao procesna pretpostavka vođenja parničnog postupka javlja se pravni interes. Tužitelj je svoju tražbinu ustupio društvu H-A. d.o.o. ugovorom o ustupu tražbine od 15. svibnja 2014. godine., a ono je tražbinu ustupilo društvu B. K. d.o.o., čime je novi vjerovnik tuženice postao H-A. d.o.o., sada B. K. d.o.o., a sve obzirom da za ustupanje nije potrebna njezina suglasnost, odnosno suglasnost njezinog prednika, već je za isto dovoljna sama obavijest. Takvim ustupanjem u obvezno – pravnom odnosu dolazi do promjene u položaju vjerovnika čime tužitelj prestaje biti vjerovnik – izlazi iz odnosa, a kao novi vjerovnik javlja se cesionar. Činjenica jest da Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisuje da se obveza se mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik, međutim u ovom slučaju ne dolazi do primjene navedene odredbe budući da tužitelj uopće niti nije vjerovnik pa niti nema potraživanje, ovlaštenje i pravni interes tražiti od tuženice kome će ona ispuniti svoju obvezu već takvo potraživanje može postojati samo u korist cesionara, koji ne može stupiti u parnicu bez suglasnosti tuženice, ali svoja prava može ostvarivati u zasebnom postupku. Tijekom cijelog postupka će sud po službenoj dužnosti voditi računa o tome da li je predmet spora već prije presuđena stvar, odnosno o tome da li tužitelj ima pravni interes za vođenje parnice, a u konkretnom slučaju takav interes tužitelja više ne postoji kao niti njegovo pravo tražiti kome će obvezu tuženica ispuniti budući da, po samom zakonu, cesijom i notifikacijom obveza prelazi na cesionara. Navedeno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Rev x -650/2012 koji navodi: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda otuđenje stvari o kojoj teče parnica iako u procesnopravnom smislu ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši, od utjecaja je u materijalnopravnom smislu za donošenje meritorne odluke o predmetu spora, odnosno postavljenom tužbenom zahtjevu. Tuženik je osnovano osporio aktivnu legitimaciju prvotužitelja iz razloga što isti nije više suvlasnik nekretnine o kojoj se vodi spor već je to drugotužitelj i upravo na temelju ugovora o prodaji sklopljenog između prvo i drugotužitelja. Stoga je prema pravnom shvaćanju ovog suda samo drugotužitelj aktivno legitimiran stavljati zahtjeve za zaštitu svog prava vlasništva.“ Ovime tuženica stavlja i prigovor ograničenja odgovornosti za dugove ostavitelja, sve sukladno članku 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019, dalje u tekstu: ZN) do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Naime, rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-655/2019 Općinskog suda u Požegi utvrđeno je da je tuženica iza ostavitelja naslijedila uglavnom poljoprivredna zemljišta koja se većinom nalaze u izvanknjižnom suvlasništvu, dok svega 4 nekretnine dolaze upisane na ime prednika tuženice, a sada tuženice, u cijelosti. Osim navedenog, predmet nasljeđivanja je i novčano potraživanje od 44.000,00 kuna i preostala novčana sredstva na drugim računima, a koja dolaze u zanemarivim iznosima u odnosu na utuženo potraživanje. Shodno navedenom, tuženica ovime predlaže utvrditi vrijednost naslijeđene imovine, a kako bi sud uopće imao uvid u okvir potraživanja tužitelja.

13. Dakle, tužitelj je podneskom koji je kod ovoga suda zaprimljen 19. prosinca 2018. predložio da se pozove B. K. d.o.o. da umjesto tužitelja stupi u parnicu kao tužitelj kao novi vjerovnik tražbine o kojoj teče parnica, a ukoliko se tuženik protivi stupanju B. K. d.o.o. na mjesto tužitelja da se istog pozove kao umješača na strani tužitelja.

14. Tužena J. P. u podnesku od 12. svibnja 2021. načelno se protivila stupanju u parnicu novog tužitelja navodeći da tužitelj nije vjerovnik i nema potraživanja niti ovlaštenja i pravnog interesa tražiti od tužene kome će ispuniti svoju obvezu već takvo potraživanje može postojati samo u korist cesionara koji ne može stupiti u parnicu bez suglasnosti tužene, a svoja prava može ostvariti u zasebnom postupku.

15. Prema odredbi članka 192. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane.

16. Budući da tužena nije pristala na preinaku tužbe, odnosno nije pristala da umjesto tužitelja A. B. d.d. stupi novi tužitelj B. K. d.o.o. to je valjalo prijedlog tužitelja za preinaku tužbe da umjesto tužitelja u parnicu stupi kao tužitelj B. kapital d.o.o. kao neosnovan odbiti.

17. Iz ugovora o ustupu tražbine od 15. svibnja 2014. i izjave o cesiji od 25. veljače 2018. proizlazi da je potraživanje tužitelja iz ugovora o kreditu zaključen s G.B. G. d.o.o. koje potraživanje je bilo osigurano i mjenicom Ž. P. proizlazi da je isto potraživanje prvotno preneseno trgovačkom društvu H-A. d.o.o., a zatim trgovačkom društvu B. K. d.o.o.

18. Obzirom da temeljem naprijed navedenoga sud nalazi da u ovom postupku postoji pravni interes tvrtke B. K. d.o.o. da se umješa u ovaj parnični postupak na strani tužitelja to je sud dopustio B. K. d.o.o. mješanje u ovaj parnični postupak na strani tužitelja.

19. U dokaznom postupku izvršen je uvid u mjenicu serije A broj …, ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2009. godine, preslik izvadaka iz zemljišnih knjiga z.k. ul. br. … i … k.o. P., preslik podataka sudskog registra trgovačkih društava, aneks broj 1 ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. studenog 2009. godine, izvršen je uvid u podatke Fine, ugovor o ustupu tražbine od 15. svibnja 2014. godine s podacima o stanju duga, sporazum i izjavu o obvezi na temelju mjenice Ž. P. od 27. srpnja 2009. godine, podatke o stanju duga na dan 16. studeni 2011. godine, zahtjev za isplatu mjenice serije A … H. A. A. B. d.d. od 17. studenog 2011. godine i povrat mjenice H. A. A. B. d.d. od 27. studenog 2011. godine, izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. … k.o. P..

20. Sud je odbio prijedlog tužene J. P. da se u dokaznom postupku provede vještačenje vrijednosti naslijeđene imovine jer je našao da se na temelju izvedenih dokaza može donijeti odluka o tužbenom zahtjevu tužbe tužitelja.

21. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužitelj s G.B. Gradnja d.o.o. dana 24. srpnja 2009. godine sklopio ugovor o kreditu broj 011- 51004903 kojim ugovorom je tužitelj odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 eura. Člankom 9. istog ugovora jedno od instrumenata osiguranja vraćanja kredita bile su i tri vlastite bjanko mjenice potpisane od strane pravnog prednika tužene J. P. Ž. P. kao jamca. Stranke su dana 18. studenog 2009. godine sklopile aneks broj 1. tog ugovora.

22. Tužitelj kao ovrhovoditelj prijedlogom za ovrhu zatražio je isplatu iznosa od 982.490,01 kn temeljem naprijed navedene izdane mjenice Ž. P. kao jamca.

23. Nesporno je između stranaka, a utvrđeno je i uvidom u ugovor o ustupu tražbine kojeg su zaključili tužitelj kao cedent i H-A. d.o.o. Z. kao cesionar kojim ugovorom je predmetom ustupa bilo novčano potraživanje dužnika G. G. d.o.o. i Ž. P. temeljem naprijed navedenog ugovora o kreditu broj … zajedno sa aneksom broj 1 tog ugovora. Člankom 3. tog ugovora o ustupu tražbine tužitelj kao cedent je neopozivo i bezuvjetno s danom stupanja na snagu ugovora o ustupu prenio na H-A. d.o.o. kao cesionara sve tražbine s osnova naprijed navedenog ugovora, a H-A. d.o.o. se kao cesionar neopozivo i bezuvjetno prihvatio prijenosa tražbine i s danom stupanja na snagu ugovora o ustupu postaje isključivi nositelj predmetne tražbine, a danom stupanja na snagu ugovora tužitelj kao cedent prestaje biti nositeljem te tražbine. Prema odredbi članka 24. tog ugovora taj ugovor stupa na snagu danom kad ga obje ugovorne strane potpišu i kad ugovor bude solemniziran po javnom bilježniku.

24. Nesporno je da su strane ugovora o ustupu potraživanja ugovor potpisale, a ugovor je 15. svibnja 2014. godine kod javnog bilježnika M. J. i ovjeren i javni bilježnik je potvrdio da ima snagu javnobilježničkog akta.

25. Dakle, uvidom u ugovor o ustupu potraživanja sud je utvrdio da je tražbinu tužitelja preuzeo H-A. d.o.o. te da je isti isključivi nositelj tražbine.

26. Nadalje, uvidom u izjavu o cesiji od 5. veljače 2018. utvrđeno je da su H-A. d.o.o. kao cedent i B. K. d.o.o. kao cesionar sklopili izjavu o cesiji. P. tom pravnom poslu cedent i cesionar sklopili su 21. prosinca 2016. ugovor o kupoprodaji plasmana koji cedent prodaje, a cesionar kupuje sva prava i korist koji proizlaze iz plasmana odnosno potraživanja cedenta temeljem ugovora o kreditu stranke potvrđuju da je cedent time ustupio cesionaru sva svoja prava, potraživanja i korist koja ima i koja proizlaze iz ugovora o kreditu i drugih dokumenata koji su navedeni u prilogu izjave o cesiji, a cesionar je prihvatio takav ustup potraživanja. Ugovorne strane su potvrdile da na cesionara prelazi i sva sporedna prava vezana uz potraživanja kao što su hipoteke, založna prava, zadužnice, mjenice, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate i bilo koji drugi instrument osiguranja i bilo koje drugo pravo vezano uz potraživanja pod uvjetom da se mogu ili smiju ustupiti ili prenijeti.

26.1. Dakle, iz izjave o ustupanju i isprava uz taj pravni posao utvrđeno je da je na trgovačko društvo B. K. d.o.o. preneseno između ostalih potraživanja i potraživanje prema tvrtki G.B. G., društvu s ograničenom odgovornošću za građevinarstvo koje društvo je s tužiteljem sklopilo ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a za povrat kojeg kredita je Ž. P. kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita izdao mjenicu serije A, serijskog broja …...

27. Prema odredbi članka 451. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.

28. Prema odredbi članka 185. Zakona o parničnom postupku ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojemu teče parnica to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši.

28.1. Dakle, navedenom odredbom Zakona o parničnom postupku omogućeno je tužitelju da nastavi parnicu koju je započeo, a nesporno je da je tužitelj tijekom trajanja ove parnice, 15. svibnja 2014. zaključio ugovor o ustupu tražbine tvrtki H-A. d.o.o. temeljem koje je u cijelosti na tu tvrtku prenesena tražbina tužitelja s osnova ugovora o kreditu broj … sa sporazumom i pripadajućeg aneksa sa svim sporednim pravima i instrumentima čime je tvrtka H-A. d.o.o. u pogledu navedene tražbine ušla u pravni položaj vjerovnika te tražbine.

28.2. Nadalje, izjavom o cesiji od 5. veljače 2018., dakle za vrijeme trajanja ove parnice ista tražbina s istim instrumentima osiguranja ustupljena je na cesionara B. K. d.o.o.

29. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj prenio potraživanje koje je imao prema prvotnom tuženiku Ž. P. tvrtki H-A. d.o.o., a kasnije je isto potraživanje preneseno odnosno ustupljeno tvrtki B. K. d.o.o.

30. Sud nalazi da tužitelj stupanjem na snagu ugovora o prijenosu potraživanja nije više vjerovnik tražbine iz ugovora o kreditu za koji povrat kredita je Ž. P. kao instrument osiguranja povrata kredita izdao mjenicu, odnosno sud nalazi da više nije legitimiran tražiti isplatu predmetne tražbine iz navedenog ugovora o kreditu od Ž. P., odnosno njegovog pravnog slijednika J. P..

31. Budući da je rješenjem o ovrsi bilo naloženo predniku tužene J. P. da predniku tužitelja H.-A. A. B. d.d. isplati iznos od 982.490,01 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2011., a utvrđeno je da tužitelj nije više vjerovnik te tražbine, a sukladno članku 451. stavak 3. Zakona o parničnom postupku sud može samo ukinuti pobijeni platni nalog pa je sud platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. broj Ovr-3430/11 od 12. prosinca 2011. ukinuo i odlučio kao u izreci.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tuženika i to za sastav obrazloženog podneska od 18. prosinca 2014. u iznosu od 9.820,00 kn, za pristup na glavnu raspravu održanu 9. srpnja 2015. u iznosu od 9.820,00 kn, za sastav žalbe od 7. siječnja 2019. kako je to tužena i zatražila u iznosu od 4.910,00 kn, za sastav obrazloženog podneska od 12. svibnja 2021. u iznosu od 9.820,00 kn, za pristup na ročište održano 5. srpnja 2021. u iznosu od 500,00 kn kako je to tužena i zatražila, za pristup na pripremno ročište održano 21. rujna 2021. u iznosu od 4.910,00 kn budući je to pripremno ročište bilo odgođeno te za pristup na pripremno ročište odnosno ročište za glavnu raspravu održanu 19. listopada 2021. u iznosu od 9.820,00 kn. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužene u iznosu od 49.100,00 kn i PDV na taj iznos u iznosu od 12.275,00 kn pa je priznao ukupan trošak tužene u iznosu od 61.375,00 kn. Sud nije priznao trošak tuženika za pristup na ročište od 24. svibnja 2013. budući da tuženik niti punomoćnik tuženika na tom ročištu nije bio prisutan, zatim na ročištu od 2. travnja 2017. budući da kod ovoga suda nije održano ročište u ovom predmetu 2. travnja 2017. Sud nije priznao niti sastav odgovora na žalbu od 29. svibnja 2017. jer ne nalazi da je takva radnja bila nužna za vođenje ovoga postupka. Isto tako, sud nije priznao trošak tuženika za sastav podneska od 17. prosinca 2018. budući da je tuženik sve navode iz tog podneska moga iznijeti na ročištu koje je bilo zakazano za dan 20. prosinca 2018. Nadalje, sud nije priznao trošak tuženika za sastav odgovora na žalbu koji je kod ovoga suda zaprimljen 20. siječnja 2019. jer nalazi da takva radnja nije nužna za vođenje ovoga postupka. Isto tako, sud nije priznao tuženiku sastav žalbe od 24. rujna 2020. budući da je žalbu koja je kod ovoga suda zaprimljena 29. rujna 2020. napisala sama tužena. Isto tako, sud nije priznao trošak tuženika za pristup na ročište za objavu presude budući da za sada tuženiku takav trošak nije nastao, a niti je priznao trošak sudske pristojbe na prigovor budući da tuženik sudsku pristojbu na prigovor nije platio.

33. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi, 29. listopada 2021.

S u d a c

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

Dna:

1. Odvjetnik L. G., iz Z.

2. Odvjetnica N. M., iz Z,

3. OD Z. d.o.o., iz O.