Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž-1829/2019-2
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Vlade Skorupa, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. J. M. iz V., OIB:...i 2. I. L. iz V., OIB: .., oboje zastupani po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u V., protiv tuženika R. B. R. K.. R. A., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz O. d. K. i p. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i brisanja založnog prava na nekretnini, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vraždinu, poslovni broj: P-1125/14-62 od 29. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-1125/14-62 od 29. svibnja 2019.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom (točka I. izreke) odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, podredno eventualni zahtjev za stavljanje izvan snage, ugovora o jednokratnom kreditu račun broj 1-00.107.987 na iznos od 28.000 EUR, koji je osiguran Izjavom o osiguranju novčane tražbine upisom založnog prava – hipoteke u korist tuženika za iznos od 28.000 EUR, u vlasništvu tužiteljice na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu ZU .. k.o. V. u naravi stan u prizemlju – lijevo- zgrade u V. sagrađene na kat.čest. ..sastojeći se od dvije sobe, kuhinje, ostave, kupaone, WC-a, predsoblja površine 65,40 m2 kojem pripada drvarnica, solemniziran od strane javnog bilježnika u V. B. Š., . pod posl. br. OU- 1733/2005-1 od 13.12.2005.g. i ugovora o kreditu račun broj 2-00.107.987 na iznos od 10.000 EUR osiguran Izjavom o osiguranju novčane tražbine upisom založnog prava – hipoteke u korist tuženika za iznos od 10.000 EUR, u vlasništvu tužiteljice na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu ZU 3021 k.o. V. u naravi stan u prizemlju – lijevo- zgrade u V. sagrađene na kat.čest. ..sastojeći se od dvije sobe, kuhinje, ostave, kupaone, WC-a, predsoblja površine 65,40 m2 kojem pripada drvarnica, solemniziran od strane javnog bilježnika u V. B. Š., .. pod posl. br. OV-1415/11 od 17.2.2011.g., uz nalog zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Varaždinu da provede brisanje upisanih tereta temeljem predmetnih isprava. S tim da je uz eventualni zahtjev postavljen zahtjev kojim se oglašava nedopuštenim ovršni postupak pred Općinskim sudom u Varaždinu, pod posl.br. Ovr-763/11. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
Točkom III. izreke naloženo je tužiteljima tuženiku naknaditi troškove postupka od 32.626,87 kn.
Protiv te presude žalbu podnose tužitelji, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. 70/19., dalje ZPP), predlažući da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik odgovorom na žalbu osporava žalbene navode tužitelja te predlaže da se potvrdi pobijanu presudu.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora o zajmu i njima pripadajućih založnih isprava, odnosno zahtjev kojim se traži njihovo stavljanje izvan snage te slijedom toga i zahtjev za brisanje uknjiženog prava zaloga, odnosno utvrđenje nedopuštenosti ovrhe.
Iz provedenih dokaza u bitnom prvostupanjski sud utvrđuje da su ugovori o kreditu sklopljeni u državi sjedišta tuženika, dok su založne isprave koje su vezane uz te ugovore solemnizirane kod javnog bilježnika sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Nadalje, nespornim utvrđuje da su ugovoreni iznosi zajma isplaćeni od strane tuženika tužiteljima, i to u dva dijela u prostoru sjedišta tuženika.
Prvostupanjski je sud utvrdio da između parničnih stranaka nije sporna činjenica da tuženik kao bankarska organizacija nije imao potrebno ovlaštenje za pružanje usluga kreditiranja u Republici Hrvatskoj.
Nadalje se navodi da je iz Općih uvjeta poslovanja, koji čine sastavni dio sklopljenih ugovora o zajmu, razvidno kako se na sve pravne odnose između tužitelja i tuženika primjenjuje austrijsko pravo te se ukazuje i na odredbu čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), propisano kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude, stoga, budući da tuženik ima sjedište u B. R. ocjenjuje da je nedvojbeno da su ugovori o zajmu sklopljeni u B. R. odnosno u R. A..
Cijeneći sadržaj spornih ugovora u kontekstu austrijskog prava, prvostupanjski sud utvrđuje da su isti sačinjeni u skladu s relevantnim odredbama Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. (dalje OGZ), konkretno s odredbama paragrafa 879.
Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da predmetni ugovori nisu ništetni, kao ni da nisu ispunjeni uvjeti za stavljanje izvan snage istih iz razloga na koje se pozivaju tužitelji, kao ni s obzirom na činjenicu da su predmetni ugovori i založne isprave solemnizirani na teritoriju Republike Hrvatske te posljedično tome da nisu ispunjeni uvjeti za brisanje založenog prava, kao niti proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Dodatno se navodi i da se Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine br. 72/2017, dalje ZNU), koji je stavljen izvan snage i proglašen nevažećim (od 27. studenog 2020.), primjenjuje na ugovore o kreditu, ugovore o zajmu ili druge ugovore sklopljene u Republici Hrvatskoj kojima je neovlašteni vjerovnik odobrio dužniku određeni iznos novca, a dužnik se obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i onako kako je ugovoreno, s tim da pojam neovlašteni vjerovnik označava pravnu osobu koja na dan sklapanja ugovora o kreditu ima sjedište izvan Republike Hrvatske, a koja u tom trenutku nije imala odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske, a nudila je ili pružala usluge odobravanja kredita na području Republike Hrvatske. Ugovori sklopljeni na području Republike Hrvatske s neovlaštenim vjerovnikom da su, prema odredbama citiranog Zakona, ništetni, kao i javnobilježnički akti kojima se dopuštala uknjižba založnog prava na nekretninama dužnika.
Dodaje se da se, budući da ZNU ne sadrži odredbe o mjestu i vremenu sklapanja ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe čl. 253. ZOO-a da je propisano da je ponuda prijedlog za sklapanje ugovora, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora, a čl. 260. ZOO-a da je određeno da ponuda i prihvat ponude ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik, obvezuje ponuditelja odnosno ponuđenika samo ako je učinjena u tom obliku (prema čl. 1022. st. 1. ZOO-a ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku), te je ugovor sklopljen kad ga potpišu ugovorne strane, u situacijama kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu (čl. 292. st. 1. ZOO-a).
Nadalje, glede vremena i mjesta sklapanja ugovora čl. 252. ZOO-a da je propisano da je ugovor sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude te cijeneći da su ugovori očito dostavljeni tužiteljima na potpis, ocjenjuje da isto predstavlja ponudu tuženika za zasnivanje obveznopravnog odnosa, jer tek potpisom ugovora od strane korisnika kredita da se prišlo realizaciji kredita isplatom kreditnog iznosa korisnicima kredita.
Kao jedan od razloga ništetnosti, otklanja navode tužitelja da bi krediti (zajmovi) bili zaključeni posredstvom posrednika V. K., što tužitelji ničim da nisu dokazali, a ujedno se poziva i na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 102/15) te obrazlaže da predmetni ugovori nisu ništetni niti prema odredbi čl. 19.j tog zakona, kao nit prema odredbi čl. 103. ZOO/91, odnosno čl. 322. ZOO/05.
Ujedno navodi da su ispunjeni svi uvjeti potrebni za pravnu valjanost javnobilježničkog akta opisani čl. 53. i 54. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009 i 120/2016, dalje ZJB) te predmetne privatne isprave da su solemnizirane u skladu sa odredbom čl. 34., 57., 58., 59. i 65. st. 1. i 2. ZJB-a.
Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. ZPP-a.
Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda parničnog postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. U presudi su izneseni jasni razlozi za njeno donošenje i istu je moguće ispitati te nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuju tužitelji.
Temeljem pravilno utvrđenog i detaljno opisanog činjeničnog stanju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predmetni ugovori, kao ni sporazumi o osiguranju (založne isprave) nisu ništavi, jer niti Zakon o bankama ("Narodne novine" br. 84/02 i 141/06), a niti Zakon o obveznim odnosima nisu predvidjeli ništetnost takvih ugovora.
U odnosu na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u RH s neovlaštenim vjerovnikom, koji se obzirom na pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda ne može primijeniti niti na predmetne ugovore, a niti na sporazume, odnosno založne isprave, jer se radi o pravnim poslovima koji su zaključeni na teritoriju R. A., valja dodati kako se sud Europske unije očitovao u predmetu C-630/17 (A. M. protiv R. b. S..S.- J. -EGEN), a po kojem članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje-UFEU- službeni list Europske unije C- 202) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice učinak kojeg je među ostalim to, da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje je nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.
Stoga, a cijeneći i činjenicu da je sud Europske unije u istom predmetu zaključio da članak 24. točka 1. prvi podstavak Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da postupak radi brisanja hipoteke na nekretnini zemljišnih knjiga predstavlja postupak čiji su predmet stvarna prava na nekretninama u smislu te odredbe, ali da tim pojmom nije obuhvaćen postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i založene izjave koja je sastavljena po javnom bilježniku kao hipotekarno osiguranje tražbine nastale iz tog ugovora, valja cijeniti da je ispravno prvostupanjski sud zaključio kako sporazum o osiguranju ne bi bio ništav, pa niti prema tom Zakonu, neovisno o tome što tuženik ne bi imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad.
Valja dodati da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su sklopljeni ugovori pravno valjani, jer njihovo sklapanje nije bilo zabranjeno korisnicima kredita, tako da se neosnovano žalbenim navodima tužitelja ističe da bankarska organizacija nije bila ovlaštena za poslovanje na teritoriju Republike Hrvatske, čime se sadržajno poziva na čl. 327. ZOO-a.
Nadalje, podredno valja istaknuti da niti iz odredbi Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom ("Narodne novine", br. 43/96), a niti iz Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 36/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 153/09., 145/10. i 76/13) ne proizlazi da je u trenutku nastanka obveze bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskim građanima u zemljama članicama Europske unije. Suprotno žalbenim navodima tuženika razvidno je da je prvostupanjski sud sagledavao i ocijenio pravni odnos stranaka kroz austrijsko pravo, a obzirom na stranački iskaz same tužiteljice, u kojem navodi da su u R. A. oni potpisivali papire i da su u A. isplaćeni novci, kao i plaćane rate kredita. Niti činjenica da je ugovore o kreditu dobila i založne isprave dobila u uredu odvjetnika Ž., a obzirom na činjenice koje je prvostupanjski sud obrazložio tumačenjem čl. 253. ZOO-a, nema utjecaj na mjesto sklapanja pravnog posla, te se opetovano ukazuje na presudu suda EU C- 630/17 čiji se učinci, a obzirom da se trajanje predmetnih ugovora proteže i na period nakon ulaska Republike Hrvatske u sastav Europske unije, proteže i na predmetne pravne poslove.
Slijedom svega navedenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
Tuženiku nije priznat zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, budući da ovaj sud ocjenjuje da se ne radi o trošku potrebnom za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP-a).
U Rijeci 28. listopada 2021.
Predsjednik vijeća
dr.sc. Vlado Skorup
