REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3584/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K., D. S., R. Č., OIB ... , koju zastupa punomoćnica Z. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika F. d.o.o., D. S., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik M. M. odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-837/2020-2 od 1. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-989/2016-94 od 29. svibnja 2020., na sjednici održanoj 27. listopada 2021.,

r i j e š i o  j e:

Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-837/2020-2 od 1. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-989/2016-94 od 29. svibnja 2020.

2. Tužiteljica na taj prijedlog nije odgovorila.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

4. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavili tri pravna pitanja. Prva se dva, koja glase:

- „Može li se prekovremenim radom smatrati onaj rad do kojeg nije došlo uslijed slučaja više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe?“ i

- „Može li se prekovremenim radom smatrati onaj rad radnika koji nije naložen zahtjevom poslodavca za prekovremenim radom?“,

odnose na problematiziranje pretpostavki za zaključak da se u predmetnom slučaju radilo o prekovremenom radu tužiteljice u smislu odredbe čl. 45. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09).

5. Međutim, postavivši ih, tuženik zanemaruje da je drugostupanjski sud obrazložio da iz rezultata provedenog postupka proizlazi kako je „postojala objektivna potreba za tužiteljičinim prekovremenim radom u spornom razdoblju“. Stoga od odgovora na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu pa kao takva nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ni za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

6. Što se tiče trećega postavljenog pitanja, koje glasi: „Može li se prekovremenim radom smatrati onaj rad radnika koji traje stalno i svakodnevno od 01. kolovoza 2009. godine do 13. studenoga 2011. godine?“, valja reći da ono polazi od činjenice kakva u postupku nije utvrđena, te se tužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom prihvaćen ni ne odnosi na isplatu za prekovremeni rad za baš svaki dan, pa ni na svaki mjesec u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 13. studenoga 2011. Stoga ni od odgovora na ovo pitanje ne ovisi odluka u sporu.

7. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 27. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.